utorak, 11.11.2025.
Demonska verzija mene (ako pitate mog muža, zna sve o njoj)
Još jedan vrlo mračan i težak simptom graničnog poremećaja ličnosti.
Donedavno nisam znala da to proživljavam, da je to dio mog života. Mislila sam da svi samo pretjeruju.
Ali ispada da postoji i riječ za to — splitanje.
To je trenutak kad moj mozak odluči da stvarnost više nije sigurno mjesto, pa napravi svoj vlastiti svemir.
U tom svemiru, svi su protiv mene, sve je prijetnja, a ja reagiram kao da me napadaju lavovi, ne ljudi koji samo žele večerati u miru.
U sekundi nestaje nijansa. Netko mi nešto kaže ja to čujem kao napad.
Ton glasa se pretvara u optužbu, pogled u prijetnju.
Sve postaje crno-bijelo: ili me voliš bezuvjetno, ili me mrziš.
I ja biram stranu, borbenu.
Tad sam uvjerena da me netko proganja, da me želi otrovati, da je osoba kraj mene zapravo čudovište koje se pretvara da me voli.
To nije metafora, ja to stvarno vjerujem.
Srce mi lupa, tijelo se sprema za bijeg, mozak sklapa teoriju zavjere brzinom svjetlosti.
I u tom trenutku, sve to ima savršeni smisao.
Problem je što ja toga nisam svjesna. U tom trenutku, to je stvarno.
Moj mozak ne zna da je to epizoda, on zna da je opasnost tu, odmah.
A kad prođe, kao da netko obriše snimku.
Sjećam se samo tišine u kući i muža koji hoda oprezno, kao da sam mina.
I onda kreće slagalica: što sam rekla, što se dogodilo, zašto se svi ponašaju čudno.
Sad kad znam što je to, pokušavam uhvatiti tragove, mikro-signale da dolazi.
Ali još uvijek ne znam točno što ga pali.
Uglavnom, mozak klikne, ja nestanem, a kad se vratim, treba mi nekoliko dana da ponovno povjerujem ljudima koje volim.
I sebi.
Knjige to opisuju kao mini psihotični napadaj koji uopće nije ugodan,
pogotovo za ljude koji su meta u tom trenutku.
- 08:54 -
