Stil

Uz Dravu dok godine rijeka odnosi i donosi

teutinaljubav.blog.hr

Stojim uz Dravu i mislim o godinama koje su ostale za nama i novoj koja nam polako dolazi. Puno je misli i želja, ali dvije su iznad svega: zdravlje i ljubav. Treba li nam više ...

Meke misli

metamorfoza.blog.hr

Zima je vrijeme za suočiti se sa sobom
Priznati si sve slabosti i ranjivosti
Snagu i jakost

Priznati si i potpisati pobjede i poraze
Iščupati i ispovijediti sam sebi
Sve loše prema sebi i onima oko sebe
Uzeti hostiju života
Oprostiti sebi i drugima
Pohvaliti sebe i druge

Zima je za uroniti u sebe
Sa sobom
U sebi

Prizvati onog neprijatelja u svojoj glavi
Koji zamjera, krivi, traži više i još više
Glas mu je poput strogog oca
Nema blagosti ni topline
Viče i tutnji

Glas mu odjekuje dugo u noć
Koliko je poslije ostalo mekoće
Ili je prevladala grubost?

Zima je vrijeme za postati si najbolji prijatelj, brižna majka i zahvalno dijete
Zagrliti sebe, pogledati se u ogledalo

Tamo je veliki trbuh, bore na licu
Neravni zubi i preguste obrve
Sijeda kosa i umor u očima
Tamni podočnjaci i ožiljci na tijelu
Prigrli ih
Prihvati ih
Zavoli ih

Zimi pogledaj u oči svim svojim strahovima, mračnim danima i vlastitim demonima koji te koče i često puta ti ne daju disati
Gušiš se noćima
I stiščeš grlo, pokušavaš doći do zraka
No mrak je pregust da bi ugledao svjetlo

Priznaj ih, ne poriči
Tamo su sitne ili veće laži sebi ili drugima, sebičnost
Zavist i ljubomora
Pohlepa i bahatost

Tamo su i slomljeni komadići duše
Koje si pokušao lijepiti no nisi uspio
Zapitaj sebe, svoje biće
Um, tijelo i duh
Pitaj ih
Kako si?

I pitaj iskreno i brižno
Jer prijatelji tako pitaju
Sa nježnošću i toplinom
Kako si?
Jesi li dobro?

I zagrli sve ono što ostaje
Ispod svih slojeva koje možeš skinuti
Ispod svih neostvarenih snova o životu
Očekivanja i planova
Ispod svih strahova i nada

Utopli dušu, misli i tijelo
I budi blag prema sebi

Sretan Božić i Nova Godina!

karantenskiblues.blog.hr

Nisam htjela da mi zadnji post za ovu godinu ostane jedna teška tema, pa bih htjela ubaciti jedan božićni za kraj.

Nedostaju mi zimski Božići, jer imati Božić na ljeto nije isto. Nekako je popularno u Australiji otići na plažu za Božić, ili bar se prošetati nakon Božića ili napraviti neko ljetovanje na plaži sve do Nove godine. Jedino što je ove godine dosta hladno, i mislim da su za ovaj Božić izmjerili niskih 14.5 stupnjeva. Sav onaj hladni zrak s Antartike nas je fino rashladio ove godine,jer smo mi nešto kao Australska Skandinavija, bez snijega (bar ne u gradu, ali ga ima na planinama). Tako da kako smo zadnjih mjesci imali puno kiše i hladnoće, ove godine sam svoj bor okitila već u studenom, da mi malo osvijetli i podigne raspoloženje i da se pretvaram da imam zimski Božić.


Silka: Melbourne

Ali ono što mi ove godine ide na živce je kupovanje poklona. To mi se toliko nije dalo da sam sve što sam trebala kupiti, kupila u zadnji tren, onako neke standardne poklone, bez da sam razmišljala puno o tome tko šta voli ili treba, i sve umotala recikliniranim ukrasnim papirima koje imam u kući i čuvam svake godine. Jedino što sam se malo zeznula, pa sam skoro pola poklona umotala u ostatke rođendanskog ukrasnog papira, jer su i oni svi bili sjajni i šareni, tako da sam tek nakon što sam sve poklone podijelila shvatila da u neki dobili poklone umotane u papir na kojem piše Happy Birthday umjesto Merry Christmas. Ali bilo mi je toliko svejedno oko svega što ima veze s poklonima, da se uopće nisam htjela sekirati oko toga.


Slika: Melbourne, glavna stanica u centru grada, Flinders Street.

Ne sjećam se da smo mi kao djeca dobivali Božićne poklone. To su, ako se sjećam, bile one tradicionalne standardne vreče sa slatkišima i malo igračaka od Dida Mraza, podijeljene prema tome jesi li cura ili dečko - što bi danas bilo malo problematično, jelda - koje smo dobivali od škole ili roditeljskog posla i tko zna od kuda. Ali Božić je kod nas uvijek bila tradicionalna polnoćka što meni nije bilo problem jer nam je crkva preko puta kuće i išla sam skoro na svaku, jer je bilo tako lako otrčati do tamo i natrag, samo par koraka od kuće. Puno smo mi Božića proslavili i na selu, i to je uvijek bilo malo tradicionalnije.

Moj ćale isto se još uvijek trudi održati tradiciju - još uvijek, onakva starudija od čovika, klampa na selo i baca badnjak na vatru, u našoj staroj kužini (badnjak je, ukratko, drvo). Nisam sigurna može li to biti ikako drugačije bez te stare kužine, gdje se vatra loži posred prostorije, na podu, gdje je i velika peka. Takva stara kužina se može vidjeti u nacionalnom parku Slapova Krke, ali je ta sva čista i svježa, a naša na selu je sva čađava, pocrnila i ima još neke prastare drvene police i stolove koji se zapravo jedva vide jer je to mračna prostorija s jako malim prozorom, a i svijeća koja se upali je jako slaba. Tu je nekoć posvuda visio i pršut koji se tako sušio, ali već dugo ga nitko nije objesio. Tu smo se dimili kad god se nešto peklo pod pekom, kuvalo, vrtilo, i moja baka je tamo pekla i njen famozni kruv pod pekom koji bi i mali i veliki smazali još onakog vrućeg. Od kad bake nema, nema više ni tog kruva.

A tata uporno želi održati tradiciju bacanja badnjaka – i još mu se pridruže i neki drugi starci s kojima je odrastao, ali više nitko ne živi na selu i svi oni dođu specijalno za tu priliku. Ali od kad su svi podosta ostarili, malo su prilagodili tradiciju i bacu badnjak koji sat prije ponoći, da se mogu vratiti kućama do ponoći, jer ipak treba i voziti kasno noću, jer mnogi više ne noće zimi u kućama na selu. Jer ipak je selo gore na planini (mada nikakva velika planina) i zimi fijuče vjetar, nekad čak bude i snijega, i ima i vukova i nedavno su vukovi jednom čoviku koji nedaleko od sela ima farmu životinjama pojeli psa - ali to je druga i tužnija priča kojom ne bih htjela kvariti božićni ugođaj, nego samo htjedoh reći da nije baš sve tako lako u starom pustom selu i u tim starim kamenim kućama. Ali starci ipak guraju tradiciju, koliko mogu i kako mogu. Njima je to valjda jedna od najvažnijih stvari u životu – održati na životu to selo u kojem su rođeni, iako su ga napustili još kao jako mladi, kao da se nitko od njih ne može pomiriti da je selo ostalo napušteno.


Slika: Moj ćale, na ulazu u selo.

Prije koji tjedan, jedna kolegica na poslu je iz svog Novog Zelanda donijela nekakvu čokoladu koja se pravi na način da ima okus kao nekakava njihov tradicionalni božični kolač. Sastojaka u tome ko u priči. Kad me upitala što se tradicionalno jede u Hrvatskoj za Božić pa sam počela opisivati fritule, shvatila sam koliko je to siromaška slastica, baš onako kolač siromaha. Dodaš malo brašna, mrvicu ovog i onog, i eto slastice. Ali meni ipak najdraže, a sigurno draže od ovih engleskih pudinga i nekih kolača od suhog voća kojih sam se najela ovog Božića. Nađe fritule, ma kako jednostavne bile, su ipak najbolje.


Slika: Melbourne

I nekako mi se već cijeli ovaj mjesec ne da gledati nikakve druge filmove osim Božićnih filmova. Mada, ubacila sam ja i koji horor, pogotovo zombije i apokalipse, da mi malo promućkaju moždane vijuge, ali uglavnom mi pašu sladunjavi Božićni filmovi, pogotovo kad se tamo netko vraća kući za Božić, s puno ljubavi, i tako... Ali kad su to Američki božićni filmovi, sigurno ćete uživati u sjaju, šljokicama, osvijetljenim kućerinama, i uvijek se susjedi nadmeću tko ima bolje okućenu okućnicu. I sad, od kad sam ono kratko vrijeme živjela u Kaliforniji, shvatila sam da taj dio iz filmova uopće nije laž. Amerikanci kite ko ludi – bio to Božić, Halloween, Dan zahvalnosti, što bilo - susjedi kao da se natječu tko će bolje i više.

Pred jedan Božić, tamo kad sam bila u Kaliforniji, dobila sam poruku od managerice našeg stambenog kompleksa - onog tipičnog kalifornijskog kompleksa gdje su stanovi s posebnim ulazima, a u centru je bazen – i managerica nam jer rekla da će prije Božića birati najbolje okićen balkon i tko pobjedi za nagradu će dobiti besplatnu stanarinu za jedan mjesec. I mislila sam se, idem u shoping i kupiti neke ukrase, možda mi se posreći, jer stanarina u Kaliforniji nije baš mala. Brzo sam shvatila da moji susjedi kićenje shvaćaju ozbiljno i imaju velikog iskustva u tome. Iskrnuli su neki nenormalno nakićeni balkoni - sve se sjajilo, blistalo, treptalo, u noći me vrebali divovske Sante, divovski jeleni, krampusi, i skoro bih osljepila kad bih se noću vraćala u stan. Na kraju sam, da ne budem baš Grinch, objesila jednu lopticu na svoj balkon, tek tako nek se zna da sam i ja malo uložila napor.


Slika: Folsom u Kaliforniji.

Jedino mi u ovo blagdansko doba ne nedostaje sve one petarde i pucnjava.Kako je naša kuća, tamo u Dalmaciji, pokraj crkve, dobro se sjećam kako je tutnjalo svaki put kad bi ljudi izlazili s mise, a o Novoj Godini da ne govorimo. A s ozbirom da mi, od kad sam bila dijete, imamo pse, to je njima užasno traumatično. Tako, nadam se da će biti što manje petardi, ili još bolje, da će se sve to zabraniti.

Svima želim Sretan Božić i Novu Godinu!


Slika: Brisbane

Rekapitulacija i odluke

agava505.blog.hr

... vrijeme nikada ne zaustavlja svoj neumoljivi tok...
oblaci ne uspijevaju zaustaviti svoje neprestano klizanje nebom...
a ni sunce ne može spriječiti izlazak mjeseca...

... stranice prošlosti postaju samo listovi
a dnevnik života uvijek ima prazne stranice za popunjavanje,
prazne listove na kojima se ispisuje nova priča,
koja uvijek počinje jednostavnim datumom...1. siječnja
odlazi polako ova godina, nadolazi Nova

važno je rekapitulirati staru i reći, neka je prošla
dočekati Novu i ne imati velika očekivanja

a što ćemo s odlukama....neke nove moramo donijeti

o njima ozbiljno razmišljam...

u revijalnom tonu započinjem s onim malo neobičnim
ali kod mene ne bi bilo normalno da sve bude normalno, zar ne?

- Skupljat ću kovanice od 1 centa da jednog dana kupim sebi tonu gluposti
- Neću nikad više odgađati obaveze – počinjem… sutra
- Svaki dan ću razgovarati s kuhalom za vodu – jer i ono ima dušu
- Počet ću tražiti duboko značenje u zvuku usisavača
- Izmislit ću praznik svake sedmice


dovoljno za početak...

Zimske radosti

borut.blog.hr

Leo "Mali Lav" na snijegu!

Recenzija Ivine knjige "Ne razumiš" - prvi dio

luki2.blog.hr

Dakle, draga Šuška je napisala knjigu, i kako je čitam - tako ću odmah upisivati svoje dojmove.

Ova knjiga je ispovjedna proza, a zapravo želja da autorica sama zabilježi i objasni neka događanja.

Već sam naslov je zanimljiv. Ne razumiš....Puno puta u životu mi se dogodilo da sam morala objašnjavati, pojašnjavati - a meni to ide strahovito na živce. Moram ispričati pet- šest priča da bi objasnila jednu jedinu.:(((( I opet će hiti da oni koji ne žele, neće nikada razumjeti.

U svojoj knjizi, za razliku od toga, Iva strpljivo objašnjava, kako bi smo je na kraju mogli razumjeti. Jako lijepo barata s obratima i iznenađenjima, priča teče lagano.....

Neke ću rečenice citirati, jer samo tako možete steći pravi dojam.

Pa krenimo na putovanje knjigom. Knjiga se sastoji od predgovora, dvadeset poglavlja i kratko predstavljanje autorice.

Citat iz predgovora: "Priča je to o jednoj (ne)običnoj Ivi čiji alter ego leži u Bubi, a njih dvije se pretvaraju u LIS-icu i pobjeđuju bolest i nepravdu. Neki bi rekli da je ona invalid, što na engleskom doslovno znači nesposoban (valid- invalid), a ja bih rekla da je Iva osoba s invaliditetom koja bez obzira na brojne poteškoće i nemogućnost hodanja trči kroz život uzdignute glave. Kad reba je mudra i snalažljiva. Ponekad šarmantna i zavodljiva. Nadasve je iskrena. Gruba izvana, a u duši pahuljica. Nikad ne odustaje."

Autorica dalje upozorava: "Život je ovdje i sada!"

Svako poglavlje počinje jednim važnim citatom.

Opisi bakine kuće su toliko živi, da imaš osjećaj da ćeš evo sada proći tim vratima....

Sada dolazi onaj teži dio: borba sa bolešću, u koju su uključeni svi članovi obitelji.

Citat: " I kad sve zbrojim i oduzmemo, mogu reći da sam pobijedila LIS ili Locked In Syndrome, moju prvotnu dijagnozu nakon moždanog udara. Sindrom je to čovjeka zaključani u vlastitom tijelu....Začepila se glavna arterija u vratu....Centar za ravnotežu mi je u potpunosti uništen i tako nikada nisam uspjela samostalno hodati."

Pa priča o prvoj ljubavi....Problemi i mobbing na poslu....O mami i vjeri......Lutka Grgo...O poklonjenom životu....Dirljivo o bratu i njegovoj smrti.....

Eto, stigoh do pola - sutra slijedi nastavak....

Uživajte u blagdanima!

Ljub!

Mala mjesta mali događaji

bez-obzira-109.blog.hr

Kao što znate imala sam Božića ljepših, veselijih s više očekivanja.
Bilo je i onih kad su misli bile usmjerene na "ljepotu umiranja", jer
je onaj + na to ukazivao. Eto do danas sam tu, dokle, eto Njemu
na odluku a moju molbu neka mrvičak produži.

Dakle, osobno mi je i sada knedla u grlu s namjerom da će se tu
duže zadržati, sve dotle dok ne vidim na obzoru iskrice opravdane
nade da će oni koji trenutno biju najteže bitke iz njih izići bez većih
ožiljaka. Znamo da svaka bitka na bojnom i drugim poljima ostavlja
ožiljke. Neka na njima ostane.

A sada nešto o starijim osobama, brizi za njih, ili da se držimo one:
"što nisu mislili na starost dok su bili mladi". Tko je imalo svoj u glavi
zna da nisu svi ljudi istih mogućnosti, iste pameti i nemaju svi tetke
u Americi s velikim ili malim nasljedstvom, a i sreća je zajebana.
Jedan dio ljudi kojima obitelj ne može iz raznih razloga biti na usluzi
ali mogu platiti, oni nastanjuju domove. Ima jedan takav u mom malom
mistu. Ima sve sadržaje, osim što nema dvorišta, pravila su stroga,
cijene nisu za prosječne nemoćnike, ali kako svjedoče, ni "tičijeg mlika"
im ne nedostaje. Većina ih je bez vozačkog na onim sobnim vozilima,
ili je hodalica ili su kolica. Ima jedan broj pokretnih i polupokretnih.

Ovdje ću staviti naglasak na jednu grupu mladih volontera, srednjoškolaca,
koji za ove blagdane posjete dom, donesu instrumente i uz malo truda
dignu na noge nelagane blago pokretnu populaciju. Oni "motorizirani" sjede,
plješću,a tko zna i zapjeva. Geste hvale vrijedne i trebalo bi ih ponavljati
više puta godišnje. Mladi su čudesni, samo im treba dati priliku.

Za ulazak u ovaj dom je k'o dobitak na lotu, lista duga k'o nebeska duga.
Ali..., postoji jedno bajkovito mjesto gdje će se ako Bog da u dogledno
vrijeme, na mjestu iseljenih novi stari useliti. Naime, na prostoru jedne
bivše osnovne škole koja je nekada brojila petstotinjak učenika, gradit
će se Dom za starije punoljetnike, t.j. za one 70+ uz potporu sredstava
EU-e. Pa ti budi euroskeptik, neću ni septik, to je spas. Kako je došlo do
"iseljavanja" iz škole..., vrlo jednostavno, koliko je nekada bilo djece do
8. razreda toliko danas tu ne živi stanovnika, na potezu od cca 50 km.
Odselili na morska i prekomorska staništa, a ono što je ostalo ne množi se.

Gledamo kako napreduje gradnja..., divota, iznad se kočopere vrhovi sv.
Ilija, sv. Mihovil, nikad ne znam tko je koji, ispred ravnica, zelenilo, rekli
bi mirna oaza, iako se ja bojim poskoka u ljetnim mjesecima. Čuvat će se
starčad k'o sv. ulje, na nama svijet ostaje, a dok nas ima i dom će radit,
dobro nama dobro lokalnoj zajednici. Projekat obećava, kod nas se već
doselilo mladih Filipinki i nešto mislim da neće biti škito s radnom snagom.

Moguće da vam se čini kako je ovo "mali korak za čovječanstvo"..., ma znam,
je, ali je koračina za nas koji smo u fazi "jesmo l' došli ili pošli i koračamo radosni.

Gajim prazne iluzije da će mi pozivnica doći dok budem brala salatu u vrtlu,
pa onako, s nogu, a kako god i kad došla, neka je doma za "starije punoljetnike"
i one malo mlađe.

Gdje god vam je serviran ručak tu je vaš dom, zato vam svima želim mir i radost
u svim vrstama domova, sretno vam i blagoslovljeno bilo:)

U redizajnu

agava505.blog.hr

...moj blog je upravo obukao svoje praznično ruho!
kako se približava doček Nove godine,
poželjela sam mu podariti svježiji,
svečaniji izgled — i napokon je tu...

Nadam se da će vam se
svidjeti nova atmosfera,
boje i detalji koji prizivaju blagdansku čaroliju...

Slobodno mi javite svoje dojmove,
a ja nastavljam
pripremati nove sadržaje

za završetak godine...

Wonder..ing...

dvitririchi.blog.hr

Nedavno je ovdje jedna plačipTička nimalo muževno strepila nad svojim zdravljem i širila tičju gripu, ter je onda još jedan ublogi bloger dobio spiritualnu groznicu, prepoznačese, pak sam i ja jučer pokleknula i posrnula duhovno i tjelesno i u ležećem položaju titrala i jedva preživjela 37.3 i kostobolju koja je dolazila na mahove, kao i osjećaj groznice koji dolazi iz kostiju (šupljih, naravno) i udara u glavlu (šuplju, da bar! To be or not to be...).

Jedna je došla proluftati ovaj virtuvalni brlog, otvorila vrata i pustila studenzimu s planine i već načetu od tičje gripe me dokursurila.
Ibonda u realnom prostorvremenskom kontinuumu nisam moglani siriti ni stiskati božićni duh bratstva i jedinstva.
Ali sqn se barem umirila i prikutrila, dok prođe.

A da ne spominjem onu koja je odbrojavala dane pridonoseći tako ionako pressingu i stressingu ostarjele hrvatske popolucije. 44 godine imamo u presjeku, već smo na silaznoj putanji životnog elana, jednom nogom prema zagrebnom životu a ona vrši božićni mobing. Ka da će nas grunit atomska energija dvaestpetog, i potaracqt. Stra mi ukosti utirala.

Sram vas bilo, svih odreda!

Stavit ću vam video u komentare, trenutni tik-tok hit od kojeg sm ozdravinula.
Nisam dotoressa ali prepisujem. ;)

Da je bulj otra cigače svirane!
Jadna mu kapulca!

Kad ga ukunu, neće mu pomoč ni sto munjabi gromova.

Svakog stigne njegova krama!

nema me

komentatoricamicaa.blog.hr

Neka je sretan!

nepoznatizagreb.blog.hr

Na zidu jednog od poslovnih prostora Krapinske ulice. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Neka je sretan!

nepoznatizagreb.blog.hr

Na zidu jednog od poslovnih prostora Krapinske ulice. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Šetnja obećana sebi, vama bijeli Božić

y-complicated.blog.hr

Moram vas obavijestiti da je sve u redu na ovome svijetu!
Znate li kako znam?




Djeca se sanjkaju.

Prozorsko-balkonsko-birtijski "stručnjaci"

toco1980foto.blog.hr

Svatko tko barem povremeno prati društvene mreže, a osobito razne kvartovske Facebook grupe, neminovno je naletio na ovu pojavu: fotografija ili video snimljeni s prozora, balkona ili “onako usput u prolazu”, popraćeno nizom “mudrosti” o tome što se radi krivo, što se ne radi, tko je nesposoban i kako je sve to, naravno, "pranje novca".

Riječ je o posebnoj vrsti ljudi - prozorsko-balkonsko-birtijskim “stručnjacima” - samozvanim ekspertima za sve tuđe poslove, osobito za one poslove koje sami u životu nikada nisu radili.

To su ljudi koji su duboko uvjereni da "sve znaju bolje" - kako treba asfaltirati, kositi, kopati, popravljati, čistiti snijeg, organizirati promet, odvoziti otpad, voditi grad i državu. Radnici su po njima redovito “neznalice” i “neradnici”, njihovi šefovi "budale sa kupljenim diplomama", a ako netko nešto ipak radi onda to "radi krivo".

Svojstveno im je da imaju nevjerojatno puno slobodnog vremena, toliko da satima mogu stajati na balkonu, visiti na prozoru ili sjediti u birtiji, zabadati u tuđi rad, brojati učinak i brojno stanje radnika, i onda o svemu tome temeljito “filozofirati” po društvenim mrežama. Količina tog slobodnog vremena često savršeno objašnjava i količinu njihovog pametovanja.

Svojstvena im je neprekidna kuknjava, lamentiranje i prigovaranje čim se za to pruži prilika.

Kada se ne radi, tada je kuknjava u stilu "Zašto se ne radi?", "Kako to da nitko ništa ne poduzima?", "Kada misle asfaltirati cestu", "Kada misle pokositi travu?", "Zašto nisu odvezli smeće?", "Za što mi plaćamo porez?"

Kada se radi, opet kuknjava, u stilu: "Zašto baš sad?", "Zašto baš to, a ne nešto drugo?", "Zašto ovako, a ne onako?", "Zašto ih je (samo/čak) toliko na gradilištu?", "Ja bih sam to završio za dva dana.", "A Japanci/Kinezi/Nijemci bi to puno brže i kvalitetnije napravili."...

Ako se netko od njih ipak udostoji sići s prozora, balkona ili izaći iz birtije, to je samo da bi radnicima glumio nadzor ili poslovođu. Tada gotovo uvijek slijedi nametljivo stajanje uz radnike, zapitkivanje, davanje "uputa" i "pametnih savjeta" koje nitko nije tražio, objašnjavanje kako bi se "to trebalo drukčije, brže ili pametnije” napraviti, ili pak nekakvo izvoljevanje da se napravi nešto mimo naloga kojeg radnici imaju.

Kada im radnici, koji su prvi su na udaru takvih samozvanih "eksperata" koji im uglavnom samo ometaju i usporavaju posao, jasnim tonom kažu da smetaju i da se maknu, ti "stručnjaci” ili postanu agresivni ili pak uvrijeđeno lamentiraju na Facebooku kako su ih "otjerali", "bili bezobrazni" i kako "se njima ništa ne smije reći".

Posebna podvrsta tih "stručnjaka" su oni koji se hvataju za floskule o noćnom radu! Naravno, samo do trenutka kada bi se nešto stvarno radilo noću pod njihovim prozorom - tada bi prvi zvali policiju zbog buke.

U stvarnosti, nije problem što se radi i kada se radi, zapravo im smeta svako narušavanje vlastite komocije: prašina, vibracije, buka, neugodni mirisi, ili zaobilazak zone radova … sve im je to "nepodnošljivo maltretiranje", ako im remeti komociju gledanja televizije, beskonačnog skrolanja po Facebooku, ili pak zahtjeva od njih da malo "protegnu noge" zbog nemogućnosti hodanja u ravnoj liniji, ili zato što ne mogu parkirati točno ispred svojeg ulaza.

Kada je sve gotovo i napravljeno, tek tada nastupa kreativna faza cijepidlačenja i izmišljanja "problema" i "nedostataka", ne zato što objektivno postoje ozbiljne greške, nego zato što se konačan rezultat nekog posla ne uklapa u fiks-ideju koju su ti samozvani stručnjaci složili u vlastitoj glavi... pa se onda može čuti kuknjava u stilu "Radovi su trajali predugo", "Asfalt je krive nijanse", "Šahtovi nisu savršeno ravni", "Ne sviđa im se nova regulacija prometa”, "Trava je prekratka", "Cesta je previše posoljena'"... Pritom im je potpuno nepoznat koncept da oni koji rade ponekad mogu i pogriješiti, dok oni koji nikad ne griješe, u pravilu ne rade ništa.

No ono što je svima njima zajedničko jest da su izuzetno su hrabri, glasni i pametni na društvenim mrežama, ali uglavnom potpuno pasivni i inertni u stvarnom životu. Kad bi trebalo nešto konkretno poduzeti - prijaviti neki komunalni problem nadležnim službama, poslati prijavu, nazvati, urgirati - ne poduzimaju ništa uz objašnjenje da "to nije njihov posao" i da bi "službe to trebale same znati". No po toj njihovoj logici, ne bi trebalo zvati vatrogasce kada gori kuća ili auto, niti hitnu pomoć kada se netko sruši na cesti - jer bi, eto, hitne službe to "trebale same znati".

No sve ovo zapravo nije priča o asfaltu, travi, smeću, snijegu ili šahtovima, već o mentalitetu ljudi koji žele rezultate bez ikakvog radnog procesa i savršeni red bez ikakvog sudjelovanja i osobne odgovornosti. To su ljudi koji zapravo ne žele biti odgovorni građani, nego prekomotna gotovanska publika - i to ona najglasnija, najnezadovoljnija i društveno najbeskorisnija.

Jer dokle god im je jedini doprinos zajednici snimka s balkona i status pun sraćkanja po radnicima komunalnih službi, uz povremeno glumljenje "stručnjaka” ili "žrtve", problem neće biti ni radnici, ni radovi, ni službe, već upravo oni – prozorsko-balkonsko-birtijski “stručnjaci” za koje je sve uvijek krivo, i za koje su svi nesposobni i neznalice - osim njih.

DIJETE NAM SE RODILO

potok.blog.hr

Zaharijin hvalospjev

“Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, / što pohodi i otkupi narod svoj! / Podiže nam snagu spasenja / u domu Davida, sluge svojega, / kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka: /spasiti nas od neprijatelja naših / i od ruke sviju koji nas mrze; / iskazati dobrotu ocima našim / i sjetiti se svetog Saveza svojega, / zakletve kojom se zakle Abrahamu, / ocu našemu: / da će nam dati / te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, / služimo bez straha / u svetosti i pravednosti pred njim / u sve dane svoje. / A ti, dijete, prorok ćeš se Svevišnjega zvati / jer ćeš ići pred Gospodinom / da mu pripraviš putove, / da pružiš spoznaju spasenja narodu njegovu / po otpuštenju grijeha njihovih, / darom premilosrdnog srca Boga našega / po kojem će nas pohoditi / Mlado sunce s visine / da obasja one što sjede u tmini / i sjeni smrtnoj, / da upravi noge naše na put mira”.

Danas slavimo rođenje Djeteta Isusa, našeg Božića.
Ne znam postoji li u ijednom drugom jeziku ovaj, naoko paradoksalan naziv blagdana, ali u njemu je izražen veliki misterij, spuštanje Boga u našu zemaljsku stvarnost, u ljudsku malenost, da bi nas izdigao iz blata grijeha i uveo u svjetlost svoga zajedništva.
Naš veliki-mali Bog kojemu nije bilo mjesta u svratištu, ali, ako mu se otvorimo, može biti u našem srcu.
Ne znamo datum njegova rođenja, ali znamo da je on naše "Mlado sunce s visine", kako je nazvan u Zaharijinom hvalospjevu.
Ljudi su davno zapazili da se iza zimskog solsticija, krajem prosinca, dan polako produžava, kao da sunce "prosine" pa se je u Rimskom carstvu tada slavilo rođenje Mitre, boga sunca.
Kao što ništa iskoristivo ne treba odbaciti ako se može reciklirati, i kršćani su preuzeli taj dan kao blagdan rođenja Spasitelja.
Kroz povijest su tako kristijanizirali i neke druge poganske običaje, kao naprimjer sijanje pšenice, simbol rodnosti, klijanje novog života, koji je za nas Isus.
Od protestanata smo preuzeli kićenje božićnog drvca, a ono također ima dublje korjene. Istočni kršćani su kitili,( ili još kite?) hrastovu granu s jabukama i sl., što također simbolizira plodnost.
Badnjak označava svjetlo u tami, običaj također preuzet iz davnih vjerovanja...
Izvorno kršćanski običaj je pravljenje "Jaslica", uprizorenje božićne noći, kako nam je opisuje evanđelist Luka.
Prve "žive jaslice" priredio je sveti Franjo Asiški.
Božić je dan kad se okupljaju obitelji i druge zajednice bliskih ljudi.
Pozvani smo osvrnuti se oko sebe, pomoći siromasima, bolesnima, usamljenima, da se osjete dijelom zajednice ljudi dobre volje i tako dožive
duh Božića.
To je duh topline, tišine sabranosti, solidarnosti, duh LJUBAVI!
NA DOBRO VAM DOŠAO BOŽIĆ!