Stil
cool
Isključi prikazivanje slika18
čet
12/25
Da
penetenziagite.blog.hr
Svojedobno sam na Trećem odgledao zanimljivo djelce Sally Potter „Yes“ iz 2004. u kojem filmu, ljubavnoj priči gotovo u cijelosti ispričanoj u jambskom pentametru, da citiramo najave, sudjeluju žena - znanstvenica u braku bez ljubavi s političarom i muškarac - libanonski liječnik u samonametnutom egzilu koji radi kao kuhar u londonskom restoranu. Upoznaju se na banketu i upuštaju u bezbrižnu, strastvenu vezu, no prezir kojeg on doživljava kao muslimanski imigrant u Velikoj Britaniji uzrokuje prekid uz izostanak objašnjenja i njegov povratak u domovinu. Ona malo po malo iz njega izvlači razloge i pokušava suosjećati, pa nadoknađujući gubitak njegove ljubavi leti u Havanu kako bi sredila stvari na plaži i u barovima. Šalje mu kartu, ali ne gaji iluzije da će joj se on pridružiti u ovom karipskom melting potu - što se ipak na sretnom koncu zbiva.
Ono što me u filmu posebno intrigiralo nije naravno sama ljubavna priča, pa čak niti sjajna zvučna kulisa (uz očit trud na vizualnom identitetu) - već potka koja se provlači od početka do kraja, a obuhvaća prikaz pomalo iščašena i začudna filozofskog pogleda na svijet ispričanog kroz riječi čistačica što se u raznim rolama pojavljuju u filmu i prolaze kroz radnju kao naratori i sporedni, jedva zamjetni likovi.
Tako na početku djevojka što čisti stan bračnog para deklamira sljedeći monolog:
„Kažu da najbolje čistim. No, čistoća je tek iluzija. Mi znamo kako se prljavštvine nikada ne možete riješiti. Ne možete je sakriti niti očistiti sve dok je života. To je naša koža, naše dlake. Moj posao je poput lijeka. Često vidim utisnutu bol na krevetima... Trebali biste zatvoriti oči i uši pred onime što se događa. Ali, naravno, vi ne želite sve znati… Misle da smo mi čistači nevidljivi, da ne postojimo. Samo stvaramo našu čaroliju i svi smo jednaki. Mi smo gomila, bez duše, bez prava. Samo s jednim ciljem - da im uljepšamo živote. Kozmetički umjetnici. Savjetnici za prljavštinu…“
Glavna junakinja, znanstvenica, pokušava upravljati svojim osjećajima definirajući svoj svjetonazor u svjetlu posla kojim se bavi, pa u toj nakani zaziva Boga, moleći Ga da je ne tjera pogađati što joj želi poručiti, jer bi mogla pogriješiti:
„Znam da sam toliko zalutala, da ne pripadam nijednoj tvojoj crkvi. Pjevala sam hvalospjev znanosti. Da, pjevala sam ga svakoga dana. Ali to je jedino što sam znala moliti. Dvadeset godina, Bože, je li to moguće? Rezala sam, secirala, pažljivo i s poštovanjem. Svaka živa stanica je bila izvor čuđenja, dok sam pokušavala prodrijeti u tvoju tajnu… Bože, ti nikada ne lažeš. Ali imaš tajne. Kao i ja. Sve što sam bila, pretvorilo se u pepeo i sumnju. No, ljubav me okusila i ispljunula. Nestalnost neće nikada otići. Zapravo, to je jedina sigurnost... Doći će jednoga dana vrijeme kada me neće više biti. Možeš li mi oprostiti što ne... što ne vjerujem u Tebe?“
Radnja filma odlazi svojim tijekom, da bi ista djevojka, čistačica - na koncu, još prije nego li postane jasno ima li film sretan svršetak ili nema – stigla u priliku da zaključi i temeljito opiše ovaj svjetonazor. Zapravo, zbog tog monologa ja vam sve ovo i lijepim ovdje.
„Postoje i virusi. Neki kažu da su oni prva stvorenja. Toliko su sitni da ih ne možete očistiti. Nikada; potpuna je čistoća nemoguća. Samo premještamo prljavštinu. Posao bez kraja…
Možda je ova zemlja bila puna pahulja. I neki veliki čistač je jednom kazao "Dosta!" pa smo tako svi preživjeli. Zašto ne? Mi smo paraziti koje je Bog zaboravio. Ali, nismo nestali, iako je to naš najveći strah. Nije gotovo ni kada umremo, jer sva stvorenja se hrane jedna drugima. Svatko je nečija majka ili barem domaćin. Možda se promijenimo, ali ne nestanemo. Ostavljamo mrlju, otisak prsta, nered… Možda bol, strah ili sumnju u nečijem srcu…
Kada pogledate pomnije, ništa ne nestaje; samo se mijenja. Noć postaje dan, a dan noć. Ali čak ni to nije konačna istina; jer sve što radite ili govorite ostaje vječno i ostavlja dokaze... Razum zapravo ne postoji. Ništavilo uopće ne postoji: možda je veoma sitno, ali je ovdje. Vjerujem da zapravo stoga niti "NE" ne postoji. Postoji samo "DA"…..“
Eto, umjesto da vam sam prepričavam radnju ili ispisujem traktate i zapažanja o tome, odlučio sam podijeliti s vama ovaj meni prilično fascinantan tekst. Prijevod je moj, a titlovi skinuti s neke baze titlova za filmove.
Moj susjed
agava505.blog.hr
Mali čupavac pod velikim čupavcem izgleda kao da ga je umor cijelog dana napokon sustigao
i sada se skriva pod svojom vunenom “planinom” mira...
na sigurnom je, zaštićen i potpuno pomiren sa svim oko sebe,
kao da se zna da je na svom teritoriju i da ga nitko neće dirati....
taj veliki, mekani prekrivač preko njega stvara dojam da se dva čupavca stapaju u jedno biće...
pola pas, pola tepih ...savršena i nježna, topla humoristička priča
***
pas, iz susjedstva spušta se niz cestu kao da silazi u tišinu neke stare fotografije...
u njegovim šapama ostaju sitni tragovi jutarnje žurbe... automobili su već otišli, vrata su zalupila,
glasovi su se rasuli po tvornicama, uredima i trgovima.
iza njega je kuća što diše hladnim zidovima i zatvorenim roletama, bez mirisa ručka, bez šuštanja papuča....
pred mojim pragom zastane, kao pred granicom između samoće i nečijeg života....
pomiriše zrak, traži poznatu mrvicu jučerašnjeg smijeha, onaj put kojim se toplina uvijek vraća...
a onda, s poznatom mi psećom skromnošću što ne traži ništa osim prisutnosti,
tiho prijeđe preko praga, kao sjena koja se usudi postati dio svjetla.
u kući dan još uvijek traje: negdje cvrkuće radio, lonac tiho krčka, stol čuva nečiju zaboravljenu šalicu...
pas legne na pločice, tu blizu gdje se skuplja najviše topline...
tamo gdje ja najčešće prolazim i gdje pod ostaje mekan od mojih koraka....
polako se ispruži, uzdahne kao netko tko je napokon pronašao rečenicu koja mu je nedostajala....
na njegovom krznu taloži se mir mog doma: miris drva, sapuna, namještaja i mojih dana koji više nigdje ne žure...
u kutu njegovih očiju titra odraz prozora, u kojemu se vidim kako prolazim, oboje smo dio iste priče...
on ne zna za radno vrijeme, za račune, za obećanja...
zna samo da se toplina mjeri ljudima, a ne termometrima...
kad netko od mojih prođe kraj njega, rep se javi, ali tiho, bez skoka, samo kao kratki potpis zahvalnosti....
u tom trenutku moja kuća postaje privremeni svemir u kojem jedan susjedov pas ima svoje sunce....
njegovi su na poslu, ali on nije napušten... jer dom, ponekad,
nije adresa nego mjesto gdje te netko prihvati kao da ti oduvijek pripada.
Pužići s mesom
stella.blog.hr
Recept je izišao u "Politici", a za one kojima
je presitno na čitanje, evo i krupnije:
Pužići s mesom
U 500 ml mlakog mleka sipajte 3 ravne kašike
šećera i jedno pakovanje kvasca. Ostavite
da nadođe na toplom petnaestak minuta. U
1100 g brašna sipajte 2 ravne kašičice soli
i 150 g ulja, pa nadošli kvasac. Umesite tvrđe
testo, pa ostavite na toplom da nadođe 1-1,5 sat.
Ako nemate specijalnu dasku za mešenje, preko
stola razvijte prijanjajuću foliju (posle rada se
samo pokupi i lako se čisti). Testo podelite na
24 dela i svaki razvaljajte u oval, pa duž elipse
stavite fil. Umotajte kao palačinku i urolajte spiralu.
Slažite u mašću namazana dva pleha od rerne.
Premažite slanim jajetom i ostavite još da porastu
petnaestak minuta. Pecite na 200 stepeni 20 minuta.
Fil: Na dva seckana crna luka propržite 600 g
mlevenog mesa, dodajte vegetu, biber, alevu
papriku i origano.
Pužići su idealni za putovanja, zamrznete ih,
ponesete zamrznute i posle 2-3 sata
jedete kao da su sada pečeni
Malo o instant fotografiji...
toco1980foto.blog.hr
Kada se spomene instant fotografija, radi se o tehnologiji koja omogućava brzo dobivanje fotografske slike neposredno nakon snimanja, zahvaljujući kemijskoj reakciji unutar samog instant filma. Slika se pojavljuje na papiru gotovo odmah, bez potrebe za razvijanjem u laboratoriju.
Na području instant fotografije najpoznatiji su Polaroid i Instax, koji predstavljaju dvije različite tehnologije razvijene u različitim vremenskim razdobljima. Starije generacije češće su bile korisnici Polaroid kamera, dok su mlađe generacije više upoznate s Instax kamerama.
Polaroid je originalni začetnik instant fotografije, razvijen sredinom 20. stoljeća kao revolucionarni sustav koji nije zahtijevao zasebno razvijanje filma u laboratoriju. Najveću popularnost doživio je od 1950-ih do 1980-ih godina. Nažalost, tvrtka Polaroid je bankrotirala 2001. godine, no u novije je vrijeme, zahvaljujući entuzijastima i novim investicijama, ponovno oživjela i vratila se na tržište instant fotografije, iako u manjem obujmu nego prije.
Instax, koji je zapravo brend japanske kompanije Fujifilm, relativno je noviji sustav, razvijen krajem 1990-ih godina. Postao je iznimno popularan među mladima, koji ga često doživljavaju više kao oblik zabave nego kao ozbiljnu fotografiju. Unatoč tome, danas postoji i čitav umjetnički pokret koji koristi Instax film u svojim radovima, naglašavajući estetiku spontanosti i retro stila.
Što se tiče samog dobivanja slike, između Polaroida i Instaxa postoje značajne razlike u kemiji filma, načinu na koji se slika pojavljuje na papiru, kao i u veličini i formatu fotografija. Polaroid slike su obično veće, dok su Instax slike manje i dolaze u nekoliko varijacija formata. Također, dok je kod Polaroida za dobivanje slike bilo potrebno 10 do 15 minuta, kod Instaxa taj proces najčešće traje svega nekoliko minuta.
Važno je napomenuti da Polaroid i Instax slike nisu dugotrajne. U nepovoljnim uvjetima čuvanja, poput neodgovarajućeg rukovanja ili dugotrajnog izlaganja suncu odnosno UV svjetlu, slike mogu relativno brzo izblijediti. Stoga ih je preporučljivo čuvati u posebnim albumima, na suhom i tamnom mjestu, pri stabilnoj sobnoj temperaturi, kako bi im se produljio vijek trajanja.
17
sri
12/25
TKO JE KRIV DA DIJETE PIJE?
komentatoricamicaa.blog.hr
Od dvije grozne vijesti ovih dana ( slučaj Osijek i slučaj sina Anđe Marić ) a obje su nemile sa strane struke prva i druga , objava Anđe Marić o sinu alkoholičaru koji je sad u zatvoru zbog pretučenog Nepalca preplavila je medije zahvaljujući njenim reels objavama na fejsu i na drugim mrežama. Komentari podrške ali i komentari prigovora na njezino " ja nisam kriva i ja nastavljam na svojem kanalu tarota i samopomoći" motivrali su me za ovaj post
Alkoholizam koji započinje u djetinjstvu ne nastaje u vakuumu. On nije hir, nije faza i nije “karakter”. Riječ je o ozbiljnom poremećaju koji gotovo uvijek ukazuje na duboki problem u okruženju u kojem dijete odrasta. Zato je važno jasno razlikovati dvije stvari koje se u javnom prostoru često miješaju: kaznenu i roditeljsku odgovornost.
Roditelj ne mora biti kazneno odgovoran da bi bio odgovoran. Kaznena odgovornost bavi se kršenjem zakona, dok roditeljska odgovornost podrazumijeva trajnu obvezu zaštite, prepoznavanja problema i pravovremene reakcije. Razvod, udaljenost ili formalno skrbništvo ne oslobađaju roditelja te obveze. Dijete nema mogućnost samo sebe zaštititi.
Kada su roditelji javne osobe, često svjedočimo narativu „nisam kriva“ ili „nije živio sa mnom“. Takve rečenice možda imaju pravnu težinu, ali nemaju etičku. One ne služe dobrobiti djeteta, nego obrani slike o sebi. Fokus se tada s problema ovisnosti prebacuje na roditeljsku samoodbranu, a dijete postaje argument, ne osoba kojoj je potrebna pomoć.
Posebno zabrinjava kada se nasilje ili kriminal odraslog djeteta relativizira kroz priče o teškom djetinjstvu. Razumijevanje uzroka ne znači opravdavanje posljedica. Roditelj ima pravo voljeti svoje dijete, ali nema pravo opravdavati nasilje ili sudjelovati u njegovu prikrivanju.
Društvo, nažalost, gotovo uvijek reagira prekasno. Dječji alkoholizam ostaje nevidljiv jer razotkriva neugodne istine: da obitelj nije uvijek sigurno mjesto, da institucije često zakazuju i da se ovisnosti još uvijek promatraju moralno, a ne zdravstveno. Kada problem eskalira u kazneno djelo, reakcija je brza i represivna, iako je preventivni sustav odavno zakazao.
Ako želimo biti iskreni, moramo priznati sljedeće: roditelj nije odgovoran za svaki izbor svog djeteta, ali jest odgovoran za to kako reagira kad vidi da dijete propada. A društvo koje šuti dok dijete pije, nema pravo biti iznenađeno kad odrasla osoba postane nasilna.
Molba...
turimti.blog.hr
Svi bi željeli da im Deda Mraz donese traženi dar. I, sam pripadam toj skupini ali ne tražim od Dide da me usreći već od "administratora" "BLOGA".
Pokušavao sam svo ovo vrijeme biti u kontaktu s administratorima kako bi se oslobodio "napasnika" koji umjesto imena koristi se sa zvjezdicom (*) kojom pristupa blogu i daje enormne neugodne komentare (zadnji blog ima 390 njegovih k.). Evo, ovim blogom želim još jednom podsjetiti na želju oslobađanja od ovog napasnika. Deda Blog, daj mi slobodu i blokiraj tog komentatora. Vrati mi gušt pisanja na Tvom zidu.
Sretno, Srećno, Sritno, Tebi i svim "normalnim" blogerima... Unaprijed HVALA!
Želje i pozdravi 2025 - tradicionalni post by Rudarka
rudarka.blog.hr
Eto časkom ode i ova 2025. godina. Ili da citiram lokalnog nam velečasnog - njegova prva rečenica u tiskanom nam seoskom "podsjetniku" - "Polako nam izmiče tlo pod nogama u ovoj..." 
Kao što svake godine objavljujem, nema smisla da se i ove ne javim s kratkim sažetkom i budućim planovima... ubi et orbi by Rudarka. 
Moram priznati da sam izgubila volju za pisanjem, nakon što sam u siječnju napisala post o boravku u Sri Lanci, a od komentara - nula bodova. Vjerojatno s pravom. No nakon dugog niza godina na Cool listi i svako malo na naslovnici, odjednom sam pala među anonimce. 
Ah, šta je tu je. No definitivno je ubilo i ono malo volje za pisanjem postova. 
Da se vratimo veselijim notama. Pročitao ovo netko ili ne. 
Godina je počela spektakularno - siječanjskim odmorom u toploj i egzotičnoj Sri Lanci. A planovi za nastavak godine su bili luudo dobri. No, kako je to već s planovima, otišli su malo u vjetar - da se sad ne izrazim nekim grubljim izrazom... 
Imam osjećaj da mi je godina prošla u nekakvom načekavanju - sad će, sad će... pa nije. Stalno je nešto nedostajalo - novaca, vremena, nekih drugih objektivnih, pa subjektivnih razloga... 
No, to Rudarku nije spriječilo da izda stručnu knjigu - i to na engleskom jeziku. Uz ugodnu promociju u prekrasnom hotelu Lone u Rovinju - što bi čovjek/žena više želio? 
Isto tako je uspješno sudjelovala u jednom od naših kviz emisija početkom ljeta. Para nikad dosta. Tko je gledao - samo da priznam - Kretu još nisam vidjela. No nisam odustala od tog putovanja..
Bilo je tu i igranja golfa. Malo se ipak putovalo. Na primjer - Slovačka. Preporučam. A i golf igrališta nisu za odbaciti.
Unuka i dalje raste. Gledamo ju svaki dan. 
Za kraj - ne radim više planove za slijedeću. Pa da vidimo kako će to onda proći... 
Ahoj od Rudarke
I sretna vam nova... ova parna godina. 
Ps. Jedna mi se želja već ostvarila - izgleda da ipak nisam ispala s COOL liste... he he. Blago meni. 
Filigranski vez emocija
agava505.blog.hr
...Dobila sam ovaj ariš
kad je imao svega nekoliko centimetara
posvećujem ovu besjedu prijatelju
znam, stići će moja misao do njega
tamo, u njegove tihe nebeske dvore
odakle promatra
kako jedini ariš u selu
ljepotom opčinjava prolaznike...
samo ja znam zašto je okićen
filigranskim vezom emocija
i moje zahvalnosti
***
u tišini zimskog jutra,
gdje dah prirode šaptom govori, stoji drvo
visoko, dostojanstveno,
obavijeno bijelim plaštem snježne tišine....
njegove grane, poput ruku starca,
koji pamti stoljeća,
pružaju se prema nebu,
noseći teret pahuljaste elegije...
snijeg...meka čipka neba...
spuštao se noćas u zagrljaj krošnji,
ostavljajući tragove svoje nježnosti...
svaka grana sada škripi pod težinom ljepote,
kao da priroda sama piše sonet o miru...
nebo, sivo i nijemo,
razlijeva se poput
razvodnjene tinte iza siluete drveta,
dok svjetlost, stidljiva i raspršena,
pleše po snježnim kristalima....
sve je mirno, sve je sveto...
kao da je svijet
zadržao dah
pred ovim prizorom...
drvo ne govori,
ali njegova šutnja odzvanja...
metafora postojanosti,
simbol snage u krhkosti...
u toj bijeloj tišini,
svaka pahulja je stih,
svaka sjena elegija,
a svaki pogled prema krošnji
moja
m
o
l
i
t
v
a
Želja
stella.blog.hr
Da se možete teleportirati, gdje biste se ovog
trena našli, od mjesta na kojima ste bili? U adekvatna
godišnja doba, naravno!
Biram:
Rognan, Norveška
Makarska
Pešter
Manastir Poganovo i Sukovo
Knjaževac
Zlatibor
Uvac, Molitva
A vi? Što birate?
PREPOZNAVANJE
komentatoricamicaa.blog.hr
nastanile se godine tamo
gdje ja nikad nisam bila
dani su otklizali strminom sivih ulica
riječi su izostale jer
izgovorene ne b'ješe nikad do kraja
uspio si dodirnuti krovove njima
i povukao ih zaboravom
.....ni pamćenje
.....ni zaborav
al dobro : ostao je mir
težak
i topao
Kao san
koji se ne dosanja
ali se prepozna
foto: G.Safar- Split by night
16
uto
12/25
BILI SMO U IVANCU
zgmazoretkinje.blog.hr
Seniorski 1A sastav je bio na team builtingu u Ivancu (kod Varaždina). I bilo je istinski prezakon.
- utorak 16.12. u 13:00 i u 18:00 hotel Hilton Garden Inn (dodjela sportaža godine Zagrebačkog sportskog saveza), o/o Suza
- subota 20.12. u 16:30 službeni ulaz Maksimirskog stadiona (Dinamo-Lokomotiva), o/o ????
- nedjelja 21.12. u 09:00 HVU (koncert za djecu djelatnika HVU), o/o Tinana
- nedjelja 21.12. u 16:00 HVU (Božićni koncert Zagrebačkih mažoretkinja), o/o Tinama
KOJE SMO SVE SUVERNIRE DOBILI OD NOGOMETA
Od Hrvatskog nogometnog saveza smo dobili:
- originalni dres sa potisima igrača koji je uokviren
- rukavice Dražena Ladića sa kojima je branio na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. kada smo bili 3.
- originalnu nogometnu loptu sa Europskog prenestva u Austriji i Švicarskoj sa potpisima svih igrača
- originalnu nogometnu loptu sa odlučujuće kvalifikacijske utakmice za odlazak na Svjetsko nogometno prvenstvo 1998. kada smo bili 3.
- suvenire sa kandidature u Cardiffu
- službenu zastavicu UEFA-e sa UEFA kongresa
- nekoliko medalja sa KUP-a i DP u nogometu
- monografiju povodom 100. godina HNS-a
Od GNK Dinamo smo dobili:
- originalni dres sa brojem 30 povodom 30. godina od prvog nastupa na Maksimiru
- plaketu i dres povodom 30. godina Zagrebačkih mažoretkinja
- originalni dres sa brojem 500 povodom 500. nastupa na Maksimiru koji smo uokvirili
- povelju povodom 100. nastupa na Maksimiru
- niz majci, publikacija, kuglica za bor...
KOJE KONTROLE IMAMO
Zagrebačke mažoretkinje u svom radu imaju ogroman broj kontrola raznih tijela, i to doslovce konstantno, svaki dan:
- kontrole polugodišnjih i godišnjih izvještaja, te trajne kontrole obavljanja projekata od strane gradskih ureda i Turističke zajednice Zagreba
- gradski kontrolni ured (konstantna kontrola svih financija, te izvještaja, ali doslovce svakog računa)
- državna revizija (kvartalni, polugodišnji i godišnji izvještaji)
- financijska policija (koja je već bila u uredima)
- porezna uprava (nekoliko puta smo imali kontrole porezne uprave)
- interna kontrola u 3 nivoa
- kontrola honorara, stipendija i studentskih servisa
- kontrola nadzorno-stegovnih odbora i strukovnih tijela Hrvatskog mažoret saveza i Europske mažoret asocijacije
Uz stotine kontrola do sada ni jedno od gore navedenih tijela u 32 godina rada nije pronašlo ni jedan jedini propust. Čak nam je i financijska policija dala dokument kojim se dokazuje da 100% ispravno radimo i pritom su nam rekli da spadamo u tek 10% institucija kojima nisu pronašli ni jedan propust.
MIROGOJ
Mirogoj je središnje zagrebačko groblje i smatra se jednim od najljepših groblja u Europi. On je zapravo park i umjetnička galerija na otvorenom.
Šezdesetih godina 19. stoljeća Grad Zagreb je odlučio otvoriti središnje groblje i zatvoriti nekolicinu manjih groblja. Stoga je 1873. kupio zemljište Ljudevita Gaja, zbog čega je groblje i prozvano „Mirni Gaj“, tj. Mirogoj. Groblje je otvoreno 6.11.1876. Groblje je bilo namijenjeno svim vjeroispovijestima, pa je bilo podijeljeno u: katolički, pravoslavni, protestantski i židovski dio.
Uređenje groblja povjereno je Hermanu Bolléu (koji je projektirao neke od najvažnijih zagrebačkih zgrada uključujući i katedralu). Bollé je htio cijelo groblje okružiti arkadama (od 1879.) i paviljonima, no isto se provelo samo djelomično u prvom redu radi financijskih razloga. Arkade su se nastavile graditi prema njegovim nacrtima i nakon njegove smrti (grade se do 1917.). Za potresa 1880. arkade zbog izvrsne gradnje, nisu nastradale iako je dobar dio grada razrušen. Mrtvačnicu je Bollé projektirao 1884, a dovršena je 1886. Na mirogoju se nalazi katolička kapela Krista Kralja (izgrađena 1929), te pravoslavna kapela Sv. Petra i Pavla (izgrađena 1891). Obije je projektirao Bollé. Na Mirogoju je i zagrebački krematorij.
Na Mirogoju su pokopane znamenite osobe hrvatske povijesti, a umjetnički spomenici na grobovima su radovi najvažnijih hrvatskih umjetnika poput Antuna Augustinčića, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Ivana Meštrovića idr.
KLOBASI
Klobasi, klobase = kobasice
Vuršt = barena kobasica
Somerica = salama
Parizer = pariška kobasica
Podriguša = tirolska kobasica
Jegervuršt, Jeger = lovačka kobasica
Šunkerica = prešana šunka
Pečenice = blago dimljena kobasica za prženje
Devenice = krvavice
Prezvušt = tlačenica
Hladetina = jelo od želatina i dijelova glave, repa i nogu svinje
Korak klobase = kolut kobasice (oko 1 kg)
„Daj mi speči korak jegera“ = ispeci mi kolut lovačke kobasice
TULUMI DOMA
Tulumi doma bili su najbitnija institucija generacije novog vala. Tulum je značio puno cuge, tu i tamo nešto klope, i puno... no dobro oni stariji znaju čega. Svaki tulum je završavao višesatnim pjevanjem jer je uvijek netko u ekipi svirao gitaru.
Svatko od nas je morao napraviti po jedan tulum godišnje, tako da smo zapravo imali svaki tjedan tulum. Petkom se išlo u diskače, subotom na tulume ili tulumiške. Na tulumima je uvijek napravila neka glupost, ali to bi se uvijek ispravilo. I nikad nije bilo nešto strašno, opasno ili tako da bi morala intervenirati murja. OK, radi buke da, redovno, ali radi sitnih nepodopština nikad. Nisu te gluposti bile nikad tako nešto. Ako je tulum organizirala ženska ekipa onda je isti bio mirniji, ukusniji, više klope, a ako je tulum napravila muška ekipa onda je bio divljiji, sa bitno više cuge. U svakom slučaju na tulumima su uvijek bile cure i dečki, ako su jedni nedostajali takav tulum je dobivao negativnu ocjenu i tamo se više nije išlo.
Tulum se spremao cijeli dan, pomogli su frendovi, a to je značilo da se iz najveće sobe (dnevnog boravka) iseljava višak namještaja, ostavljaju se samo solice i fotelje, te se postavlja jak kazić ili gramofon za opakim zvučnicima. U kuhinji se jelo, a spavaća soba je uvijek bila puna onih koji su se "odmarali".
Tulum bi trajao do ranih jutarnjih sati, do zore, a onda bi svi odspavali na podovima par sati, pa bi cijelu nedjelju pospremali, čistili i popravljali štetu (nevjerojatno kako se nedjeljom kada nisu radili dućani uspjelo nabaviti razbijene čaše, ogledala, prozorska stakla...).
SA LJETNOG KAMPA - 4. dio
fotke: Željko Bakšaj Žac, službeni fotograf Zagrebačkih mažoretkinja
Utorak - 4. dan
imgbb dodatak
...nastavak u idućem postu...
PRIMAL SCREAM U HRVATSKOJ
huc.blog.hr
Well, kad sam bio down and out, washout, skroz na dnu
i borio se da preživim
imao sam par – ne baš pravih-prijatelja
i djevojku koja je također imala nekolicinu – ne baš pravih-prijatelja.
Ali njezina obitelj, koja je digla sidro i zapalila za „Down Under“
imala je ovdje neke svoje ljude
i s njima smo te godine radili kolinje.
Dražen i Kristina živjeli su na periferiji grada.
Posjedovali su kuću, dvorište iza kuće, garažu.
S njima je živjela i njegova staramajka.
Bili su to, štono se veli, jednostavni ljudi.
Veliki, krupni… da ne kažem debeli.
“Grounded” bi bio najtočniji izraz za njih.
Bilo je to moje prvo kolinje. Osam sindikalnih
polovica čekalo je na obradu.
Prošao sam kroz cijeli proces,
naučio raditi sve:
čvarke,
weißwurst –
kao i domaću, siromašku varijantu
bele devenice, pa
švargl (tlačenica ili prezvuršt),
krvavice,
češnjovke,
sremsku kobasu…
Naučio sam
kako se paca meso za sušenje, suho salamurenje,
mokro salamurenje, odsoljavanje…
Dražen mi je pokazao pušnicu.
„Ovdje ću kroz 3-4 tjedna dimiti meso“, rekao je.
„Kul“, otpovrnuo sam.
Radili smo 2 dana, od ranog jutra do kasne večeri.
Dok smo izrađivali kobasice u garaži, Dražen mi je priznao
da ponekad ode u obližnju šumu i urala iz petnih žila.
Tako se rješava napetosti, oslobađa frustracije, smiruje prenadražene živce.
Razlozi su opći i svakodnevni:
žena zvoca, majka emocionalno ucjenjuje, šef glumi nedosežnu veličinu,
radni kolege - kreteni, frendovi - kreteni, ostali – debili par ex.
ništa ne radi kako valja, nitko ne zna svoj posao…
Dok urala katkad posegne za kakvom granom
pa onda njome mlati unaokolo kao prahistorijski divljak na bunici.
Što me, slijedom intelektualnih asocijacija, dovodi do:
Mike Oldfield: Oduvijek sam bio sam, ali sada je to bila druga vrst tuge. Sjećam se moje majke, došla je u posjetu. Tada je bila na putu dolje. Sjedili smo u autu, mislim da je to bio i posljednji put da sam je vidio. I ja sam tada patio. Pogledala me je i rekla: ti znaš kako je to, zar ne Mike? Da, znam, odgovorio sam.
Kada je Virgin prešao na Punk osjetio sam se izdanim. Počeo sam – možda – previše piti. 1978. otišao sam na terapiju Primalnim krikom, dr. Arthura Janova. Od sudionika se tražilo da pokušaju naći u sebi krik što su ispustili po izlasku iz maternice. Čovječe, urlikao sam iz petnih žila. Neljudski krikovi! Ali po završetku seanse osjetio sam se ponovo rođenim.
Menager (nonšalantno): Ma gledajte, dok se Mike napajao na boli stvarao je dobru muziku, ali kada je odbacio bol ostala je samo pop zajebancija.
Artur Janov: Često su ljudi već probali druge vrste terapije bez ikakvog uspjeha, ili su osjetili da im je potrebno nešto više da bi sve dosegli. Mnogi su pretjerali sa drogama, ili alkoholom, ili im je seksualni život previše ili premalo aktivan. Razna sranja izazivaju neurozu, a to sve u suštini potiče iz potisnutog bola, iz nezadovoljene potrebe za ljubavlju, jer je čovjek ispunjen samo kad je voljen. Sve je to prilično jednostavno."
PRIMAL SCREAM
je metoda (odnosno terapijski pravac) koju je
razvio Artur Janov, američki
psiholog, psihoterapeut i pisac.
Bila je to vrlo popularna metoda za oslobođenja od neuroze
i ranih trauma u sedamdesetima.
Mnogi su poznati ljudi pohodili Janovljeve
terapije:
Mike Oldfield, spomenut u gornjem isječku,
pa Lennon i Yoko. James Earl Jones
– Steel is strong, but the flesh is stronger; budući glas Darth Vadera
tvrdio je da ga je primalni krik oslobodio ovisnosti o cigarama i izliječio hemoroide.
Roger Williams, pijanist je rekao da je Art jedan od najvažnijih ljudi u povijesti svijeta.
Dyan Cannon, glumica poznatija ipak po tome
što se udala za dvaput starijeg C. Granta i s njime dobila kći – Jennifer, rekla je da je to super stvar
te je čak napravila posebnu sobu za vrištanje u vlastitoj kući.
I tako dalje...
Lennon, kreativan kakav je bio, ugradio je to iskustvo u svoju pjesmu Mother.
U toj pjesmi, pred sam kraj pjesme, on urla dosegnuvši visoki D#5.
Taj pjev-urlik,
to je nemoguće rekreirati.
Bowie je pokušao, kao hommage prijatelju Johnu. Nije loše…
no fali autentičnosti.
Obradila ju je i Barbara Streisand, Christina Aguilera, Mia Martini…
Mother, pjesma o kojoj su s poštovanjem govorili Roger Waters i
Lou Reed …
Lennon je bio zaista iznimno kreativan čovjek.
Rijedak kao… ne znam, kao baš nešto rijetko…
Recimo, kamen s Oriona.
Primal scream.
Pisao sam jednom o tome, iako tada nisam znao što to zapravo jest.
Primal scream.
Ima li toga u Hrvatskoj?
Gdje možeš legalno vrištati?
Htio bih otići negdje i vrištati kao lud.
Ali ne u šumu.
Šume su pune lovaca,
a lovac me može ustrijeliti ili odvući ravno u sanatorij –
u onaj famozni Žuti dom –
govoreći:
“E, sad viči koliko te volja.”
Ali tamo su doktori i osoblje.
I ako vrištiš,
daju ti injekciju da začepiš.
A ja… ja bih volio vrištati.
Vrijeme je za totalni freak-out.
Come on, come on, vrištimo zajedno…
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
PRIMAL SCREAM U HRVATSKOJ
huc.blog.hr
Well, kad sam bio down and out, washout, skroz na dnu
i borio se da preživim
imao sam par – ne baš pravih-prijatelja
i djevojku koja je također imala nekolicinu – ne baš pravih-prijatelja.
Ali njezina obitelj, koja je digla sidro i zapalila za „Down Under“
imala je ovdje neke svoje ljude
i s njima smo te godine radili kolinje.
Dražen i Kristina živjeli su na periferiji grada.
Posjedovali su kuću, dvorište iza kuće, garažu.
S njima je živjela i njegova staramajka.
Bili su to, štono se veli, jednostavni ljudi.
Veliki, krupni… da ne kažem debeli.
“Grounded” bi bio najtočniji izraz za njih.
Bilo je to moje prvo kolinje. Osam sindikalnih
polovica čekalo je na obradu.
Prošao sam kroz cijeli proces,
naučio raditi sve:
čvarke,
weißwurst –
kao i domaću, siromašku varijantu
bele devenice, pa
švargl (tlačenica ili prezvuršt),
krvavice,
češnjovke,
sremsku kobasu…
Naučio sam
kako se paca meso za sušenje, suho salamurenje,
mokro salamurenje, odsoljavanje…
Dražen mi je pokazao pušnicu.
„Ovdje ću kroz 3-4 tjedna dimiti meso“, rekao je.
„Kul“, otpovrnuo sam.
Radili smo 2 dana, od ranog jutra do kasne večeri.
Dok smo izrađivali kobasice u garaži, Dražen mi je priznao
da ponekad ode u obližnju šumu i urala iz petnih žila.
Tako se rješava napetosti, oslobađa frustracije, smiruje prenadražene živce.
Razlozi su opći i svakodnevni:
žena zvoca, majka emocionalno ucjenjuje, šef glumi nedosežnu veličinu,
radni kolege - kreteni, frendovi - kreteni, ostali – debili par ex.
ništa ne radi kako valja, nitko ne zna svoj posao…
Dok urala katkad posegne za kakvom granom
pa onda njome mlati unaokolo kao prahistorijski divljak na bunici.
Što me, slijedom intelektualnih asocijacija, dovodi do:
Mike Oldfield: Oduvijek sam bio sam, ali sada je to bila druga vrst tuge. Sjećam se moje majke, došla je u posjetu. Tada je bila na putu dolje. Sjedili smo u autu, mislim da je to bio i posljednji put da sam je vidio. I ja sam tada patio. Pogledala me je i rekla: ti znaš kako je to, zar ne Mike? Da, znam, odgovorio sam.
Kada je Virgin prešao na Punk osjetio sam se izdanim. Počeo sam – možda – previše piti. 1978. otišao sam na terapiju Primalnim krikom, dr. Arthura Janova. Od sudionika se tražilo da pokušaju naći u sebi krik što su ispustili po izlasku iz maternice. Čovječe, urlikao sam iz petnih žila. Neljudski krikovi! Ali po završetku seanse osjetio sam se ponovo rođenim.
Menager (nonšalantno): Ma gledajte, dok se Mike napajao na boli stvarao je dobru muziku, ali kada je odbacio bol ostala je samo pop zajebancija.
Artur Janov: Često su ljudi već probali druge vrste terapije bez ikakvog uspjeha, ili su osjetili da im je potrebno nešto više da bi sve dosegli. Mnogi su pretjerali sa drogama, ili alkoholom, ili im je seksualni život previše ili premalo aktivan. Razna sranja izazivaju neurozu, a to sve u suštini potiče iz potisnutog bola, iz nezadovoljene potrebe za ljubavlju, jer je čovjek ispunjen samo kad je voljen. Sve je to prilično jednostavno."
PRIMAL SCREAM
je metoda (odnosno terapijski pravac) koju je
razvio Artur Janov, američki
psiholog, psihoterapeut i pisac.
Bila je to vrlo popularna metoda za oslobođenja od neuroze
i ranih trauma u sedamdesetima.
Mnogi su poznati ljudi pohodili Janovljeve
terapije:
Mike Oldfield, spomenut u gornjem isječku,
pa Lennon i Yoko. James Earl Jones
– Steel is strong, but the flesh is stronger; budući glas Darth Vadera
tvrdio je da ga je primalni krik oslobodio ovisnosti o cigarama i izliječio hemoroide.
Roger Williams, pijanist je rekao da je Art jedan od najvažnijih ljudi u povijesti svijeta.
Dyan Cannon, glumica poznatija ipak po tome
što se udala za dvaput starijeg C. Granta i s njime dobila kći – Jennifer, rekla je da je to super stvar
te je čak napravila posebnu sobu za vrištanje u vlastitoj kući.
I tako dalje...
Lennon, kreativan kakav je bio, ugradio je to iskustvo u svoju pjesmu Mother.
U toj pjesmi, pred sam kraj pjesme, on urla dosegnuvši visoki D#5.
Taj pjev-urlik,
to je nemoguće rekreirati.
Bowie je pokušao, kao hommage prijatelju Johnu. Nije loše…
no fali autentičnosti.
Obradila ju je i Barbara Streisand, Christina Aguilera, Mia Martini…
Mother, pjesma o kojoj su s poštovanjem govorili Roger Waters i
Lou Reed …
Lennon je bio zaista iznimno kreativan čovjek.
Rijedak kao… ne znam, kao baš nešto rijetko…
Recimo, kamen s Oriona.
Primal scream.
Pisao sam jednom o tome, iako tada nisam znao što to zapravo jest.
Primal scream.
Ima li toga u Hrvatskoj?
Gdje možeš legalno vrištati?
Htio bih otići negdje i vrištati kao lud.
Ali ne u šumu.
Šume su pune lovaca,
a lovac me može ustrijeliti ili odvući ravno u sanatorij –
u onaj famozni Žuti dom –
govoreći:
“E, sad viči koliko te volja.”
Ali tamo su doktori i osoblje.
I ako vrištiš,
daju ti injekciju da začepiš.
A ja… ja bih volio vrištati.
Vrijeme je za totalni freak-out.
Come on, come on, vrištimo zajedno…
AAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
Hodogram za kupovinu
toco1980foto.blog.hr
Za sve one koji imaju namjeru kupovati fotografsku opremu, bilo iz potrebe, prilike, ili zbog sindroma gomilanja opreme, evo jedan mali hodogram, odnosno flowchart, o tome da li kupovati, kada se to isplati i da li se uopće isplati...
1. Početak - Trebaš li novu opremu?
Da --> Idi na korak 2
Ne --> Kraj (ne kupuj ništa)
2. Je li oprema nužna za tvoj rad ili hobi?
Da --> Idi na korak 3
Ne --> Kraj (ne kupuj, bacanje novca)
3. Je li aparat ili objektiv koji već imaš dovoljno dobar?
Da --> Razmotri čekanje na bolju priliku ili štednju za buduću nadogradnju
Ne --> Idi na korak 4
4. Možeš li čekati Crni petak ili fotografski sajam za popust?
Da --> Idi na korak 5
Ne --> Kupuj po regularnoj cijeni ako je hitno potrebno
5. Je li popust značajan (npr. >10–20%)?
Da --> Kupuj opremu na popustu
Ne --> Idi na korak 6
6. Možeš li razmotriti kupnju rabljene opreme kao jeftinije alternative?
Da --> Pretraži rabljenu opremu, usporedi stanje i cijenu ’ Kupuj ako je zadovoljavajuća
Ne --> Kupuj novo po regularnoj cijeni ako je hitno potrebno ili čekaj bolju priliku
Kupnja obavljena --> Kraj
15
pon
12/25
Sunčanik
luki2.blog.hr
Darija Žilić, pjesnikinja, prevoditeljica, aktivistica, urednica u "Vijencu"..... i moja malenkost.....Slastičarna "Zagreb", odlična kava i kremšnite....
Zatim se upućujemo na promociju nove Karakaševe knjige u "Gavelli". Predvorje "Gavelle" je prepuno, a mjesta sva popunjena.....Svi V.B.Z-ovci na broju. Iako to nije njihovo izdanje....Sandra Pocrnić Mlakar, Maja Marching i još mnogi drugi...Darija i ja cijelu smo promociju prestajale - a tko nam je kriv kad smo uživale u kolačima....:))))
Naklada OceanMore , izdavač ove knjige, organizirala je promociju romana “Sunčanik” Damira Karakaša!
U razgovoru su sudjelovali Damir Karakaš, Gordana Farkaš Sfeci i Ivica Đikić.
Glazbeni intermezzo: Željka Somun, saksofon i Juran Oharek, harmonika
O AUTORU:
Damir Karakaš autor je niza književnih djela, od kojih je većina postigla veliki uspjeh te osvojila brojne nagrade.
Za “Sjećanje šume” dobiva Nagradu „Fric“ za najbolji roman u Hrvatskoj objavljen 2017. godine, Nagradu „Kočićevo pero“ te prestižnu talijansku nagradu PREMIO ITAS. “Proslava” dobiva Nagradu tportala za najbolji roman 2019. godine, a 2021. roman “Okretište” osvaja regionalnu Nagradu „Meša Selimović“. 2023. objavljen je roman je “Potop”, a najrecentiji roman “Sunčanik” (2025.) u kratko je vrijeme privukao pažnju kritike i publike
Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.
Novi roman Damira Karakaša donosi slojevitu lirsku priču, istovremeno nježnu i grubu, o putovanju djeda i unuka, o njihovoj potrazi za vragom – postoji li on uopće?
Hodajući kroz zadivljujuću prirodu svjedoče neobičnim događajima i upoznaju osebujne ljude, gradeći međusobnu povezanost i bliskost.
Vrlo zanimljivo i neobično, slažete se? Nisam još pročitala. Navodno su opisi prirode posebni! Trebaš zainteresirati opisima. A nisu svi Proust....i njegovi kolačići...
Malo mojih fotkica:
Autor u elementu: čita ulomak iz svoje knjige....Iza njega naviruje Gordana Farkaš Sfeci....
Potpisivanje knjige....
Ljub!
- Statistika
Zadnja 24h
6 kreiranih blogova
148 postova
383 komentara
170 logiranih korisnika
Trenutno
3 blogera piše komentar
15 blogera piše post
- Blog.hr