novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

08

ned

12/19

Krila ...

usvijetutajni.blog.hr




Život je toliko čudna biljka. Jednom je prijatelj moje prijateljice izjavio nešto čega se obje često sjetimo... tim više što tog prijatelja više nema, prošle godine je poginuo na motoru. Bio je jedan od onih ljudi koje bi sigurno voljela upoznati...voljela bi da sam ga upoznala dok je bilo prilike. Prijateljica je sigurna da bismo se super slagali. Rekao je ovo: zamisli kako bi bilo da uz sebe imamo ljude koji nam daju krila... a ne nekoga tko nam je uteg. Kako bi bilo imati nekoga tko te potiče... daje ti snagu... i daje ti krila. Gdje bi nam bio kraj.

Jedan razgovor prije koji tjedan nakon filma o svim mogućim različitim životima... Sanjarili smo o tome što bi bili... i smijao si se da ja zapravo želim biti anđeo. Imati krila. Mislim da sam svoja pronašla...
Da oni neki predivni snovi koji su me gotovo proganjali jer sam se vječno pitala tko je taj netko s kim mogu razgovarati satima i tko me u potpunosti razumije.... tko je taj netko s kim radim 1.000 ludosti i bauljam najljepšim krajevima. Mislim da je taj netko napokon tu kraj mene.
I zaista nisam do sada nikada imala takvu povezanost...ni toliko zajedničkih tema...ni toliko sličnosti s nekime. S njim je jednostavno sve na mjestu. Buđenje ujutro, taj pogled na nasmijane i snene plave oči... koje me gledaju kao da sam nešto posebno. Dovoljno je da se tako i osjećam. Čini se kao da nema prepreke koja nam bi bila nepremostiva... dok imamo jedno drugo. Čini se da se priča tek treba ispisati... tek dolazi bezbroj lijenih nedjelja, sretnog trčanja po brdima. Šetnji gradom i druženja s prijateljima. Da tek dolazi hrpa putovanja... ova Irska na proljeće se čini kao nešto prilično realno. I predivno. A možda već i prije uspijemo nekud zajedno pobjeći. Osjećam se kao da sam upala u neku paralelnu realnost gdje je ono nemoguće postalo moguće. Gdje napokon imam onog nekog posebnog, samo svog. Nisam vjerovala da je to moguće. I ta krila tek su narasla. Još ih gledam sa čuđenjem.

Drago mi je da se svima sviđaš... Čak i prijateljicama kojima se ni jedan moj odabir nije dosad svidio. Drago mi je da si jednostavan i pažljiv. Da slušaš i pamtiš što volim. Da se brineš oko mog zdravlja. Da me nasmijavaš. Da u meni budiš razigrano i sretno dijete. Da je biti zajedno toliko prirodno poput disanja. Da voliš onu moju otkačenu stranu i prihvaćaš sve moje dobre i loše strane. Da se trudiš i nastojiš biti tu. Da je vrijeme s tobom poput neke samo naše čahure... koja je beskrajno udobna i sigurna. Da je samo tvoja potpora dovoljno da budem spremna suočiti se sa bilo čime.

I da, još je rano, možda se malo i bojimo koliko nam je brzo i jako stalo. Oboje smo ne jednom bili povrijeđeni. Ali, ovo osjećam kao nešto posebno. I sretna sam i letim...

KAD BISMO O BREZAMA PRIČALI

sjedokosi.blog.hr



Kad bismo o brezama pričali
Ne bismo do kraja stigli
Ljepota u bjelini
Stremljenje visini
Nježnom srcu pogled nudi
Ne razumiju to zlobni ljudi
Teško da će vidjet svu ljepotu
Poruke od Boga shvatiti treba
Možda će naš biti dio neba
Ono sve u plavom nedostižno
Dohvatit ćemo ja i breza

Laganini

pozitivka.blog.hr



Svježe sa mog stola. U svako doba izgleda sjajno. Ljepota nikada ne blijedi.

Nisam mogla ne podijeliti, ne da mi se pisati u ovo tmurno vrijeme o teškim stvarima...

Samo dobra knjiga, omiljena muzika, pokoja humoristična serija, drage osobe... to su te male stvari. Za velike će stići vremena.

Vrijeme

moj-pinklec.blog.hr

12


Imali smo vremena,
samo da si htio,
ali vrijeme, iako ne postoji,
ipak ima svoj vijek trajanja.
Određuje ga naše bivanje u njemu.

Proročanske vizije

stankagj.blog.hr

Možemo li to onda nazvati sudbinskim zacrtanjem, odredivošću, je li to ono što nas katkada održava na površini i kada tonemo, taj svemir u nama koji nam dopušta da i dalje dišemo?

Kao dijete, imala sam, vezano uz moj život, nekoliko proročanskih vizija, od kojih se većina do sada obistinila. Ostalo ih je još par, u najmanju ruku neobičnih. Pitam se je li čovjekova sudbina da tijekom života ostvari sve svoje izvanredne, neobjašnjive percepcije, jer vjerujem da ih u djetinjoj dobi svi imamo, samo što ih zacijelo neki od nas doživljavaju intenzivnije, ili ih se kasnije bolje prisjećaju. Neki pak u odrasloj dobi na to iskustvo u potpunosti zaborave, ili nisu uopće svjesni da su ga ikada doživjeli.
Jesu li takve čovjekove vizije njegova nevidljiva životna nit vodilja? Potiho ga, gotovo iz zasjede, usmjeravaju putem koji si je i nehotice zacrtao, koje je miljama dugim koracima mnogo unaprijed predvidio.
Je li njegov tjelesni i psihološki ustroj od samog početka imao to, naprosto neizbrisivo, upisano u svojim stanicama, spoznaje koje će se jednom ostvariti, no u etapama koje mu se jednom neće činiti osobito važnima, jer ih nerijetko neće takvima moći doživjeti. Hoće li ikada biti u stanju prepoznati jačinu svojega utjecaja na buduća događanja, utjecaja koji ne postoji njegovom voljom, već pristajanjem; vizije za koje nije ni znao da su ga obilježile, jer je bio isuviše mlad kad su se događale, mada, preuzele su veliki dio njegova života u nekim od njegovih osnovnih komponenata?
Možemo li to onda nazvati sudbinskim zacrtanjem, odredivošću, je li to ono što nas katkada održava na površini i kada tonemo, taj svemir u nama koji nam dopušta da i dalje dišemo?
Trebalo bi moći razlučiti viziju od imaginacije, iako je i vizija na određen način zamišljanje, no ne zamišljanje željenog, jer riječ je o mislima koje nailaze neovisno o našem htijenju, štoviše ponekad mogu biti suprotne od onog što bismo željeli. Premda su naše vizualizacije češće vezane uz ono što bismo htjeli da nam se dogodi, mogu biti vezane i uz negativno, kada u mislima kreiramo negativni scenarij, i to stoga što se pribojavamo mogućeg lošeg, no to je nešto posve različito od vizija koje u sebi također mogu nositi jednaku notu nepoželjnog. Vizije dolaze iznenada, naizgled ni iz čega, ničim izazvane i često se ponavljaju. U određenom periodu života nestanu, i to najčešće u odraslosti. Rekla bih kako su samo djeca vizionari, no vjerojatno su to i pjesnici (od kojih sam i sama), koji pak svoje vizije nerijetko pretaču u stihove, dakle takvo što se ipak može dogoditi i u odrasloj dobi.




MY IMMORTAL...

zivot-i-ja.blog.hr



Pred hramom vlastite duše prvi puta zastajem, oklijevam otvoriti vrata. Iza mene vjetar raznosi suhe latice ruža koje je dijete u meni sakupljalo ne bi li postelju vječnog počinka prekrilo čekajući konačni poljubac probuđenja. Pred vratima mog svetohraništa igraju se neka tuđa djeca ne vidjevši moj pogled, moje zjene koje kaplju biserima iz svih pobacanih školjki čije ljušture na obali opet.

Sakupljaju razdragana djeca, koliko djece!!!!

Gdje se skrilo ono moje čedo, ono moje dijete u meni koje tražim u svim razigranim pokretima, svim iskričavim osmjesima, ovdje, pred vratima moje duše, a ni jedno dijete nije moje. Izlječih ga, prihvatih ga ranjenog, smrznutog, odbačenog, kosicu uljepljenu od suza oprala sam mu polijevajući ga vodom sa izvora moje nade, lice garavo obrisala sam mirisnim rupčićima koje mi je davno Otac ostavio, da mi se nađu kada talog svijeta i čemer laži prekrije moje biće.

Moje dijete, moje dijete u meni, sakriva se od mene. Za tren sam ga pustila, da pokuša odrasti pa neka mi se vrati. Možda ima drugačiji lik, drugačiji osmjeh, jer kada odrastamo, neumitno se mijenjamo. Tražim moje čedo, znam da ću ga naći, jer bez njega moja duša će ostati zarobljena ovdje u ovim sferama gdje vjetrovi hladni ne dopuštaju suncu da zagrije snove...

Je li itko vidio moje čedo?

Samo eho mi se vraća i tek poneki glas koji se gubi u svoj toj vrevi i žamoru pred hramom moje duše u kojeg se ne usudim ući. Zašto? Možda je dijete negdje zarobljeno,negdje tako lijepo i čisto odvedeno pa nekom i nečemu iz ljubavi žrtvovano?

Ne, u mom hramu ne postoji žrtva, samo tihi krik pristanka, samo tihi odaziv radosti kada istinska ljubav zove, zato otvaram ipak vrata i gle: moje dijete zagrljeno sa drugim djetetom, kruh iz tabernakula kuša. Sa dušom duše moje sluša napjeve korova anđela i zaneseno, zaboravilo mi se vratiti kad sam ga zvala..

Neka ga, tu među zidovima mog odabira, u zagrljaju drugog dijela mene, može biti sigurno, a ja mogu opet mirno koračat, i nove cvjetne latice sakupljati.

https://www.magicus.info/ostalo/price/my-immortal

CrnoBijela Svakodnevnica

nissnisa.blog.hr

57_365
520

58_365
520

59_365
520

60_365
520

61_365
520

62_365
520

63_365
520



520

07

sub

12/19

More ljubavi

teutinaljubav.blog.hr


U naručju ponesti ću te
U More ljubavi
Zagrli me oko vrata
Prepusti se i pruži mi usne

Zatvori oči, osjeti poljupce
Igram se tobom
Pustim te iz ruku
Pa te hvatam i ljubim

Smijemo se ludosti
I ludimo u Moru ljubavi
I more s nama u ljubavi
U valima ljubav se širi.

Položih te na pijesak
Usnama dodirujem
Nabrekle bradavice
Ljubim tvoju ljepotu

Slana od Mora ljubavi
Drhtiš od pod mojim usnama
Nad nama zvjezdana noć
Tvoji uzdasi i krik zadovoljstva
Sundown


Happy End :-)

staroinovo.blog.hr

MALI SUNCOKRET
06.12.2012., četvrtak

PULA



Ne poznajem Pulu. Samo sam jednom kratko boravila u tom gradu. Bilo je to u listopadu 1980. kada smo kupili prvi auto. Zemlju je pratila neka benzinska kriza te su nas savjetovali već iskusni da benzin zamijenimo plinom. Krenuli smo u Pulu radi ugradnje plinskog uređaja, čini mi se „Bedini“ se zvao. Za njega se govorilo da je bolji od onog drugog, dostupnog u Zagrebu, čijeg se imena više ne sjećam.

O Puli sam uz ostalo znala da ima Arenu, „Atomsko sklonište“, filmski festival, i da se početkom tog stoljeća njezinim ulicama šetala Nora, Joyceova supruga. I mojih nekoliko sati Pule pratilo je te tragove.

No, put u Pulu pamtim već tridesetak godina ponajviše po 4 godišnja doba koja sam preživjela za 24 sata. U Zagrebu me grlilo toplo „proljetno“ jutro, kroz Gorski kotar ljubila zlatna jesen, u Puli milovalo sunce kasnog ljeta; a onda se od „sreće između dva poljupca“, kako kaže Joyce u jednoj pjesmi, moj „sretan put“ u povratku izopačio. U Plominu je more bilo crno, u Rijeci jesen kišna, na Gornjem Jelenju gromovi su pucali, a kroz prozor motela u Delnicama čula se tišina snijega.

U ruci sam stiskala maramu čiji je jedan ćošak bio izgrižen, bit će od straha. Ne njemu više nije pisalo Paris. Voljela sam taj „dodir svile“. Bio je to drag poklon i uvijek jednako, po kaubojski, vezan oko vrata u posebnim prilikama.
Valjda je takva prilika bila i ta moja posjeta Puli.

O Puli su mi kasnije lijepo pričali drugi, bliži i dalji. Pula je sama o sebi pričala dobro, sve ove godine. O Puli sam čitala. Zavoljela sam je, ali me život slučajno više nije odveo tamo. Istina, njene obale nisu bile dio mojih čežnji kao one dubrovačke, šoltanske ili splitske, ali mi se čini, kao da ovih noći povremeno „Sa(n)jam“- knjige, i da danas ne znam, kako dokrajčiti ovaj još sinoć započet post.


* * *

07. 12. 2019., subota

Već mjesec dana razmišljam kad i kako skoknuti do Pule na jubilarni 25-i Sajam Sa(n)jam knjige u Istri.
Ovo kad, postala je nerješiva dilema: da li prvi ili posljednji dan, pa je otežala i ono kako: s kim ići i gdje odsjesti.

Naime, Sajam knjiga je otvorio jedan od meni dragih i na ovom mjestu često spominjan književnik, nekadašnji stanovnik Pule i zaljubljenik u taj grad, Dragan Velikić.

A na njegovom zatvaranju, poseban gost, i najjači književni začin manifestaciji bit će Orhan Pamuk, koji je gostovao na sajmu prije petnaest godina kada još nitko nije znao da će uskoro potom dobiti Nobelovu nagradu. O mojoj ljubavi prema Pamuku, na sve što sam u ovih dvanaest godina bloganja rekla, samo ću dodati da me taj književnik i danas čini sretnom.

(I sve su to razlozi što sam ove jeseni intenzivnije mislila, da ne kažem sanjala o Puli, pa se iznenada sinoć prisjetila i jednog davnog posta kojeg nisam tad znala kako „dokrajčiti“… wink)

Početak Sajma sam već propustila, ali sam zahvaljujući Miljenku Jergoviću pročitala govor s otvorenja, ekskluzivno, a brzo prenesen na Ajfelov most u kojem je Velikić rekao da su knjige branitelji gradova, čvršći i od najčvršćih zidina.

Pa nešto mislim, iako više dilema nema, a ja ipak propustim i kraj, i ne vidim i ne čujem Orhana Pamuka, otvorit ću neku od njegovih knjiga i ponovo uživati u ljepotama Istanbula ili tužnoj bjelini snijega u Karsu.

A sad, u ovoj prosinačkoj noći iza Sv. Nikole, nakon sedam godina dovršavam post o jednom gradu u kojem veliki pisci današnjice pričaju ovih sajamskih dana o Gradovima u tijeku. I baš sam sretna večeras.

A ako budem još sretnija, pričat ću i o tom sretan

DOMOLJUBNA BOL U PRSIMA

otokpiwa.blog.hr



U obrascu za dobivanje azerbedžanske vize valjalo je odgovoriti na pitanje: "Jeste li ikada posjetili pokrajinu Nagorno Karabah bez dozvole države Azerbedžan, a koja pokrajina je pod armenskom okupacijom?" Odgovorila sam u strahu da mi ne odobre vizu ako kažem da jesam. i sve dok nisam prošla graničnog policajca, nije mi bilo svejedno. Strah mi je bio uvjetovan time što se ovdje radi o obiteljskoj državi, a unutar obitelji se uglavnom sve dozna.

Radi se o obiteljskoj državi budući da je sadašnji predsjednik naslijedio vlastitoga Ćaću, nakon demokratskih izbora 2003.! Ćaća mu je bio faca. Prvo je bio faca u politbirou. Nakon raspada Sojuza bio se vratio u rodni Nakhchivan koji je danas izdvojena azerbedžanska teritorija. Otamo je spletkario eda da bi zasjeo na poziciju. Na poziciji se pokazao kao neloš ekonomist i organizator državne industrije. Ćaću su izbori za novi mandat kobne 2003. zatekli u poznim godinama, s bajpasom, prostatom i drugim zdravstvenim tegobama. Radi toga se povukao i malo nakon toga preminuo. Na smrtnoj postelji ostavio je sinu u naslijeđe demokratski glasački kapital azerskog naroda. Tako je za demokratskog predsjednika ustoličen Sin Heydara Alyijeva. Četrnaest godina kasnije, Sin je za dopredsjednicu instalirao svoju lijepu suprugu. Njena funkcija nije postojala prije toga. Takvih familijarnih kombinacija bi se u azerbedžanskoj vladajućoj strukturi dalo naći još. I tako već šesnaest godina. Koji god izbori da su raspisani, Sin dobija premoćno nad ostalima, skupa s članovima obitelji. Kaže mi Cabir, ovdašnji stručnjak za ustavno pravo koji je radio na promatranju izbora da se tu preko noći mijenjaju rezultati. Malo tko više i izlazi na izbore. To je tako i malo tko se radi toga sekira.

Bilo kako bilo, očito familijarna policija nije više šta je bila. Zahvalna sam na tome jer je ovdje zapravo jako lijepo. Svi ljudi koje sam susrela su pristupačni i fini. Država je izrazito sekularna – nema talibanije. Iako se Azerbedžan zatekao u prilično zajebanom komšiluku, nisam primjetila nikoga tko bi se brčio s parolama kao što je npr. Ubij Srbina. U tom komšiluku, primjera radi, jedan je komšija pod embargom, malo malo pa zaprijeti planeti atomskom bombom. Drugi je Turkmenistan za koji se priča da je totalna banana. S Armencima su okončali rat tako da su praktički prepustili dio teritorija i objesili svoje kopačke... Ne izgleda da ima ikakve međususjedske drame. Mirno vade svoju naftu i plin i ne mare za komšiluk. Nejverojatna je azerska diplomacija. Ćaći i malome svaka čast na tome. U takvom okruženju sam pomislila da je u redu pohvaliti se bilo kome kako sam uspješno preveslala demokratsku Državu.

Međutim, hipsterična profesorica na ovdašnjoj umjetničkoj akademiji, Asmer joj je ime, se dobro štrecnula kad sam joj u razgovoru rekla za svoj izlet od prije par godina. Iskobečila je velike crne oči i strogo upitala zašto sam tamo išla. A zašto… Jer sam posvuduša. Njeni su iz Shushe. Kaže da osjeti bol u prsima kad joj netko spomene Nagorno. Uspjela sam se nekako objasniti i smanjiti štetu. Bogme me iznenadila njena prilično neugodna reakcija. U jednom času sam mislila da će odmah zvati policiju da me otra u stan’cu. Onda je pitala kako je tamo.

Nagorno prošao je kroz pravi pravcati rat. Danas visi u geopolitičkoj karti slično kao Kosovo. Stvarno, i svi ostali koje sam zapitkivala jesu li ikad bili u Nagornu rekli su da nisu. I svi su se požalili na nesnosnu domoljubnu bol prema crtama koje dijele teritorij.

Cabir, zanimljiv karakter ispostavio se najbolji sugovornik na ovu temu pa sam, s naknadnom pameću, njega pitala šta je u tome tako tragično da ljudi otputuju u taj okupirani dio demokratske države Azrebedžan, kakvi su to nacionalni i etnički osjećaji prema rečenoj brdovitoj teritoriji. On jedini nije osjetio bol u prsima, ali je i on naglasio kako ne poznaje nikoga tko je tamo ikada bio otkad je okupacija. Stvarni problem su milijun ljudi koji su izbjegli otamo ovamo, plus nekolicina ožalošćenih nad onima koji su konflikt platili glavom. A onda ga je, naravno, interesiralo, kako je tamo. Pitao je da mu pošaljem koju fotografiju ako imam.

I on je porijeklom iz Nakhchivana. Dakako da se preziva isto kao Ćaća i Sin. Do Nakhchivana se može samo avionom. Valja preletjeti Armeniju. Kaže da mu popularno prezime nije od velike pomoći u životu.

Za pravo reći, izgleda da su nagornokarabahanske izbjeglice dosta dobro zbrinute i da su se udomaćile. U dva navrata, prilikom vožnje izvan Bakua, šofer ili vodič ukazali su na naselja u kojima stanuju Nagornokarabahanci. Ne može se reći da su naselja bezvezna ili substandardna. Naprotiv.

Uz jedno takvo naselje smo zastali u koloni. Preko pustopoljine cestovne petlje, u daljini se moglo vidjeti desetke blindiranih vozila kako jure. Govori jedna žena: “Ovo sigurno netko iz predsjedništva, tj. vladajuće familije ide ide na ladanje.”

Toga sam se sjetila kad me na kraju razgovora Cabir pitao jesam li osjetila režim.

Ugodan vikend

nachtfresser.blog.hr



Nadovezat ću se danas na jučerašnji post, noćas je svjetska akcija za beskućnike, većina svjetskih metropola se pridružila, a evo i Rijeka se pridružila. Na trgovima poznate osobe predvode akciju noćenja na otvorenom, gradskim trgovima, ne bi li skrenuli pozornost na problem, koji je i kod nas sve veći, cilj je napuštena skladišta pretvoriti u prihvatilišta za beskućnike ili barem naći privremena rješenja, Berlin ih ima više, od mobilnih buseva nadalje, u ova hladna vremena.
Jučer sam konačno zadovoljio i svoju blog taštinu, oboren je dnevni broj posjetitelja zadnjih par mjeseci otkako sam ponovo stavio brojač, te približio se prosjeku ranijih godina. Očito je tekst od prekjučer na naslovnici privukao i neke nove ljude ovdje, ako su ponovo tu, što sumnjam, budući da je vikend, lijepo ih pozdravljam.
Ne uključujem se u polemiku o Ribiću i rulji, o tom sindikalistu sam iznio svoje mišljenje i nisam ga mijenjao prvih godina bloganja, bilo je naravno suprotno njegovom velikom vijeću koje bi ga teoretski jedino moglo smijeniti.
Žurimo vani, blogove posjećujem valjda popodne.

Istost u različitostima...

dinajina-sjecanja.blog.hr








Sunoćavalo se. Kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj i uranjao u odaju. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom kojom si pretako svoje misli na zaslon računala. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao.

Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo, vrijeme se zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika. Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima.





Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak utjelovljenje ljubavi koju je osjećao duboko u sebi?

Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.

Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.

O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje koje osjetih u staničju žudnji. O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.

Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči….strah me je..dođi, vidjet ćeš…sve je pijesak i pjena…šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljiv ali osjećajan veo blizine.

Postao je…

Dijana Jelčić

pa kaj

moj-pinklec.blog.hr

008
(Puzzaa )




pa kaj ak je i tak kak ti veliš
pa kaj ak je i zorja pri tebi lepša
ak su ceste širše i hiže vekše, ljudi bogatejši
pa kaj, morti i je tak, al meni to niš ne pretstavlja
meni su moje zorje najlepše
zeleni traniki najzelenejši na svetu
hosta najlepšu popefku šapuče
a Sokla i gda je do kolena, najbolše hladi
su hiže bol majnše, al saka dušu čuvle
a ceste su dost duge kajti smo si fsi blizu
pa kaj ak je i drugde lepše
je to samo zato kaj nisi videl moj kraj
moj falačec raja na zemli
i nisi čul moj kaj

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum