Tamno jedro na obzoru uvijek je donosilo nevolje. Pirati!! Pirati su znali da se na našim obalama mogu opskrbiti dobrom hranom, zemlja je plodna, u svakom dvorištu perad, po koja svinja, suho meso u ostavama. Privlačile su ih i djevojke, prekrasne djevojke moga kraja. I dok se je jedro približavalo, žurno smo iznosili na trg ono čega smo se mogli odreći, kako bi pokušali podmititi neželjene posjetioce. Žene i djeca spremali su se otići uz brdo do pećine koja će ih sakriti dok opasnost traje. Brod je već bacio sidro ispred mandrača i spuštao čamac, dok sam ja trčao kući da bih iznio na trg još i krletku sa papagajem koji je znao izgovoriti po koju psovku. Kad, pred vratima ONA. Majka naših sinova, baka naših unuka. Neće u brda, jer da tko će nju u njezinim godinama uzeti. Prebacio sam joj ogrtač preko ramena, stavio u ruke već pripremljenu košaru sa malo hrane i šapnio: "Ako te vide onako kako te ja vidim sve te godine, rado će te uzeti." I njezin pognuti lik žurno je odmicao krivudajući između grmlja za onima koji su već nestali u moćnoj planini.
Inspirirano pričom koju je Jaron Enoš donio sa nekog grčkog otoka u svoju radio emisiju na Rešet Bet 27.01.2026.
Post je objavljen 14.02.2026. u 02:13 sati.