novi korisnik

kreiraj blog!

registriraj me!

cool

Isključi prikazivanje slika

18

pet

10/19

Tražila sam osmijeh

andrea-bosak.blog.hr

Promatrajući jučer ljude koji hodaju gradom, koji sjede u tramvaju vidjela sam da nitko nema osmjeh, svi su zamišljeni, tužni, potišteni i u jednom trenutku poželjela sam viknuti "Nemojte biti zamišljeni, nemojte biti tužni, osmjehnite se jer osmijeh vam daje ljepotu. Podignite pogled prema nebu i dozvolite zrakama sunca da vam miluju obraze, budite ponosni jer hodate, možete i trčati, možete plesati kada poželite, možete raditi, možete uživati kako vas volja jer život ima svojih ljepota."
Ne, naravno vikala nisam ali tražila sam osmjeh na licima prolaznika ali osmjeh vidjela nisam.

Utisci iz teatra...

dinajina-sjecanja.blog.hr





Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo.

Wyslawa. Szymborska.





Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene kazališne svakodnevice. Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti.
Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice.

Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

Često razgovarajući bježimo od svakodnevice... oglušujemo na njenu banalnost prepunu izvješća o ljudskim nesrećama, tugama, zloćama, zlobama, taštinama... odlazimo u gradove nepostojeće na ovozemaljskim stazama… u prostornosti oslikane rukom neumornog nutarnjeg mislioca… u vremenitost metuzalemskih razmjera… ideokinetičnost nutarnjeg neba postaje kalendar neprolaznih trenutaka… sakupljačica metafora koje nastaju u dijalozima i ostaju pohranjene u pamćenju… kada ih pokušam pretočiti u štivo dobijaju drugačije značenje… oblik besmislenih sintaksi koje osakaćuju pitkost napisanog… postaju svjedočanstva neprenosivosti osjećanja osjećaja u razumljivu tekstualnost…

Čitam davno napisano… potrošili smo sve žetone koje smo krili u džepovima sanja… hazardirali smo do posljednjeg okretaja svijeta… žrtvovali dan i dobili vječnost… zakoračili smo na staze razgranatog vremena… krenuli kroz maglovite velove neznanja ispisujući poeziju trenutka… osjetili nepotrebnost odbrojavanja satova… sve se uvijek zrcalilo u nama… živjeli smo ekliptiku sunca rotirajući u vrtlogu praistine… nevažnost mjerenja vremena se ogledala u nezaustavljivim mjenama… umirali smo i rađali se… jutrenja su bila uskrsnuća u onom djeliću svemira na kojem smo u sutonima uranjali u smrtnost… igra za sanjare?…

Postali smo igrači sa mjehurićima vječnosti… promatrali pretakanje ničega u ništa… nestvarnu stvarnost u kapi vode na dlanu kozmosa… jedino je svjetlost bila sveprisutna i snažna u svom prelamanju u rapsodiju boja… igralii smo se sa nijansama njena dolaženja… hvatali trag njenog odlaženja… nepostojeći grad je utočište bjeguncima iz svrsishodnosti neživljenja… carstvo boga Kairosa… bezgraničje prostor- vremena u kojem Sunce nikada ne zalazi… svjetlost udomljena u zavijutku svevremena… tajanstvena šifra kojom otvaramo kapije sužanjskih ćelija i oslobađamo zatomljene mogućnosti… pretačemo ih u umijeće življenja…

Vratili smo se obogaćeni nadzemaljskim svitanjima… osluhnuli zemaljske riječi prepune prekora… i oglušili na osude izgovorene jezikom taštine… i u bjelini svjetlosti pronalazili odgovore na tisućljetna pitanja…

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista…

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji. Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti pa strasti u tim trenucima nahrupe u naš život.

Znam… ovo zvuči kao utopija ispisana rukom sanjara… ali mi stojimo na rondou sudbine… mi vjekujemo pod raspelom na kojem ljubav umire i rađa se nova, a uvijek ista...

Dijana jelčić

#Vrijeme je

lisbeth.blog.hr

Vrijeme je da se kaže.
Vrijeme je da se počne pričati o tome, jer, ne zaboravite: devedeset posto svih tih sranja nisu prijavljena i devedeset posto tih sranja učine poznate osobe.
Ovo sigurno neće biti napisano kako se spada, niti pitko za čitanje kao što ja to ponekad znam učiniti, vjerojatno će ispasti više kao krik nego šapat, jer tako to bude kad o nečemu predugo šutite.
Navršila sam devetnaest kad sam bila silovana. To je bio moj prvi seks. Učinio je to poznanik moje prijateljice koji nas je povezao kući nakon izlaska.
Ja sam htjela izaći kod njezine kuće, nije bilo daleko od mojeg stana, ali ona je inzistirala, ma šta se bojiš, to mu je usput i gurala me natrag u auto.
Poslije sam se pitala…
Poslije se više nismo družile..
Ne nismo išli prema mom stanu. Tu je počela rasprava, objašnjavanja i nagovaranja na odlazak na neko piće, ja sam inzistirala da me pusti a on nastavio sa tim sranjima koja idu, onda sam prvom prilikom otvorila vrata i pokušala iskočiti van.
Nisam uspjela, shvatio je što hoću i naglo zaustavio auto, izašao, izvukao me za kosu i počeo tući onako, kao da sam muško, šakama. Na cesti. Jednoj od prometnih cesta u Zagrebu. Ljudi su prolazili u autima, ali nitko nije stao.
Na kraju me ugurao na zadnje sjedalo i vozio unedogled do neke šume. Ja sam tad mislila da će me ubiti. Skupljala sam snagu i čekala da stane. Otvorila sam vrata i opet počela bježati. Ispred mene je bila tamna površina vode s odrazom mjeseca. Bajeri, tako ih zove, mjesta gdje se iskapao šljunak, pa ostanu ta tamna mala jezera nepoznatih dubina i nesigurni za plivanje. Ne znam gdje je to mjesto. Ne želim znati niti vidjeti.
Nisam uspjela pobjeći ni taj put.

Neću vam opisivati taj dio. Reći ću vam što mi je ostalo u glavi nakon svega – njegov smijeh. Radostan smijeh, kao netko tko dobije dugo očekivan dar pod bor ili iznenadni dobitak . Smijao se i pitao me jesam li bio dobar. Udario me opet jer nisam odgovorila na vrijeme.
Taj je seronja stvarno volio tući žene.
Ostavio me negdje na pola puta. Na ovaj način: izvukao je pištolj odnekud, možda je bio ispod sjedala, rekao da izađem van i tražio da hodam ispred njega. Pitao je da li vidim to? Nisam vidjela ništa. Bio je mrak, neosvijetljeno područje, ali sam ipak klimnula glavom. Tu ćeš završiti ako budeš pričala o ovom.
Čula sam da se vratio u auto, čula sam kako odlazi ali sam i dalje stajala dok nije bilo više nijednog zvuka oko mene.

Ne znam koliko mi je trebalo da dođem do neke normalne ceste koju sam prepoznala, činilo mi se satima. Skrivala sam se svaki put kad bi čula da dolazi neki auto, bojala sam se da je on ili netko sličan njemu koji će mi napraviti još veće sranje.
Otišla sam direktno na policiju.
Rekli su mi da nema smisla išta poduzimati. On je sin jednog uglednog suca, oženjen, otac dvoje male djece, a je sam nitko. Ja sam netko tko je izašao iz doma, bez kuće, roditelja, imena koje nešto znači. Nema nikakve šanse da bude optužen, samo ću se navući još veće sranje na glavu, tako su mi rekli.
Policajac me odveo kući i rekao mi da nisam prva. I da mi može reći da su sve koje su ga prijavile bile slične meni-nitko. I nikad nije osuđen. I neka pazim na sebe. Bio je rat, silovane žene bez ikoga nisu bile nikome prioritet…..

Poslije sam mislila da bi mi bilo lakše da nije bio prvi put, ali to je glupost. To nema veze. Isto je.
I da, nosila sam široke traperice i široku majicu. Tenisice pumine bijele. Ništa seksi. Ništa provokativno. Ništa.

Da li mi je ostavilo trag -naravno, ali imala sam sreće. Nisam bila teže ozlijeđena, nisam skupila neku boleštinu, nisam ostala trudna i tada nije bilo mobitela. Ni interneta. Nije se moglo snimati, šerati, objavljivati.
I ne mogu zamisliti kako teško može biti kad taj teret koji nosiš, koji je neizdrživo težak sam po sebi, još bude prisutan u nekom mediju, da te ponizi do kraja, da ti oduzme onaj zadnji tračak dostojanstva koji pokušavaš zadržati da bi mogao dalje. Da te svede na stvar. Na roba. Objekt bez prava.

Najteže mi je danas, kad imam kćer koja odrasta. Prošlo je dvadeset godina. Ali posljedice još uvijek nosim. Dvadeset godina. To su posljedice silovanja. Trajno stanje.
Nije to loš seks koji se zaboravi, to je oduzimanje svega što jesi.

Plamene zore, mladi radnici...

nachtfresser.blog.hr



Još jedno ustajanje prije pet. Jin svejedno neće po mraku vani. Ja već bio nakon tuširanja i lijepo se preznojio, sad bi mogao opet pod tuš, al naravno, tko bi imao volje. Prenio sam naime sedam baksi radenske iz auta u podrum, na akciji su pa smo ispraznili jedan trgovački centar. Na twitteru mi frendica skrenula pozornost da bacim oko na twittove Milića Vukašinovića, samozvanog doktora za rokenrol, veli, e to je pravi seksizam, vidim samo koliko su se mjerila promijenila, Milić, iako uskoro puni 70 je ostao uvijek isti, sirov kao i njegovi obožavatelji, no to nikad ne bih nazvao seksizmom, pa ni kad objavljuje u punom klubu video s golom ženom koja pjeva narodnjake, koji mu je poslao neki obožavatelj.
Ništa, valja nama krenuti, još jedan štrajkački dan, pola mi je razreda po domovima, barem je njima svanulo, mislim da su svi još jučer otputovali kućama. Nisam baš neki optimist, pogotovo otkako nam se Ribić priključio, al eto, ja sam uvijek zadnji koji bi odustao.

Plamene zore, mladi radnici...

nachtfresser.blog.hr



Još jedno ustajanje prije pet. Jin svejedno neće po mraku vani. Ja već bio nakon tuširanja i lijepo se preznojio, sad bi mogao opet pod tuš, al naravno, tko bi imao volje. Prenio sam naime sedam baksi radenske iz auta u podrum, na akciji su pa smo ispraznili jedan trgovački centar. Na twitteru mi frendica skrenula pozornost da bacim oko na twittove Milića Vukašinovića, samozvanog doktora za rokenrol, veli, e to je pravi seksizam, vidim samo koliko su se mjerila promijenila, Milić, iako uskoro puni 70 je ostao uvijek isti, sirov kao i njegovi obožavatelji, no to nikad ne bih nazvao seksizmom, pa ni kad objavljuje u punom klubu video s golom ženom koja pjeva narodnjake, koji mu je poslao neki obožavatelj.
Ništa, valja nama krenuti, još jedan štrajkački dan, pola mi je razreda po domovima, barem je njima svanulo, mislim da su svi još jučer otputovali kućama. Nisam baš neki optimist, pogotovo otkako nam se Ribić priključio, al eto, ja sam uvijek zadnji koji bi odustao.

Plamene zore, mladi radnici...

nachtfresser.blog.hr



Još jedno ustajanje prije pet. Jin svejedno neće po mraku vani. Ja već bio nakon tuširanja i lijepo se preznojio, sad bi mogao opet pod tuš, al naravno, tko bi imao volje. Prenio sam naime sedam baksi radenske iz auta u podrum, na akciji su pa smo ispraznili jedan trgovački centar. Na twitteru mi frendica skrenula pozornost da bacim oko na twittove Milića Vukašinovića, samozvanog doktora za rokenrol, veli, e to je pravi seksizam, vidim samo koliko su se mjerila promijenila, Milić, iako uskoro puni 70 je ostao uvijek isti, sirov kao i njegovi obožavatelji, no to nikad ne bih nazvao seksizmom, pa ni kad objavljuje u punom klubu video s golom ženom koja pjeva narodnjake, koji mu je poslao neki obožavatelj.
Ništa, valja nama krenuti, još jedan štrajkački dan, pola mi je razreda po domovima, barem je njima svanulo, mislim da su svi još jučer otputovali kućama. Nisam baš neki optimist, pogotovo otkako nam se Ribić priključio, al eto, ja sam uvijek zadnji koji bi odustao.

Po želji Dioklecijana...

stella.blog.hr


Upravo sam saznala da je otišla draga Splićanka,
blogerica Nutrina s ovog bloga. Zbog bolesti nije
bila aktivna na blogu duže vrijeme. Ovu šetnju
posvećujem njoj, dok njena napaćena duša kreće na
put prema rajskim livadama.

Nalazimo se s Ivanom koji nas vodi u Dioklecijanovu palaču.
Dioklecijan je dao da se ova velika palača sazida kako bi u njoj
proveo posljednje godine života poslije abdikacije 305. godine.

Na samom ulazu suvenira koliko vam srce želi.


A što bi žena gledala nego nakit?

Izlazimo na Peristil, katedralni trg. Turistička sezona
u Splitu traje 365 dana u godini.



Može li bez legionara? Ne može.

Ulazimo u Vestibul. To staro carsko predvorje i danas
djeluje monumentalno.



Slušamo klapu u Vestibulu. Pravo mjesto za to!

Obilazimo "Jupiterov hram, građen od 295. do 305. god, kao dio
palače cara Dioklecijana. Vjerojatno je bio posvećen vrhovnom
rimskom božanstvu i Dioklecijanovom božanskom ocu Jupiteru."


Svod je još uvijek fascinantan.

"Tokom kasne antike i srednjeg vijeka hram je pretvoren u
krstionicu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju, a kripta je posvećena
svetom Tomi."



(nastavit će se)

17

čet

10/19

Tikve

yulunga2.blog.hr






Zapravo - peciva s pireom od bundeve, punjena mozzarellom... moj prijedlog, ako ako ste zainteresirani za malo 'kuhinjskog posla'.
Sama ideja nije moja, teško je danas biti originalan i raditi nešto što drugi već nije :I, no, to ipak ne znači da se i sami ne možemo okušati (i možda nadograditi) u realizaciji tuđih ideja. U nekima samo, jasno... ne želimo biti baš ppravi lopovi :)

Na Internetu se može naći dosta različitih izvedbi ovih peciva (ne bih znala reći koji je originalni)... ja sam napravila nekakvu svoju verziju, ali nisam se odmaknula puno od većine.

Na OVOM linku imate recept za peciva koja su dosta nalik mojima... a recept za smoothie sam u potpunosti 'pokrala' :I
Moje tople preporuke, iako skoro ništa od ovoga nisam radila za sebe, nego za roditelje... ja baš i nisam 'od tikvi' :I


Ako se odlučite malo 'zaigrati', bilo bi lijepo sa pokažete kako je vama uspjelo.








































Čuđenja

moj-pinklec.blog.hr

Picture 021
(by Puzzaa / Flickr )


Ti se čudiš
što smo postali daleki.
Čudim se i ja
kako sam mogla danima čekati te
dok sam razlomljene duše stajala na kolodvoru,
dok noći nije ispunjavao san, već suze,
dok sam izmolila više molitvi nego sve časne u samostanu.
Čudim se kako nisi osjetio ni moju bol, ni razlomljenost,
ni potrebu da čujem : sve će biti dobro,
jer željela sam riječi osjetiti na ramenu.
Čudim se
svojoj nevjeri i ludoj nadi da ćeš me pronaći
po komadićima duše koje sam ostavljala kao putokaze do sebe,
po suzama što blješte u noći,
po nemoći u svakoj riječi, po čekanju na kolodvorima.
Čudim se
kako onda , dok sam čekala, nisam znala da nećeš doći,
da se bojiš mojih strahova i razlomljenosti,
a da je u meni snaga puno veča od tvojih riječi,
puno veča od mojih boli i od mene same.
Još me možeš naći na kolodvoru,
ali ne kako čekam , već sakupljam komadiće sebe
koje sam tamo tamo ostavljala dok sam čekala.
Neka su čekanja potrebna da spoznamo njihovu nepotrebnost,
da ne ostavljamo komadiće sebe kao putokaze,
jer , ako srce nije dovoljan putokaz,
onda je sve ostalo uzalud.
Čudim se,
sebi od nekog vremena prije.

Igra: Nađi pošiljatelja poruke!

nepoznatizagreb.blog.hr



Selska cesta, Srednjaci. Snimio: Vanja


Tek 200-injak metara od lokacije prethodnog posta, trgovine Lidl na SElskoj cesti, naišao sam na ovo upozorenje prikačeno na stablo platane.

Pa si mislim, tko li je to bio tako ljubazan pa si dao truda da objesi ovakvo upozorenje?
(u svakom mu slučaju hvala što si je dao truda i upozorio prolaznike i bicikliste!)

Možda je netko od susjeda ili netko od čestih prolaznika tim puteljkom, uočio je čavle na putu pa je htio upozoriti ljude?
Pitanje: Mogao je možda pobrati te čavle, vjerojatno bi to bio utrošak energije sličan printanju i postavljanju poruke, a bilo bi efikasnije.

No, možda na tome mjestu netko učestalo baca čavle jer ne voli da mu se tamo npr voze biciklisti?
Pa bi onda dotični možda čak i maknuo poruku kako bi čim više biciklista probušilo gume?

Ili, možda je čak dotični bacač čavala napisao poruku, jer njemu nije stalo da si ljudi buše gume, ali mu iz nekog razloga jest stalo da se ne voze tim puteljkom (dužine 1 metar, kojim se zaobilaze stepenice)?

Komplicirano ...
Imate li vi možda još neku priču koja bi se mogla povesti pod ovaj slučaj, neku treću varijantu koja objašnjava odnos bacača čavala i postavljača poruke?
wink

Igra: Nađi pošiljatelja poruke!

nepoznatizagreb.blog.hr



Selska cesta, Srednjaci. Snimio: Vanja


Tek 200-injak metara od lokacije prethodnog posta, trgovine Lidl na SElskoj cesti, naišao sam na ovo upozorenje prikačeno na stablo platane.

Pa si mislim, tko li je to bio tako ljubazan pa si dao truda da objesi ovakvo upozorenje?
(u svakom mu slučaju hvala što si je dao truda i upozorio prolaznike i bicikliste!)

Možda je netko od susjeda ili netko od čestih prolaznika tim puteljkom, uočio je čavle na putu pa je htio upozoriti ljude?
Pitanje: Mogao je možda pobrati te čavle, vjerojatno bi to bio utrošak energije sličan printanju i postavljanju poruke, a bilo bi efikasnije.

No, možda na tome mjestu netko učestalo baca čavle jer ne voli da mu se tamo npr voze biciklisti?
Pa bi onda dotični možda čak i maknuo poruku kako bi čim više biciklista probušilo gume?

Ili, možda je čak dotični bacač čavala napisao poruku, jer njemu nije stalo da si ljudi buše gume, ali mu iz nekog razloga jest stalo da se ne voze tim puteljkom (dužine 1 metar, kojim se zaobilaze stepenice)?

Komplicirano ...
Imate li vi možda još neku priču koja bi se mogla povesti pod ovaj slučaj, neku treću varijantu koja objašnjava odnos bacača čavala i postavljača poruke?
wink

trč, trč

aniram.blog.hr

Platila sam sve dugove, obavila sva obadva petminutna telefonska razgovora s doktorima, jedan za sebe, drugi za milumajku kraljicu svih hipohondara, bila na tržnici, poslala važan mail važnome savjetniku iz hzza, odradila petnajst minuta ubitačnih vježbi za ubitačne trbušnjake, odslušala jednu četvrtinu tečaja za usavršavanje skilsa u ilustratoru, donekle uspješno izbacila neku dehidriranu kakicu, prostrla veš, nacrtala nedostajuće latice na velikoj slici suncokreta koja me plaši pa nikako da je završim, pojela bananu, primjetila kod tuširanja da mi je konačno otpao onaj sasušeni fibrom koji je prije svega pocrnio, otkrila da mi je slikica sa naslovne nestala zato jer sad treba da se plati, neću da platim, sve mi danas kao ide, osim što se nikako ne mogu riješiti tog osjećaja blokade i anskioznosti. Iako... sve mi ide isprve, onako, baš... a ipak, toliko toga je još neodrađeno i visi nad glavom, sve te bolesti i smrti i nesreće koje se još nisu dogodile, sve to tako nekako prijeti i ne mogu se oteti dojmu da se ne mogu oteti.
Tinejđeri su u preuređenom parku zaposjeli onu najnoviju ljulju-mrežu i vrište do iznemoglosti, ne mogu se oteti želji da ih zalijem ledenim šmrkom, ali nemam šmrka na svu sreću nas sviju, imam samo blokade i anskioznosti. To dođe valjda s godinama, ti ulasci u menopauze i hormonalne neravnoteže, prije je to bio lako uhodani proces, strah, anksioznost, blokade, frustracije, čokolada, i bum, eto menge, eto sunca, eto sreće, eto ljubavi, pa sve onda ispočetka. Sad to više nema ni reda ni pameti, ni najgore od svega, predvidljivosti. Ni pomoći, čini se, naravno, jer da ima onda ne bi bilo blokade i anskioznosti.
Pročitala sam negdje da sam kao pripadnik krvne grupe 0 puna adrenalina i da moram trčati, trčati, trčati barem tri puta tjedno po četrdeset minuta e da bih bila normalna, inače me guši, a i da je zdravo trčati jer to spriječava osteoporozu u menopauzama, a i dobar je osjećaj imati zategnuto tijelo jer to je ta čuvena mladost od koje se je tako teško oprostiti, zato pratim na Instagramu jednu babu od skoro 70 koja se bavi bodibildingom pa izgleda kao Igipop, ali sa sisama i ljepšim licem. Ono, vidi se sva mišićna anatomija i sva suva kožica koja tužno visi. Sve što visi to je tužno osim šišmiša, viseći šišmiš je slatki.
Moram ponovno početi trčati. Kupiti prvo patikice trkalice. Ako patikice trkalice nisu udobne onda žuljevi ne daju trkati. Pa su zato patikice trkalice skupe, pa zato onda prije svega treba početi zarađivati. Ko zna kad ću opet krenuti trčati... opet na početku....


Aliteracija...

staroinovo.blog.hr


JESENJA PJESMA

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.
I cvrkuću ptice.

M. Krleža

















Pod drugim nebom

astrosailor22.blog.hr

Nigel Davies, čiju povijest Evrope ste vjerojatno vidjeli kao podebelu
2 kg knjižurinu, ili na njoj istrenirali mišiće tokom čitanja, napisao je
mnogo knjiga. Toliko da je u pisanju došao do samih granica onog o čemu
povjesničari obično pišu. Pa je napisao "Pod drugim nebom: globalno putovanje
kroz povijest" (moj prijevod, u originalu je "Beneath another sky: a global
journey into history". Ja sam čitao poljski prijevod pod naslovom "Na krańce
świata, podróż historyka przez historię". Ne nalazim hrvatsko izdanje, ispravite
me molim ako netko zna).

Poznati povjesničar je davaio seriju predavanja na liniji koja ga je vodila
preko rjeđe posjećivanih područja, pa se pozabavio njihovom povijesti. Pri
tome je i čitaoca uputio u neke malo poznate - iako nimalo tajne -
činjenice iz starije i moderne povijesti. Upravo ova druga komponenta ovog
opsežnog, 800 straničnog djela, je najbolji dio priče. Morali bi se poprilično
naklikati internetom da pronađete podatke koje je Davies ispisao, a za
dobiti kakav-takav pregled nad njima morali biste poprilično godina studirati
povijest.

Knjiga nije monumentalno, iscrpno djelo kao "Evropa", ali je mnogo iscrpnija
i smislenija nego ono što možete naći u Lonely Planet ili sličnim publikacijama
kad idete na daleko putovanje. Ili u lokalnim povijesnim reklamnim napisima koji
su vjerodostojni koliko i izdanja povijesnog odjela manje ili više irelevantnog
hrvatskog sveučilišta ili samizdat ćaknutih samozvanih (ili čak akademskih)
povjesničara ili predsjednika banana republika.

Popis poglavlja odaje putanju na kojoj je Davies držao predavanja tokom svog
putovanja oko svijeta: Baku, Emirati, Delhi, Malezija, Singapur, Mauricijus,
Tasmanija, Novi Zeland, Tahiti, Teksas, Manhattan, Madera, Frankfurt. Među tim
poglavljima je još par u kojima daje širi kontekst, kao "Evropska povijest za
izvoz", "Oriens", "Trans-atlantik" i "FRA" o avio-katastrofama.

Posebno su mi bili zanimljivi dijelovi o Teksasu i Manhattanu, s pravom ih
je postavio uz Mauricijus i Tahiti, toliko su zapravo egzotični. Šteta da
nam o tom dijelu povijesti više ne pričaju, gubimo vrijeme na popis nebitnih
kraljeva, a mogli bi djecu naučiti nešto zanimljivog.

Ako ste zainteresirani za opću povijest, a ne brojanje krvnih zrnaca ili
anti- ili pro-fašističke pisarije koje nam obično serviraju kao "Povijest",
preporučam. Autor piše zanimljivo i nećete pola teksta prespavati.

Pod drugim nebom

astrosailor22.blog.hr

Nigel Davies, čiju povijest Evrope ste vjerojatno vidjeli kao podebelu
2 kg knjižurinu, ili na njoj istrenirali mišiće tokom čitanja, napisao je
mnogo knjiga. Toliko da je u pisanju došao do samih granica onog o čemu
povjesničari obično pišu. Pa je napisao "Pod drugim nebom: globalno putovanje
kroz povijest" (moj prijevod, u originalu je "Beneath another sky: a global
journey into history". Ja sam čitao poljski prijevod pod naslovom "Na krańce
świata, podróż historyka przez historię". Ne nalazim hrvatsko izdanje, ispravite
me molim ako netko zna).

Poznati povjesničar je davaio seriju predavanja na liniji koja ga je vodila
preko rjeđe posjećivanih područja, pa se pozabavio njihovom povijesti. Pri
tome je i čitaoca uputio u neke malo poznate - iako nimalo tajne -
činjenice iz starije i moderne povijesti. Upravo ova druga komponenta ovog
opsežnog, 800 straničnog djela, je najbolji dio priče. Morali bi se poprilično
naklikati internetom da pronađete podatke koje je Davies ispisao, a za
dobiti kakav-takav pregled nad njima morali biste poprilično godina studirati
povijest.

Knjiga nije monumentalno, iscrpno djelo kao "Evropa", ali je mnogo iscrpnija
i smislenija nego ono što možete naći u Lonely Planet ili sličnim publikacijama
kad idete na daleko putovanje. Ili u lokalnim povijesnim reklamnim napisima koji
su vjerodostojni koliko i izdanja povijesnog odjela manje ili više irelevantnog
hrvatskog sveučilišta ili samizdat ćaknutih samozvanih (ili čak akademskih)
povjesničara ili predsjednika banana republika.

Popis poglavlja odaje putanju na kojoj je Davies držao predavanja tokom svog
putovanja oko svijeta: Baku, Emirati, Delhi, Malezija, Singapur, Mauricijus,
Tasmanija, Novi Zeland, Tahiti, Teksas, Manhattan, Madera, Frankfurt. Među tim
poglavljima je još par u kojima daje širi kontekst, kao "Evropska povijest za
izvoz", "Oriens", "Trans-atlantik" i "FRA" o avio-katastrofama.

Posebno su mi bili zanimljivi dijelovi o Teksasu i Manhattanu, s pravom ih
je postavio uz Mauricijus i Tahiti, toliko su zapravo egzotični. Šteta da
nam o tom dijelu povijesti više ne pričaju, gubimo vrijeme na popis nebitnih
kraljeva, a mogli bi djecu naučiti nešto zanimljivog.

Ako ste zainteresirani za opću povijest, a ne brojanje krvnih zrnaca ili
anti- ili pro-fašističke pisarije koje nam obično serviraju kao "Povijest",
preporučam. Autor piše zanimljivo i nećete pola teksta prespavati.

Statistika

Zadnja 24h

6 kreiranih blogova

148 postova

383 komentara

170 logiranih korisnika

Trenutno

3 blogera piše komentar

15 blogera piše post

Blog.hr

Uvjeti korištenja

Pravila zaštite privatnosti

Politika o kolačićima

impressum