Još 2 puna dana. I to se sad čini kao planina koju trebam preći bosa, iscrpljena, s povezom na očima. Život mi je van balansa, rutina mi se promijenila, osjećam se izgubljeno…ovo je kaos van moje kontrole u kojem se ne snalazim.
Glava mi je maglovita, utišana, tražim smjer ali bezuspješno. Osjećaji su tupi, nedefinirani i osjećam se kao stranac u vlastitom tijelu. Pritisak da obavljam uobičajenu rutinu ali svaki zadatak se čini previše teško da uopće krenem…
Gledam iza sebe koliko sam već izdržala i pitam se kako sam dovraga uspjela?
I onda stanem, kažem sebi da ću napraviti samo ono što stvarno moram i gle čuda… od 5 „zadataka“ došla sam do 3 ekstra koja nisam planirala, samo sam „usput“ riješila…
Post je objavljen 18.06.2025. u 12:26 sati.