novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

30

čet

07/20

Još sam živ, ali jedva 5. dio

crnasvjetlost.blog.hr

Evo opet je vrijeme prohujalo sa vihorom. Opet je prošlo dva tjedna od zadnjeg teksta za ovaj blog. Bilo je svašta u ova dva tjedna. Ali preživio sam nekako. Ribice i ja uživamo u našem društvu i nastojim se brinuti o njima što je bolje moguće. A ja se kuham na ovoj paklenoj vrućini do krajnjih granica kuhanja.

Da, vrijeme juri i juri. I projuri da se ne stignem krenuti. O poslu ne bih, i dalje je napeto i naporno. Ali sretan sam da ga imam. A ovih dana sam polako sa ostalim kolegama otišao na neki kolektivni odmor. Pa sad uživam u odmor koliko mogu s obzirom na ove paklene vrućine koje su nam opet došle. Ali nema nam druge nego ih nekako preživjeti i ići dalje. Ja se posebno moram paziti, jer imam problema sa srcem. Jer jučer sam osjetio što znači imati problema sa srcem.

Naime, kako sam otišao na taj godišnji odmor, odvažih se ovih dana pokušati srediti neke zaostale privatne poslove. I jučer sam izgleda malo pretjerao, pa mi je malo pozlilo. Ali uspio sam se oporaviti, pa mi je danas već puno bolje. Te mi je to lekcija da moram bolje paziti. Dobro je da samo otišli svi na kolektivni odmor po ovoj vrućini, jer ne znam kako bih je izdržao.

Konačno sam i nalaz od holtera podigao i dobar je kako mi je sestra u bolnici rekla. Ali ću sutra ići još do svoje doktorice da sa njom vidim kako dalje oko terapije sa srcem. Te da vidim još za pregled štitnjače. Jer dugo je nisam kontrolirao. Baš kada sam planirao i želio na proljeće da obavim kontrolu štitnjače, došla je ova ludnica oko te korona virusa. Pa sam morao odgoditi kontrolu, jer u bolnici nisu redovne kontrole radili zbog te korone. Pa si sada razmišljam i planiram da si sada pod godišnjim pokušam obaviti tu kontrolu. A i dok nisu ponovo uveli neke još veće restrikcije u bolnici oko kontrola. A za ostalo ću još vidjeti.

Ne znam za vas, ali ova ludnica oko te korone virusa, ili kako se već to zove, jednostavno ludujem. Ovi mediji ga gnjave i gnjave sa tom silnom panikom. Razumijem i jasno mi je da je to nepoznata i nova i ozbiljna bolest, ali nekako imam dojam da je sve u nekoj panici i ludilu. A i da su sami ljudi dosta neozbiljni, jer se ne drže svih tih nekih mjera. I imam dojam da sve to nisu shvatili ozbiljno. Jer kako vidim u trgovini ne drže se pravila. A da ne pišem o svadbama, pogrebima i inim stvarima. Jest da sam i ja zabrinuti zbog ovog virusa, i nastojim se držati tih nekih pravila i mjera, ali me živciraju ljudi u trgovini kada ne drže distancu. Tako da nije ni čudo da toliko ljudi obolijeva i umire. Nastojim se držati tih mjera, jer i ja sam u toj nekoj rizičnoj skupini zbog srca i štitnjače. Ali moram priznati da mi je sve teže se nositi sa time. Jer ne idem toliko van više koliko sam išao prije. Ali što se mora mora se.

Da, još uvijek sam živ, ali jedva. Taj posao me dosta iscrpljuje, a i obaveze pritišću, pa sam dosta umoran. I jedva sam dočekao ovaj godišnji, da se malo odmorim i napunim baterije. A i da pokušam neke zaostale obaveze obaviti. Što sam jednim dijelom uspio. A neke ostale će čekati kada prođu ovi godišnji odmori. Ali riješit će se.

Toliko od mene u ovom postu, čitamo se...

Lijep pozdrav

Crna svjetlost

...tehnika i ja...

elyca.blog.hr

...odrasla sam uz tehnologiju! Otac se uvijek brinuo da smo desetljećima ispred vremena, pa koliko god je bilo skupo, nedostižno i nemoguće nabavit, toliko smo vremena provodili tražeći način da to imamo...Kod nas nije bilo neobično da u pećnici naletite na pojačalo mog brata ili one ploče koje su se pekle da bi se nešto napravilo, pa čak i da moje dite (prva rođena u Hrvatskoj) dobije roza Barbie kompjuter za njen 5.i rođendan.... (sad računajte)

....uvijek sam znala koristit onim što je napravljeno, ali nisam znala kako se što zove...o tome su se brinuli muškarci rolleyes

...stvar je jednostavna! Natiraj muške da naprave da (glupi) stroj radi onako kako ti hoćeš... zato i služi! ...

...dok sam išla do mame (87 godina) zazvoni mi mobitel....ona zove:
- evo sad ću doć. Taman sam na pola puta!
- povedi i sina!
- ali mama, već sam na ulici!
- netko mi krade internet!
- polako....evo dolazim...

...nisam ni ušla ona je nastavila:
- rekao mi je prijatelj s Fejsa da već mjesec dana prati i da mi netko krade internet!
- kako on to zna?
- zna čovjek! U Kaštelima vidi.
- U Kaštelima? možda vidi zelenu lampicu kraj tvog imena jer nisi ugasila kompjuter?
- ma izvučem kabel od interneta ali mi se isto upali plavo svitlo preko noći...
- mama! Za laptiop nije važno da je uključen na internet. On se spaja beskontaktno!
- ali netko mi provaljuje u kompjuter i triba mi promijenit šifru od interneta!
- možda imaš koji filmić ili slike za koje se bojiš da ih netko ne vidi?

....išla sam to objasnit sinu, ali on je već navikao da se nema tu o čemu razgovarat, samo je došao, promijenio šifru za internet bez velikog objašnjavanja i uvjeravanja, da nemamo više o čemu vrištat!



...zadnji dan na poslu prije godišnjeg sam negdje oko 10,00 sati shvatila da ne zvoni ni jedan od 6 telefona.... ali da internet uredno radi. Pogledam na internetu broj za poslovne korisnike da prijavim kvar kad tamo popis svih mogućih kvarova na nekom, meni nepoznatom jeziku.... dakle, ako imate kvar telefona trebate znati jel trebate podršku za fiskalne blagajne, office, neke oblake MAXtv, Lan (nije sigurno pamuk) ICT (što god to sve značilo).. Osim što mi se učinilo da internet stranica nije uvijek ista, trebalo mi je sat vremena da shvatim da ne mogu pronać glupi broj telefona.... dok sam uzimala mobitel u ruke da krenem u borbu s operaterom, došao je kolega i sve isključio iz struje! ....Nakon 5 min sve je radilo kako treba.... Znaju muški kako se što radi.


....dođem kući.... počeo je godišnji....zove brat (koji je kat ispod mene)
- jel ti radi internet?
- valjda!
- jel radi ili ne radi?
- šta ja znam!
....zna on da me nije briga pa mi bratski i polako rastumači...
- slušaj, kad meni ne radi moj internet, spojjim se na tvoj. (to nisam znala! Da promijenim šifru?) Problem je što kad moj ne radi uglavnom ne radi ni tvoj!
- nisam za kompjuterom, gledam TV
- ok. Onda tvoj radi, jel radio sinoć od 22 navećer do 5 ujutro?
- ne znam. Gledam Netflix do 23.30 i onda idem spavat.
- ok! (pa šta mu god to značilo. Očito sam mu dala odgovor koji mu je trebao i malo poslije došao je neki tehničar - valjda onaj kojeg ja u uredu nisam uspjela dobit)



...Molim Vas ne zovite me radi tehnike! Ako se s njom koristim ne moram znat kako radi i kako se koga zove!

....valjda mi brat neće ukrast one slike i filmiće iz laptopa i stavit ih na blog?....

P.S. možda bi svoj izostanak s bloga mogla opravdat neimanjem interneta jer ga netko krade?
P.S. 2 Zar krađa interneta nije krađa?

A što ćemo danas svirati...

yulunga2.blog.hr




Dođem jutros tati pripremiti doručak. Ne baš prerano, no on se i tako i tako otima u svako doba, pa malo kašnjenja baš i ne igra nikakvu ulogu. Barem ne u onom dijelu gdje ga ja nudim jelom,skroz druga priča je ako sam taj dio slučajno preskočila... kao što je to bilo jutros, kada sam, računajući kako ima sasvim dovoljno voća, soka i grickalica (s čijim konzumiranjem me uvijek iznervira kad mu nudim nešto konkretnije) s kojima će se zabaviti do mog dolaska, obavještena da mi se otac nahranio (gladan i pregladnio, čekajući me :))) onom hrgetinom mesa koja se jedina dobro zamotana, jedina od svega što je u hladnjaku, hladila kako bih ju danas mogla fino narezati.

Na mom ocu, u njegovim sad ponovno dječjim godinama, obrnuta psihologija savršeno funkcionira.. jedino što meni bude žao takvo što primjenjivati na odrasloj osobi...

- Pa kako tata, kako si od svega baš ovo našao, a vidiš kao sam umotala - pitam ga ja u nevjerici.
- A jedva sam to pokidao - odgovori on meni :))

***
Najavi se sestra u posjet, pa kaže da će mi ponijeti dva lisnata tijesta. Istječe mu rok, ona to sad ne može pripremiti pa neka ja odmah ispečem.
Kažem joj da ne mogu, jer imam nekih drugih obveza, no ona nastavlja - Pa što ti je to, samo zamotaj i ispeci! Ispeci to tati.
- N e m o g u... - slovkam ja, ponovno pojašnjavam zašto, ali i ona dalje nastavlja i dosađuje (kao da mi je sestra :O) i uvjerava me kako mi to neće biti problem, i neka tijesto nikako ne spremam u zamrzivač jer da je već razvaljano, jer da je ona jednom takvo zaledila i više se nije dalo odmotati - Ispeci tati, pa ispeci tati, ispeci...
I kupit ću ti i listove za savijaču! - dovrši

Aj... dva dana nakon toga pečem lisnato u slatkoj i slanoj verziji.
Jaja, sir i vrhnje, svježi, pa Zdenka sir, parmezan.. i još neka dva. Sol, papar, malo domaće šunke, slanine i suhog vrata, pa malo 'posebne'... vlasac.
Tijesto se položi preko kalupa za muffine, malo utisne u svaki otvor, puni nadjevom, a zatim se proreže između svakog otvora.
Peče se na 200°C dok košarice ne porumene.














Za slatku verziju je skuhana krma od vanilije koja se razmaže po sredini tijesta, na nju se složi voće (zaleđene borovnice u ovom slučaju) a preko svega se ukrižaju izrezane trake od tijesta sa strane. Premaže se žutanjkom, posipa bademima i šećerom.
peče se dok ne porumeni i ohlađeno poslužuje.

Poslal sam tatu po jabuke za štrudlu... ne znam kada ću je peći, ali jabuke će propasti ako ih sad ne spremim.
Kada je čuo riječ 'štrudla s jabukama', tata je gotovo bez pogovora otišao po njih :))





















Popevke sem slagal i rojžice bral

la-bruja.blog.hr












































The Great Song of Indifference
Bob Geldof

I don't mind if you go
I don't mind if you take it slow
I don't mind if you say yes or no
I don't mind at all
I don't care if you live or die
Couldn't care less if you laugh or cry
I don't mind if you crash or fly
I don't mind at all
I don't mind if you come or go
I don't mind if you say no
Couldn't care less, baby let it flow
'Cause I don't care at all
Na na na-na-na...
I don't care if you sink or swim
Lock me out or let me in
Where I'm going or where I've been
I don't mind at all
I don't mind if the government falls
Implements more futile laws
I don't care if the nation stalls
And I don't care at all
I don't care if they tear down trees
I don't feel the hotter breeze
Sink in dust in dying seas
And I don't care at all
Na na na-na-na...
I don't mind if culture crumbles
I don't mind if religion stumbles
I can't hear the speakers mumble
And I don't mind at all
I don't care if the third world fries
It's hotter there, I'm not surprised
Baby, I can watch whole nations die
And I don't care at all
I don't mind, I don't mind, I don't mind, I don't mind,
I don't mind, I don't mind
I don't mind at all
Na na na-na-na...
I don't mind about people's fears
Authority no longer hears
Send a social engineer
And I don't mind at all

Buža... s vezom i bezveze, i mix oprečnih osjećaja

yulunga2.blog.hr









U samačkom životu jedina nezgodna stvar je kad si sam ne možeš oprati leđa; važnija je i od potrebe da ti ih netko čuva, pa i od one da ih netko posuši...
Ja recimo svoju majicu osušim na ventilatoru.. ali, i za pranje čak postoji rješenje - imaju one četke s dugačkim štapom (skoro kao oni selfstickovi)

Krafna from Lidlo, ili Konzum, ne znam sad. Nije ni loša, dapače, jednu sam probala... ali ispeći ću ja nešto svoje.
Za sada za rezanje čeka ispečena samo hrga mesa, koja je jučer globalno zatopljenje mogla dovesti do globalnog usijanja, kad ja ne bih imala i opciju luftanja, tj. otvaranja nekoliko vrata i prozora pa se sve brzo smiri kao da ništa nije ni bilo.



A oprečni osjećaji... ah, njih uvijek ima, kao nacijepanih drva :)










Ima dana

sjedokosi.blog.hr

Ima dana
Kad igre pogled u pomoć pozovu
Kad slika pokrete dobije
Kad iskre nadmaše krijesnice
Kad noć postane svjetlija
Kad ljubav bude jasnija
Ne brojiš više razloge
Ne propitkuješ postupke
Ne štediš korake
Tražiš samo konake
Da prenoćiš
Da premostiš pitanja
Dočekaš zore
Dočekaš svitanja
Čije rame jastuk zamijeni
Nebitno postaje
Sve na srcu ostaje

BS20200729

Miruj, u smrti se sniva...

dinajina-sjecanja.blog.hr




Dogodilo se 30. 07. 2008 u 18h i 18 minuta...
Matoš bi rekao... samo njena kosa još je bila živa i ona mi reće... miruj, u smrti se sniva...
počivaj u miru draga teta...





"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti vrata sjećanja,
ugasiti vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno za ostvarenje sna.

Vrtlozi želja su se vraćali
a oni se, na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.

Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina."

"Lutajući snovima,
gradila je svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."

"Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?





Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama univerzuma, putevima ljubavi i čekanja.

A On je otišao u dugoj koloni nesretnika, nestao na križnom putu u grobnici bezimenih.

Ostala je sama. Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim beskrajem, jedna jedina fotografija i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.

Dijana Jelčić


građa za autobiografiju

babl.blog.hr


PLOČA NA VRATIMA

Za neke ispite nakon pola stoljeća znam da sam ih položio i s kojom ocjenom samo zato jer je ostalo zapisano u indeksu kojeg čuvam kao drago uspomenu, ali nekih ću se sjećati dokle sam živ. Jedan od njih je socijalna psihologija. Bio je to obiman i ozbiljan ispit, jednako važan i sociolozima i psiholozima. Predavao je i ispitivao profesor Mladen Zvonarević. U osam ujutro hodnik ispred njegova kabineta bio je krcat. Kad je srušio prvo troje koje su ušli, pa drugo troje, pa treće troje postalo je svima jasno da je ustao na lijevu nogu ili se nije dobro naspavao, a kad je srušio i neke štreberice koje su uvijek polagale u rokovima i dobivale samo petice svi su se pomirili da nitko neće proći. Na kraju, već pred kraj radnog vremena preostali smo pred vratima samo moj dobar prijatelj Martin Čotar, kasnije profesor na pazinskoj gimnaziji, ja i jedan vrlo uočljiv i zapamtljiv lik sa psihologije. Psihologa je malo tko znao, ali su ga prepoznavali svi na faksu jer je izgledao vrlo karakteristično. Imao je izbočene vilice kao njušku, širok spljošteni nos, male upale očice, istaknute kosti iznad očiju s gustim, ravnim, gotovo spojenim trepavicama, nisko koso čelo ne više od dva prsta, hodao je lagano pognut prema naprijed pa su mu dugačke ruke dopirale gotovo do koljena. Ukratko, izgledao je kao neka vrlo rana verzija homo erectusa, a kako nitko nije znao kako se zove spominjalo ga se kao Kromanjonac ili Neandertalac. Bio je zadrti „čičkovac“, u vrijeme „buđenja hrvatskih sveučilištaraca“ strastveni bukač iz prvih redova.

Kako sam na socijalnoj psihologiji marljivo radio cijele godine, a posljednjih mjesec dana se od jutra do navečer pripremao samo za taj ispit, ustao rano da bih došao u zakazano vrijeme, te čekao gotovo osam sat da dođem na red nisam htio odustati premda sam bio uvjeren da nema nikakvih izgleda da ću dobiti barem dvojku. Zvonarević je otvorio vrata, pustio da izađu prethodno troje koje je - naravno - srušio, te nas pozvao da uđemo. Ušli smo pomireni sa sudbinom.

Kabinet mu je bio mali i zagušljiv. Djelovao je još manje jer su uz sve zidove bile stelaže prekrcane knjigama, a knjige, papiri i razne teke u hrpama ležale su po svim uglovima i uz stelaže tako da je ostalo vrlo malo prostora za prolaziti. Nas trojica smo ušli kao janjad za klanje i sjeli na stolice ispred pisaćeg stola dok se Zvonarević nakratko udaljio, vjerojatno do vecea.

Vratio se, ušao u kabinet i zatvorio za sobom vrata. Tek kad je to napravio uočili smo da je unutarnja stranica vrata premazana zelenom bojom kao školska ploča, te da je na njima nešto napisano kredom. Na to je Kromanjonac reagirao kako nitko razuman i pribran ne bi. Iznenađeno, s iskrenim oduševljenjem je uskliknuo:

- Profesore! Pa vi imate na vratima ploču!

Čotar i ja smo bez riječi izmijenili poglede s porukom - ovaj se potpuno otkvačio! Ionako nismo imali nikakvih izgleda, a sad smo već definitivno propali. No Zvonarević se ukočio, polako se okrenuo Kromanjoncu i upiljio u njega razrogačenim očima. Nakon nekoliko trenutaka pomnog procjenjivanja, uvjerivši se da se Kromanjonac ustreptalo divi njegovim vratima, naglo se otkravio:

- Da! Ploča! Tražio sam posebno od stolara da premaže vrata pravom bojom za ploče! Da znate kako se opirao! Da što će mi to! Da nitko drugi to nema! Da mora tražiti po cijelom gradu posebnu boju! Što će mi to?! Što će mi? - furiozno je dohvatio komadić krede s ruba police na dosegu i počeo črčkati nekakve hijeroglife. - Nitko prije vas to nije primijetio! Svi preziru ploče, misle da su zastarjele, ali ploče su idealne. Može se pisati… - krenuo je u podcrtavanje i povlačenje strelica između hijeroglifa - … može se brisati! - dohvatio je komadić spužve i obrisao načrčkano. - Kako praktično! Kad nešto objašnjavam studentima, mogu skicirati dovoljno veliko da dobro vide; kad zatrebam nešto objasniti drugima, prethodno prebrišem… - objašnjavao nam je kako se piše po ploči i briše kao da to nikada nismo vidjeli. - Danas pišu s kemijskim olovkama i flomasterima, preziru čak i olovke! Kao da novo znači da ono staro više ne vrijedi! - Kromanjonac je tiho cvilio upijajući blagodati božanske mudrosti sve dok nije izdržao da ne usklikne:

- Profesore! Kako ste vi pametni!

Čotar i ja smo zamalo propali kroz parket. Zvonarević se preselio za pisaći stol i nastavio: nitko nema razumijevanja za život i potrebe profesora. Eto, sve mu je zatrpano knjigama, ne može se ni okrenuti, a uprava fakulteta mu ne dozvoljava nabaviti knjiga koliko mu je zapravo potrebno. Nema prostora odložiti igdje ni papirić! A te čistačice, ne može se reći je li gore kad uđu, pometu i kao srede kabinet ili kad ih nema mjesecima jer se boje ući da ih kasnije ne grdi da nakon njih ne može ništa više pronaći. Eto kakvi su mu prozori! Mjesecima ih nitko nije oprao, svjetlost jedva prodire kroz njih! U takvim okolnostima su vrata-ploča pravi spas. Da njih nema, uopće ne zna kako bi. Ondje zapiše i ono što ne smije smetnuti s uma, pa to neprekidno ima na oku sjedeći za pisaćim stolom i vidi svaki put prije nego napusti prostoriju. (U jednom od gornjih uglova koje nije brisao pisalo je nešto tipa: APOTEKA, FELGE, KUPUS.) Kromanjonac je neprekidno kimao glavom potvrđujući sve zadivljeniji i slinio. Tek povremeno bi se oglasio sa „Kako pametno! Kako ste se samo dosjetili?! Kako mudro!“ Čotar i ja se nismo usuđivali ni pomaknuti ni pisnuti ni glasnije dahnuti da ne rasplinemo čaroliju nadrealne situacije.

Nakon desetak minuta Zvonarević se iznenada trgne.

- Oprostite. Ma što ja vas to gnjavim mojim problemima…?

- Ma ne, ma ne! - odmah se usprotivi Kromanjonac.

- Niste došli da vas gnjavim, nego zbog ispita. Ali razumijte: nitko ne razumije moje probleme, koliko god da se žalim. Vi ste prvi koji shvaćate…

- Da, da, da… - soptao je naš kolega.

Čotar i ja - manji od makova zrna.

Profesor je svakome od nas uputio neko pitanje. Bio sam toliko zbunjen da nisam ni pravo razumio što me pita ni što bih mu trebao odgovoriti, bezveze sam trkeljao nastojeći se sabrati. Ni Čotar se nije nešto impresivno iskazao. Kromanjonac je zinuo da počne govoriti, ali ga je Zvonarević prekinuo:

- Ma što se mi zajebavamo, kolege!? Vidim ja da vi sve znate! Dajte indekse! Ionako je kraj radnog vremena, svi smo umorni…

Kromanjoncu je upisao „odličan“, a Čotaru i meni „vrlo dobar“. Izašli smo na hodnik kao u paralelnu stvarnost. Rekoh Čotaru:

- Mislim da je kolega zaslužio da ga počastimo ručkom… - i tako je i bilo.

Otprilike godinu dana kasnije naletjeh na jednu milu kolegicu. Bila je sva očajna:

- Ne znam što da radim. Zvonarević me već rušio dva puta, a sve sam znala! Sad idem treći put, više nisam ni znala što da učim kad sve znam, već sam potpuno luda!

Rekoh joj:

- Kad uđeš i sjedneš, okreni se i pogledaj vrata. Vidjet ćeš da su prefarbana kao da su školska ploča. Pa ti reci prije nego išta započne: "Profesore, pa vi imate ploču na vratima!"

Pričekao sam je da izađe s ispita. Izlazi ona, a usta joj razvučena od uha do uha, smije se kao blesava:

- Kako si znao!?

Nakon toga smo otišli proslaviti. Bila je sjajno raspoložena i požrtvovno mi se zahvalila za savjet koji joj je uklonio satirući teret s pleća, odužila se na najbolji mogući način koji je imala na raspolaganju, na čemu trebam zahvaliti u prvom redu profesoru Zvonareviću. (Hajde, dobro: priznajem. Epizodu s kolegicom nisam odolio izmisliti literature radi, tim lakše što je bilo sasvim moguće da se tako nešto dogodi.)

Da se razumijemo, Zvonarevića kao profesora sam vrlo cijenio. Njegov srednjoškolski udžbenik je bio prva knjiga o psihologiji s kojom sam se sreo. Predavao je razumljivo, njegovi udžbenici su bili vrlo informativni i korisni, odnos prema studentima bio mu je korektan, ispit kod njega bio je težak, ali se nitko nije na to žalio - osim ovom prilikom o kojoj je bila riječ. Ne mogu mu to zamjeriti. Ljudi smo, nitko nije savršen. Možda bi netko tko ga je poznavao bolje od mene bolje znao što je bilo posrijedi, kako to razjasniti.

Mene je ispit iz socijalne psihologije podučio jednoj značajnoj životnoj činjenici, otvorio mi oči da je uočim: svatko ima neku rečenicu na koju je slab, nešto pred čim je bez obrane, slabu kariku u obrambenom sistemu, točku na kojoj se slama ili slijepu pjegu koja mu onemogućuje da shvati da ga se vuče za nos. Kasnije sam se u mnogo navrata u to uvjerio. Obično se radi o nečemu banalnom, često o nečemu samo po sebi bezvrijednom, nekoj trivijalnosti koja normalnom čovjeku ne može ni pasti na pamet ili izgleda potpuno nevjerojatno. Znam primjere vrlo inteligentnih, obrazovanih, principijelnih osoba koje je bilo nemoguće prevariti, potkupiti, preplašiti, navesti na nešto protiv njihove volje koje su vagabundi naveli na svašta besprizornim laskanje, osrednjom večerom ili znajući da su strastveni filatelisti koji sve zaborave kad dobiju novu marku. Bilo koga se može navesti na bilo što - samo treba znati kako.










29

sri

07/20

Prioriteti

athropa.blog.hr

Osjećam da događaji zadnjih nekoliko tjedana ostavljaju traga na meni.
Njemu će ostati ožiljak za uspomenu, a meni... Ponovno trenutak slaganja prioriteta.
Možda sam ponovno malo ostarila... Mrvičak. Naučila još jednu lekciju o odgovornosti.

Još prije koju godinu razmišljala sam je li bilo krivo što sam stavila obitelj ispred karijere.
Ne za njih. Nego za osobni razvoj. Znam da to zvuči sebično. Ipak, priznajem.
Razmišljala sam o doktoratu. Ne zbog titule. Nego u cilju samousavršavanja.

Moji sistemi zahtijevaju stalan protok informacija. Inače nisam dobro.
Počinjem vrtjeti svu negativu koja mi se ikad dogodila. Godine taloženja.
Ipak, ovih zadnjih tjedana... Shvaćam da je ostanak u obrazovanju bio dobra odluka.

Dobila sam nekoliko stvari koje su mojim kolegama na fakultetu luksuz.
Jedno od njih je prostor i vrijeme. Prostor za razvoj po vlastitim pravilima.
Vrijeme koje mogu posvetiti stvarima i ljudima koje volim.

I... Nikad nisam intenzivnije učila nego ovu zadnju godinu. Otkrivala.
Promišljala. Shvaćala koliko sam dosad sve dotakla tek površno.
Ogrebala površinu. Sad sam mogla regulirati i opseg i dubinu spoznaje.

Kako sam sad par mjeseci doma, otkrila sam i da zapravo volim kuhati.
Da obavljen posao u kućanstvu može ostaviti osjećaj ispunjenosti.
Da ne mora sve nužno biti samo frustracija. Zadatak obavljen, koliko god sitan.

Zadnjih dana mi je jasno da nikako ne bih mogla posvetiti se ljudima koje volim,
Samo da sam odabrala taj drugi put. I s zadnjim događajima, da sam slučajno
Nekoga od njih izgubila... Ne bih si to oprostila. Nikako. Nikada.

Vjerojatno tad ne bi bilo ni odluke da donesemo na svijet našu malu srećicu.
Bojim se roditeljstva. No, sad mislim da se mogu nositi s tim.
Vjerojatno je sve (nove) mame i tate strah. Želim joj pružiti sve najbolje...

Čudno je kad vidiš svoj život, nakon prijeđenog velikog raskrižja.
I vidiš da je svaki korak do sad bio ispravan. Koliko god boljelo...
Nema žaljenja. Nema osvrtanja. Znam koji su prioriteti.

Osipanje

bez-obzira-109.blog.hr

Evo da znam za koga radim
govorio je moj ujak
a radili ujna i on
danonoćno
došao ON,
njihovoj sreći nije bilo kraja
zaboravili da su dobro zagazili u šesto desetljeće
a ON sam
drugi ujak nije imao djecu
jedini u dvije kuće
rastao
odrastao
brinuo i ispraćao svih četvero
zaboravio brinuti o sebi
zaratilo
otišao
vratio se bez vanjskih oštećenja
bez posla
bez konkretnog zvanja
a godine idu
radio građevinske poslove
do jednog dana
poklopila ga facada
jedva preživio
ostalo je patnja
do nekidan
kad nam javiše da je napustio svijet
pateći
u kolicima
ništa sam nije mogao
ni hranu uzimati
desetljeće i po
svakim danom gore
a on strpljiv
svaki put kaže da je dobro
dobra mu je njega i pažnja
privikao
do nekidan
iscrpilo se tijelo
duša odavno
gledam vojnike
slušam počasnu paljbu
hvalospjeve župnika bez zaštite
čak i pričešćuje ono..., iz ruke u usta
valjda će Mala Gospa učinit veliku stvar
ostaviti nas bez oštećenja
jer ispraćali smo patnika
mučenika
zbog čijih grijeha
moj rod
moja krv
razmišljam
o mukotrpnom radu ujaka
izgrađenim kućama
a sada ruševine
bez ijednog potomka
zastavom pokriven ležaj u njegovoj sobi
činilo se najprikladnijim
u dvije godine
dva rođaka neokrznuta ljepotama života
odoše
osipaju se loze
a uz samo malo sreće...?

E da mi je netko pričao...

nachtfresser.blog.hr



Zbilja ništa od ovog godišnjeg, doma smo, od auta ni danas ništa. Noćas smo Jin i ja gluvarili po stanu, ja nisam u komadu odspavao više od sat vremena, on je tražio gdje su mu najugodnije pločica za spavati. Zato smo barem jako rano izašli u šetnju i on je između ostalog uspješno obavio sve potrebe. Neuobičajeno je išao jutros korak uz korak uz mene, mi ga nikad nismo ništa dresirali, u jednom momentu sam stao, stao je i on.
Na twitteru pratim berlinske vijesti, škole će uskoro proraditi i to je udarna tema, još ni kod njih nije jasno, kojim se modelom ide, bilo je već skoro odlučeno da se ide "normalno" uz pojačani higijenski nadzor, međutim za razliku od naših istraživanja, tamo je anketama većina protiv vraćanja u tu neku normalizaciju, a i pravnici tumače da je upitno jel roditelji moraju slati djecu na nastavu. Zanimljiva je odluka, ako se dijete zadrži u karanteni, jer je s roditeljima boravilo u "opasnim" područjima, pa nije u nastavi, to se tretira kao neopravdano, jer su se neodgovorno vratili u zadnji čas.
Drugo o čemu se priča, intervju sa šeficom mladeži stranke Zelenih, u kojem se ona decidirano izjasnila protiv kapitalizma. Zeleni su sad najjača njemačka stranka, netko je pokušao na fejsu polemizirati protiv te tvrdnje, jer se zaboravlja da su CDU i CSU dvije stranke, koje su doduše zasad uvijek zajedno. Inače Zelene ja baš ne volim, ali im je mladež izuzetna, bivši predsjednik kojeg i osobno znam je u europskom parlamentu.

Bila jednom mladost VS Julijana P.

sjedokosi.blog.hr


Bila jednom livada i snovi
mladost nemirna i razigrana
ne ponavlja se ona
mi smo ovdje samo zbog pjesme
onako za sjećanje
pogled na Savu nasip i travu
skriveni otkrivali smo abecedu ljubljenja
ruke su tražile put
i što bi sad htjela
Sava i dalje teče prljavija i siva
trave nema više
u njoj nitko se ne skriva
šetnje i sjećanja crtaš u mislima
tako bih ljubio danas
a i tebe nema više
bila su to proljeća i ljeta
i ljubav
a danas samo sjeta

BS 20200728

Do......

demetra1.blog.hr



Uživajte!

Heraldika grada...

dinajina-sjecanja.blog.hr





U našem kvartu, na uglu Martićeve i Vojnovićeve ulice osvanuo je divan mural akademskog slikara Igora Taritaša....
Stepenice simboliziraju uspon i nadu... pozivaju da uđemo u dnevni boravak.
Između dva trenutka ostvarujemo dimenziju umjetnikova sna,
gubimo se u preponama svjetla, smanjujemo do planetarnih fikcija,
postajemo nestvarno stvarni i misaono uranjamo u sliku.





Nad gradom lebdi san, srebrnkastoplav, nedorečen.
sjedimo pod brezama, srce Mjeseca
razlijeva boginjino srebro.

Diskretna moć ženskosti gradi mostove
među epohama, uramljuje povijest
u privid hrama, potvrđuje
heraldiku grada.

U tvojim očima Luna, simbolika mjena
i moć trojstva, metafizikom vječnosti
ljubav utkana u tjelesnost svijeta.

U pregibima tmine ushit svjetla,
zvučno zrnce tišine
i šutljivo svitanje.

Uzbibana zornicom gugutke
čarolija noći nestaje.

Grad se budi,
dan bjelinom uranja
u krilo vremena.

Dijana Jelčić


Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum