borut
18.01.2026., nedjelja
BEZINOVIĆ OSVOJIO “EUROPSKOG OSKARA”
|
Nagrada Europske filmske akademije, često nazvana “europskim Oscarom”, pripala je Igoru Bezinoviću za film Fiume o morte! — priznanje koje nadilazi pojedinačni festivalski uspjeh i potvrđuje snagu autorskog, istraživačkog filma u europskom kontekstu. Posebno je značajno što ovaj film nije ostao zatvoren u krugu festivala i stručne publike. U Hrvatskoj je Fiume o morte! postao najgledaniji dokumentarni film od 1991. godine do danas, s oko 30 tisuća gledatelja — brojka koja za dokumentarni žanr govori sama za sebe. Prije berlinskog priznanja film je već imao iznimno zapažen festivalski put: nagrađen je na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, gdje je osvojio glavnu nagradu i priznanje međunarodnih filmskih kritičara (FIPRESCI), zatim na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio više Zlatnih arena, kao i na nizu drugih međunarodnih festivala, među kojima su Golden Apricot u Erevanu, Makedox u Skoplju, UnderhillFest u Podgorici, DOKUDOC u Mariboru i Vukovar Film Festival. Berlinski “europski Oscar” tako dolazi kao logičan vrhunac kontinuiranog međunarodnog uspjeha. Bezinovićev uspjeh stoga nije samo osobni ili profesionalni trijumf, nego i potvrda da film koji se ozbiljno i kritički bavi poviješću može istovremeno biti relevantan, gledan i dugoročno važan — izvan trenutka i izvan festivalskog kruga. I moje čestitke, Igore! |
- 04:43 - Komentari (5) - Isprintaj - #
13.01.2026., utorak
Triglav 2864 m
|
iz pera Ante Vukovića: Preksinoć sam gledajući snijeg u Afganistanu sjetio se mog uspona na Triglavu. Najviši vrh u Jugi i cilj svih planinara. A do tada smo Ona i ja često sa društvom išli po Biokovu, obišli smo sve uspone i poslije i djecu sa sobom vodili. E te 1984. za Dan boraca, 4.7.dogovorili smo se Borut Kurtović, Ankica Erceg, tada Prnić i njen muž Drago i ja da ćemo ići na Triglav. Borut je imao u Kranju smotru rezervnih oficira a ja sam 2.7. na Rebru branio magisterij. Mjesecima sam samo sjedio i učio i nisam imao nikakve kondicije. A njih troje vrhunski planinari, istrenirani, članovi GSS-a. Uz to me Srđan Jurišić koji je bio pravnik u Domu zdravlja, a isto planinar, isprepadao koliki je to napor. I ja Ti iz Zagreba odem u Kranj gdje smo se našli. Kako smo se našli popodne, a uspon je ujutro, odlučimo poći na kavu u Villach. Na granici nam sve pretresoše i u Drage u jaketi pronađoše 500 maraka. To su mu oduzeli, dugo nas zadržali, tako da nismo ni otišli u Vilah. Uvečer smo došli u planinarski dom u Mojstrani, prespavali i odatle se kreće na uspon. Cilu noć nisam zaspao od straha pred tim izazovom I ujutro rano smo krenuli i oko 11 bili na Kredarici, to je na oko 2000 m nadmorske visine Tu je veliki planinarski dom, u pravilu nitko ne ide odmah na vrh nego je u tom domu odmor. Ima restoran i sobe za prespavati. Ali naš plan je bio isti dan se popeti na vrh i vratiti se u Ljubljanu gdje živi Borutova sestra. I mi smo tu na brzinu nešto pojeli i nastavili na vrh Triglava. E to je već pravi uspon, na nekim mjestima moraš ići po klinovima, držati se konopa. Sve smo mi to prešli, mnoge planinare smo i pretekli i oko 4 sata bili na vrhu Kad smu dotakli Aljažev stup njih troje su uzeli konope koje su nosili i dobro me namlatili. Pravilo je kad netko prvi put dođe na vrh da ga konopcima izudaraju. A oni su već bili.  (fotografija s Wikipedije) I kad smo se spuštali oni su trebali popeti se na još jedan vrh i udariti pečat u planinarsku knjižicu. Morali smo se spustiti niz jedan ledenjak i mora se ići oprezno rubom. I samo što sam pomislio kako bi stradao da netko klizne odoh niz ledenjak, klizao sam bar 1 kilometar, nije se ništa desilo čak sam se malo odmorio dok su oni okolo došli do mene. U kako se Ona ljutilja kad smo joj pri povratku taj detalj ispričali. Kad smo se spustili u podnožje, dolina se zove Tamar, tu je skakaonica Planica, nisam znao hodati od umora. Jedan dio puta su me Drago i Borut nosili do auta. U Ljubljani smo večerali i tu smo saznali da je umro Jakša Gareljić. Istu večer smo išli u Jablanac ispod Velebita jer je Borut prethodne zime u planinarskoj kući zaboravio đemper. Normalno đemper nije našao, a još su ga neki koji su spavali a bilo je 2 - 3 ure u noći htjeli tući. Ja sam spavao u autu a njih troje u vrećama na nekoj oputini. Po planu koji je Borut u minut sastavio sutradan 5.7. idemo u Paklenica kraj Starigrada jer oni moraju odraditi još jedan uspon, udariti još jedan pečat u planinarsku knjižicu. Jebali ih njihovi pečati. I u podnožju Anića Kuka u nekom isušenom kanjonu taman kad smo krenuli vidimo nekoliko zmijurina. Oni su nastavili dalje a ja sam se vratio do hotela Alan di smo ostavili auto i na fotelji ispred recepcije ih sačekao. Mi smo tada stanovali u Jadranskoj ulici i kada smo došli uvečer kući Slavica nam je svima napravila večeru. Bila je teletina sa krumpirima. Ne znam je li nama više mirisala teletina ili smo nas četvero njoj smrdili nakon 3 dana napora, znoja, nekupanja. Nisam spomenuo pogled sa vrha Triglava bio je veličanstven. |
- 02:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #
31.12.2025., srijeda
Matko
Mislili smo da smo jaki, neuništivi, vječni! Posjećivali smo bolesne, ispraćali neke na makarskome Kanpu, ali nama ..., nama se,mislili smo, nije moglo dogoditi ništa. I nikada dovoljno vremena, jer uz obitelj i radne obveze bili smo obuzeti sportom. Ali kada bi se susreli, sve je išlo u drugi plan i za čas je bila dogovorena marenda ili večera, a mac karata na kojemu su izblijedila slova naših imena je bio i ostao uvijek uz mene. Vesna je čekala, znala je da sam u dobrom društvu. Lidija je čekala, znala je da je Matko sa mnom. A noćas slušam neke tužne pjesme i ćitam Krešu Žanetića, kojemu je Matko bio trener: "Taman sam spakira sve stvari za na put, još samo da teću sa sarmama stavim u mali frižider na teraci i krećemo. Vratim se u dnevni a Ivana mi govori umra je Matko. Koji Matko? Tvoj Matko. Kostanić. Šta? Kako? Pa nekidan sam ga vidio. Jesi li sigurna? Nemogu virovat. Nemogu virovat. Nemogu virovat. Zovem Danijelu. Suze ne mogu zaustavit. Poslje par izmijenjenih riječi utjehe, prekidam vezu ali suze i dalje teku. Idem zapalit cigar na teracu ali i dalje suza suzu goni. Prođe mi on kroz glavu di mi govori : Šta palačeš pi-f-ko. I razvuče mi se osmijeh. Koji car. Mega car."  O Matkovom radu piše DDMN na Facebooku "Matko Kostanić nije samo volio sport – on ga je živio. Njegova predanost, vizija i neiscrpna energija ostavili su neizbrisiv trag na makarskoj sportskoj sceni. Još za vrijeme studija, Matko je osnovao Vaterpolo klub Drvenik, s kojim je tijekom ljeta sudjelovao u Općinskoj ligi. Po završetku studija na Fakultetu za fizičku kulturu u Beogradu, 1982. dolazi u Makarsku i zapošljava se u Srednjoj školi fra Andrije Kačića Miošića. Ubrzo postaje član Vaterpolo kluba Galeb, za koji je igrao do 1985. godine. No, njegov doprinos nije bio samo igrački – prepoznavši potrebu za razvojem mladih talenata, okuplja djecu i započinje sustavan rad s mlađim kategorijama. Kao trener, voditelj i šef struke, postaje srce i duša kluba idućih dvadeset godina. Rezultati nisu izostali. Godine 1985. VK Galeb osvaja drugo mjesto na prvenstvu Hrvatske za mlađe kadete i kadete, a samo pet godina kasnije klub ulazi u zlatno razdoblje. Godine 1990. postaju prvaci Općeg prvenstva Savezne Republike Hrvatske te ulaze u jedinstvenu II. ligu Jugoslavije. U tom razdoblju Matko prima i brojna priznanja – 1989. godine proglašen je najboljim stručnim radnikom SOFK-a Makarska, a samo godinu dana kasnije, VK Galeb postaje najbolja sportska organizacija u Makarskoj. Uspjesi su se nastavili i nakon osamostaljenja Hrvatske. Klub 1992. godine postaje prvak II. lige te ulazi u I. ligu Hrvatske, u kojoj ostaje do 1995. godine. Iako Galeb tada nije imao vlastiti bazen, utakmice su igrali na splitskom Poljudu, gdje su Makarani u velikom broju dolazili bodriti svoj klub. Bila su to vremena ponosa. Pod Matkovim vodstvom klub niže uspjehe u svim mlađim kategorijama – od kadeta koji su još tri puta bili viceprvaci države, preko mlađih juniora koji osvajaju prvenstvo Dalmacije, postaju viceprvaci države i brončani u Kupu Hrvatske do juniora koji su također bili viceprvaci države. Klub sudjeluje i na mnogim međunarodnim turnirima sa kojih se vraća sa brojnim priznanjima. Organizacija Međunarodnog vaterpolskog turnira "Mladi Galeb" 2000. godine još je jedan od njegovih značajnih doprinosa. Klub još u dva navrata postaje opći prvak II. Lige RH. Njegov trud prepoznala je i Zajednica, pa je VK Galeb više puta proglašavan najboljom sportskom udrugom u Makarskoj a Matko još jedan put najboljim stručnim radnikom – trenerom. Njegove sposobnosti prepoznali su i oni na samom vrhu hrvatskog vaterpola te je nekoliko godina bio voditelj kampa za mlađe uzrasne kategorije te šef struke za sve mlađe uzrasne kategorije Hrvatskog vaterpolskog saveza. Njegov pedagoški i trenerski rad iznjedrio je brojne reprezentativce, među kojima se posebno ističu Mirko Ivandić i Dino Krnić, svjetski juniorski viceprvaci, te Ivan Buljubašić, koji je s hrvatskom seniorskom reprezentacijom osvojio europsko i svjetsko zlato te olimpijsko zlato. No, Matko nije bio posvećen samo vaterpolu. Kada se Odbojkaški klub Makarska 2003. godine počeo širiti, pridružio se trenerskom timu, podižući organizaciju kluba na višu razinu. Klub počinje sudjelovati na međunarodnim turnirima, a pod njegovim vodstvom seniorska ekipa dominira u II. Hrvatskoj ligi – jug, osvojivši 2008. godine i prvo mjesto. Iako se 2011. godine povlači iz trenerske uloge, ostaje aktivan u klubu kao član uprave i organizator turnira. Jednaku strast ulagao je i u rad sa školskim sportskim ekipama, ostvarujući izvanredne rezultate u odbojci, rukometu, košarci i stolnom tenisu. Među brojnim uspjesima ističu se srebrne medalje na Školskom prvenstvu Jugoslavije u košarci i Školskom prvenstvu Hrvatske u odbojci. Matko je cijeli svoj život posvetio sportu, a njegova strast nije jenjavala ni s godinama. Nastupao je za veteranske ekipe KK Amfora, RNK Zmaj i naravno VK Galeb. Još 1976. godine, na Dan antifašističke borbe, preplivao je kanal Sućuraj – Drvenik, a isto je ponovio trideset godina kasnije s trojicom prijatelja. Njegova priča nije samo priča o uspješnom sportskom radniku, već o čovjeku koji je generacijama prenosio ljubav prema sportu, inspirirao mlade i ostavio neizbrisiv trag u makarskoj sportskoj povijesti."  |
- 01:23 - Komentari (7) - Isprintaj - #
27.12.2025., subota
Zimske radosti
 Leo "Mali Lav" na snijegu!  |
