Što je ljubav? Postoji li ta famozna emocija stvarno, kao ljutnja, tuga ili sreća? Ili je to samo marketinški trik koji nam prodaju u filmovima i čokoladicama u obliku srca? Jer iskreno, jako je čudno što nešto toliko “veliko” u našem životu zapravo zvuči kao mješavina kemijskog kaosa, dobrih namjera i čistog inata.
Djecu volimo jer su dio nas. Doslovno. Mala biološka proširenja našeg ega koja nam kradu san, hranu i živce, ali hej, barem liče na nas pa nam je teže naljutiti se (barem ne duže od 10 minuta). Ima logike voljeti nešto što je polovina tebe. To čak i mozak prihvaća bez puno filozofiranja.
Ali partneri? Znači, volimo nasumičnu osobu koju smo jednog dana sreli potpuno slučajno, u redu, kafiću, inboxu ili na nekakvom polumrtvom dejting appu i rekli si: “E, ovaj se ne čini opasno. Još ako preživimo prvi tjedan bez ubojstva, možda tu nešto ima.” I onda otkrijemo da možemo dijeliti krevet, kupatilo, povremene živčane slomove i raspoloženja koja se mijenjaju kao vremenska prognoza u travnju.
Možda je ljubav zapravo samo kompatibilnost živčanih sustava. Ili navika. Ili činjenica da smo našli nekoga čiji način žvakanja ne izaziva u nama želju da iskočimo kroz prozor.
Jer možda ljubav nije čarolija, nego ona smirena točka između “mogu te podnijeti” i “ponekad si mi čak i drag”. A možda je ipak nešto više, samo što sam preumorna da to formuliram bez kave koju sam potpuno izbacila iz života, za sada.
Post je objavljen 26.11.2025. u 12:59 sati.