nedjelja, 23.11.2025.
Nevidljivi neprijatelj
Ponekad mi se čini da moj mozak živi svoj život, potpuno odvojen od mene. Kao da tamo negdje, u pozadini, stalno radi neki mračni streaming servis koji automatski pušta katastrofične filmove, u HD rezoluciji, bez pauze, bez mog dopuštenja.
Gledam stepenice i mozak počne računati koliko sekundi treba nekome da padne s vrha do dna, gdje bi slomio kost, na kojem bi se mjestu razbila glava. Ne zato što želim da se to dogodi, nego zato što je moj mozak hiperaktivan matematičar katastrofe koji sve pretvara u analizu rizika, tijela i gravitacije.
Moja psihijatrica kaže da je to normalno, dokle god ne želim nauditi sebi i dok kontroliram svoje porive. I znam da je u pravu. Nikad nisam imala problem s razlikovanjem misli od stvarnosti. Ne želim sebi nauditi. Znam to vrlo jasno.
Ali samo zato što nije opasno, ne znači da nije iscrpljujuće.
Jer stvarnost stalno daje materijal. Čujem da je netko doživio prometnu nesreću i mozak odmah napravi sto paralelnih scenarija. Kako je još moglo završiti, koliko gore je moglo biti, gdje je bila ključna sekunda. Kao da u glavi imam redatelja koji snima alternativne završetke nekog užasnog filma.
Kad dijete ide u školu, znam da je put isti kao i jučer, ali mozak izgenerira listu mogućih opasnosti brže nego što ja uspijem zakopčati kaput. “Što ako auto? Što ako pas? Što ako klizav pločnik? Što ako nešto potpuno besmisleno, ali tehnički moguće?” Sto puta “što ako” prije nego što dijete uopće dođe do ulaza.
Kad muž ide na posao, moj mozak već drži mapu grada s označenim raskrižjima koja su “najopasnija”, iako objektivno, ništa se ne događa. Samo mozak radi marljivo, kao da je na zadatku da me drži napetom.
A onda dođu ti trenuci koji me načnu iznutra. Kao kada se opečem vrelom vodom. Obična glupa slučajnost, trenutak nepažnje, nešto što se dogodi svakome. Ali meni se mozak odmah zaleti: “Jesam li smotana ili sam to napravila namjerno? Kako se to uopće dogodilo? Jesam li previdjela nešto ili sam se stvarno dovela u opasnost?”
Naravno da nisam to napravila namjerno. Znam to. Ali misli su tako brze, tako uvjerljive, tako vizualne, da me natjeraju da na trenutak posumnjam u vlastite namjere. Kao da mi mozak sam piše teorije koje nemaju veze sa stvarnošću.
I to umara. Toliko umara.
Jer živjeti s mozgom koji stalno snima katastrofe nije opasno, ali je jako, jako teško. I zato ovo pišem. Ne da dramatiziram, nego da priznam sebi (i drugima) da mi te svakodnevne automatske slike crpe energiju. Da je teret stvaran, iako nevidljiv.
- 10:54 -
