Stil
cool
Isključi prikazivanje slika29
sub
11/25
Novi dokumentarni film o Brijunima
goransafarek.blog.hr
Pogledajte novi dokumentarni film o Brijunima – čudesnom otočju divlje prirode, rimske povijesti i skrivenih arheoloških blaga.
Upravo je izašao novi dokumentarni film Gorana Šafareka koji vas vodi u srce Nacionalnog parka Brijuni – jednog od najfascinantnijih prirodno-povijesnih lokaliteta Hrvatske. ?
U samo 33 minute prošetat ćete kroz 130 milijuna godina – od tragova dinosaura i valova drevnog mora, preko raskošnih rimskih vila i kasnoantičkih utvrda, do današnje očaravajuće prirode s jelenićima, uvalama i mediteranskom tišinom.
¬ Film donosi vrhunsku kameru, emotivnu glazbu i znanstvenu autentičnost koju Goran Šafarek vjerno prenosi iz srca prirode. Ovo nije samo dokumentarac – ovo je ljubavno pismo Brijunima.
Pročitajte više o prirodi Brijuna
Í Lokacija: Nacionalni park Brijuni
ŕ Redatelj: Goran Šafarek, biolog i snimatelj prirode
ń Trajanje: 33 minute
Slučaj "tete" iz Osijeka
komentatoricamicaa.blog.hr
Ružna vijest koja nas je sve iznenadila jer smo svi mislili da je nemoguća je slučaj tete iz vrtića u Osijeku uhićene pred gotovo mjesec dana s pornografskim slikama djece u svojem mobitelu i njenih kontakata sa stranicama dječje pornografije u cilju distribucije tih slika. Roditelji vrtićke djece su osupnuti i u strahu, je li se njihova djeca nalaze među tim slikama.
Odgojiteljica je mlađa osoba kojoj su povjerena tuđa djeca na čuvanje i odgoj jer vrtić nije samo mjesto boravka djece nego i odgojni rad s njima.
Odgojiteljica NIJE pedofil : ovakvo ponašanja spada u drugu kategoriju poremećaja ličnosti u parafilju -sklonost djeci bez fizičkog kontakta , što je društvu nespojivo s poslom kojega obavlja i testiranju ličnosti svakoga, tko se odluči na za taj posao. Ispitivanja tog patološkog odnosa prema djeci pokazuje, da su muškarci zastupljeni u 98% slučajeva, a žene u 2% jer su prirodno empatičnije , odgojno stabilnije i imaju jaču moralnu inhibiciju od muškaraca kada je dječja seksualnost u pitanju.
Kako je parafilija samo interes ili fantazija o djetetu, ne očekuje se da takva osoba bude opasna ili da čini kazneno djelo.
Ako netko takav može imati parafilnu fantaziju, a nikada ne provesti ništa štetno ili nezakonito — i tada se to ne smatra poremećajem. Ovakvo psihologijsko tumačenje je točno, ali NIJE nikakvo opravdanje za zgrožene roditelje i javnost nenaviklu na ovakvu situaciju o kojoj bruji sav tisak.
Sve objavljeno u tisku kazuje jednostavnu istinu: reakcija javnosti NE govori o teti iz vrtića ni o njenom psihološkom profilu, traumama iz djetinjstva , sadašnjem trenutku zrelosti u kojem nema auto korekciju i sli nego su vijesti o tome više bazirane na ljudski strah i potrebom za moralnom jasnoćom osoba koje rade s malom djecom posao, za kojega su educirani. I to je normalna ljudska strepnja - kad imamo krivca ispred sebe u bilo kojoj krivici ne razmišljamo ni o povodu ni o razlozima počinjenog djela nego krojimo ljudsku pravdu isključivo svojim ispravnim stavovima.
Nema abolicije u ovom slučaju, ali nema ni liječenja jer se samo pedofilija liječi i kažnjava. Ne kažem da će ovaj slučaj proći ispod radara, jer parafilija je nekontaktni dodir djeteta zbog čega će najvjerojatnije teta iz vrtića samo promijeniti radno mjesto nakon što ekipa stručnjaka ( psihijatar i forenznički psiholog ) daju svoju procjenu ličnosti.
I na kraju, ne branim dotičnu odgajateljicu ; dapače zgrožena sam i ja jer prvi put čujem za ovakav slučaj ali strah za djecu širi se vijestima o slučaju i ljudi su skloni osudi u ime zaštite moralnih granica što u konačnici imaju pravo za svoje dijete povjereno vrtićkom odgoju
28
pet
11/25
U ČETVRTAK RODITELJSKI ZA LJETNI KAMP
zgmazoretkinje.blog.hr
U četvrtak imamo roditeljski sastanak za Ljetni kamp. Dođite bez obeza. Dolazak vas ni na što ne obvezuje!
- nedjelja 30.11. u 15:30 KD V.Lisinski (Savjet za nacionalne manjine RH), o/o Suza
- subota 6.12. u 13:45 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Hajduk), o/o ????
- petak 12.12. u 17:00 Ivanec (team building do nedjelje 14.12. u 20 sati), o/o Tinana
- subota 20.12. u 16:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Lokomotiva), o/o ????
- nedjelja 21.12. u 09:00 HVU (koncert za djecu djelatnika HVU), o/o Tinana
- nedjelja 21.12. u 16:00 HVU (Božićni koncert Zagrebačkih mažoretkinja), o/o Tinama
MEDALJICE
Kod odlaska iz tima svaka mažoretkinja dobiva medaljicu, koja je zapravo plaketa sa grbom Zagrebačkih mažoretkinja.
Zagrebačke mažoretkinje u skladištu imaju 110 ovih medaljica i stoga smo još neko vrijeme mirni sa izradom istih.
U skladištu imamo i rezervne zvjezdice za uniforme, Swarovski kristale za štap za 20 godina, te 2 zlatna štapa.
U KOJIM DVORANAMA RADIMO
Zagrebačke mažoretkinje imaju treninge u slijedećim dvoranama:
• Hrvatsko vojno učilište
• Hercegovačka 111
• Palmotićeva 30
• Maksimirski stadion (od 4. do 9. mjeseca kada je toplo vrijeme svi sastavi)
• Dječji vrtić Različak (izvanredni treninzi)
LEGENDA O IMENU ZAGREBA
Postoje dvije legende o Mandi po kojoj je Manduševac, vrelo na istočnoj strani Trga bana Jelačića dobio ime.
Po prvoj je ispod Medvednice prolazio ban s vojskom koja je klonula od žeđi. Naišli su na Mandu koja je upravo sa izvora uzimala vodu i ban reče „Zagrebi mi Mando vode“. Ban se zaljubio u prekrasnu Mandu, te je osnovao grad ponad Mandina izvora kojeg nazove Zagreb po prvoj riječi „Zagrabi“, a izvor Manduševac po Mandi. Ban je oženio Mandu, no njihova sreća je bila kratkog vijeka jer je bana ubio ljubomoran brat koji je također bio zaljubljen u prekrasnu Mandu. Brat je tada prisilio Mandu da bude sa njime, no ona je umrla od tuge za svojim ubijenim izbornikom. Kažu da još danas možete vidjeti duh tužne Mande kako lebdi iznad kule Lotršćak i traži duh svog ubijenog bana.
Po drugoj legendi kćer kralja Krešimira, koja se zvala Manduša je bila zaljubljena u bana Dobromira. No, ruku Manduše je zaprosio mađarski kraljević Emerik, kojem Krešimir odluči dati Mandušu radi mira. Manduša je tri dana gorko plakala. Krešimir, da bi si malo smirio savjest odluči da ban Dobromir prati Mandušu na putu do budućeg muža. No, na samoj granici Mađarske kod rijeke Drave, par dozna da je Emirik mrtav, pa krenuše kući. No, kako je te godine vladala ogromna suša radi koje su presušile čak i rijeke, Dobromir zamoli Mandu da pronađe izvor, jer je bila poznata po tome da to uspijeva rašljama. Manduša je uzela rašlje i iste su se nakon duže potrage zatresle. Manuša uzvikne „Zagrabite“, a vojnici Dobromira vrlo brzo iskopaše izvor hladne i čiste vode. Dobromir te večer sretan radi toga što mu se izabranica neće udati za Emerika i što mu vojska neće izginuti od žeđi kaže Manduši: „Tu gdje Panonska ravnica utječe u zapadne brda, treba podići grad“. Dobromir pritom odluči da će se izvor zvati Manduševac, a grad će nazvati prema prvoj riječi koji je Manduša rekla kada je pronašla izvor „Zagrabite“.
Manduševac je originalno bio malo više od današnjeg vrela, pri kraju Bakačeve, no 1852. je potok zakopan, a cijevima je vrelo pomaknuto na današnju lokaciju da bi služilo za napajanje konje putnika namjernika u grad Zagreb i trgovaca koji su prodavali na tržnici na Trgu bana Jelačića. Potom je vrelo okruženo željeznom ogradom, a u sredini je postavljen kandelaber sa pet svjetiljki. 1878. izvor je usmjeren prema kanalizaciji, a 1895. je i zatrpan. 1898. Trg bana Jelačića je rekonstruiran i popločen pa je i samo vrelo potpuno zatvoreno, a zagrepčani su zaboravili da isto postoji.
1986. rekonstruktori Trga bana Jelačića nemalo su se iznenadili kad su otkrili zdenac. Odmah su se povjesničari prisjetili starog zdenca i legendi, pa su arhitekti na inzistiranje javnosti promijenili planove obnove Trga i ponovo sagradili Manduševac.
Postoji i vjerovanje da tko baci novčić u Manduševac sigurno će ponovo doći u Zagreb. U sam zdenac maturanti skaču na svojoj Norijadi, kada razuzdano obilaze grad nakon dovršetka posljednjeg razreda srednje škole.
FURT
Furt, fort = stalno, uvijek
Fakat = stvarno, zaista
Tlačiti = gnjaviti
Ziher, zicer = sigurno
Pak = pa
Alzo = dakle, no
Naj = nemoj
Kurtoazija = uljudnost, uglađenost, pristojnost, lijepo ponašanje
Prenemagovati, prenemagati = pretvarati
“Furt nekaj delam“ = stalno nešto radim
„Furt se tak prenemaguješ“ = stalno se pretvaraš
“Fakat si to rekel“ = stvarno si to rekao
„Kaj me tlačiš“ = zašto me gnjaviš
„Naj me tlačit“ = nemoj me gnjavit
„Ma zicer si to mislil“ = ma zasigurno to nisim mislio
„I sad sem tu i pak sem tvoj“ = I sad sam tu, pa sam tvoj
„Alzo dakle“ = no stvarno
„Naj me tlačit“ = nemoj me gnjaviti
„Kaj se prenemaguješ“ = što se pretvaraš
ŠIBICARI
Šibicari su bili prevaranti koji su varali lakovjerne građane tako što su glumili kockare, uz kakti veliku šansu da građanin zaradi brz i prilično velik novac.
Šibicarenje je igra sa tri kutijice šibica ispod koje je bila kuglica. Te kutijice je šibicar brzo i vrlo umješno pomicao, no dovoljno „sporo“ da ih žrtva zapamti. Čak štoviše „nespretni“ šibicar bi malim prstom digao kutijicu da žrtva vidi gdje je kuglica. Dok su mamili žrtvu partneri šibicara su kakti igrali protiv šibicara i „dobivali“ kako bi žrtvu uvjerili da je lako i da ima šanse pobijediti. Tih partnera je bilo nekoliko i svi su imali neku ulogu. Ili su „igrali protiv šibicara i dobivali“ ili navijali za „igrača“ i „protiv šibicara“, te nagovarali žrtvu da „opelješi nespretnog šibicara“. Drugi partneri su pazili na dolazak policije, te bi upozorili družinu koja bi se onda naglo razbježala. Svi ti partneri čuvali su leđa šibicaru jer ako bi žrtva otkrila prijevaru partneri su žrtvu fizički napali da šibicar i oni uspiju pobjeći sa novcem žrtve. Naime, šibicar je dok je kakti „nespretno“ premještao kutijice, zapravo kuglicu spremio u rukav, pa ni ispod jedne kutijice ne bi bilo kuglice, tako da je žrtva izgubila neovisno o tome koju je kutijici pokazala (sve su bile prazne). Šibicar bi čak i koji puta za malu lovu dao žrtvi da pobjedi kako bi je navukao da igra za ozbiljniju lovu. Kada bi žrtva odigrala za veliku lovu šibicar bi odigrao svoju prijevaru. Bila je i varijanta igre sa tri polusavinute karte.
Šibicari su ordinirali prvenstveno po sajmovima, ali ih je bilo i po zloglasnijim bircevima, placevima, utakmicama, čak i na gradskim trgovima.
SA EUROPSKOG PRVENSTVA U BARU - 8. dio
fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja
html image embed
...nastavak u idućem postu...
Kažu da je BURA...
komentatoricamicaa.blog.hr
DRUGI JE DAN RAZMAVANE BURE,,
..u nas kažu , da je bura ka čista žena
koja umivena i raspletene kose
mete dvorište , kuću, stavlja bjanariju s postelje
na ponistru, podboči ih kušinima s obe strane da ih
bura ne odnese, samo miris svježe čistoće
da ostane
sve oprala, sve pomela
to je bura
čista žena
TORTA
huc.blog.hr
Miki je sjedio u visokom naslonjaču i ispijao votku sa Seven Upom. Razmišljao je da se digne i upali neki lezbo klinč, ali koliko god to znalo biti zabavno, istovremeno je bilo tužno i duboko poražavajuće za čitavu ljudsku vrstu. Pogotovo kad bi jedna navukla strap-on i počela odostraga tucati onu podložniju, pa nakon guzne rupe gurnula taj plastični kurac tamo odakle dolaze djeca.
Dovršio je piće i otišao da si smiksa još jedno.
Zazvonilo je na vratima.
Otpio je guc i pošao da otvori.
Na vratima je stajala Mima. U ruci je držala ružičasti paket s velikom mašnom.
„Ćao, mogu li da uđem?“
Gledao ju je neko vrijeme. Nećkao se.
A onda je rekao: „Uđi.“
Ušla je, ostavljajući za sobom miris mimoza.
Bila je top sređena.
Kožna suknja, crne najlonke, visoka peta, bijela bluza…
Visoka moda, nema što.
Ušla je u dobro joj poznatu garsonijeru. Ovdje su živjeli dok su još bili dečko i cura. Miki se nakon njihovih učestalih svađa ponovo vratio u svoj mladenački stan.
Stavila je paket na stol.
„Izvoli, ovo je za tebe.“
„Što je to?“ pitao je.
„Otvori pa ćeš vidjeti.“
Uzdahnuo je. Sva težina života bila je u tom uzdahu.
Razmotao je ukrasni papir, otvorio kutiju.
Unutra je bila torta. Panama torta.
„Ona koju najviše voliš,“ rekla je Mima.
„Mima, ne razumiješ“, rekao je Miki. „Ja ne želim kupovnu tortu… ja želim da je ti napraviš.“
„Ali ti znaš da ja ne znam umijem raditi nikakve kolače, slastice, torte… to nadilazi moje sposobnosti.“
„Pa dovraga, nije to toliko teško. Nauči.“
„Čemu, kad ju mogu kupiti?“
„Neke stvari možeš kupiti, a neke ne. Razumiješ li?“
„Ne.“
„Gle, tortu možeš kupiti, ali ne možeš kupiti miris doma. Ne možeš kupiti to da kuća diše po kolačima. Kao što novcem ne možeš osvojiti veliko gorje — ako te helikopter spusti na Mont Everest i ti se tamo uslikaš za Fejs ili Instagram, to vrijedi koliko i pseći drek u celofanu. A jednako vrijedi i tvoja kupovna torta.“
„Po običaju pretjeruješ i karikiraš! Kakve veze ima što je ova torta kupovna? Ovo je torta dobre volje. Pomirbena torta!“
Srdžba je u njemu rasla.
„Mima, ne čuješ me. Ja želim da TI ispečeš tu jebenu tortu. Ja želim da se uložiš u ovaj odnos… naš odnos… više nego u sve ostale gluposti na koje trošiš vrijeme i resurse — na krpice, frendice, pseudo-karijeru i slična sranja.
Ja želim da naša djeca pamte miris doma koji miriše na cimet-rolice, medenjake, vanili-roščiće, linzere, londonere, na orahnjače i makovnjače, na cimet, karanfilić, anis u božićnim danima,
na janjetinu za Uskrs,
na kalju, bosanski lonac, grah, sarmu u tjednu,
na pašticadu i pečeno meso nedjeljama.
Shvaćaš? Ne želim da im djetinjstvo miriše na brzu hranu — Mek-drek, Kentaki Čiken, giros, sušije, nagetse i slična sranja.
Ili na hranu tete čuvalice, ma koliko god ona dobra kuharica bila.“
Mima ga je tupo gledala.
„Ti si drugačije živio“, rekla je nonšalantno. Toliko nonšalantno da je to bilo ništavljenje svega što je dotad izgovorio.
I taj ton, ta olakost, zbilja ga je ubola u živac.
„Da, ja sam živio ljudski“, zarežao je.
Sada su pak njegove riječi, a posebno pridjev „ljudski“, Mimu dirnule u samo središte njenog bića.
„Da, a ja i moji smo valjda ljudi-gušteri?“
„Pa, niste daleko od toga…“, zaškrgutao je.
Bio je umoran. Umoran od tog vječnog sukobljavanja i natezanja koje nikamo ne vodi. Spomen njene familije bila je kap koja je prelila čašu. Kao da mu je netko iznutra potrgao šavove — stara rana se otvorila i sranje je ponovo procurilo van: sve njihove uvrede, svi oni pogledi preko nosa, novčane ponude da nestane iz života njihove kćeri… Za te je ljude on uvijek bio netko ispod razine, low life, greška svemira koja se nekim čudom zalijepila za njihovu princezu.
Dograbio je kutiju s tortom i zafitiljio je ravno u zid.
Mima se stepla. Uhvatio ju je strah. Prvi put ga je vidjela mahnitog. Ludog. Požurila je prema vratima u suzama, jecajući. Ipak, na dovratku je uspjela vrisnuti:
„Nezahvalniče glupi!“
Posegnuo je za čašom sa stola. Čaša je tresnula u zalupljena vrata.
Odmah je požalio.
Šteta pića, pomislio je.
Iz kuhinjskog elementa izvadio je novu čašu i smiksao svježi Votka-Seven Up. Ruke su mu se tresle.
Oblit će se. Nije namjeravao, ali evo oblit će se do besvijesti. Ovo stanje traži potpuno zamračenje uma.
Ona ga razara.
Ona je razarajući Harry.
Mora završiti ovu vezu. Čim prije.
Čim prije.
Jednostavno - riječ
agava505.blog.hr
Riječi…nisu samo nanizana slova
kapljice svjetlosti su koje se talože u dušu
s jutrom te bude kad pomisliš
da je sve zaboravljeno …
riječ zna biti šapat prirode,
moćna a nježna
dok je srce olovci diktira
svijet viče, a riječ tišinom miluje...
pjesme nisu samo pjesme
ispisana su čarolija srca
koja mirom daruje čitatelja, dobronamjernika
riječ, stih, pjesma
najljepši su kad postanu jutarnji ritual
dok se uz kavu pogled s morskom pučinom mazi...
i pjesnici tu su
i čitatelji koji disati zaborave
kao svjetionici pokazuju put do tvrdih korica
na kojima možeš ostaviti najskriveniji dio sebe...
pisanje nosi riječi koje plešu
dane koji pjevaju
i ljude posebne koji znaju prigrliti
riječi plešu tamo gdje masline šapuću
i tamo gdje je život lijep
ako ga iskrenošću srca znaš podijeliti…
27
čet
11/25
Julijana i Pavle iliti Kako je to kad ti knjige postanu dom
luki2.blog.hr
"Kul u gradu" je donio novo druženje s dvoje autora čiji su glasovi prepoznatljivi i bliski čitateljima.
Julijana Matanović i Pavao Pavličić otkrili su što čitaju i što pišu.
Kako se njihove ideje pretvaraju u nove knjige?
Gdje pronalaze skriveno nadahnuće i kojim kanalima dolazi inspiracija?
Jesu li im knjige dom i mogu li se u njih skriti kada svijet ispune nesigurnost i buka?
Razgovor je moderirala Morana Kasapović.
Divim se Julijani, koja tako otvoreno govori o svim teškim stvarima koje su je snašle u životu, pa i u pisanju. "Zašto sam vam lagala" je pronašla put do srca čitatelja. Ali - kao što su njeni kritičari "prijetili" - čekamo te na drugoj knjizi....Hajde, nadmaši samu sebe....Veliki je to pritisak. Pa na fakultetu: odluči se želiš li biti profesorica ili želiš pisati...Prof. Pavličić je reagirao: "Meni nitko nije uvjetovao tako nešto." A čuješ Julijanu: "Nije. Jer nisi cura.":)))
Julijana je svjedočila da su knjige i pisanje njeno utočište, i da se vrlo često utječe njima za pomoć i kako sama kaže: "Pišem da bih preživjela." Kako moćno!
Prof. Pavličić kaže da inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu, da inspiracija dokazi na mahove i tada pravi bilješke i slaže moguća poglavlja.
Divno je bilo vidjeti i čuti ovo dvoje sjajnih ljudi i pisaca.
Pazila sam da sama fotkam, a ne kao prošli put:
Moderatorica Morana Kasapović, Julijana i Pavle....Uvijek okruženi knjigama.
.jpg)
Još malo fotkica.....
I za kraj, snimila nas je Morana Kasapović. Puno bolje nego prošli put:
Profesor se ne voli slikati, pa negdje u sebi koluta očima....:)))
Nova Julijanina knjiga.....
Ljub!
A danas... ananas.
dvitririchi.blog.hr
Osoba koja za sebe tvrdi da je zla poklonila mi je ananas...
Zapravo, sve je nekako počelo s pitanjem, a na kraju je palo i obećanje, koje je ispunjeno.
Pitala sam je je li avionski ananas (po cijeni od 10 eur/kom) prevara ili je nesto što vrijedi probati.
Rekla je: sutra ga dobiješ. Od mene.
I dobila sam ga. Danas.
Da je zla je rekla poslije, u tko zna kakvom kontekstu, upala sam ko padobranac (iz aviona) u taj razgovor pa nisam shvatila koji izgovoreni misaoni niz pred svjedocima je prethodio toj moralno sebeodređujućoj, sebedefinirajućoj tvrdnji jedne zrele žene.
Koja me je darovala vidjevši da kalkuliram, važem...
Nista nisam rekla.
Ananas je na stolu, i sad ga samo gledam...
Kao zabranjeno rajsko/tropsko voće.
Možda je ipak...dobar?
dva lica grada
komentatoricamicaa.blog.hr
src='https://i.postimg.cc/T34707H9/dioklecijanova-Josko-gudic.jpg' border='0' alt='dioklecijanova-Josko-gudic'>
Srebrena vrata Dioklecijanove palače : Porta orientalis je njihov Rimski naziv. Kroz njih se glavnom ulicom , dekumanusom , u palaču ulazilo smjerom istok - zapad sve do Željeznih vrata , a danas do Pjace , središnjeg gradskog trga....ulaskom kroz ova vrata prolaznici i danas imaju priliku hodati po originalnom antičkim pločnikom na decumanusu , kojim su nekad prolazili Dioklecijanovi podanici...
*******
U dvoru širi se miris pelina ,mater mete žeravu u peći,bit će pečenog kruha iz kamene krušne peći. Cili dvor zavonja, a dica jedva čekaju bit će kokošica. Trče u matere da otiru ruke i obraze u traveršu.
,,,Ala dico na svoje misto,sad će obid....
to je Veli Varoš , bez auti, sa karom i tovarom vezanim.sve lipo, slobodno i normalno za niko doba kojega više ni
foto: Joško Gudić
Tramvaj zvan čežnja...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Tennessee Williams, u njegovoj
viziji izmišljaja iščekivah kraj
zbrkane prošlosti.
Kao Blanche DuBois čeznuh za
mjestom cvata lovora, bunike
i svetištem boga muške ljepote.
Na žrtveniku sjećanja lumin tuge,
nestajući plamičak nadanja.
Iz zaborava izroni sjećanje na
tihu pedagogiju roditelja.
rekoše mi, budi strpljiva, ne trći za
srećom, događa se u tebi, tad
probudih usnulo dijete u sebi.
Pisac kaže:”Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac, nego iluzije”.
Dijana Jelčić
Zar i ti, auto moje?
luki2.blog.hr
Uz autora Ivicu Mijačika o knjizi su govorili:
s lijeva na desno: Joško Ševo, Nera Karolina Barbarić - urednica knjige, Ivica Mijačika - autor, Boris Svrtan, Miroslav Mićanović uz vođenje Zrinke Turalije Kurtak ( moja divna kolegica s komparativne!).
Divna promocija, na kojoj sam srela jako puno ljudi - prijatelja koje nisam dugo vidjela, profesora s fakulteta jednog i drugog i sl.
Knjiga ima posebnost- najprije je predstavljena u Makarskoj, odakle je i sam autor!!!!! Ma divota! Mislima sam odmah bila u Makarskoj, na moru, ispod Biokova...Mašem Lastavici....
Izdavač "Jesenski i Turk" se baš može ponositi ovom ružičastom, veselom knjigom, koja je zapravo zbirka humorističnih priča. Nije slučajno što ih ima 33....
Joško Ševo, profesor na Akademiji dramskih, čita odlomak iz knjige....
Zrinka i ja.....
Toliko sam sretna zbog ove promocije! A skoro nisam otišla zbog umora....
I još se moram pohvaliti: idem u Bruxelles! Izabrana sam uz još nekoliko ljudi iz "Možemo".....Jupiiii! Slikam i pišem kad se vratim. Putujemo početkom prosinca....
Lijepe, baš prelijepe vijesti.....Stric u Metkoviću je operiran, i već je kod kuće.
Mama je također bolje.
Ljubim!
26
sri
11/25
ANĐEO
dvitririchi.blog.hr
Izradila anđela za ... dijete.
Zapravo... umjesto djeteta..
Mislim, usput, onako... uz kavu.
Uvalili mi vjeronaučnu domaću zadaću.
Visit će na školskom božićnom drvcu.
Ok, zvuči morbidno: ali dijete će objesiti anđela. Na bor.
To je tako.
Tradicija.
Sto ja tu mogu...
Valjda neće dublje promišljati o tome sto radi. O simbolici.
I uvezla sam slikopričicu, koncem.
Prelistala sam je, dobra je.
Vodič kroz sukobe za prvašiće u deset sličica.
Sasvim dovoljno i za odrasle, a kamoli za djecu.
Rekoh... ide mi. Mogla bi izrađivati anđele i prodavati ih ispred crkve, namignuvši ekipici.
Bolje vragove, dometnula je Jedna, ubravši moju priču, onu iz proreda.
U svakom slučaju je bolje da dijete objesi vraga nego anđela, ako ga već učimo ukrašavanju stabala vješanjem.
Što ne da da?
Događa se...
agava505.blog.hr
Događa se neočekivano… pronašla sam ih na svom putu,
na raskrižju na kojem nisam ni sanjala da sam stigla,
i čini se kao slučajnost…
umjesto toga bili su tu i čekali su me,
u tom posebnom trenutku, ni minutu prije ni poslije...
u savršenom trenutku na savršenom mjestu…
razumijem to jer odjednom oni su postali put...
jedini kojim mogu putovati.
Nevjerojatno je kako uz tako malo truda mogu
učiniti hladnoću hladnijom,
a vrućinu toplijom...
i boje ljepšima...
tjeraju me da otkrivam nove...
i divim se...
ono što mi ispunjava pogled s najviše svjetla magično nalikuje riječi "mi"...
shvatim da su već u meni... i ne znam kako ili kada se to dogodilo,
ali oni su tu i ispunjavaju svaki najmanji moj prostor,
čak i one za koje nisam znala da ih imam,
ali koje otkrivam zahvaljujući mom usplahirenom srcu,
zateknu me nespremnu,
i upravo je to njihova velika snaga...
ne daju mi vremena za razmišljanje ili postavljanje barijera,
jer dok osjetim kako mi teku venama,
već su postali krv...
zrak...
hrana...
i nisam shvatila koliko sam ih udisala dok nisu nestali...
otkrila sam koliko je teško razumjeti
i prihvatiti zašto ću morati živjeti bez njih...
ali oni su sada tu...
urezani u moje srce...
pripadaju mi
a više ih nemam...
ponekad me osjećaj obuzima
da ih nikada nisam ni imala...
slika: iz bespuća internetske planete
Čapljinski balkon...
dinajina-sjecanja.blog.hr
Pod balkonom, dan prije vjenčanja rekoh,
Ti i ja smo odjeljeni vlakovima i narodima
izmješani sa zemljama runolista i lotosa.
u tragovima odlazaka i dolazaka,
u godinama pune zrelosti u zagrljaju rijeke
i vjetra, kiše puteva i gradova, u igri oblaka
i sunca, u disanju srca i tihovanju uma,
u slijedu vremena. mi smo odlučili
živjeti zajedno.
rekao si... u dvoje se ljepše sanja.
Vjerovala sam... Ostvarilo se!
Dijana Jelčić
. . .
borut.blog.hr
Ponekad naiđem na nečiji tekst koji me zaustavi i podsjeti na nešto važno.
Danas je to bio jedan takav.
Ernest Hemingway je jednom rekao: U našim najmračnijim trenucima ne trebaju nam rješenja ili savjeti. Ono za čim čeznemo je ljudska povezanost - tiha prisutnost, nježan dodir. Te male geste su sidra koja nas drže stabilnim kada se život čini okrutan.
I stvarno…
Ponekad nije potrebno objašnjavati, uvjeravati, popravljati.
Dovoljno je samo biti tu — mirno, nenametljivo, s razumijevanjem koje ništa ne traži zauzvrat.
Ta tiha blizina, pa makar i na daljinu, ponekad vrijedi više od svih velikih riječi.
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr