Blog se gasi za dva tjedna!
Šok i nevjerica!
Mnogo ljutitih i uvredljivih riječi mogla bih sad negodujući istresti u lice koje je donijelo tu odluku.
To lice nema pojma što radi. A i kad bismo mu to pokušali opisati, ne bi razumjelo.

Ne mogu vjerovati da će mi neki tamo samo tako ugasiti drage ljude!
Tim ljudima ne znam ime, nemam pojma kako izgledaju, odakle, su, kojeg su spola, dobi, rase, religije, ali osjećam da pripadamo jedni drugima, da su moje jato. Moji ljudi. Bliskiji od nekih koji su mi blizu.

Godinama se motamo po ovom blogu. Dodirujemo se u prolazu, jedni drugima upadamo u prostor. Nešto metafizičko nas spaja. Koliko god bila neobična veza koja nas veže, krhka, nepouzdana, možda čak i iracionalna, ne mogu zamisliti da će nepoznati netko stisnuti gumb i pokidati spone koje nas vežu.

Kad umre ovaj blog, sigurno ćemo se sresti u nekom blogovskom raju. Blogovskom nebu. Negdje.
Vjerujem da postoji još neko mjesto gdje ćemo se sresti

Koja nam je nova adresa?