Stil
cool
Isključi prikazivanje slika03
sri
12/25
Tokio
stella.blog.hr
Tokio, prijestolnica Japana, spada u najveće i najgušće
naseljene gradove na svijetu. U samom centru živi preko
9 miliona ljudi, dok čitav grad sa predgrađima ima oko
35 miliona ljudi.
Ukratko, ne možete ni zamisliti veličinu ovog
megalopolisa
Iako se Tokio veoma modernizirao i sam Japan je
postao sinonim za najsavremeniju tehnologiju, Tokio
i dalje u svom srcu brižno čuva tradiciju i kulturu,
veoma cijeni svoju istoriju i to ćete vidjeti i osjetiti na
svakom koraku.
Tornjevi, palače, šinto i budistički hramovi, muzeji
– samo su neka od mjesta koje ne smijete propustiti
ako se nađete u Tokiju. Ako razumijete istoriju Japanaca,
bolje ćete shvatiti njih same. Ovo je narod koji je
izuzetno vezan i ponosan na svoju tradiciju,
te je ona ostala utkana i u suvremenu svakodnevnicu.
Naravno, tu je i spomenik Hačiko, najpoznatijeg
vjernog psa
(slike mog sina)
(nastavit će se)
02
uto
12/25
šta da, a?
aniram.blog.hr
Imam i ja tu jednu crnu fantomku, zovem je potkapa, ispala mi je iz ranca i nakon sedam dana sam je našla blatnjavu na parkiralištu, skupa marka, Karibo, oprala je i dalje je imam, a imam i jednu šminkersku crvenu na trokutiće, s njom sam danas išla na pregled sinusa, čekala na pregled sat i po, fantomku nosim jer vozim biciklo po cičoj zimi, biciklo vozim jer nemam gdje parkirati auto i ako išta mrzim radit po rvatskoj metropoli to je vozit auto i tražit parking, zato trebam fantomke, elem, kronična upala sinusa, devijacija jednog septma, drugog ne, gospođo možete ovako doživjeti stotu, želite li operaciju, može ali ne mora, neka hvala, dobro je gospoji i na doživotnom šibanju kortikosteroidima, ionako imam fantomku u koju mogu upuhivati svoje kronične slince, pročitala sam puno toga u čekaoni, sat vremena na nogama, a pola sata na stolici, časna je lagala, i časne lažu, zar ne, riječka gradonačelnica je ispala čka čka, a ovi naš ružnjikavi baš je nekako na našoj strani, "mi" to smo svi mi malo bolje obrazovani što kroz život prolazimo malo bolje od "njih" malo slabije obrazovanih s jako lošim kartama u samom startu i ništa boljim u nastavku, a koji nemaju nego nasilje, nasilje je jedino što su dobro upoznali, jbg, manje ih je, srećom uvijek će ih biti manje, ali ionako su samo lutke na koncu onih zbilja turbo kvarnih koji bacaju kosti psima e ba bi se imali oko čega gložiti, gloženje je riječ koju je hrvatskom prijevodu koristi Pipi duga čarapa namjesto množenje, ne znam dovoljno dobro jezike da bih znala što veli u originalu, ali gloženja je u zadnje vrijeme mnogo i previše, elem, smrzla mi se guzica na biciklu i cičoj zimi, kaže muš da je loš zrak u Bangkoku još uvijek bolji od ovoga u Zagrebu i da valja jednom kupiti pročišćivač, nema veze, meni su kortikoisteroidi sasvim dovoljni e da bih mogla disati, nisam se pohvalila da srušio se sustav bolnice onog trenutka kad su ukucali moje ime jerbo mi dopizidilo čekati i tražila sam novi termin, eto kospočo uništila ste nas, sve je palo, sestra je jedna poslije ustvrdila da im brže ide ovako bez sustava, i da, to je najveća istina, ako išta u ovim krajevima ikamo ide to je, baš i upravo tako, bez reda, pameti, i nadasve sustava.
Tvoj glas...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Vjenčić došašća, odabrali smo ga zajedno,
misli bude uspomene, a misao je vodilja
dvosmjernim putovanjem kroz vrijeme,
vratila me na početak priče o nama.
02. prosinca 1986
Bilo je jutro poezije,
promocija moje zbirke
osamnaest crvenih ruža.
Ustao je, kazivao moj stih,
Opusti se, zavoli dan u kojem
se budiš, zavoli sjećanja,
dovoli srcu da diše.
tada ćeš znati
je li njegov
glas želiš pamtiti.
Kako onda tako i danas fvoj glas daruje mir i budi nemire.
Dijana Jelčić
01
pon
12/25
Grinčanje i grinčevsko prigovaranje
ffp2.blog.hr
Nisam baš u nekom božićnom raspoloženju. Moji dečki dobili božićnicu, ja nisam. Mi dobijemo kao neku povišicu krajem godine, taman da imam za jelku kupit od toga kad odbiju porez. Ali na kraju, to malo vremena oko Božića je tako depresivno vani a i cijeli svijet je nekako u kurcu pa je najbolje okititi stan, odvrnuti grijanje na maksimum, gledati američke patetične božićne filmove i nikome ne otvarati vrata. U svakom slučaju bolje za psihu nego sve ove filozofije koje bi mogle dobiti Oscara a koje bi kao trebale potaknuti na razmišljanje.
Pun mi je kurac razmišljanja. Razmišljam previše cijeli život. Uspjela sam sama sebi kao dijete sjebati sve bajke koje su mi čitali ili sam ih sama čitala jer meni nije bilo dovoljno da Kay i Gerda sjebu Snježnu kraljicu. Ne, mene je mučilo gdje su im roditelji, imaju li ih uopće. Mene je mučilo koliko će još njihova baka poživjeti, a bogami i za našu sam se brinula najviše od svih. Računala sam uvijek ko mala u glavi, ako dočeka godina kao njena mater, koliko ću ja tada biti stara i kako ću podnesti to da je više nema. Mučilo me to da svi moramo pandrknuti i koliko to još vremena imamo uopće. Koliko sam mogla više u životu uživati na svim područjima, samo da mi mozak nije vječito nešto mljeo na svim frontovima o stvarima na koje baš i nemam nekog utjecaja.
Toliko sam se uvijek mučila i još se uvijek mučim sa strahovima kakvo bi se sranje još mogli dogoditi a na kraju se dogodi nešto na što ni u ludilu nisam pomislila. Kao recimo da ću završiti u Njemačkoj šepajući. Tako mi se sada pod stare dane ne razmišlja o sudbinama imaginarnih likova po filmovima i serijama, koji kurac još njihovim životima da se zamaram, i moj mi je sasvim dovoljna pokora. Neka ti tog plitkog patetičnog američkog konzumerističkog Božića s džinglbelsima i Rudolfom. Život je velikim dijelom šugav i siv, ovo malo šarenila i svjetla, pa makar onih Griswoldovih jednostavno treba barem jednom u godini.
Kao uvijek u predbožićno vrijeme na televiziji vikendom ide Pipi Duga Čarapa. Da se radnja dogadja u današnje vrijeme snimili bi samo jednu epizodu. Pipi bi pobrao Jugendamt, došla bi u neku udomiteljsku obitelj a i ona i ovo dvoje frendova završili bi na psihoterapiji i nafilalo bi ih lijekovima protiv ADHS-a, dok bi roditelji preventivno dobili terapiju Xanax-om i invaliditet zbog burn-out-a u koji su pali tražeći ove debile po drvima i prašumama (po Švedskoj!?)
Pratimo seriju o vatrogascima na Disney . Ustali Amerikanci, piju prvu jutarnju kavu. Počešljani, obučeni ona u bijelu svilenu bluzu, on u plavoj polo majici. Sve ispeglano, frizure postojane, lik obrijan. Nigdje ništa zgužvano, jedne fleke na njoj, njemu a bogami i mašina za kavu sva izglancana.
Onda pogledam nas doma. Meni majica flekana od kuhanja, trenirka razvučena, frizura u kurcu. Izgledam ko ostarjela lezbetina nakon zadnjeg posjeta frizeru (vielen Dank i tvojoj mami takodjer!), mužu se neki dan raspao okvir od naočala a optičar radi u istoj smjeni kad i on, pa sam mu do srijede kad je slobodan i može konačno otići do optičara zalijepila okvir izolirbandom. Stari mačak otresa dlake po kauču, mačka po kuhinji, Gandaf meni po glavi. Njegova omiljena majica se raspada, puna rupa ali nema šanse da završi u smeću jer to je jako bitna majica, ofkors. Da sad netko pozvoni na vrata, pravit ćemo se mrtvi da nas netko slučajno ne vidi.
A nije da se nismo namjeravali barem kulturno se uzdići pogledavši jednog od favorita za Oscara. Neću reći kojeg da i vama ne sjebem večer. Ko većina filmova zadnjih tridesetak godina, zapravo tamo negdje nakon Iskupljenja u ShawShanku koje je još imalo priču, početak, vrhunac i kraj od kojeg ti poteku suze radosnice jer eto glavni negativac si je prosvirao glavu, pravda je pobijedila a stari prijatelji sreli su se ponovno u pripizdini koja je nakon filma uništena masovnim turizmom jer su svi htjeli vidjeti jel postoji taj Zihuatanejo…gdje sam ono stala?
U onim vremenima kad je igrao Pulp Fiction u kinima a ne ove danas filozofske razglednice u kojima cijelo vrijeme u pozadini gudi neka iritantna muzika koja bi kao trebala naglasiti radnju koje nema niti će je biti dok glavni lik bleji malo u nebo, malo u daljinu, kao razmišlja nešto jako veliko a u biti mu se samo prisralo a nigdje grma ni papira. Oko njega trčkaraju čisto za dekoraciju žena i dijete o kojima se ne sazna ništa osim da su tu samo da najebu negdje oko sredine filma da sve bude beznadnije i tragičnije u cjelokupoj dosadi. Razgovor tipa šta ima ovaj tjedan na sniženju u Lidlu, samo što onda nije bilo Lidla pa nešto drobe o drveću i jel mala zaspala prije pet ili deset minuta. Par kosookih i Indijanaca koje više ne smiješ tako zvati, to je ono klasični dodatak filmu danas da bi dobio uz onaj glavni Oscar još pokoji za scenografiju ili neko slično govno koje se danas dobije samo ako ispuniš kvotu svih mogućih manjina na minutu filma. Gledaš pola sata i ništa se ne dogadja, pa onda odeš izguglati hoće li se išta dogoditi.
I kaže wikipedija da hoće. William H.Macy će se pojaviti na par minuta filozofirajući o starim drvima a o čemu drugom i onda će mu na glavu pasti grana jednog drva a čega drugog, a glavnom liku će u požaru izgoriti žena i dijete a tko drugi i pred kraj filma evo njega u Washingtonu baš u vrijeme lansiranja prvog Apolla u smjeru Mjeseca, a baš je potrefio dan, da bi na kraju letio avionom i shvatio kako je dio prirode ili čega već i onda pandrknuo i sam tamo negdje jedne davne godine kad sam se ja rodila. Da gledam još sat vremena taj davež da bi od lika i njegovog dosadnog života ostala samo sjekira? Pa da su barem onda astronauti sjekiru odnesli na Mjesec, možda kome tamo zatreba. Nitko više nije u stanju izmisliti jebenu priču, devet od deset filmova završi otvorenog kraja pa si ti misli. Ali najbolja je ekipa koja pohiti prva napisati kako je film genijalan i kako ga svi moraju pogledati. Jedno da ispadnu pametni nakon što su pročitali recenzije filma o tome što je autor htio reći, ono zaboli me kuki, ja nek mislim jer se njemu nije dalo izmišljati priču. A drugo i još važnije - da vam sjebu večer kao i meni jer ste ih poslušali.
P.S. Ipsi vrati se doma, ispekla sam ti keksiće!
Grinčanje i grinčevsko prigovaranje
ffp2.blog.hr
Nisam baš u nekom božićnom raspoloženju. Moji dečki dobili božićnicu, ja nisam. Mi dobijemo kao neku povišicu krajem godine, taman da imam za jelku kupit od toga kad odbiju porez. Ali na kraju, to malo vremena oko Božića je tako depresivno vani a i cijeli svijet je nekako u kurcu pa je najbolje okititi stan, odvrnuti grijanje na maksimum, gledati američke patetične božićne filmove i nikome ne otvarati vrata. U svakom slučaju bolje za psihu nego sve ove filozofije koje bi mogle dobiti Oscara a koje bi kao trebale potaknuti na razmišljanje.
Pun mi je kurac razmišljanja. Razmišljam previše cijeli život. Uspjela sam sama sebi kao dijete sjebati sve bajke koje su mi čitali ili sam ih sama čitala jer meni nije bilo dovoljno da Kay i Gerda sjebu Snježnu kraljicu. Ne, mene je mučilo gdje su im roditelji, imaju li ih uopće. Mene je mučilo koliko će još njihova baka poživjeti, a bogami i za našu sam se brinula najviše od svih. Računala sam uvijek ko mala u glavi, ako dočeka godina kao njena mater, koliko ću ja tada biti stara i kako ću podnesti to da je više nema. Mučilo me to da svi moramo pandrknuti i koliko to još vremena imamo uopće. Koliko sam mogla više u životu uživati na svim područjima, samo da mi mozak nije vječito nešto mljeo na svim frontovima o stvarima na koje baš i nemam nekog utjecaja.
Toliko sam se uvijek mučila i još se uvijek mučim sa strahovima kakvo bi se sranje još mogli dogoditi a na kraju se dogodi nešto na što ni u ludilu nisam pomislila. Kao recimo da ću završiti u Njemačkoj šepajući. Tako mi se sada pod stare dane ne razmišlja o sudbinama imaginarnih likova po filmovima i serijama, koji kurac još njihovim životima da se zamaram, i moj mi je sasvim dovoljna pokora. Neka ti tog plitkog patetičnog američkog konzumerističkog Božića s džinglbelsima i Rudolfom. Život je velikim dijelom šugav i siv, ovo malo šarenila i svjetla, pa makar onih Griswoldovih jednostavno treba barem jednom u godini.
Kao uvijek u predbožićno vrijeme na televiziji vikendom ide Pipi Duga Čarapa. Da se radnja dogadja u današnje vrijeme snimili bi samo jednu epizodu. Pipi bi pobrao Jugendamt, došla bi u neku udomiteljsku obitelj a i ona i ovo dvoje frendova završili bi na psihoterapiji i nafilalo bi ih lijekovima protiv ADHS-a, dok bi roditelji preventivno dobili terapiju Xanax-om i invaliditet zbog burn-out-a u koji su pali tražeći ove debile po drvima i prašumama (po Švedskoj!?)
Pratimo seriju o vatrogascima na Disney . Ustali Amerikanci, piju prvu jutarnju kavu. Počešljani, obučeni ona u bijelu svilenu bluzu, on u plavoj polo majici. Sve ispeglano, frizure postojane, lik obrijan. Nigdje ništa zgužvano, jedne fleke na njoj, njemu a bogami i mašina za kavu sva izglancana.
Onda pogledam nas doma. Meni majica flekana od kuhanja, trenirka razvučena, frizura u kurcu. Izgledam ko ostarjela lezbetina nakon zadnjeg posjeta frizeru (vielen Dank i tvojoj mami takodjer!), mužu se neki dan raspao okvir od naočala a optičar radi u istoj smjeni kad i on, pa sam mu do srijede kad je slobodan i može konačno otići do optičara zalijepila okvir izolirbandom. Stari mačak otresa dlake po kauču, mačka po kuhinji, Gandaf meni po glavi. Njegova omiljena majica se raspada, puna rupa ali nema šanse da završi u smeću jer to je jako bitna majica, ofkors. Da sad netko pozvoni na vrata, pravit ćemo se mrtvi da nas netko slučajno ne vidi.
A nije da se nismo namjeravali barem kulturno se uzdići pogledavši jednog od favorita za Oscara. Neću reći kojeg da i vama ne sjebem večer. Ko većina filmova zadnjih tridesetak godina, zapravo tamo negdje nakon Iskupljenja u ShawShanku koje je još imalo priču, početak, vrhunac i kraj od kojeg ti poteku suze radosnice jer eto glavni negativac si je prosvirao glavu, pravda je pobijedila a stari prijatelji sreli su se ponovno u pripizdini koja je nakon filma uništena masovnim turizmom jer su svi htjeli vidjeti jel postoji taj Zihuatanejo…gdje sam ono stala?
U onim vremenima kad je igrao Pulp Fiction u kinima a ne ove danas filozofske razglednice u kojima cijelo vrijeme u pozadini gudi neka iritantna muzika koja bi kao trebala naglasiti radnju koje nema niti će je biti dok glavni lik bleji malo u nebo, malo u daljinu, kao razmišlja nešto jako veliko a u biti mu se samo prisralo a nigdje grma ni papira. Oko njega trčkaraju čisto za dekoraciju žena i dijete o kojima se ne sazna ništa osim da su tu samo da najebu negdje oko sredine filma da sve bude beznadnije i tragičnije u cjelokupoj dosadi. Razgovor tipa šta ima ovaj tjedan na sniženju u Lidlu, samo što onda nije bilo Lidla pa nešto drobe o drveću i jel mala zaspala prije pet ili deset minuta. Par kosookih i Indijanaca koje više ne smiješ tako zvati, to je ono klasični dodatak filmu danas da bi dobio uz onaj glavni Oscar još pokoji za scenografiju ili neko slično govno koje se danas dobije samo ako ispuniš kvotu svih mogućih manjina na minutu filma. Gledaš pola sata i ništa se ne dogadja, pa onda odeš izguglati hoće li se išta dogoditi.
I kaže wikipedija da hoće. William H.Macy će se pojaviti na par minuta filozofirajući o starim drvima a o čemu drugom i onda će mu na glavu pasti grana jednog drva a čega drugog, a glavnom liku će u požaru izgoriti žena i dijete a tko drugi i pred kraj filma evo njega u Washingtonu baš u vrijeme lansiranja prvog Apolla u smjeru Mjeseca, a baš je potrefio dan, da bi na kraju letio avionom i shvatio kako je dio prirode ili čega već i onda pandrknuo i sam tamo negdje jedne davne godine kad sam se ja rodila. Da gledam još sat vremena taj davež da bi od lika i njegovog dosadnog života ostala samo sjekira? Pa da su barem onda astronauti sjekiru odnesli na Mjesec, možda kome tamo zatreba. Nitko više nije u stanju izmisliti jebenu priču, devet od deset filmova završi otvorenog kraja pa si ti misli. Ali najbolja je ekipa koja pohiti prva napisati kako je film genijalan i kako ga svi moraju pogledati. Jedno da ispadnu pametni nakon što su pročitali recenzije filma o tome što je autor htio reći, ono zaboli me kuki, ja nek mislim jer se njemu nije dalo izmišljati priču. A drugo i još važnije - da vam sjebu večer kao i meni jer ste ih poslušali.
P.S. Ipsi vrati se doma, ispekla sam ti keksiće!
Zašto (ni)sam išla na marš
konobarica123.blog.hr
Možda i ne bih otišla da se nije dogodila prijetnja.
Možda bih opet iz naslonjača gledala izvještaje, čitala komentare ispod objava, povremeno se sekirala ili pljeskala na njih. Ne bih išla ni da me zakačio radni vikend. Jer jedno je kad sa posla utekneš na književno jutro dobre autorice/autora, a drugo kad ideš u hodati u neku kolonu. Ne bih išla ni da mi se barem u jednom trenu učinilo da time narušavam išta od prve Adventske nedjelje, jer kao kršćanka poštujem vjerske blagdane i običaje.
A ne bih zasigurno otišla da se nije pjevaču otelo prijetiti radikalnim potezima ni više niti manje gradonačelniku glavnog grada države. Da se ne ponavljam puno, pisala sam o tome već i većina meni dragih i onih koj me poznaju ljudi zna kakav mi je stav oko glazbe. Slušam ono što mi se sviđa. Sviram ono što želim. Pjevam ono što volim. Ostalo zaobiđem, okrenem stanicu ili kanal, isključim...
I stvarno mi nije bitno što pjevač pjeva. Fora nam je bila ta sad sporna pjesma jer u doba kad je snimljena i izašla, davala je na hopsalicu narodnog melosa koji smo do tada slušali, a odjednom ga nije bilo nigdje. Svidjela nam se i poruka iz stihova, jer iskreno svi smo željeli da rat stane i da dočekamo tu novu, normalnu i pravednu državu. Bilo nam je normalno da treba baciti bombu i goniti bandu preko izvora. Tu ništa nije sporno bilo.
Sada, trideset i kusur godina kasnije sporno mi je mnogo toga.
Spornije no tada tih olovnih devedesetih. Ne, nije mi nitko iz obitelji stradao u smislu da je ubijen, ranjen, ozlijeđen ili pogođen kasnijim PTSP sindromom. Ono što nam se tih godina kao obitelji događalo, a bilo je toga, uvjetovano jedino vić završetkom prezimena smataram totalno benignim u odnosu na prava stradanja, patnje i gubitke drugih.
Sporno mi je da se do kraja nepodojeni dječaci skupljaju kako se kome sprdne, navuku kapuljače, podignu desnicu u zrak, zazivaju kvazi tvorevinu koja je onomad prodala pola njihove današnje domovine u čije ime to sve rade, idu po trgovačkim centrima i manifestacijama i ispituju svoje vršnjake koji se tamo zateknu izletom ili posjetom od kuda su, pa kad dobiju lokaciju prave im sačekuše ispred tih centara i mašu noževima pred nosom a to sve prođe bez sankcija.
Sporno mi je da me netko, iako živim, radim i odgajam po pravilima pravi budalom i mjeri mi domoljublje pomaknutim parametrima.
Sporno i tužno mi je što kad se nađem u ulici bez automobila i ljudi u kišnoj riječkoj večeri produžim korak i zadihana uletim u salon u koji sam se uputila deset minuta prije termina, jer su se dvojica od četvorice mladića pod kapuljačama odvojila i nešto se došaptavaju.
Sporno mi je što nikad veći gospodarski rast, a nikad siromašniji.
Sporno mi je što me premijer pravi budalom svakom svojom novom izjavom u kojoj je on i samo on zaslužan za nikad bolje (blago)stanje nacije dok mu je u njegovim mandatima više od pola ministara završilo po zatvoru radi krađa i manupilacija za koje nikad nije odogovarao ni on ni ministri, dok se ovrhe kače i naplaćuju na leđa najosjetljivijih.
Sporno mi je što država, grad ili tko već nema rješenje za nekoga tko provali u stan, tamo živi bez struje i vode, prolijeva fekalije po zajedničkim kanalima i naposljetku, jer ta ista država, grad ili tko već nije imala rješenje, to završi paležom stana od strane neadekvatno zbrinute osobe i smrću dvije osobe.
Sporan mi je svaki ZDS, svako dizanje desnice. Svaki ustašluk, četnikovanje i fašizacija kao i referiranje na komunizam.
Sporno i jadno mi je vrijeme i državno uređenje u kojem jedan pjevač prijeti radikalnim potezima spram legalno izabrane gradske vlasti, ma tko on bio i ma koja ona bila.
Zato sam išla na antifašistički marš.
Jer fašizam nije samo ono kad čekamo da se opet pojavi neki Adolf, Gabriele, Benito ili Ante, mobilizira narod i krene kako se već tada kretalo. Klice fašizma siju se polako ali sigurno svuda oko nas uz blagoslov nedjelovanja institucija koje neka rade svoj posao.
Nisam stigla jučer na sam početak marša, pa nisam prisustvovala igrokazu nepodojenih dječaka kojima mame nisu dale pare za gostujuću tekmu, a vrijeme se moralo nekako ubiti pa su se sjetili eto malo spustiti na Jadranski trg i tamo urlati. I neka. Urlati na neistomišljenike, koliko god to meni apsurdno bilo, u ovoj demokraciji njihovo je pravo i okej. No dizati desnicu u zrak, urlati zabranjeni poklič za kojeg više nitko i ne haje da je protuustavan i potom bacati petarde na ljude, a sve to preko glava policije koja stoji ispred njih i ne mrda, to mi nije niti će mi ikada biti jasno ni prihvatljivo. Ponavljam, nisam bila tamo, no iz 5minutnog videa koje je objavio riječki portal Fiuman, sve se vidi kristalno jasno. I desnice i hukanje i petarde.
Ono radi čega nikako nisam išla na marš su zastave. Od meni totalno nejasnih crveno crnih, preko one jedne koja je nemilo asocirala na bivšu državu i bila skroz nepotrebna do izostanka ijedne hrvatske zastave. Taj me segment jako zasmetao.
Da zaključim.
Ovaj se marš nije referriao na fašizam koji je krenuo prije 100 godina i poharao sve.
Ovaj marš nije imao veze sa komunizmom.
Ovaj marš nije zazivao bivšu državu.
Da je u ovoj teško izborenoj i krvlju plaćenoj državi razuma, vjere i domoljublja u pravom smislu - ovaj se marš nikada ne bi dogodio.
Smrt fažizmu - sloboda narodu!
Kakva je, takva je...
agava505.blog.hr
....mojih ruku djelo je
kakva je, takva je
od kupljenih je kora
samo lijeva ruka
je u funkciji
desna je još komatozna...
pita je,
moja je
tko voli
neka izvoli
tko ne voli
neka ostavi....
svašta sam u nju utrpala
grožđice, sira mlađahnoga
i vinceka kapljicu
i limuna koricu
vanilin cukra
da ti sve u paketu
nepce osvoji
iz iskustva znam
da će sutra biti samo
jučerašnji gušt
i uspomena san...
tko je jamio,
jamio je....
Za oko i dušu
komentatoricamicaa.blog.hr
U sjeni platane, pred zidovima koji pamte carstva, sve sada svijetli kao tihi svjetionik topline. Tu, gdje kamen priča, a ljudi zastanu i udahnu, Božić je ove godine došao mekše, s više poštovanja prema prirodi i prostoru.
Živa jelka. Živ grad. Živa blagdanska lipota.
đardin i Marmontova i teatar u sjaju ....J.G foto
nema komentara
Plešuće zvijezde...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Moje švicarsko vrijeme, došašće,
na Tv odlični filmovi
Trilogija Romi Schneider kao
carica Sissi, od djetinjstva dogrce
dolaska u Beč i poroda djeteta.
Žena sokolica prokletstvo, dan
i noć, vuk brenioc do istosti, do
pomrčine sunca. Baby, svinjica
koja želi biti ps čuvar i podne
s Gary Kuper i Grace Kelly.
Plejade se vraćaju na sjeverno nebo,
privid ljepote plešućh zvijezda.ućh zvijezda.
Dijana Jelčić
Japan zove
stella.blog.hr
Sin po četvrti put odlazi u Japan, u koji je zaljubljen.
Sada sa životnom družbenicom.
Sleću u Tokio, vidi se Fuji
(nastavit će se)
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr