novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

24

ned

11/19

CrnoBijela Svakodnevnica

nissnisa.blog.hr

43_365
520

44_365
520

45_365
520

46_365
520

47_365
520

48_365
520

49_365
520



I jedan pogled koji volim

520

...

moj-pinklec.blog.hr

IMG0054A
( Puzzaa )



Našli smo sva godišnja doba u jednom danu
i utisnuli smo u njega puno radosti i ljubavi
da bi dan ,baš kao i mi u njemu, mogli trajati.

23

sub

11/19

Stvari se rješavaju

nachtfresser.blog.hr



Konačno jedan koliko toliko normalan dan, odšetao sam jutros i do tržnice i biblioteke, uradio nešto posla i kod kuće, čak se malo i preforsirao. Uspio dobiti na mobitel i vozača autobusa za prosvjed u ponedjeljak, on mi rekao da u principu ne voze pse svojim autobusima, al eto, šef je u blizini pa nek s njim razgovaram, uvjeravanje, ne radi se o njegovom hiru, nego o punom autobusu različitih ljudi, prevagnuo je argument da tri autobusa istovremeno kreću s istog mjesta za Zagreb, pa nek dođem s Jinom pa će se nešto valjda već skombinirati.
Odslušao i jučerašnjeg Raspudića, znao sam po našem Meku da ima i pametnih desničara, al da ću se s Raspudićem u nečemu potpuno slagati, stvarno me iznenadilo.

predstavljanje knjige blogerice Rossovke (najava)

hawkeye1306.blog.hr

25-537

detaljniji izvještaj, s fotografijama slijedi...kad ih sredim
pozdravić iz srca

komentari su iskljućeni na ovom postiću

KOLONA

zivot-i-ja.blog.hr


Božju iskru dobrote teško je ugasiti.

Ovi ljudi stoje na kiši čekajući, da vide jesu li podobni pomoći dječaku koji boluje od rijetke vrste karcinoma.



slika: Facebook "Victory Today"

Prošle godine na današnji dan

knjigoljub.blog.hr



Prošle godine na današnji dan
bio sam u Đakovu
gdje sam primio
Nagradu Julije Benešić
za najbolju knjigu književnih kritika.

1000

lionqueen.blog.hr



Predragi u Kristu!
Braćo i sestre drugih vjeroispovijesti!
Dragi svi!

Čovjek je sklon obilježavanju različitih događaja iz svog života, pa tako evo i ja obilježavam svoj 1000-ti post u svom blogoživotu! Hej, nije mala stvar objaviti 1000 postova!!!

Prvi post napisala sam dalekog 15.06.2007. godine, kada još nisam točno ni znala što je to Blog.hr. Upala sam u ekipu sasvim slučajno, kao izbjeglica s Pollitika.com-a. Kako sam nakon kraćeg perioda hlađenja od Pollitike, započela s kontroverznim temama, primjerice pitanjima vjere, abortusa, preljuba i preljubnica i slično, u početku i nisam baš bila dobro prihvaćena od ovdašnje ekipe, u kojoj su u to vrijeme prevladavali blogeri ekstremno ljevičarskih pogleda na život i svijet. Stoga mi je dosta vremena trebalo da privučem komentatore svih fela, pa se tako dogodilo da je jedan moj kontroverzni post dostigao impozantni broj od 248 komentara i to komentatora svih vrsta, s lijeva na desno.

Što se tiče čitanja mog bloga, svoj brojač sam postavila 01.01.2015. godine i u tih par godina moj blog je posjetilo 106.750 posjetitelja iz 107 zemalja diljem naše plave ljepotice, pa tako osim hrvatskih i njemačkih posjetitelja, tu su bili susjedi iz BeHa, Srbije, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Kosova, puno ljudi iz USA, Izraela, Austrije, Canade, Australije, UK, Norveške, Italije, Danske, Nizozemske, Švicarske, Švedske, Francuske, Irske, Belgije, Novog Zelanda, Češke, Japana, Poljske, Ruske federacije, Rumunjske, Brazila, Hong Konga, Albanije, Mađarske, Slovačke, Portugala, daleke Kenye, Španjolske, Pacifika, Indije, Mexica, Turske, Grčke, Luxemburga, Bugarske, Afganistana, Indonezije, Kine, Ukraine, Filipina, Columbie, Južne Afrike, Saudijske Arabije, Koreje, Čilea, Vijetnama, Nigerije, Argentine, Finske, Lituanije, Perua, Tajlanda, Malesije, Alžira, Taiwana, Latvie, Moldove, Qatara, Singapura, Estonie, Costa Rice, Bolivie, Malte, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Kirgizstana, Ecuadora, Venezuele, Maroka, Libanona, Kuwaita, Kazakhstana, El Salvadora, Paname, Dominikanske republike, Islanda, Jordana, Georgie, Azerbajđana, Samoe, Guatemale, Puerto Rica, Trinidada i Tobaga, Martiniqea, Grenlanda, Tunisa, E.Guinee, Libijske arapske Đamahirije, Cipra, Armenije, Madagascara, Pakistana, Sri Lanke, Bangladesha, Myanmara i Cambodže.

Impozantne su to činjenice, koje obvezuju! Koristim priliku zahvaliti svim svojim posjetiteljima sa svih strana svijeta, svih vjera i nacija. Hvala Vam!

Ono što mi je možda još draže od mojih postova, to su Vaši komentari. Blogostatistika kaže da ih je bilo 21.228. Vjerovat ćemo statistici. Hvala Vam svima na tim komentarima i idemo dalje.

Ima komentatora s kojima sam ukrižala mačeve, ali to je draž ovog bloga. Da nije tako, meni bi bilo dosadno. Zato što sam po prirodi antiprotivna :) Mana mi je što sam borac za pravdu i nemoćne. Katkad bi bilo oportuno šutjeti i trpjeti, ali ja to ne znam i ne mogu. Valjda sam zato najčešće autsajder, kako ovdje, tako i u stvarnom životu. Dug i pošten jezik i tvrda i beskompromisna glava često su me koštali uspjeha u karijeri.

Što se tiče tema, kojima sam se bavila, bilo je tu uistinu svega. Obzirom da sam stigla s kolaborativnog političkog bloga Pollitica.com-a, u početku sam se bavila isključivo političkim temama. Kasnije su krenule razne društvene teme, pitanja vjere i crkve, priče iz života, kako mojeg, tako i prijatelja i poznanika, priče o posebnim ljudima, putopisi sa službenih i privatnih putovanja, crtice iz Rijeke, ljubav prema životinjama i Zagrebu, planinarenju, sklonosti ka cjeloživotnom obrazovanju. Pisala sam i o svom pojačanom, ali i osvetoljubivom šestom čulu, ispravljanju nepravdi i krivih drina, o ljubavi prema klasičnoj glazbi, slikarstvu, knjizi, kazalištu i filmu.
Bilo je i različitih savjeta i recepata, ali i sportskih prijenosa.

No bilo je tu i lirskih trenutaka pa tako i nekih, kasnije se pokazalo, proročanskih pjesama.


Ilustracija

Besmisao

dani se pretvorili u noći
teške slutnje guše svaku misao
riječi nestale u maglama

smisao po smisao tone u besmisao

modro od naleta bura života
tijelo zgrčeno novi udarac čeka
plima besmisla tsunamijem prijeti

smisao po smisao tone u besmisao

sunce izgubljeno u zvjezdanim bespućima
vlaga probija sve prepreke suhe
skuplja se u najdubljim zakucima duše

smisao po smisao tone u besmisao

neumitno urušavanje u bezdani ponor
nadanja ugasla .. ptice utihnule
vjetrovi obuzdali gromove i munje

smisao po smisao tone u besmisao

slatko više nema slasti
suze slane bljutava okusa
osmijeh na rubu usana zamrznut

smisao po smisao tone u besmisao

izdaja izdaju sustiže i prestiže
krv krvlju krvavu izdaju potpiše
posvud se spustila tama

smisao po smisao tone u besmisao

je li to slutnja konačnog kraja
čeka li već netko na vratima raja



Pjesma je napisana u jednom dahu, otprilike godinu dana prije nego što sam zamalo pokucala na ta vrata.

Otkad sam ozdravila, opomenuta, svake sekunde svog života svjesna sam prolaznosti i smrtnosti. Zato mi je drago što sam pisala i pišem blog i što sam napisala toliko postova, jer je to ono što će me nadživjeti i što će ostati iza mene, kao znak da sam nekad postojala, pisala i bila JA, Lion Queen.


HVALA VAM.
VOLIM VAS
DRAGI BOG VAS BLAGOSLOVIO!

Jerihonska ruža...

dinajina-sjecanja.blog.hr







Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u sdašnjem trenutku i osjetiti njegovu moć.
Zatvorih oči i krenuh na putovanje vremenom. Bila sam slićna „slabašnom šerifu“ Sergia Leone-a. Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove. Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.

Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.

Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?

Ako proživljene godine ostanu kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju.

Uronih u odaju ogleda i odjeka, u pustinji osjećanja osjećaja odživjeh vrhunac samoće, osjetih sebe u sebi, oćutih sve protekle godine, sve trenutke u kojima sam bila sretna, nesretna, vesela, tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Osjetih pucanje opne nepostojanja i samosažaljenja, vidjeh kovitlanje Jerihonske ruže i njeno cvjetanje.

A ljubav je u meni, starenjem, jecala nad ranjenim suncem mladosti. Lutala je snovima i bila tamničar slobodi. Ljubav je, na libri zaboravljenih želja, u carstvu nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja tražila poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu sudbine.

Bila sam divljakinja izgubljena u džungli osjećanja. Kroz krošnju razgranatog vremena vidjeh sjaj zvijezde padalice.

Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.

Osjetih ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.

Začuh glas istine, šapat lijepe kčeri vremena...

Zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit tisućljeća, stanimo pred svoje nutarnje zrcalo i zavolimo naše godine. Ne pristajmo na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi gene Afrodite. Mi smo "osuđene" da budemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna životu. Izađimo svijesne sebe pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je,u naslijeđe, ostavila Magna mater.

Budimo ono što jesmo … žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio u našim srcima.

Sa Jerihonskom ružom.

Dijana Jelčić

Stjegoslovlje

asboinu.blog.hr

Japansko carstvo

Japansko Carstvo (Dai Nippon Teikoku) je država nastala 1868. kada je car Meiji stupio na prijestolje, a trajalo je do kapitulacije 1945. kada je završio Drugi svjetski rat.

Do 1868. Japan nema službenu zastavu, a zastava s crvenim krugom u središtu na bijeloj podlozi je prava zastava Japana. Međutim, sve do kraja Drugog svjetskog rata u uporabi je zastava s crvenim rugom iz kojeg izlazi 16-est crvenih zraka.

Ovu ratnu japansku zastavu ne treba miješati s današnjom mornaričkom zastavom Japana na kojoj je crveni krug pomaknut grboslovno desno i također ima 16-est crvenih zraka.


...

moj-pinklec.blog.hr

R70


dođi bliže
u dlan ću ti staviti glatki oblutak

primakni lice
želim ti nešto šapnuti

ne boj se
pravo na moju ljutnju odavno si potrošio

još bliže
jesi li čuo tihi poljubac

naknadno informiranje

babl.blog.hr



ČIST SLUČAJ


Ljeto 1970. bio sam u štabu omladinske radne akcije „Sava 70“ zadužen za informiranje. Naselje je bilo premreženo razglasom preko kojeg je puštana glazba i obavijesti iz centralne sobice koju smo zvali „radio-stanica“, šapirografom smo tiskali naseljske novine, svi brigadiri su imali dostupan dovoljan broj svježih novina, obavještavao sam novinare o zbivanjima na akcijama, primao sam strane novinare i slično. Naselje se sastojalo od tridesetak velikih baraka, od boravišnih, svaka za stopedesetak brigadira, iako ih je u brigadama bilo od osamdesetak do stotinjak, pa do raznoraznih namjenskih i pomoćnih baraka: kuhinja s trpezarijom, klub, predavaonice, baraka tehnike itd. Bilo je smješteno prema Velikoj Gorici, otprilike ondje gdje danas završava Domovinski most, okruženo livadama i kukuruzima. U smjeni je bilo oko tisuću i pet stotina akcijaša, nešto više mladića u odnosu na djevojke; bilo je tri smjene po mjesec dana, sve zajedno je prošlo ondje oko četiri tisuće i pet stotina ljudi.

Jedne večeri nakon povečerja, kad su se svi smjestili po spavaonicama i umirili, a štablije okupili u baraci štaba da predahnemo prije odlaska u krevete i prodiskutiramo dan, pola sata kasnije spokoj je u trenu raspršen kad se preko praga gotovo srušila izbezumljena brigadirka koja je zavapila: „Silovana sam!“ Lice s krvavim podljevima, raskrvavljen nos, rascijepljena usna i raščupana kosa dovoljno su govorili, a njena uniforma od košulje kratkih rukava i kratkih hlačica pokazivala je dovoljno kože s masnicama i ogrebotinama da nije bilo sumnje u njene riječi. „Gdje?“ U kukuruzima. Nikome nije palo ni na pamet upitati što je tražila među kukuruzima nakon povečerja kad je trebala biti u svojoj brigadi i odavno spavati. Štapske sekretarice su je odmah okružile i odvele u jednu od sporednih prostorija. Nekoliko minuta kasnije jedna je izašla i rekla ime, prezime i iz koje brigade je silovatelj, druge su otišle po akcijaškog doktora Dragu Drožđeka, te sve zajedno krenule okružujući jadnu djevojku prema naseljskoj ambulanti. Nekoliko dežurnih brigadira je otišlo po prokazanog brigadira i vrlo brzo su ga doveli.

Već sam pogled na njega potvrđivao je djevojčine riječi. Bio je to kršan mladić iz crnogorske brigade, ne stariji od dvadeset godina. I na njemu su se vidjele ogrebotine, pa ga zapravo i nije trebalo išta pitati. Upućeno mu je samo jedno pitanje, gotovo reda radi: „Jesi li silovao…?“ I on je bio van sebe, grlo mu se stisnulo, nije mogao izustiti ni riječi, ali nije ni pokušao nijekati. Razrogačenih očiju, sav okupan znojem, samo je nedvosmisleno kimnuo glavom. Odmah je smješten u jednu od prostorija na kojoj su vrata ostavljena otvorena, a pred ulaz i pred prozor postavljena po dva krupna brigadira. Đurić, jedan od dvanaest štablija, delegiran izravno iz milicije, zadužen za sigurnost, nazvao je po „maricu“ i obavio još nekoliko službenih poziva. Dva čovjeka iz štaba otišla su u njezinu, a dvojica u njegovu brigadu da saznaju sve što bi se još moglo saznati, te da primire ostale brigadire.

Moram priznati, pored užasnutosti onim što se dogodilo, osjećao sam i bijes. Pored sažaljenja za žrtvu, osjećao sam žaljenje i za nasilnika. Mogao sam ga iz bijesa ići tuči - što mu je to trebalo? Je li svjestan što je počinio? Glupost je takva: zapravo prvenstveno škodi sama sebi, a drugi su samo kolateralne žrtve preko kojih djeluje. Da nije bilo besmisleno i prekasno provalio bih u sobicu sa zatočenikom i počeo ga šaketati, a nisam bio jedini.

Da ne bi mislili da je omladinska radna akcija bila leglo silovanja, od četiri i pol tisuće mlađarije koja je to ljeto učestvovala na građenju nasipa koji nas i danas štite, to je bio jedini takav slučaj, a ne pamti se (ili se barem ne zna) za nešto takvo ikada ranije, niti sam čuo da se ponovilo kasnije. S druge strane, začudilo me je i zamalo zadivilo kako smo svi bili efikasni. Nije bilo ni jedne suvišne riječi, nijednog trenutka izgubljenog na dogovaranje, svatko je obavio svoj dio posla kao da smo uvježbavali proceduru u sklopu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, premda nam mogućnost tako nečega ni trenutak prije nego se dogodilo nije bila ni u malom mozgu.

„Marica“ je stigla iznenađujuće brzo. Mladića su ugurali u stražnji dio, a do šofera smo sjeli Đurić i ja. Đurić jer mu je to bio posao, a ja kao predstavnik „civilnog“ dijela štaba, za kontrolu. Brzo smo prolazili pustim noćnim cestama i za desetak minuta ušli smo među gradske kuće. Nije nam trebalo ništa vremena da kroz praznu Petrinjsku dođemo do zatvora. Velika kapija se otvorila pred automobilom kao da ga je čekala. „Marica“ je prošla kroz zgradu i zaustavila se u unutarnjem dvorištu. Odmah su otvorena stražnja vrata i mladić je izveden van. Žurnim korakom, kao polutrčeći, grupica s njim u sredini ušli smo na najbliža vrata. Ne sjećam se točno da li smo prvo silazili ili se uspinjali nekim stepenicama, ili smo se uspinjali ili silazili na povratku, tek došli smo do razjapljene zatvorske ćelije, onaj kojeg smo sprovodili gurnut je unutra i vrata su zalupljena. Nisam se ni snašao, a već sam buljio u masivna zaključana vrata iza kojih kao da ničega nije bilo.

Prethodnoj užasnutosti pridružila se još jedna: bio sam zgromljen koliko malo vremena je potrebno da se čovjek od slobodnog bića pretvori u sužnja. Ništa! Kao da pucneš prstima…

Ne znam što je kasnije bilo s djevojkom. Uvjeren sam da je dobila najbolji mogući primjereni tretman. Mladić je nakon nekoliko dana prebačen u Crnu Goru, zajedno s dosijeom kojeg se zadugo neće moći riješiti, a dalje ne znam što je s njim bilo. Moj je posao bio da novinari ništa o svemu tome ne saznaju, da pazim - ako saznaju - da ništa o tome ne pišu, što sam obavio na opće zadovoljstvo, ali ja sam njegovo ime i prezime još dugo pamtio.

Dvadesetak godina kasnije, kad su krenula takozvana „događanja naroda“ u Crnoj Gori, jedan od predvodnika rulje bio je čovjek istog imena i prezimena, otprilike istih godina koje je i silovatelj s ORA mogao tada imati. Ništa ne mogu tvrditi, ali ne bih se začudio da je to bio upravo on.







naknadno informiranje

babl.blog.hr



ČIST SLUČAJ


Ljeto 1970. bio sam u štabu omladinske radne akcije „Sava 70“ zadužen za informiranje. Naselje je bilo premreženo razglasom preko kojeg je puštana glazba i obavijesti iz centralne sobice koju smo zvali „radio-stanica“, šapirografom smo tiskali naseljske novine, svi brigadiri su imali dostupan dovoljan broj svježih novina, obavještavao sam novinare o zbivanjima na akcijama, primao sam strane novinare i slično. Naselje se sastojalo od tridesetak velikih baraka, od boravišnih, svaka za stopedesetak brigadira, iako ih je u brigadama bilo od osamdesetak do stotinjak, pa do raznoraznih namjenskih i pomoćnih baraka: kuhinja s trpezarijom, klub, predavaonice, baraka tehnike itd. Bilo je smješteno prema Velikoj Gorici, otprilike ondje gdje danas završava Domovinski most, okruženo livadama i kukuruzima. U smjeni je bilo oko tisuću i pet stotina akcijaša, nešto više mladića u odnosu na djevojke; bilo je tri smjene po mjesec dana, sve zajedno je prošlo ondje oko četiri tisuće i pet stotina ljudi.

Jedne večeri nakon povečerja, kad su se svi smjestili po spavaonicama i umirili, a štablije okupili u baraci štaba da predahnemo prije odlaska u krevete i prodiskutiramo dan, pola sata kasnije spokoj je u trenu raspršen kad se preko praga gotovo srušila izbezumljena brigadirka koja je zavapila: „Silovana sam!“ Lice s krvavim podljevima, raskrvavljen nos, rascijepljena usna i raščupana kosa dovoljno su govorili, a njena uniforma od košulje kratkih rukava i kratkih hlačica pokazivala je dovoljno kože s masnicama i ogrebotinama da nije bilo sumnje u njene riječi. „Gdje?“ U kukuruzima. Nikome nije palo ni na pamet upitati što je tražila među kukuruzima nakon povečerja kad je trebala biti u svojoj brigadi i odavno spavati. Štapske sekretarice su je odmah okružile i odvele u jednu od sporednih prostorija. Nekoliko minuta kasnije jedna je izašla i rekla ime, prezime i iz koje brigade je silovatelj, druge su otišle po akcijaškog doktora Dragu Drožđeka, te sve zajedno krenule okružujući jadnu djevojku prema naseljskoj ambulanti. Nekoliko dežurnih brigadira je otišlo po prokazanog brigadira i vrlo brzo su ga doveli.

Već sam pogled na njega potvrđivao je djevojčine riječi. Bio je to kršan mladić iz crnogorske brigade, ne stariji od dvadeset godina. I na njemu su se vidjele ogrebotine, pa ga zapravo i nije trebalo išta pitati. Upućeno mu je samo jedno pitanje, gotovo reda radi: „Jesi li silovao…?“ I on je bio van sebe, grlo mu se stisnulo, nije mogao izustiti ni riječi, ali nije ni pokušao nijekati. Razrogačenih očiju, sav okupan znojem, samo je nedvosmisleno kimnuo glavom. Odmah je smješten u jednu od prostorija na kojoj su vrata ostavljena otvorena, a pred ulaz i pred prozor postavljena po dva krupna brigadira. Đurić, jedan od dvanaest štablija, delegiran izravno iz milicije, zadužen za sigurnost, nazvao je po „maricu“ i obavio još nekoliko službenih poziva. Dva čovjeka iz štaba otišla su u njezinu, a dvojica u njegovu brigadu da saznaju sve što bi se još moglo saznati, te da primire ostale brigadire.

Moram priznati, pored užasnutosti onim što se dogodilo, osjećao sam i bijes. Pored sažaljenja za žrtvu, osjećao sam žaljenje i za nasilnika. Mogao sam ga iz bijesa ići tuči - što mu je to trebalo? Je li svjestan što je počinio? Glupost je takva: zapravo prvenstveno škodi sama sebi, a drugi su samo kolateralne žrtve preko kojih djeluje. Da nije bilo besmisleno i prekasno provalio bih u sobicu sa zatočenikom i počeo ga šaketati, a nisam bio jedini.

Da ne bi mislili da je omladinska radna akcija bila leglo silovanja, od četiri i pol tisuće mlađarije koja je to ljeto učestvovala na građenju nasipa koji nas i danas štite, to je bio jedini takav slučaj, a ne pamti se (ili se barem ne zna) za nešto takvo ikada ranije, niti sam čuo da se ponovilo kasnije. S druge strane, začudilo me je i zamalo zadivilo kako smo svi bili efikasni. Nije bilo ni jedne suvišne riječi, nijednog trenutka izgubljenog na dogovaranje, svatko je obavio svoj dio posla kao da smo uvježbavali proceduru u sklopu akcije „Ništa nas ne smije iznenaditi“, premda nam mogućnost tako nečega ni trenutak prije nego se dogodilo nije bila ni u malom mozgu.

„Marica“ je stigla iznenađujuće brzo. Mladića su ugurali u stražnji dio, a do šofera smo sjeli Đurić i ja. Đurić jer mu je to bio posao, a ja kao predstavnik „civilnog“ dijela štaba, za kontrolu. Brzo smo prolazili pustim noćnim cestama i za desetak minuta ušli smo među gradske kuće. Nije nam trebalo ništa vremena da kroz praznu Petrinjsku dođemo do zatvora. Velika kapija se otvorila pred automobilom kao da ga je čekala. „Marica“ je prošla kroz zgradu i zaustavila se u unutarnjem dvorištu. Odmah su otvorena stražnja vrata i mladić je izveden van. Žurnim korakom, kao polutrčeći, grupica s njim u sredini ušli smo na najbliža vrata. Ne sjećam se točno da li smo prvo silazili ili se uspinjali nekim stepenicama, ili smo se uspinjali ili silazili na povratku, tek došli smo do razjapljene zatvorske ćelije, onaj kojeg smo sprovodili gurnut je unutra i vrata su zalupljena. Nisam se ni snašao, a već sam buljio u masivna zaključana vrata iza kojih kao da ničega nije bilo.

Prethodnoj užasnutosti pridružila se još jedna: bio sam zgromljen koliko malo vremena je potrebno da se čovjek od slobodnog bića pretvori u sužnja. Ništa! Kao da pucneš prstima…

Ne znam što je kasnije bilo s djevojkom. Uvjeren sam da je dobila najbolji mogući primjereni tretman. Mladić je nakon nekoliko dana prebačen u Crnu Goru, zajedno s dosijeom kojeg se zadugo neće moći riješiti, a dalje ne znam što je s njim bilo. Moj je posao bio da novinari ništa o svemu tome ne saznaju, da pazim - ako saznaju - da ništa o tome ne pišu, što sam obavio na opće zadovoljstvo, ali ja sam njegovo ime i prezime još dugo pamtio.

Dvadesetak godina kasnije, kad su krenula takozvana „događanja naroda“ u Crnoj Gori, jedan od predvodnika rulje bio je čovjek istog imena i prezimena, otprilike istih godina koje je i silovatelj s ORA mogao tada imati. Ništa ne mogu tvrditi, ali ne bih se začudio da je to bio upravo on.







22

pet

11/19

NA OBALI KRAJNJE GRANICE POSTOJANJA

zivot-i-ja.blog.hr



„Upoznati druge, pametno je. Upoznati sebe, mudrost je“..(Lao Tse)¨“

Kada dođeš do zadnje granice preko koje moraš prijeći, moraš skinuti sve ostatke odjeće sa sebe: pažljivo sačuvane pisane riječi skupljene u nepromočivi zamotuljak, jer sloboda je sa druge strane divlje rijeke. Moraš plivati, skočiti u nadolazeću bujicu, upotrijebiti sve svoje sposobnosti manevriranja valovima i virovima koji te opet mogu povući u dubinu vezanosti svim mogućim okovima laži kojih si se tek oslobodio i ne samo laži, one su srž te fikcije koja nam se nameće kao jedini i ispravan put.

Moraš skinuti i odijelo, toplo, sigurno koje te je štitilo od vjetrova i hladnoće nabačenih emocija, od možebitnih ljudi koji ti naizgled pomažu, ali su zapravo željni tvoje unutarnje vatre koja ti je dovoljna da preživiš, a ti se još utopljavaš poklonjenim kaputima i slojevima koji te samo odvlače od tebe samog.

Nisi okružen samo ljudima. O, neeeeeeeeeeee.... okružen si najmanje njima, a najviše onima koji su posudili njihov izgled, da bi te zavarali i ope, skrenuli sa puta.

Dolazak do posljednje granice budi u tebi sve ono što si prošao, da bi se i toga mogao osloboditi: prošlosti, svih sjećanja koja će te vući opet u dubinu budeš li se ohrabrio i usudio se zaplivati.

Sjećam se_bijah sanjač - ne sanjar, čisti netaknuti sanjač koji je u kolektivnoj spavaonici mirno snivao usidren u naučene svrhe života, ušuškan u meku perinu iluzija koje su uvjeravale, da je buđenje san, a san realnost. Jedi, pij, zabavljaj se, vjeruj ono što ti se prenijelo od drugih spavača, budi žrtva, oltari vole žrtve, budi potrebit član zajednice koja zna što je za tebe dobro, jer ti sam ne znaš, a i ne trebaš znati, dovoljno je da puniš svojim snom trbuhe gladnih bogova koji se hrane tvojom pažnjom i zamisli, čak i molitvama, a sve u svrhu da te održe u latentnoj euforiji, da si nešto i netko.

Onima, koji se usude malo otvoriti oči, vrlo brzo se ponudi mjesto duhovnjaka, iscjelitelja, gurua, mudraca, onog koji će dobiti sljedbenike i tako sebe još više uspavati, jer ova dimenzija stvarnosti samo je dio, komadić slagalice koja se proteže kroz druge dimenzije. Kažu da sami svoju sudbinu stvarate, a nabacuju vam konstantne osjećaje grijeha i krivnje pa se uvjerite kako je to normalno, nekako će se to kroz živote reciklirati pa ćemo čisti jednom doći pred stvoritelja, a nazvali su to karmom.

Ne postoji karma. Karma je način, da se što duže držimo prikovani uz ovu dimenziju sna ne bismo li bili hrana bogovima koji to nisu, a kojima se molimo. Postojimo samo MI i ona prelijepa Univerzalna Svijest čiji smo mi vječni i neoskvrnuti dio. Sada i u ovom trenutku možemo uroniti u tu Svijest i pogledati Istini u oči: savršeni smo baš kakvi jesmo i odraz Onoga koji nas gleda takve kakvi jesmo.

Na ovoj riječnoj obali skidam sa sebe sve moguće želje, sposobnosti i znanja, što god više imam, više želim to dijeliti, a dijelim ne zato da bih pomogla drugima, nego da bi se moj lažni Ja, ušuškan još uvijek negdje u nekom mekom krevetu, još više napunio snom. Sva znanja imam, sve iscjeliteljske sposobnosti, bila sam sve što ljudi traže i mogu biti novi čudotvorac koji zapanjuje druge, ali shvatila sam da je to nepotrebno i jedan od tereta koji ometa dolazak do krajnje granice postojanja. Jedino što ostavljam, to je osjećaj ljubavi koji će mi pomoći, da tek probuđene duše ponesem na leđima, ako počnu tonuti u dubine.

Ne, nije to lažna humanost, to je potreba radi koje sam i odlučila krenuti na ovaj dugi put. Ja čak i ne mogu i ne smijem buditi uspavane, posebno one somnabuliste koji spavajući hodaju, a misle da žive stvarnost. Ja samo smijem osjećati istinsku probuđenu dušu i dati joj podršku da krene do rijeke, vjerovatno ne mojom stazom, pričati joj o mogućim zamkama na putu, stisnuti joj ruku i pustiti je od sebe..

Nemam više što skinuti, čekam da dođe trenutak uranjanja u valove koji udaraju u obalu. Ovo može biti i smrt, a može biti i život. Ne dočekuje me lađar s ispruženim dlanom koji naplaćuje svoje usluge, ovo je mjesto gdje se rastajem od svake udobnosti i konformizma.

Ovo je trenutak koji zahtijeva odricanje bez zadrške i susret obnažene duše sa još obnaženijom Svjesnošću koja se zove: Svi, koja se zove Sve, koja se zove Mi!!

https://www.magicus.info/ostalo/price/na-obali-krajnje-granice-postojanja

'on my way to work'

nakrizanju.blog.hr

Jutrošnje fotke s puta na posao.
Slikano starim mobitelom (koji ima dobru kameru).






















Magla













Zvijezda













Gradska
























































Pozadina, bonus track;
Novi Coldplay,
ne mogu se ne pitati kako je mojem djetetu u njezinom srcu,
ne čeprkam po tome, samo stražarim za znakove pokazatelje.






Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum