Ponekad se osjećam kao da se na trenutak resetiram. Kao da me netko izbacio iz vlastitog tijela i ostavio u onom istom osjećaju koji imam nakon buđenja iz noćne more — treba mi trenutak da shvatim gdje sam i što se događa. U zadnje vrijeme to mi se događa sve češće.
Volim reći da mi je “mozak zaspao". Tijelo nastavlja naučenu radnju, ali glava ode negdje potpuno drugdje, u neki mrak, u neku prazninu. U tim trenucima zapravo i nisam tu. Moj muž kaže da tada “gledam kroz stvari”, kao da mi se pogled probije kroz zidove i ode kilometrima daleko. Ne čujem ga, ne reagiram, ne vidim ništa ispred sebe. Samo stojim, odsutna.
Najgore je što to traje samo nekoliko sekundi, ali zbunjenost ostane mnogo dulje. Kao da sam izašla iz svog tijela pa se vratila, ali nešto mi nedostaje — kao da mi je netko istrgnuo komadić pamćenja dok me nije bilo. I onda tek shvatim što sam radila: sipam šećer u šalicu umjesto u staklenku, stojim ispred otvorenog frižidera i buljim u prazno, pustila sam vodu da šiklja dok ja gledam kroz nju kao da ne postoji.
To nisu samo zaboravljivosti ni rastresenost. To su kratki nestanci. Trenutci kad ja tu jesam, ali nisam.
To što mi se događa vrlo sliči epizodama odcijepljenosti, malim “pauzama” mozga koje se javljaju kada je osoba dugo pod stresom, iscrpljena, preplavljena ili predugo u stanju napetosti. Mozak se na trenutak isključi iz stvarnosti da bi se zaštitio. Tijelo ostane na autopilotu, ali svijest se povuče. To objašnjava i zašto traje samo par sekundi, ali ostavlja dug trag zbunjenosti: mozak se vraća, ali mu treba vremena da ponovno “složi sliku” gdje je i što se događa.
Opasno? Može biti u određenim situacijama. Do sada se nije ništa strašno dogodilo.
Zastrašujuće? Itekako.
Post je objavljen 27.11.2025. u 10:11 sati.