Znaš one dane kad ti se sve pomiješa — umor, briga, zbunjenost, manjak sna i višak misli? Kad ne znaš jel ti treba odmor, zagrljaj ili samo da te netko na pet minuta pusti na miru.
I onda samo… nestaneš. Ne planirano, ne dramatično. Jednostavno nemaš volje pisati, objavljivati, ni slagati rečenice koje bi zvučale smisleno. Blog malo utihne, a ti se praviš da to nije ništa posebno, da ćeš se „javiti sutra“. I onda sutra dođe još pet puta.
A onda obavijest na mobitelu. Mail.
Od osobe koju zapravo ne poznaješ. Niste se nikad srele, ne znaš joj glas ni lice, ali znaš da ponekad ostavi komentar, da pročita ono što napišeš. I sad ti piše da samo provjeri jesi li dobro. Ništa ne traži, ništa ne očekuje. Samo pita.
I eto, između sve te buke i zbrke, netko tko ti nije dužan ništa, primijetio je da te nema. I to je tako neočekivano nježno da ti na trenutak vrati vjeru u ljude.
Ne moraš odmah ništa pametno reći ni napisati. Dovoljno je znati da negdje s druge strane tipkovnice postoji netko tko ti poželi dobro, bez ikakvog razloga osim ljudskosti.
I možda to nije puno.
Ali nekad, usred svega, to „hej, jesi li dobro?“ vrijedi više nego stotinu motivacijskih citata i šalica kave.
Post je objavljen 04.11.2025. u 16:10 sati.