MALI SUNCOKRET

18.02.2025., utorak

"I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo..." Nakon današnje inauguracije predsjednika RH svi se pitaju koja je to kineska kletva koju je Zoran Milanović spomenuo “da je stigla svijet” u posljednjih pet do deset godina. Ona glasi: “ Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima” Zanimljivo je blaga riječ za teška vremena, od apsurda klimatskih promjena preko zemljotresa, tajfuna i orkana, pandemije, poplava, nadstrešnice, djece koja ubijaju, ljudi koji oduzimaju živote majkama svoje djece do strašnih ratova koji se ne gase, preko čudnih likova koji o tome odlučuju. Vremena su kokuzna, kako davno reče jedan naš pjevač, a nama već dugo, dugo nije dosadno. Živimo ili životarimo u velikoj brizi. Ono o čemu se još danas pričalo glede inauguracije su gosti kojih je bilo duplo više nego prošli put, ali među njima nije bilo onih koji također vode državu RH. Mene se to baš i nije nešto dojmilo, više sam razmišljala o gospođi Vjeri, najstarijoj partizanki koja je u svojoj 101. godini došla iz Dalmacije pričajući novinarima svoju priču o proživljenim bitkama na Sutjesci i Neretvi. "Ko to more platit?", kako kažu Dalmatinci. Među gostima su bili i predsjednikovi sinovi, od kojih je jedan isti otac, a drugi slika majke, prve dame RH gospođe Sanje Musić Milanović koja je ponovo bila besprijekorno elegantna i vjerna svom nenametljivom modnom stilu. Samo ću komentirati njen broš, zlatni list lipe, a lipa je sveto slavensko drvo, drvo ljubavi. (Sad ću malo iskočiti iz glavne teme i napraviti digresiju: pola godine već tražim za prijatelja čaj od lipe u filter vrećicama. I nećete vjerovati: NEMA. Ne proizvodi se više, kaže mi djelatnik iz oficijelne trgovine Franck. Kako se mi lako odričemo sebe samih, u ime đumbira, kurkume i još koječega…) I za kraj, ne mogu da ne spomenem filipinsku djevojčicu koja je fenomenalno na hrvatskom dijalektu, glasom slavuja, otpjevala staru međimursku pjesmu “Dej mi, Bože, joči sokolove”. Filipinka Kristel živi i školuje se u RH četiri godine. I još za kraj: kao i prošli put, predsjednik je ponovio stih EKV: “Ovo je kuća za sve nas.” Bravo! Želim mu vjerovati. Živjeli!

07.12.2024., subota

Ime: Rajko Prije nekoliko dana u Zagrebu je promoviran posthumno izdan album Rajka Dujmića “Tko to zove ime moje”. Za realizaciju tog projekta su zaslužni njegov sin Tin , supruga Snježana i nekolicina prijatelja koji ga se nisu odrekli. Za razliku od Splita koji sa velikim poštovanjem, pijetetom i ljubavlju obilježava godišnjice Oliverove smrti, Zagreb je zaboravio ove četiri godine na gospodina Dujmića, jednog od najplodnijih hrvatskih skladatelja sa 1 800 skladbi, koautora ne zvanične himne RH “Moja domovina” i eurovizijske pobjedničke pjesme, najmlađeg dobitnika Porina za životno djelo i tvorca najvećih hitova na prostorima ne samo svoje sadašnje države, nego i one nam bivše. Rajko je pjevao o svemu što život znači: o ljubavi. o majčinim očima, o dječaku plavom, o rukama, o kiši i duši, o suncu, o ženi koja ustaje u pola šest, o tom kako pjevaju šume, o smrti, o skitnici koju ne drži mjesto jer je vuku daljine, o zagrebačkom Trgu cvijeća i o tom “kako je dobro vidjeti te opet”, pjesme od koje se nekad orio Dinamov stadion. Poznato je kako su članovi benda čiji je Rajko bio duša i srce “Novi fosili” otpisali svog vođu zbog njegovih navodnih poroka, ali su svesrdno prisvojili njegovo životno djelo koje je tako “poročan” pola stoljeća stvarao. Sve to više i nije važno “dok suza pada s trepavica”, za ime Rajko, u prosincu 2024. P.S. Želim vam lijepu, sretnu i zdravu zimu, dragi blogeri. Čuvajte sebe i svoje prijatelje

08.08.2024., četvrtak

Ne dirajte mi Unu Sve relevantne podatke o devastaciji Vrela Une možete pročitati na portalu Udruga Una Srb. *** Kako ne mogu biti učesnik prosvjeda i ne mogu zajedno s gospodinom Darkom Rundekom čuvati Unu, mogu bar riječju podržati sve te dobre ljude koji brane Unu.. Stari post utorak, 13.05.2008. U snu ponekad svratim u svoj rodni grad i vjetar sreće se javi poznatim mirisom. Samo u snu prošetam obalama i mostovima rijeke, u kojoj žive moje uspomene, kao svjetlucave ribice. "Zavičaja se ne sjećamo, jer ga nikad nismo ni zaboravili. On živi u nama, trajan i stvaran, neizmijenjen, jer ne podliježe ni sili zaborava ni magiji sjećanja. Uvijek ga nosimo u sebi, jer nikad ne prestajemo živjeti u njemu". ( Meša S.) Zavičaj je mjesto od koga kreće naše pamćenje. Zavičaj je jedan dio života iz kojeg odlazimo odrastanjem i željom, a vraćamo se izborom i potrebom. Rođena sam na riječnom otoku, na jednoj od ada moje smaragdne rijeke. Moje dvorište je bilo prozirno zeleno, a moji putevi... osam mostova koji su spajali obale i ljude, i kojima su se od nekud vraćali meni, najdraži moji: roditelji, sestra, prijatelji, učiteljica. Legenda kaže, kako je rimski vojnik iz tko zna kojeg rata na Balkanu, zadivljen ljepotom moje rijeke, uzviknuo njeno ime. Uvijek sam se pitala, da li je taj tužni vojnik, jer svi vojnici su tužni, zanesen prizorom ljepote , imenovao moju rijeku ili vrisnuo ime svoje ratom udaljene ljubavi: UNA. I vjerovala sam da je morao stajati baš na adi mog rođenja. Pričali su mu ljudi s mora kako teško žive bez svoje vode, svog komadića morskog beskraja... kom se uvijek vraćaju. Rekla mi je sestra: "Tko je jednom doživio ljepotu Une i Plitvičkih jezera, tog ne može iznenaditi čarobna Niagara". Ovo je priča o odlasku, koji ne podrazumijeva povratak. Priča o svim onima čija tužna sjećanja čini mozaik satkan od komadića malih istina, malih beskraja njihovih ravnica, mora i rijeka. Ovo je priča o danima koji se broje i priča o snovima koji se ponekad sanjaju.

12.07.2023., srijeda

Kundera Umro je Milan Kundera, jedan od meni omiljenih književnika. Njegovo obimno književno djelo obogatilo je moj život. Čitala sam ga s velikom radošću, a citat, "atom", koji izdvajam trajno se uselio u neki moj moždani džepić. Hvala Mu, slava Mu Počivao u miru. "Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati." Milan Kundera, Identitet

20.03.2023., ponedjeljak

Pozdrav proljeću "Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam…" Ivo Andrić

31.12.2021., petak

Dragi blogeri, s nadom da ćemo se u zdravlju grliti i rukovati bez straha, otkriti svoja lica s osmijehom i nadoknaditi sve one uskraćene nam susrete i poljupce, pozdravljam ovu tešku godinu na odlasku i nestrpljivo čekam Novu! Neka nam je sretna! Živjeli! (Glazba i tekst: Arsen Dedić)

30.04.2021., petak

"Moj slatki Sputnik"! U posljednjoj godini prošlog stoljeća Haruki Murakami je objavio kratki roman „Moj slatki Sputnik“ ili „Sputnik – ljubav“. Pretpostavljajući da njegovi zamišljeni čitatelji možda ne znaju što je to Sputnik ili Sputnjik, vratio se u godinu 1957. i pojasnio čitateljima da je to prvi svjetski i sovjetski satelit koji je kružio oko Zemlje. Tako je Sputnjik u njegovom romanu postao metafora za ljubav i čovjeka koji u svom kruženju životom traži odgovarajućeg Suputnika. Sigurna sam da Murakami nije ni pomislio da će dvadesetak godina iza, cijeli Svijet pričati o nekakvom novom Sputnjiku koji možda može ponajbolje zaustaviti zlo i vratiti čovjeku nadu u ljubav, staru „sigurnost“ i smisao življenja. Veliki književnici su i proroci. Kada je Orhan Pamuk prije pet godina započeo svoj novi roman o pandemiji s početka 20. stoljeća, nije mogao ni naslutiti da će nedavna objava „Noći kuge“ koincidirati sa jednom od najvećih svjetskih pandemija u povijesti čovječanstva. P.S. Kada me pitaju u što vjerujem, mnogi se začude kada kažem: U književnost! Da. P.P.S. Usput rečeno, moj prvi susret s Murakamijem, kojeg sam doslovno cijelog iščitala, bio je u kruženju bibliotekom, baš preko Sputnjika. Isto tako, u svom ovdašnjem kruženju životom, jedva čekam da se dočepam prvog dostupnog prijevoda „Noći kuge“, na bilo kojem od srodnih jezika regiona, pa čak, „zamuckujući“, obradovao bi me i prijevod na neke europske jezike. Duboko zahvalna Orhanu Pamuku na svoj dosadašnjoj radosti koju mi je svojim djelima podario, čekam:

24.12.2020., četvrtak

Želim Vam mirnu Badnju večer, čestit Božić i zdravu Novu 2021. godinu!

13.11.2020., petak

R.I.P. Umro je Krunoslav Kićo Slabinac. Iza njega ostaje tisuće i tisuće svima znanih i manje popularnih pjesama, otpjevanih za više od pola stoljeća njegovog bavljenja glazbom. Ali ona jedna, koja u meni isto toliko vremena živi, vodi moje biće da joj se uvijek iznova jednako divi: Počivaj u miru dragi Kićo i hvala Ti za himnu mog djevojaštva.

08.09.2020., utorak

"za usput" Kaže mi sin nedavno: „Zašto misliš da ti je ova godina loša! Razdvoji malo osobno od općeg i ne budi malodušna. Budi sretna, majko.“ I ja se postavim u drugi kut gledanja i s novim pregledom skoro tri četvrtine ove godine, kažem: „Istina!“ * * * Unatoč općem strahu od „male kuge“, (kako je danas imenuje meni vrlo drag književnik), još smo čitavi: - dvije ovogodišnje liječničke kontrole su mi s uspjehom prošle; - muž se oporavio od bolesti i još radi; - izbjegla sam zemljotres, a stan mi je unatoč čestim podrhtavanjima majčice Zemlje, osim razbijene kobaltne lampe i butelje (suvenira) crnog vina oslikane rumunjskim motivima grofa Drakule, ostao bez napuklina; - planirana kuća u podsljemenskoj zoni nije kupljena; - i sin mi nije ostao bez posla! * * * Imamo svoje moslavačko selo, nosimo maske, peremo ruke, manje se družimo, ne planiramo, ne putujemo, ali smo u mislima tamo gdje smo mogli ili trebali biti. Istina, nisam otišla proljetos u Istanbul ili ponovo u Havanu s mojom sestrom kako smo početkom godine planirale, ali u našoj svakodnevnoj telefonskoj priči se nadamo kako će nas sreća i zdravlje poslužiti da ostvarimo jednog dana, uz nove i te već stare želje. Ni na moru nisam bila ovog ljeta, ali se tješim da "godine idu, lete k'o minute" ka novom ljetu. Usput, pročitala sam stotine stranica knjiga, da ne kažem tisuće, i upoznala neke nove pisce i gradove. I još: „družila“ sam se sa Šerbedžijom na fejsu, baš zahvaljujući koroni, i uživala u njegovim darovima svaki, pa onda svaki drugi dan, ili svakim javljanjem. Kad sam već spomenula Radu, želim mu čestitati ovogodišnje uspjehe: nagradu Orlando u Dubrovniku i Zlatnu arenu u Puli ( i sinu Danilu također), i još jednom se zahvaliti na svim fejs objavama i poklonjenoj nam radosti u doba korone. A jučer objavljenu novu pjesmu, „za usput“ dijelim uz veliki osmijeh s vama, dragi blogeri. Uz nju, želim vam da se i vi, ako već niste, okrenete ljepšoj strani vaše 2020. godine. (Glazba, tekst i aranžman: Husein Hasanefendić Hus)

<	veljača, 2025
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28

Veljača 2025 (1)
Prosinac 2024 (1)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2023 (1)
Ožujak 2023 (1)
Prosinac 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (4)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (2)
Srpanj 2019 (2)
Lipanj 2019 (2)
Travanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (2)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Listopad 2018 (8)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (3)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (1)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (3)
Rujan 2017 (3)
Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (3)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (5)
Prosinac 2016 (6)

• RIJEČ (slika, muzika)
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  Ovaj blog se rodio
  17. 11. 2008.
  nastavljajući život svog prethodnika
  (15. 01. 2008. - 11. 10. 2008.)
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  06.03.2014., četvrtak
  
  
  
  
  
  Tvoj neko ili Kis napraforgo
  ili Mali suncokret
  
  
  
  Vratila sam se s Balaševićevog koncerta. Bole me dlanovi, a i duša mi je malo bolna. Nismo se sreli, pa... nekih dvadesetak godina. Toliko je otprilike prošlo od one ledom okovane ljubljanske zime. Ne znam je li tužno, ali lijepo jeste, da sam trećinu svog života strpljivo čekala da ugrabim kartu, a nije da se nismo trudili...
  
  I evo, za njegov šesti koncert ove blage zagrebačke zime 2013./2014., srele su se napokon i dvije ulaznice.
  
  
  

  

  
  
  Hvala ti dušo. Hvala Đorđe!
  
  P.S.
  
  Moj blog nosi ime jedne od meni najdražih Đoletovih pjesama koja pak ima tri imena. Koje od njih izabrati, ovisi o položaju Sunca i radu krvotoka...
  U ovoj noći zgusnutih emocija boje starog zlata, šteta bi bilo ne pozlatiti ih sva tri.
  
  
  2019.
  
  
  Božićni poklon i želja...
  
  
  

  
  
  
  
  
  2021.
  
  
  
  
  Đorđe Balašević
  
  (1953. - 2021.)
  
  
  
  
  
  
  

  

  
  
  
  

  

  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  
  

• 
  
  
  
  
  

•