subota, 15.11.2025.
Bijeg među slova
U proteklih mjesec dana pročitala sam ove knjige:
1. Sve same laži – Clare Mackintosh
2. Knjiga dojmova – Sarah Blake
3. Roman za muškarce – Michal Viewegh
4. Tvornica lutaka – Elizabeth Macneal
5. Christiane F. – Moj drugi život
6. Kao nikad u životu – Cecelia Ahern
7. P.S. Volim te – Cecelia Ahern
8. 7 smrti Ivilin Hardkasl – Stuart Turton
9. Živi labirint – Adam Foulds
Zadnju sam završila jučer, a danas počinjem Savršen plan od Leeja Childa i Andrewa Childa.
Neke od ovih knjiga su me oduševile toliko da sam već napisala dojmove, a za druge nemam puno pametnog za reći osim da su fenomenalne, sjajne, vrh i sve te druge riječi kojima ljudi na internetu opisuju svoje životne odluke, pa onda ipak završe gledajući seriju koju su već tri puta gledali.
Ali ne ja. Ja čitam.
Iskreno, ne znam što bih bez knjiga. One su mi trenutno jedini način da pobjegnem, a da fizički ne nestanem iz kuće i ostavim poruku: “Vratit ću se kad mi se napuni baterija, možda.”
Čitanje me spašava: od tuđih očekivanja, od vlastitih misli, od obaveza koje se magično množe čim se probudim, i od činjenice da je dan uvijek nekako prekratak za sve što treba, osim za još jedno poglavlje, jer tu odjednom imam vremena.
Kao i pisanje… Pisanje je kao mali prozorčić koji otvorim da udahnem svjež zrak, iako sam zapravo u istoj prostoriji i ništa se nije promijenilo osim mene.
I svaki put kad nešto napišem, pa makar sitnicu, osjećam se kao da sam uspjela ukrotiti kaos bar na pet minuta. Što je, realno, pet minuta više nego što inače imam.
Zato čitam. Zato pišem.
Jer iako su mi dani često cirkus, svejedno je ljepše kad u njemu postoji barem jedna stranica, jedna rečenica koja pripada samo meni i daje mi snage na idem korak naprijed.
- 11:03 -
