Kad ljudi pričaju o ovisnostima, uvijek se vrte iste riječi: droga, alkohol, kocka.
Kao da je to to. Kao da je ljudski mozak toliko jednostavan.
A meni je život, čini se, dodijelio VIP propusnicu za sve ostale ovisnosti o kojima se ne priča.
One koje nemaju ime, nemaju upozorenje na kutiji, nemaju helpline broj.
One koje se uvaljaju u tvoj život tiho, kao “samo faza”.
A onda shvatiš da si godinama taoc nečega što nitko ni ne prepoznaje kao problem.
Meni se to događalo opet i opet.
Maknem se od jedne stvari, jedva, mukom, zubima i noktima.
I taman kad pomislim “super, evo me, napokon sam slobodna”, hop, mozak mi nađe novu zamjenu.
Kao da ima kreativni odjel samo za autodestrukciju.
Prošla sam samoozljeđivanje.
Ne zato što sam “htjela pažnju”, nego zato što sam na sekundu htjela tišinu u glavi.
To se, naravno, nigdje ne priznaje kao ovisnost. Ljudi to svrstaju u nešto “drugo”.
Ali tko je to iskusio, zna da te povuče. Da te vraća. Da te uvjeri da je to jedini način da izdržiš još jedan dan.
Prošla sam izolaciju.
Na početku je to bilo “treba mi malo mira”.
Kasnije više nije bilo malo.
A ja sam se navukla na tu tišinu kao da je neka vrsta sedativa. Na svoja 4 zida kao najjači oklop.
Teško je objasniti ljudima koliko je lako naviknuti se na to da ti nitko ništa ne traži, da se ne moraš pretvarati, da samo postojiš u miru s vlastitim kaosom.
Prošla sam i hranu. I glad.
Faze u kojima mi je hrana bila sidro.
Faze u kojima mi je glad bila kontrola.
Ni jedno ni drugo nije “zdravo”, ali kad se izgubiš, uhvatiš ono što možeš.
I naravno, igrice. Mobitel. Kompjuter.
To se najlakše sakrije. Svi bulje u ekrane, pa nitko ne skuži da ja buljim iz potpuno drugih razloga. Ne zato što mi je zabavno, nego zato što mi je mozak u stilu: “Ajmo bilo gdje, samo ne ovdje.”
Ali dobro, te faze me uvijek puste.
Odnesu me do neke točke, pa me ispuste ko lošu naviku.
I onda si mozak opet nađe novu zamjenu.
Trenutno sam navučena na knjige.
Utonem u njih kao da me netko povukao ispod površine.
Pročitam 400 stranica u jednom danu kao da će mi netko dati medalju.
Ne spavam jer “ajde još jedno poglavlje”, a onda još jedno, pa još jedno,
i evo me u 4 ujutro, vodeći ozbiljan pregovor sama sa sobom oko toga mogu li sutra funkcionirati.
(I mogu, naravno. Tko je jednom bio funkcionalni ovisnik, zna taj skill.)
Jer ja sve svoje obaveze odradim.
Sva očekivanja ispunim.
Sve držim pod kontrolom da nitko ne pati zbog mojih bijegova u druge univerzume.
A onda, kad završim…
ja elegantno pobjegnem u književnost.
Mislim, realno, bilo je i gorih mjesta na kojima sam se izgubila.
Kad sve skupim, kad sve stavim na jednu hrpu, sve moje “faze”, “navike”, “probleme”, “bijegove”…
Svi imaju isti korijen.
Autodestrukcija.
Možda zvuči dramatično, ali meni je to najiskrenije ime.
Jer to je točno onaj obrazac koji me pratio:
tražiš nešto što će utišati kaos, što će te na tren izbaciti iz vlastite glave, što će te zadržati na površini još pet minuta.
Ljudi koji to nikad nisu doživjeli često ne razumiju.
Kažu “to nije ovisnost”.
Naravno da neće razumjeti, nisu bili "unutra".
Nisu osjetili kako je kad ti mozak doslovno traži bilo što samo da preživi.
I upravo zato o tome pišem.
Jer šutnja je najvjerniji saveznik autodestrukcije.
A meni je dosta toga da se sve ovo gura pod tepih kao “nepostojeće”, “pretjerivanje” ili “fazu”.
Nije faza.
Nego obrazac.
I ako ga ne prepoznaš, gutat će te cijeli život, samo u različitim oblicima.
Post je objavljen 25.11.2025. u 10:12 sati.