Žena koju volim ne traži
da pere svoje tijelo u svetoj vodi,
dok majka mi mrmlja: „Nije ona za tebe“,
a otac kaže da je mršava k'o kostur.
Al' ona je stvarnija od sviju —
to je ljubav kao u vrijeme prije našega rođenja.
Samo ja to znam.
Žena koju volim ne traži
da joj svake noći uberem još jednu ružu.
Žena koju volim je plod rajskog vrta;
u mojoj duši drhti kao struna.
Prijatelji je krišom pogledavaju,
a neprijatelji se predaju poraženi.
Ona me grli mekano i mirisno,
i svojim tijelom me grije,
a ja joj šapućem.
Žena koju volim je plod rajskog vrta,
klizi preko mene kao voda preko kamena.
Ženi koju volim pripadam cijelim bićem —
ona sije i po poljima koja sam ja orao.
Ujutro se budim samo uz nju,
u tami rukama tražim njezine usne.
Sada sam samo njezin, i sve što sam imao —
prijatelje, pse, seks, igre —
od svega sam odustao.
Jadni Huanito.
Ženi koju volim pripadam cijelim bićem,
ali ovu tajnu ne otkrivajte nikad njoj.
Bilješka za čitatelja
Huanito predstavlja prijašnju verziju pjesnikove osobnosti — onoga koji je bio prije nego što je pronašao ljubav.
Autor pjesme: Originalnu pjesmu napisao je španjolski kantautor Joan Manuel Serrat (La Mujer Que Yo Quiero, 1971.).
Hebrejska verzija: Pjesmu je na hebrejski adaptirao Yehonatan Geffen, a popularizirao ju je izraelski pjevač David Broza.
Ova verzija je slobodni prijevod na hrvatski uz pomoć OpenAI ChatGPT, prilagođen za čitanje i predstavljanje.
Ponekad naiđem na nečiji tekst koji me zaustavi i podsjeti na nešto važno.
Danas je to bio jedan takav.
Ernest Hemingway je jednom rekao: U našim najmračnijim trenucima ne trebaju nam rješenja ili savjeti. Ono za čim čeznemo je ljudska povezanost - tiha prisutnost, nježan dodir. Te male geste su sidra koja nas drže stabilnim kada se život čini okrutan.
I stvarno…
Ponekad nije potrebno objašnjavati, uvjeravati, popravljati.
Dovoljno je samo biti tu — mirno, nenametljivo, s razumijevanjem koje ništa ne traži zauzvrat.
Ta tiha blizina, pa makar i na daljinu, ponekad vrijedi više od svih velikih riječi.
Hej, Leo, jesi li ikada čuo za Šumski sud? I to baš prvostepeni! Postoji i prizivni, ali o njemu neki drugi put. Sud u šumi mora postojati, jer i životinje imaju pravo braniti svoje male slobode — ne po zakonu jačega, nego po pravici.
A prigovora, vjeruj mi, ima na pretek.
Netko pojede hranu koju je lisica brižno sakrila u grm, pa se ona odmah žali. Mladi zeko juri poljem, nagazi na jarebicu koja u gnijezdu grije četiri jaja, i eto nove tužbe. Ovca bi rado prespavala noć da ujutro nahrani svoje tek rođeno janje, ali vuk na brežuljku zavija prema mjesecu i ne da joj oka sklopiti.
Sve se to iznosi pred Šumski sud, koji zasjeda samo jednom godišnje — 21. lipnja, na najduži dan u godini — jer žalbi, molbi i tužbi ima više nego što bi itko pomislio.
A sada zamisli: u onoj šumi koju svakog jutra vidiš kroz prozor postoji jedan velik proplanak. Trava je tamo zelenija nego igdje oko tvoje kuće. Srne i košute je pasu pažljivo, tako da sve travke ostanu iste visine, poput mekanog tepiha.
U sredini toga proplanka stoji veliki panj. Na njemu sjedi voditelj sudske sjednice — uvijek sova. Samo sove mogu okrenuti glavu sasvim iza leđa i pratiti red među svima koji su došli iznijeti svoje brige. A sove su mudre i pamćenje im je odlično, pa znanje prenose jedna drugoj.
Ona koja već više od stotinu godina sjedi na tom panju nosi posebno znanje. Još ga je stekla od doktora Dolittlea, od kojega je naučila i ljudski jezik.
2. dio (19.11.2025.)
Sova dolazi na proplanak prva, uvijek dan ranije.
Preko noći bdije i pazi da netko nepozvan ne bi zalutao, ili da tko ne bi zauzeo tuđe mjesto.
U tome joj pomažu dva redara:
žirafa — jer je najviša i može nadgledati najviše grane na kojima sjede ptice,
i slon — jer je najjači pa, ako zatreba, može izgurati neposlušne i nemirne izvan proplanka.
S prvim svjetlom životinje dolaze i zauzimaju svoja mjesta.
Svaka životinjska vrsta ima svog predstavnika na zasjedanju.
U prvi red sjedaju mrav, miš, zmija i žaba.
Iza njih se u drugi krug smještaju malo veće životinje, pa sve tako do posljednjeg, u kojem sjede najveći: medvjed, jelen, nosorog i drugi.
Sova okreće glavu lijevo i desno i pazi da se krugovi uredno zatvaraju.
Na grane, koje su dan ranije lijepo očišćene, sjedaju ptice.
Na niže grane male ptice, a na više grane velike.
Kad se svi smjeste, sova objavljuje da sjednica može početi.
Zapravo, ne baš svi — jer mačka, kao i uvijek, kasni.
Negdje putem zadrijema i nikako joj se ne prekida lijepi san o dobrom zalogaju.
Već godinama je poznato da je prvi predmet rasprave prigovor slavuja, koji sjedi na donjoj grani i redovito se žali da je pelikanu, koji sjedi iznad njega, opet „pobjeglo“.
A da ne zaboravim: od svih majmunskih vrsta samo gorila smije prisustvovati sjednici, jer je jedino ona dovoljno ozbiljna.
Sve ostale vrste — čimpanze, kapucini, urlikavci i drugi — samo traže priliku da naprave kakvu vragoliju, pa je još prije mnogo godina odlučeno da ne dolaze.
Proplanak je, zna se, neutralna zona.
Tu nema neprijateljstava i svi su zaštićeni zakonom šume...
Valjalo bi složiti priču o tome da dva puta godišnje pola milijarde ptica (uglavnom malenih, koje za putovanje biraju noćne sate) prelijeću mojim krajevima i da su među njima najljepši (tako ja mislim) plamenci, ali mi danas nije do pisanja. Nagledao sam se jutros ljepote, mira i sklada u jatu tih pernatih letača za vrijeme njihovog odmora na napuštenom ribnjaku, a bome i elegantnog, nenapadnog udvaranja, pa evo samo nekoliko fotki, da ne ostane nezabilježeno!
A našao se je tu i jedan ibis, a i galeb!
A ako ne voliš promjene, a jutro ti počinje u 13 i dvadeset u kafiću ispred kojega prolazi žena i ne znaš kako joj prići i reći "zdravo", jer želiš da sve stane i da si samo ti prisutan, evo kako Bruce Springsteen to vidi 2016. godine prije izvedbe "Preety Flamingo" (hit Manfreda Manna iz 1960. godine)