novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

11

pet

10/19

Moravske Toplice...

nisaneldiablo.blog.hr

Ko rano rani, dvi sriće grabi... tako kaže poslovica..
I tako ovaj put iđemo ranije a nije bilo ni kašnjenja... samo po ure!:)))
Stigli smo ranije, dočekala nas je organizatorica i odvela na kavu a iza toga u minijaturne kućice apartmane di smo bili smišteni.
Sve smo obavili prije tonske prove, vratil se priobuć i nazad u šator di je bila fešta koja je počimala u 19 sati i trajala do 2 ure .. Srića, bila je iz Šibenika i klapa Romansa... zapravo više sastav nego klapa, zabavljači sa klavijaturama, i dvi električne gitare... minjali smo se, uru mi, uru oni... bilo je veselo!... Evo i teke usputnih slikica!



Ovo mi je bilo super za vidit... čovik napravija lutku, sija je na biciklu stavija elektromotor i Janez vozi ka mutav, ne staje! :)))







Moravskim Toplicama dominira zvonik Evangelističke crkve koju san slika po danu....



i noću...



Ujutro je doručak bija u hotelu Termal pa san usput povirija do bazena...



Nije bilo vrimena za kupanje jer standardno, poslin doručka ... pravac kombi i šta prije kući, da nebi utekla!headbang

Eto, toliko za ovaj put!.... adio Vam i zdravi bili! wave

10

čet

10/19

2:09

staklenozvono.blog.hr

Bilo je točno toliko sati kad sam sinoć, skoro već kod Siska, odlučila u busu pisati post.



Pratila sam usporedo i GPS i zapisivala svako mjesto kroz koje smo prošli. Nehotice, samo jednim klikom, obrisala sam sve i izgubila volju za ponavljanjem. Sjećam se samo da sam žvakala sendvič sa kulenovom sekom, upravo kad smo se vozili kroz Petrinju i upravo kad sam ugledala osvijetljenu tvornicu Gavrilović.
Uspjela sam ostati budna cijelu noć, do pred dolazak na odredište. Zaspala sam pol ure prije Vinkovaca u koje sam stigla u 6:10.



Na kolodvoru me dočekao moj dragi prijatelj i nezamjenjivi liječnik.
O njegovoj ulozi u mom životu sada ne bih pričala, ali kada kažem da je učinio ono što nitko drugi nije niti znao niti mogao, ne pretjerujem.
Kvalitetu svog života i života moga sina, dugujem tom čovjeku.
Osim njega, u Vinkovcima imam i dragu prijateljicu, bivšu blogericu, s kojom sam u kontaktu desetak godina. Ona me, zapravo, povezala s njim.
Njih dvoje su bezbroj puta bili kod mene u Puli, a meni je ovo prvi put da dolazim u Vinkovce, samo iz želje da ih vidim, ali i na proputovanju za Bosnu.
Danas je ovdje bio kišni dan. Kiša nas je pratila i na putu do Vukovara





i Ovčare.
Dan za suze, rekla bih ...









Broj biciklista koji završe na hitnoj ponovo raste

euzivot.blog.hr



Sve više i više biciklista završe s teškim ozljedama na odjelu za hitne slučajeve. Osobito je mnogo starijih sudionika u nesrećama, ali i mnogi mladi završi također na hitnoj. U 2018. godini na odjelu za hitne slučajeve završilo je ukupno 46.800 biciklista.



Očekuje se da će se taj broj nastaviti povećavati u narednim godinama kao rezultat starenja stanovništva. Stariji biciklisti trpe relativno ozbiljne ozljede na svakoj vrsti bicikla. Više od 40 posto žrtava bilo je starijih od 55 godina.



Nesreća na električnom biciklu u prosjeku rezultira težim ozljedama od nesreće s "normalnim" biciklom. Međutim, to ne znači da su električni bicikli u prosjeku opasniji; stariji ljudi češće se i dalje voze električnim biciklom.

U analizama je također gledano na ukupan broj žrtava na cestama. U 2018. godini je prema procijeni 123.000 ljudi koji su sudjelovali u prometnim nesrećama zatražilo medicinsku pomoć, od kojih je oko polovina bila ozbiljno ozlijeđena.

Broj žrtava na cestama nikada nije bio tako visok. Prema stručnjacima prometa, to se može objasniti naglim porastom broja biciklista koji su sudjelovali u nesrećama.

Stručnjaci spominju preventivna rješenja, kao na primjer, poboljšanje biciklističke infrastrukture i informacijske kampanje kao rješenje rastućeg problema.

Treća obljetnica

crnasvjetlost.blog.hr

Danas u moja sestra i njezina obitelj i ja obilježavamo žalosnu obljetnicu. Prošlo je tri godine od smrti mojeg jedinog i neprežaljenog nećaka Mirka Vidović. Koji je umro od posljedica trovanja salmonelom.

Vi koji e pratite od početka sjećate se da sam pisao o tom tragičnom događaju i što smo proživjeli. Ali ukratko, prije tri godine moja sestra i njezin suprug su kupili u jednom trgovačkom centru u Samoboru neka jaja na akciji. I kod kuće su se počastili tim jajima. I nakon toga su svi odreda dobili proljev i slične simptome. I na današnji dan rano ujutro je umro, sestra ga je pronašla mrtvog u krevetu.
Kako se kasnije ustanovilo svi su imali salmonelu koju su dobili od tih jaja koja su bila zaražena tom užasnom i prokletom bakterijom. I od posljedica tog trovanja moj jedini i neprežaljeni nećak Mirko je preminuo.

Nakon tri godine, još uvijek nije taj trgovački centar sankcioniran. Već naprotiv DORH je pokrenuo postupak protiv moje sestre, šogora i neke doktorice sa hitne pomoći koja im je došla pomoći u kojem ih optužuju da nisu pravovremeno pomogli djetetu. I u kojem ih optužuju da su oni krivi za smrt mog nećaka Mirka. I cijelo to vrijeme ih svojom istragom uznemiravaju, kao da nije bilo dosta da su izgubili dijete. Još moraju da ispaštaju ni krivi ni dužni za njegovu smrt.

Što je stvarno izvrnuto i jadno od jedne takve ustanove. I pokazuje stvarnu sliku današnje Lijepe naše, da oni koji su stvarno krivi nedužni, a oni koji su nedužni su krivi. Ovo je realnost i stvarnost današnje Lijepe naše.

Danas svi mi se prisjećamo tog žalosnog događaja od kojeg se nikad ne ćemo oporaviti. I dalje smo jadni i žalosni, jer smo izgubili dragog i veselog člana obitelji. I kojeg nosimo u svom srcu i sjećanju. Počivaj mi u miru dragi nećače, bol i sjećanje za tobom ostaje u našim srcima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Treća obljetnica

crnasvjetlost.blog.hr

Danas u moja sestra i njezina obitelj i ja obilježavamo žalosnu obljetnicu. Prošlo je tri godine od smrti mojeg jedinog i neprežaljenog nećaka Mirka Vidović. Koji je umro od posljedica trovanja salmonelom.

Vi koji e pratite od početka sjećate se da sam pisao o tom tragičnom događaju i što smo proživjeli. Ali ukratko, prije tri godine moja sestra i njezin suprug su kupili u jednom trgovačkom centru u Samoboru neka jaja na akciji. I kod kuće su se počastili tim jajima. I nakon toga su svi odreda dobili proljev i slične simptome. I na današnji dan rano ujutro je umro, sestra ga je pronašla mrtvog u krevetu.
Kako se kasnije ustanovilo svi su imali salmonelu koju su dobili od tih jaja koja su bila zaražena tom užasnom i prokletom bakterijom. I od posljedica tog trovanja moj jedini i neprežaljeni nećak Mirko je preminuo.

Nakon tri godine, još uvijek nije taj trgovački centar sankcioniran. Već naprotiv DORH je pokrenuo postupak protiv moje sestre, šogora i neke doktorice sa hitne pomoći koja im je došla pomoći u kojem ih optužuju da nisu pravovremeno pomogli djetetu. I u kojem ih optužuju da su oni krivi za smrt mog nećaka Mirka. I cijelo to vrijeme ih svojom istragom uznemiravaju, kao da nije bilo dosta da su izgubili dijete. Još moraju da ispaštaju ni krivi ni dužni za njegovu smrt.

Što je stvarno izvrnuto i jadno od jedne takve ustanove. I pokazuje stvarnu sliku današnje Lijepe naše, da oni koji su stvarno krivi nedužni, a oni koji su nedužni su krivi. Ovo je realnost i stvarnost današnje Lijepe naše.

Danas svi mi se prisjećamo tog žalosnog događaja od kojeg se nikad ne ćemo oporaviti. I dalje smo jadni i žalosni, jer smo izgubili dragog i veselog člana obitelji. I kojeg nosimo u svom srcu i sjećanju. Počivaj mi u miru dragi nećače, bol i sjećanje za tobom ostaje u našim srcima.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

Bež boja

modaija.blog.hr

Stari hrvatski izrazi za boju, u smislu vidnog osjetilnog doživljaja, su krasa, mast i cvijet (Klaić: Rječnik stranih riječi).
Krasu prepoznajemo u izrazu krasno, krasan, a mast je ostao, primjerice u crnomanjast i u izrazu premazan svim mastima.



Klasična, nježna i sofisticirana, bež boja jedan je od najdecentnijih, ali i najsvestranijih modnih trendova sezone koji će obilježiti ležerne i elegantne, dnevne i večernje ljetne kombinacije.



Iako su ju još prije samo nekoliko godina svrstavali u skupinu onih neuglednih boja, njezine raskošne i brojne nijanse danas su jedan od najboljih izbora koji možete dodati svom ormaru.



Decentna, svestrana i jednostavna za kombiniranje s različitim bojama, uzorcima i teksturama , bež boja i ove nas je sezone iznova osvojila.



Za elegantni poslovni look kombinirajte ju s bijelom i crnom bojom, za ležerno i udobno ljetno izdanje spojite s laganim traperom, dok će savršeni večernji look stvarati u kombinaciji s jarkim bojama poput crvene, boje fuksije i kobaltno plave te sa sjajnim i efektnim metalik modnim dodacima kao savršenim modnim začinom.



Od nježnih prljavo bijelih tonova do raskošnijih toplih nijansi, bež boja već se istaknula na uličnoj modnoj pisti u prvim ljetnim kombinacijama popularnih influencerica u koje je neodoljiva bež boja unijela dozu klasike i elegancije. S klasičnom torbom ili elegantnim sandalama u bež boji nikad ne možete pogriješiti.






U modi su razne kombinacije bež boje, od prljavobijele do karamele, a dobrodošli su i smeđi detalji poput remena, torbe, cipela ili kaputa. Ako u nešto trebate investirati ove sezone, onda su to bež odijela, suknje, veste, čizme, haljine i baloneri koji su posljednjih tjedana preplavili ulice.




Iako naizgled jednostavna i neupečatljiva, bež boja je svoje najraskošnije ljetno lice pokazala u kombinaciji s različitim teksturama koje donose omiljeni ljetni materijali poput lana, čipke i končanih tkanina.



Dragi moji.
Eto, iako nam stiže jesen, a zna bo'me nekada biti i tmurna i ružna, razbijmo ju bojama.
Ja sam vam dala jednu ideju (važi i za naše muškiće).

A do sljedećeg javljanja
grli vas vaša Fashionistica



Mah-mah



NEPRESTANO JE PRIČALA…

huc.blog.hr

ograničenje +18




… neprestano je pričala: moja majka ovo, moja majka ono. Moja majka je studirala na Sorboni, magistrirala na Harvardu, stekla phd na Oxforu; moja majka je vidjela svijeta, moja majka Amazonka, lafica, u Africi je upucala lava, i nosoroga, i slona… moja majka je upravljala avionom, poput Amelie Earhart, moja majka je u diplomaciji susretala ugledne i važne ljude; jednom je na balu u Londonu plesala sa princem Charlesom, moja majka… eh, moja majka…

Kao da sve te superkvalitete nisu bile dovoljne, gospođa je bila i vrsna kuharica pa su tako njezine pite, štrudle, gibanice, bučnice, pašticada i ino, bile najbolje na svijetu, uvjeravala me Duda u stanju pretjeranog oduševljenja.

Majka i kći čule se nekoliko puta dnevno. Telefonski razgovori trajali su najkraće 45 minuta. Nemam pojma čemu su razgovarale. Ja sam za to vrijeme gledao Animal Planet, nevjerojatnog doktora Pola kako do ramena uvlači ruku u kravlji anus i vadi govna, ostarjele Namibijce Leni Riefenstahl kako sjede uz vatru i Badr Harija kako razara gubitnike na Fight Channelu…

Ponekad bi Duda, neposredno nakon postkoitalne cigarete otišla nazvati majku. Podsmjehivao sam se tom ovisničkom odnosu. Nisam mario jer Duda je nalikovala na Estelle Warren u najboljim danima. Uz to bila je jedina od mojih cura koja je postizala vaginalni orgazam. Kakva je to rijetkost govori podatak da čak 75 posto žena na svijetu nije u stanju postići vaginalni orgazam. Razlog tome neki autori vide u psihoemocionalnoj zapreci žena da ostvare bliskost sa svojim partnerima. Drugi autori detektiraju problem u načinu života modernog čovjeka: živi se ekstra– brzo, karijeristički– ambiciozno... Predigre i mukotrpno rudarenje do G točke? Nipošto! Klitorisni orgazam je kraći put. Klitorisni orgazam je naprosto orgazam zaposlene i umorne žene.

No ipak Duda i ja nismo bili osobito bliski, niti nam je bilo potrebno svo vrijeme svijeta (a imali smo ga) da dođemo do Mont Everesta. Petnaestak minuta i ona bi pripalila cigaretu uz konstataciju: dobar kurac je naprosto dobar kurac!

A potom bi zvrcnula majku.

Valja spomenut i to da neki autori osporavaju razliku između vaginalnog (tzv. pravog ženskog orgazma) i (inferiornijeg) klitorisnog orgazma. Njih, dakako, podržavaju radikalne feministice iz sasvim razumljivog razloga. Ustvrđuju: posve je svejedno penetrira li se duboko ili đara klit, čitav seks ionako se zbiva u glavi!

Naizgled prihvatljivo, no ipak pogrešno uvjerenje. Vaginalni orgazam nije mit i manifestira se fizički.

Vidite, bilo je posve svejedno tko tu koga ševi, tucam li ja Dudu od pozadi kao napaljeni kinik ili je misionarsko–prosvjetiteljski hoblam na svetom tlu, jaše li me ona kao Debra Winger mehaničkog bika u Urbanom kauboju ili se izvalila na bok dok ja orem ružičasto– crvenu zemlju njezine mladosti u sam osvit propasti zapadne civilizacije, je li možda odjevena u kostim superjunakinje, u uniformu medicinske sestre , spužvu Boba, policajke… dakle, bez obzira na ulogu, položaj i tehniku temperatura u njenom vaginalnom kanalu skakala je na termometru i unutra je katkad znalo biti zbilja vruće.
Nakon desetak minuta dobrog starog nutra–van seksa, ispočetka nježno, jedva primjetno, više kao drhtavi puding ili treptaj krila noćnog paunčeta , više kao migoljenje trepetljiki trepetljikaša no kontrakcije, započelo bi stezanje vaginalnih prstenova. Stezanje je uzimalo maha, kontrakcije su uznapredovale, bivale sve učestalije, snažnije, jače. Kako se približavao vrhunac znao sam pomisliti: bogati, pa ona me muze utrobom kao rukom iskusna drkača!
Potom klimaks. Čvrst ljubavni zagrljaj vagine i penisa znao je potrajati i do deset sekundi bez popuštanja.

Avec Le Temps, vremenom sve blijedi, splasla je i naša strast, u potpunosti je iščezao naš seksualni život. Ostali su tek dugi razgovori s Übermuttericom te idoliziranje iste. Počeo sam se pitati ima li tu što više od puke fascinacije onom koja ju je devet mjeseci nosila pod srcem? Nešto seksualno? Elektrin kompleks? Da, ali kako nazvati kompleks kćeri zaljubljene u majku? Frustriran i mrzovoljan sjeo sam za pisaći stroj i počeo tipkati.


***

– Majko, grudi su ti još uvijek čvrste i jedre!
– A dojila sam te do četvrte godine! Neke žene su baš kučke, uskrate sisu djetetu nakon svega par mjeseci. Čuvaju ih za muškarce. Vele: mlijeko je mlijeko, pa turnu bočicu mališanu bez griže savjesti. A bebe su tu da plaču, kenjaju i sišu. Da! Sišu!
– Oh, Majko, prava si!
– Ja sam uživala u majčinstvu, u dojenju. Dojenje me katkad znalo i uzbuditi.
– Uzbuditi? Kako to misliš uzbuditi?
– Pa znaš, na seksualni način.
– Zar?
– Doista, nije rijetkost da žene dožive orgazam dojeći djecu.
– Koliko si puta doživjela orgazam?
– Ne mogu reći, ne sjećam se.
– Pet puta?
– Sigurno više od deset.
– Majko?
– Da.
– Smijem li dodirnuti tvoje grudi?
– Hajde, opipaj ih, vidi kako su čvrste! Kao dvije zrele dinje!
Julija položi ruke na majčine grudi. Opipa. Podigne. Jedre i čvrste!
– Uvijek sam ih prala hladnom vodom. Zimi bih ih i dobro istrljala snijegom.
– Znam, pričala si mi…
– Uvijek čini tako: peri ih hladnom vodom, zimi dobro istrljaj snijegom!
– Hoću Majko.
Julija krene gnječiti majčine grudi. Ispod bikinija cvjetnog uzorka bradavice se ukrute. Julija brže– bolje izvadi majčinu sisu, strpa je u usta i počne sisati.
– Oh, bože – izusti Majka, nježno spustivši ruku na Julijinu glavu i podraga kći po tjemenu.
Julija siše sklopljenih očiju. Pod nepcima osjeća stanovit okus. Želi vjerovati da je to majčino mlijeko. To naravno nije majčino mlijeko, ali ona vjeruje da jest. Važno je vjerovati. Ufurati se. Bez ufuravanja nema rezultata, bez ufuravanja nema ničeg. Bez ufuravanja postoji samo mehanicistički život. Julija prijeđe na drugu sisu.
– Majko…
– Da?
– … pokaži mi mjesto odakle sam izišla.
Ovo je otišlo predaleko, pomisli majka, ali se zatekne kako skida donji dio bikinija, sjeda na kuhinjski stol i zadiže noge kao u ginekologa.
Julija privuče stolac. Sjedne. Promatra. Raširi ulaz i gurne dva prsta unutra, provrti, omiriše.
– Šumsko voće!
– Što – upita majka gledajući je odozgo.
– Miriše na divlje jagode.
– Zar?
– Aha.
Julija poliže prst pa zarije glavu u majčino međunožje.
– Gorjet ćemo u Paklu – istisne majka.
Julija znalački licka staru pizdu. Nije joj prvi put. Sigurnim putovima je vodi ka vrhuncu.
Pa… ako je Anais Nin mogla poševiti vlastitog oca, traži majka u sebi neko, pa makar i literarno opravdanje za ovu incestuoznu opačinu, za ovaj grijeh, njen veliki grijeh…
A onda svrši kao nikad prije. Dovraga sa konvencijama, tabuima, sa svim!
Julija se uspne na stol i privine uz znojno tijelo one– što– ju– je– rodila. Poljubi je nježno, u usta.
– Nikada te neću ostaviti, Majko. Nikada!

***

Izvadio sam list iz mašine, spremio ga u ladicu i otišao na piće u Žutu podmornicu. Ondje mi je neki tip, predstavio se kao Marko Aurelije, ispričao svoju životnu priču, između ostalog i to kako je kao član Pink Panther grupe pljačkao draguljarnice po Francuskoj i Belgiji. Ulovili su ga i on je pošteno odgulio kaznu. Zatvori u Belgiji su anjc a, rekao je, no u Francuskoj su pravi pakao. Baš poput onog u Fr. Gvajani, u filmu Papilon, užas i strava, požalio se. Na pitanje gdje mu je lova rekao je: sve sam prokockao. Živim na ulici. Noćim kod Anabaze, gadan tip, pohlepan. Traži 25 kuna za noćenje u toj rupi. Enis mi je dao da perem gume kamiona na izlasku s gradilišta. Nije nešto, ali zaradim za piće i krevet.

***

Otključao sam vrata i zatekao Dudin ružičasti kuferu hodniku. Ona je sjedila u dnevnom boravku. Čekala me je samo da ogorčeno grakne:
– Ti si jedan bolestan gad!
– O čemu je riječ, srećo – upitao sam zagledavši se s čuđenjem u njene plavo– zelene oči iz kojih su frcale munje.
– Pronašla sam tvoju priču!
– Koju priču?
– Dobro ti znaš koju!
– Ne znam.
– Ne mogu to uopće izgovoriti! Bože, oh Bože dragi!
– Misliš na priču gdje kći jebe vlastitu majku – upitao sam nonšalantno.
– Da, tu priču!
– Pa to je samo priča – rekoh želeći je urazumiti.
Zalud.
– Ne možeš reći da je to samo priča – vrisnula je prenemažući se.
– Dobro, u pravu si, nije. Vjerojatno se negdje upravo događa. Vjerojatno se to već negdje i dogodilo.
– Ti si ozbiljno poremećena ličnost! Savjetujem ti da potražiš psihijatra.
– Duda, pretjeruješ – rekoh mirno.
– Zbogom!
Zgrabila je kufer i odmarširala iz stana.

Ima svemu tome nekih desetak godina. Nije da mi fali. Tu i tamo, sasvim neočekivano, bez zagledavanja u stare fotografije, bljesak sjećanja, njeno lice, njeno tijelo i njeni vaginalni orgazmi mlade Estelle Warren.

Toliko o ne(ovisnosti)...

bellistra.blog.hr


... eto da ne slavimo uzalud...

Vis, Biševo, Split i još ponešto

penetenziagite.blog.hr

U drugoj polovici života važan postaje sistem eliminacije, jer u prvoj – ako tada uopće ima ikakvog sistema – to mora biti onaj koji se zove: daj što daš. Dakle, eliminirat ćemo sada, svaki put sve više i jače, ono od čega ne očekujemo bog zna što, a u obzir uzimati ono što bi po tuđim iskustvima ili našem špurijusu moralo barem zadovoljiti, a još bolje - oduševiti.
Eto, tako sam izabrao Vis.
Ne znam bi li me ili ne bi trebala biti sramota što još nikada nisam bio na tom prelijepom otoku, ali tek sada vidim da sam propustio mnogo, dramatično mnogo. No, dobro. Vjerujem da sam to u velikoj mjeri nadoknadio u ova četiri predivna dana, upoznavši se sa barem najrazvikanijim i najpoznatijim mjestima do kojih je moguće doći u tako malo vremena.
Cijene, pa makar i u posezoni, uvjetuju putovanje bez automobila. Prije svega, taj način budi davne i lsjetne uspomene na neka lijepa, studentska vremena, kada ne samo da se uopće nije gledalo na sat, pa skoro niti datum, nego je i novca bilo – razmjerno više, iako je zarada nominalno bila manja. No dobro, otarimo suze i skupimo prnje, busevi i brodovi čekaju.
Nakon noćne vožnje Croatia busom (nije za zahtjevnije) koja se ne može podičiti udobnošću, ali može točnošću, u svitanje prvog dana stižemo u još usnuli Split. Šetnja po mraku jesenskog jutra pretvara se u pravu avanturu, pa lutajući od Grgura do Marulića i još par puta naokolo upijamo zvukove, mirise i prve boje razbuđena ljepotana. Sunce stidljivo proviruje na horizontu zastirano ne baš obećavajućim oblacima. Općenito je prognoza ovoga vikenda podbacila, ali ispalo je i bolje tako, jer kada čovjek očekuje malo ili nimalo, onda svaki dobitak znači nemjerljivo više.
Nakon kave na Rivi polako odlazimo uz Pazar nabavljajući ono do čega je inače teško doći (soparnik, žižule…) pa ubacujući teret u ionako otežale ruksake jedva dolazimo do garderobe a potom pravac luka i trajekt. Pouzdani i komforni Petar Hektorović nudi sve prednosti putovanja brodom, a nakon neprospavane noći i razgledanja grada iz perspektive odlaska morem, liježemo na klupe i drijemamo umorni i usporeni. Blag vjetar postaje jako jugo koje škropi nerijetkom kišom, pa kraj putovanja dočekujemo u salonu. Ipak, otvaranje vrata utrobe broda pokazuje obećavajuć prizor viške rive u potpunoj nirvani; nigdje kišobrana, žurbe, nervoze; nakon gašenja moćnih brodskih motora ostaje dojmljiv trenutak tišine i spokoja.
Po smještaju u apartman i presvlačenju, ne odustajemo, pa iako je tek dva popodne, obavljamo kratku nabavku u obližnjem dućanu i onda pravac Fort George i sjeverna strana uvale. Radi se o nekoliko utvrda koje pružaju nevjerojatne vidike na okolicu, a i oblaci konačno posustaju, pa se u znak pozdrava ukazuje spasonosno plavetnilo. Nakon kave na rivi odlazimo na skromnu večeru od namirnica iz ruksaka i počinak u apartman. Kraj dana prvoga.
Dan drugi počinje neizvjesnošću, jer je prognoza bura, a to nam odriče pravo na velika nadanja da bismo mogli do Modre špilje na Biševu. Ipak, ne odustajemo i puni nade krećemo ranim jutarnjim busom prema Komiži. Tamo dobivamo korisne informacije pa državnom linijom već u osam ujutro hitamo prema Biševu uzbibanim plavetnilom. U uvali Mezuporat gužve nema, pa kupujemo karte i onda slijedi šokiranje ljepotom i neobičnošću: Modra špilja ukazuje se u svoj svojoj ljepoti, makar i za dvadesetminutnog obilaska (drugačiji nije niti moguć nego brodićima lokalnog koncesionara). Osupnuti ovakvom divotom blistamo od sreće što ćemo provesti gotovo čitav ovaj dan na ovakvom mjestu. Odlazimo penjući se prema vrhu otoka, mjestu Biševo, pa se nakon posjete uvali Porat i crkvici Svetog silvestra, vraćamo prema Mezuportu, gdje nalazimo tihu i mirnu šljunčanu uvalu u kojoj se kupamo, odmaramo, razgovaramo. Tišina i spokoj caruju ovim mjestom. Popodnevnim brodom vraćamo se u Komižu, gdje provodimo nezaboravnu večer u šetnji od kule do crkve Marije Gusarice, a potom se noćnim busom vraćamo za Vis.
Dan treći: Stiniva i Vis. Jutro je hladno i oblačno, pa obilazimo lokalne vinarije u potrazi za mjesnim specijalitetima, odlučujući se za liker od rogača i vino. Ostavljamo teret u sobi i odlazimo na autobus što će nas vijugavom cestom sa južne strane otoka prebaciti preko Pliskoga Polja do Marinih Zemalja, ishodišta za slavnu i opjevanu uvalu Stinivu. Spust je prilično vratoloman, pogotovo obzirom na to da više nisam u dvadesetima, a Dragu sam ostavio gore, gdje ju je privuklo skupljanje pinjola i fafarikula,te se nakon nekoliko proklizavanja (ipak sam barem u tenisicama sa ojačanim džonom) i vožnji po stražnjici preko već dobrano zalizanih stijena spuštam nakon petnaestak minuta do same uvale u kojoj se nalazi nekoliko ribarskih koliba, poluprazan beach bar i – nevjerojatna ljepota zelena mora i sivih stijena. Uživam u tišini valova i vjetra, te se oznojen od hodanja hladim kako bih tijelo izložio blagotvornom moru. Upoznajem nekoliko pristiglih Kolumbijaca koji mole da ih slikam (ispipavam njihov način humora pa kada vele da idu za Zagreb, velim da I am from Zagreb, why do you go to Zagreb, there˘s nothing to see in Zagreb, na što se tek nakon pet sekundi prvo zbunjeno, a tek onda od srca osmjehuju), te se nakon još polusatnog zadržavanja odlučujem na povratak; jer pred nama je trosatno pješačenje. Petnaestak minuta gadna uspona ipak je lakše od nepredvidiva silaza, te su u nekom idealnom omjeru napora i hvatanja daha pojavljujem na visoravni okupanoj šumom bure u krošnjama pinija. Presvlačenje, pokoji osvježavajući gutljaj, i potom odlazimo nazad preko Pliskoga za Križ i Vis. Usput, naravno, stajemo kod bivšeg aerodroma na putnu kavu i travu, pa oduševljeni stazom koja sredino polja vodi prema drugom rubu visoravni, očekujemo da će se eto, sada, uz prizore pitomih sela i zvonika na obzoru, tu pojaviti kakav Vitez od Manche sa svojim slugom. Ipak, umjesto njih prolaze vrijedni slovenski biciklisti ili dobro opremljeni domaći seljaci prema svojim poljima, malo mareći za dva umorna ali sretna pješaka što pod ovim sada iako jesenskim, ali već vrućim otočkim suncem love osmijehe i zadovoljstvo. Pola sata, pa još pola, pa uspon od odvojka za Podstražje i Milnu, i eto nas na najvišoj točki ceste sa koje se pruža nezaboravan pogled na sve strane. Tek tada ustanovljujemo kako je stari dio Visa prilično udaljen od luke, pa potpomognuti prizorom dvoje planinara što markiranim suhozidima hvataju uspon, mi se spuštamo u suprotnom smjeru prema Kutu. I onda, ponovno, šok ljepote, spokoja, punine; stara riva i vjekovne građevine odolijevaju svim stoljećima, burama i iskušenjima, a mi, tako prolazni, krhki i sjetni, hvatamo trenutke ljepote uz njih. Premoreni odlazimo na barem polusatni odmor i okrepu u apartman, da bismo sa zalaskom sunca krenuli prema večeri. kako onoj vremenskoj, tako i onoj, bonkulovićkoj, obećavajućoj, neobičnoj. Odlazimo do buffeta Vis gdje ohrabreni obećavajućim najavama sa neta u razgovoru sa osebujnim vlasnikom za prilično male novce jedemo sve sama ukusna jela, pa iako naručujemo po jednu porciju od svega, uživamo u bogatim okusima, dobru vinu i lijepoj iako već prohladnoj noći. Nakon tople riblje juhe dolaze odlična salata od meke hobotnice, nevjerojatan crveni rižot u kojem okus liganja i sipa prekriva sjajna podloga od domaće šalše i vina, standardno svježi, hrskavi i sočni gavuni sa tartarom, malo ukiseljenog motara i konačno, uz polić opora domaćeg vina, na koncu i sladak i blag prošek za probavu. Za tolike novce teško da ćeš pojesti takvo što na Jadranu, makar i nakon sezone, pa eto – ako se nađete tamo – preporučam.
Posljednji dan obuhvaća sjetan povratak trajektom u Split, šetnju gradom okupanim ovoga puta vrućim i sjajnim podnevnim suncem, kavicu na Matejuški, ili tamo iza, podno Marjana, sa sigurno jednim od najljepših pogleda na svijetu, te gužvanje u pretrpanom, ali brzom i točnom busu istog prijevoznika da bismo dva sata prije ponoći dospjeli u metropolu. Dojmovi su i sada još uzburkani, pa ako vrijedi ona izreka o tome da su putovanja investicija koja je nepotrošna, onda sam je sada istinski osjetio i proveo u djelo.



U vrtu vremena...

dinajina-sjecanja.blog.hr






sjećam se, u djetinjstvu sam lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža. Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanesovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav kako suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u moju stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim razmišljanjima i stvarala. To je bilo uvijek novo rađanje u mom dugogodišnjem snu u kristalnoj kugli mojega života.

a sada sam odrasla...u buketu godina se javljaju uvele ruže i prijeteće praznine... vraćam se davno napisanim pjesmama... osjećam njihovu moć... novo rađanje u poeziji vremena...





U Borgesovom vrtu razgranatih staza,
nelineranosti vremena,
u razigranim fraktalima umreženost struna,
u geometriji svemira pregršt mogućnosti.

Odlučujem se istovremeno za sve.

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se,
granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

U cjelini ljubavnog čina pojedinosti nestaju,
mješaju se mirisi, zvuci, okusi, boje.

Uranjam u strukturu kaosa.

Bestjelesna sam.
Senzualnost sama sebe ispisuje u dubini tvoga pogleda.

Doživljavam pročišćenje nutrine,
zagrljaj duše i materije
i sigurnost povratka u budnost.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... zbirka pjesama... KULTURA snova, Zagreb, 2014.


10.10.2019.

yulunga2.blog.hr









'Ubio' me jutros desni bubreg.
Jedva sam se nakon nekoliko pokušaja (pogađajući neko vrijeme koju stranu tijela bi mi bilo najbolje izložiti tom naporu) nekako uspjela iskobeljati iz kreveta.
Poslije sam se odmah i vratila, al' dobru sad...

Izgleda da su mi se bubrezima zamjerila moja (još uvijek) bosa stopala... je, a tko će njih ukrotiti :))
Eh, da... i to baš danas kad sam namjeravala prošetati svoj novi kišobran... ma kako to... rolleyes
Tja, što je tu je, bit će dana... al' ovaj je onaj jedan od megdana.
Idem sad skuhati jedan megdanski čaj od koprive.







A kakvi ste vi jutros? Boli li i vas što, ili, pak, ništa... ili vas baš boli... što vas boli? :O





Ti znaš

moj-pinklec.blog.hr



31






Ti znaš
ono što drugi ne znaju
ono što drugi ni ne slute
jer im nikad neću reči
i ne zato jer lažem
ili se istine stidim
nego zato što oni ne vide
ne osluškuju šutnju
jer me ne osjećaju
Ti znaš
Ti znaš kada u sebi plačem
dok moj smijeh odjekuje nebom
i da oblačim crveno kad tjeram tuge
i koga u snovima krijem
Ti znaš kako me bole nježne riječi
one koje on nije znao, mogao, htio reči
a ja sam ih trebala
i tisuću puta mu ih kazivala
Ti znaš
Ti jednostavno znaš

S one strane Biokova

stella.blog.hr


Na najvišem vrhu Biokova, Sv. Jure treba se malo zadržati



Sa vrha divan pogled na drugu stranu, Imotski, Modro jezero
pa Crveno jezero, pa u daljini Buško blato.

Penjemo se do crkvice Sv.Jure, koja se nalazi na navišoj
nadmorskoj visini u Hrvatskoj.

Kakva predivna kamena raskoš!

Ovim putem se penju vjernici... ako se ovo može nazvati put.
Jedino konop ga obilježava i olakšava.

Evo i crkve Sv.Jure. Otvara se samo za prigodne dane.
Na 1762 m baš se ne očekuje da je stalno otvorena, zar ne?




Oduševljavaju me cvjetovi u kamenu.

Epilobium angustifolium, vrbovica, cvjeta samo na većim visinama.


Uživajmo u pogledu s druge strane Biokova, kako autoput sječe
kamenite predjele

...na Zagoru, na Imotski i jezera, koja ćemo videti i izbliza.


Ovo je put koji se ne prelazi često. Zato smo u njemu neizmjerno
uživali. Opet ćemo serpentinama, samo nizbrdo. Sretno nam!


(nastavit će se)

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum