Još od kako sam bila dijete uporno su me svi pokušavali spustiti na zemlju, ugurati u neobične okvire čudnih oblika u koje se nisam uklapala. Svaki put bi mi virila glava, koljeno ili ruka jer je okvir previše tijesan ili bi se osjećala kao mrvica kruha u svemiru, prestrašena i izgubljena. Moji pokušaji da odustanem od traženja savršenog okvira bili su kažnjavani. Moja naivna i nevina mašta je vjerovala kako će sve to biti iza mene kada odrastem... “Radit ću što hoću”-tješila bi samu sebe.
Da sam barem znala što me čeka. Svijet odraslih nije uopće zabavan kao što sam vjerovala. Svi imaju siva, dosadna lica. Kreću se poput robota na svoje radno mjesto, obavljaju svoj posao bez imalo strasti, ljubavi, volje ili želje.
Nakon posla odlaze u svoje dosadne domove, bez emocija obavljaju sve “što moraju”, a odmor im se sastoji od otupljivanja mozgova uz pomoć malih ekrana. Legnu u hladne krevete i idući dan sve ide iz početka.
Među ljudima vlada crnilo, tuga, bijes, nezadovoljstvo, ljubomora, a kada se pojavi netko poput mene nazivaju me čudnom, pomalo ludom, djetinjastom kao da su zaboravili da postoje boje, sunce, radost i zabava.
Kada pokušam raširiti krila, čudovišta trče sa škarama da ih skrate, vežu me okovima kako ne bi poletjela i obojala svijet. Lijepe mi usta kako nitko ne bi čuo moje krikove, kako ne bi slučajno probudila ljude iz te tužne i okrutne hipnoze.
Zašto je toliko loše biti drugačiji? Zašto se moram sakrivati samo zato jer ne pripadam u niti jedan okvir unaprijed napravljen? Zašto se moram skrivati kako me ne bi kolektivno ušutkali? Ne sviđa mi se ovaj život, rođena sam da budem slobodna, svoja... Rođena sam da pokažem svijetu boje, radost i veselje...
Umjesto toga, ja sjedim u kutu mračne sobe, sakrivajući se od okrutnog bezbojnog svijeta.
Post je objavljen 23.06.2025. u 15:10 sati.