Prvi postaja u mojoj avanturi “radim više stvari koje me vesele, jer valjda negdje duboko u sebi još imam hobije” bio je: rastavljanje, sastavljanje i popravljanje svega što izgleda kao da bi moglo umrijeti pod mojim odvijačem.
Krenula sam skromno, autić na daljinsko. Sitnica. Rebrasta plastika (letva volana) je pala s mjesta, kotač ispao, a onaj dio koji izgleda kao opruga iz jeftine štipaljke isto je izletio van. Navodno to služi za okretanje kotača lijevo–desno, ali meni izgleda kao dio koji bi najradije dao otkaz. Uglavnom, vratila sam sve na mjesto i autić je opet prodisao. Dobar osjećaj, kao da sam mu dala drugu šansu, a on se pravio da mu nije neugodno.
Onda sam prešla na veliki projekt: stari, pregorjeli DVD. Nema mu spasa, ali ima mu se što gledati iznutra. Prvi put u životu sam vidjela unutrašnjost i otkrila: bonbone na žicama, male bombice, velike bombice (kondenzatori? Diode? Tko će ga znati), i jedna velika “krofna” — već sam zaboravila kako se to zove, ali znam da mi je izgledala ukusno. Malo sam se igrala s mehanizmom gdje ide CD, središnji dio se spušta i diže, zupčanici rade svoje, sve skupa jedno vrlo simpatično malo kazalište.
A onda… vrh vrhova. Vratila sam sve na hrpu (ne kažem “na mjesto”, da se ne lažemo), odnijela DVD u podrum, stavila ga na panj i pretvorila ga u moderan konceptualni komad koji bih mogla nazvati “Radost i tuga elektroničkog otpada”. Ili kraće: razbila sam ga do neprepoznatljivosti.
Djeca su bila šokirana na početku pa se pridružili razbijanjem smeća koje smo čuvali za "Možda zatreba jednog dana". Muž je gledao sa sigurne udaljenosti i na moja pitanja "Treba li nam ovo?" vikao "Ma razbijaj, bolje to nego mene." :D
Iskreno? Fenomenalan osjećaj. Terapija kakvu self-care blogovi nikad neće preporučiti jer se ne uklapa u estetiku matcha latteja.
I što sad? Nemam odgovor. Ali nakon ove faze “popravi–rastavi–uništi”, mislim da je potpuno sve moguće.
Post je objavljen 18.11.2025. u 10:14 sati.