petak, 07.11.2025.
Kad ogledalo pokaže istinu
Jedan od manje poznatih simptoma graničnog poremećaja ličnosti je takozvani “mirroring” ili, kako ja to zovem, “socijalni kameleon s greškom u softveru”.
U teoriji, to je simpatičan pokušaj da se prilagodim ljudima. U praksi, to znači da nakon pet minuta s nekim počnem pričati kao on, gestikulirati kao on, pa čak i koristiti iste izraze, sve samo da izgledam “normalno” i “prihvaćeno”. Spoj psihologije i improvizacijskog teatra, samo bez aplauza.
Ironija je, naravno, što se sve to obično završi time da mi osoba kaže kako joj se “ne sviđam”.
Što je fascinantno, jer ja sam upravo kopirala nju. Dakle, zaključak: toj osobi se ne sviđa vlastita osobnost, samo ju je trebalo čuti iz mog grla da to shvati.
Nema na čemu, draga, rado ću ti biti ogledalo za osobnu spoznaju.
To “maskiranje” se najčešće aktivira kad mi je neugodno, kad pokušavam djelovati opušteno.
Rezultat? Ja, djelomično kao ja, djelomično kao ti, i sto posto kao netko tko je upravo izgubio originalni softver identiteta.
Ako se dovoljno dugo družimo, moguće je da ću usvojiti i tvoju gestu kad piješ kavu. Ili ton kad se ispričavaš. Ili cijeli tvoj vokabular. U nekom trenutku, ne zna se tko je tko. Samo još jedan duet zbrkanih ličnosti u društvenom ogledalu.
Ukratko: pokušavam da me ljudi vole tako što postajem oni.
A onda me ne vole jer vide sebe, a to im se, iskreno, ne sviđa.
A za kraj, tko zna kako bi to izgledalo kada bih razgovarala s nekim tko je kao ja?
Tko bi koga kopirao? Tko bi bio tko?
Vjerojatno bi svijet eksplodirao od dvojnog “mirroringa”, a mi bismo još uvijek sjedile tamo, savršeno nespretne, nesvjesne koja je koja i još uvijek željne da se sviđamo jedna drugoj.
- 09:28 -
