petak, 20.06.2025.
Tko sam JA?
Jesam li toliko jaka ili toliko slaba pitanje je sada...
Odgovor na to kompleksno pitanje je gotovo pa nemoguće pronaći... Zašto?
Pa zato što sam kao dijete već naučila kako da "stvorim" i koristim maske za razne situacije. Kada sam trebala biti pristojna mala lutkica za pokazivanje, bila sam upravo to dok sam iznutra gorila kao živi plamen. Kada sam trebala biti poslušna, mirna, tiha, bila sam upravo to. Ako sam slučajno zaboravila svoju ulogu, jedan pogled roditelja bio mi je dovoljan da se sjetim svoje maske.
Kasnije u takozvanim buntovnim godinama pokušala sam odbaciti sve maske i biti svoja, pomalo divlja, vesela, razigrana kao malo dijete sa dozom "zrelosti". Moja buntovnost nikome nije dobro legla(ruku na srce, razumijem). Surađivala sam sa takozvanim stručnjacima, pokušala objasnit svoje osjećaje, svoju bol ali kako to obično bude, zaključak je bio kako je to samo pubertet, prerast ću to... Bit ću ja opet "normalna" i nisu pogriješili, bar ne puno.
Vratila sam se svom maskiranju i svi su opet bili sretni. U tom ništavilu, osjećaju samoće i praznine pojavio se "princ na bijelom konju" samo tada sam bila slijepa zbog suznih očiju i blještavila lažne ljubavi pa nisam vidjela da je to zapravo konj u zelenom vw polu. Dok sam ja to polako shvaćala, počela je potreba za novim maskama, novim prilagodbama samo da preživim još jedan dan. Nakon toliko godina zanemarivanja mojih osjećaja, zlostavljanja u djetinjstvu koje se nastavilo u odrasloj dobi smatram kako nisam niti jedno niti drugo... Ja sam jednostavno JA koja je naučila udovoljit drugima kako bi preživjela još jedan sat, dan, tjedan...
Sada kada nemam potrebu za time više, i dalje sam ja JA samo pomalo izgubljena, zbunjena i bez kompasa...
Volim li sebe?
Ja ni ne znam tko sam ja zapravo bez maske, bez pretvaranja ili bez prilagođavanja... Kako mogu voljeti nešto što ni sama ne znam što je?
- 15:54 -
