MALI SUNCOKRET
17.09.2025., srijeda
Još malo o Redfordu... moram
Umjesto odgovora na vaše komentare, dragi moji blogeri:
Pogledala sam gotovo sve filmove Roberta Redforda, još od djetinjstva kada nisam shvaćala što znači biti veliki glumac, već sam vidjela samo koliko je lijep i zgodan. Tijekom svog dugog života podario nam je uloge u svim žanrovima, ali meni su najdraži njegovi ljubavni filmovi – a čini mi se da ih je i najviše. Za mene je cijeli život bio obrazac idealnog muškarca. Način na koji je volio ženu na filmu, onaj njegov blagi osmijeh, posvećenost, dosljednost i zaljubljenost – to je nešto što nikome drugome u Hollywoodu nije uspjelo toliko puta  i što ću najviše pamtiti.Čak i u posljednjem pogledanom filmu "Our Souls at Night" (Naše duše u noći), iz 2017. uz povratak Jane Fonde na platno, Redford je unatoč zrelim, zlatnim godinama opet bio ljubavnik. Njegovo borama išarano lice bilo mi je i tada jednako lijepo. Zlatni, meni zauvijek najljepši dječak Hollywooda. |
16.09.2025., utorak
Odlazak VelikanaOtišla je zvijezda Hollywooda – Robert Redford. Njegove uloge zauvijek ostaju u mom sjećanju, a “Moja Afrika” u mom srcu. Zvijezda ovozemaljska preselila se u nebesko sazviježđe. Hvala ti, umjetniče! |
05.09.2025., petak
Nova sezona, stara koža...Danas sam malo pregledala odjevne kombinacije za ovogodišnju sezonu jesen/zima i sa čuđenjem uočila povratak "prave kože" na velika modna vrata! Nije mi to krivo, nego se pitam tko tu koga zeza, da ne kažem nešto prosto, a rado bih. Jer... Čitavo desetljeće modna industrija nas je uvjeravala da smo "neosviješteni" ako obujemo kožne cipele ili ogrnemo kaput od prave kože. Oduzeli su nam "pravo" na kožu (a o krznu da ne pričam) i prodali priču o „eko“ alternativama, koje su se naplaćivale po istoj cijeni kao i ono od čega su nas nastojali odviknuti. Navikli smo se, šutjeli, platili imitaciju, dok su dizajneri, kao proroci, slavili novo doba „svijesti“. A onda – eto njih opet. Koža se vratila. Torbe, kaputi, rukavice – sve sjaji kao da nikad nije nestalo. Pa što se to promijenilo? Jesmo li prestali voljeti životinje? Ili je jednostavno postalo očito da čovjek koji ne može zaustaviti ratove, koji ne može zaštititi ni vlastitog bližnjeg, teško da će iskreno štititi ijednu kravu, tele ili janje? I tu leži ironija: laž moćnih uvijek traje točno onoliko koliko im odgovara. Moda, ekologija, zaštita života – sve su to samo etikete na robi, a iza etiketa stoji jedino račun. Gdje smo mi to; opet smo "džaba krečili" ... |
18.02.2025., utorak
"I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo..."Nakon današnje inauguracije predsjednika RH svi se pitaju koja je to kineska kletva koju je Zoran Milanović spomenuo “da je stigla svijet” u posljednjih pet do deset godina. Ona glasi: “ Dao ti Bog da živiš u zanimljivim vremenima” Zanimljivo je blaga riječ za teška vremena, od apsurda klimatskih promjena preko zemljotresa, tajfuna i orkana, pandemije, poplava, nadstrešnice, djece koja ubijaju, ljudi koji oduzimaju živote majkama svoje djece do strašnih ratova koji se ne gase, preko čudnih likova koji o tome odlučuju. Vremena su kokuzna, kako davno reče jedan naš pjevač, a nama već dugo, dugo nije dosadno. Živimo ili životarimo u velikoj brizi. Ono o čemu se još danas pričalo glede inauguracije su gosti kojih je bilo duplo više nego prošli put, ali među njima nije bilo onih koji također vode državu RH. Mene se to baš i nije nešto dojmilo, više sam razmišljala o gospođi Vjeri, najstarijoj partizanki koja je u svojoj 101. godini došla iz Dalmacije pričajući novinarima svoju priču o proživljenim bitkama na Sutjesci i Neretvi. "Ko to more platit?", kako kažu Dalmatinci. Među gostima su bili i predsjednikovi sinovi, od kojih je jedan isti otac, a drugi slika majke, prve dame RH gospođe Sanje Musić Milanović koja je ponovo bila besprijekorno elegantna i vjerna svom nenametljivom modnom stilu. Samo ću komentirati njen broš, zlatni list lipe, a lipa je sveto slavensko drvo, drvo ljubavi. (Sad ću malo iskočiti iz glavne teme i napraviti digresiju: pola godine već tražim za prijatelja čaj od lipe u filter vrećicama. I nećete vjerovati: NEMA. Ne proizvodi se više, kaže mi djelatnik iz oficijelne trgovine Franck. Kako se mi lako odričemo sebe samih, u ime đumbira, kurkume i još koječega…) I za kraj, ne mogu da ne spomenem filipinsku djevojčicu koja je fenomenalno na hrvatskom dijalektu, glasom slavuja, otpjevala staru međimursku pjesmu “Dej mi, Bože, joči sokolove”. Filipinka Kristel živi i školuje se u RH četiri godine. I još za kraj: kao i prošli put, predsjednik je ponovio stih EKV: “Ovo je kuća za sve nas.” Bravo! Želim mu vjerovati. Živjeli!  |
07.12.2024., subota
Ime: RajkoPrije nekoliko dana u Zagrebu je promoviran posthumno izdan album Rajka Dujmića “Tko to zove ime moje”. Za realizaciju tog projekta su zaslužni njegov sin Tin , supruga Snježana i nekolicina prijatelja koji ga se nisu odrekli. Za razliku od Splita koji sa velikim poštovanjem, pijetetom i ljubavlju obilježava godišnjice Oliverove smrti, Zagreb je zaboravio ove četiri godine na gospodina Dujmića, jednog od najplodnijih hrvatskih skladatelja sa 1 800 skladbi, koautora ne zvanične himne RH “Moja domovina” i eurovizijske pobjedničke pjesme, najmlađeg dobitnika Porina za životno djelo i tvorca najvećih hitova na prostorima ne samo svoje sadašnje države, nego i one nam bivše. Rajko je pjevao o svemu što život znači: o ljubavi. o majčinim očima, o dječaku plavom, o rukama, o kiši i duši, o suncu, o ženi koja ustaje u pola šest, o tom kako pjevaju šume, o smrti, o skitnici koju ne drži mjesto jer je vuku daljine, o zagrebačkom Trgu cvijeća i o tom “kako je dobro vidjeti te opet”, pjesme od koje se nekad orio Dinamov stadion. Poznato je kako su članovi benda čiji je Rajko bio duša i srce “Novi fosili” otpisali svog vođu zbog njegovih navodnih poroka, ali su svesrdno prisvojili njegovo životno djelo koje je tako “poročan” pola stoljeća stvarao. Sve to više i nije važno “dok suza pada s trepavica”, za ime Rajko, u prosincu 2024. P.S. Želim vam lijepu, sretnu i zdravu zimu, dragi blogeri. Čuvajte sebe i svoje prijatelje |
08.08.2024., četvrtak
Ne dirajte mi Unu
Sve relevantne podatke o devastaciji Vrela Une možete pročitati na portalu Udruga Una Srb.
*** Kako ne mogu biti učesnik prosvjeda i ne mogu zajedno s gospodinom Darkom Rundekom čuvati Unu, mogu bar riječju podržati sve te dobre ljude koji brane Unu.. Stari post utorak, 13.05.2008. U snu ponekad svratim u svoj rodni grad i vjetar sreće se javi poznatim mirisom. Samo u snu prošetam obalama i mostovima rijeke, u kojoj žive moje uspomene, kao svjetlucave ribice. "Zavičaja se ne sjećamo, jer ga nikad nismo ni zaboravili. On živi u nama, trajan i stvaran, neizmijenjen, jer ne podliježe ni sili zaborava ni magiji sjećanja. Uvijek ga nosimo u sebi, jer nikad ne prestajemo živjeti u njemu". ( Meša S.) Zavičaj je mjesto od koga kreće naše pamćenje. Zavičaj je jedan dio života iz kojeg odlazimo odrastanjem i željom, a vraćamo se izborom i potrebom. Rođena sam na riječnom otoku, na jednoj od ada moje smaragdne rijeke. Moje dvorište je bilo prozirno zeleno, a moji putevi... osam mostova koji su spajali obale i ljude, i kojima su se od nekud vraćali meni, najdraži moji: roditelji, sestra, prijatelji, učiteljica. Legenda kaže, kako je rimski vojnik iz tko zna kojeg rata na Balkanu, zadivljen ljepotom moje rijeke, uzviknuo njeno ime. Uvijek sam se pitala, da li je taj tužni vojnik, jer svi vojnici su tužni, zanesen prizorom ljepote , imenovao moju rijeku ili vrisnuo ime svoje ratom udaljene ljubavi: UNA. I vjerovala sam da je morao stajati baš na adi mog rođenja. Pričali su mu ljudi s mora kako teško žive bez svoje vode, svog komadića morskog beskraja... kom se uvijek vraćaju. Rekla mi je sestra: "Tko je jednom doživio ljepotu Une i Plitvičkih jezera, tog ne može iznenaditi čarobna Niagara". Ovo je priča o odlasku, koji ne podrazumijeva povratak. Priča o svim onima čija tužna sjećanja čini mozaik satkan od komadića malih istina, malih beskraja njihovih ravnica, mora i rijeka. Ovo je priča o danima koji se broje i priča o snovima koji se ponekad sanjaju.   |
12.07.2023., srijeda
Kundera
Umro je Milan Kundera, jedan od meni omiljenih književnika.
Njegovo obimno književno djelo obogatilo je moj život. Čitala sam ga s velikom radošću, a citat, "atom", koji izdvajam trajno se uselio u neki moj moždani džepić. Hvala Mu, slava Mu Počivao u miru. "Prijateljstvo je neophodno čovjeku za dobar rad pamćenja. Sjećati se svoje prošlosti, nositi je uza se, to je možda nužan uvjet da se sačuva, kako kažu, integritet svoga 'ja'. Da to 'ja' ne zakržlja, da sačuva svoj obujam, potrebno je zalijevati sjećanja kao cvijeće u loncu, a to zalijevanje traži stalan dodir sa svjedocima prošlosti, to jest s prijateljima. Oni su naše zrcalo; naše pamćenje; ništa ne tražimo od njih osim da s vremena na vrijeme osvjetlaju to zrcalo da bismo se u njemu mogli ogledati." Milan Kundera, Identitet |
20.03.2023., ponedjeljak
Pozdrav proljeću"Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam…" Ivo Andrić  |
31.12.2021., petak
Dragi blogeri,s nadom da ćemo se u zdravlju grliti i rukovati bez straha, otkriti svoja lica s osmijehom i nadoknaditi sve one uskraćene nam susrete i poljupce, pozdravljam ovu tešku godinu na odlasku i nestrpljivo čekam Novu! Neka nam je sretna! Živjeli! (Glazba i tekst: Arsen Dedić) |
30.04.2021., petak
"Moj slatki Sputnik"!
U posljednjoj godini prošlog stoljeća Haruki Murakami je objavio kratki roman „Moj slatki Sputnik“ ili „Sputnik – ljubav“. Pretpostavljajući da njegovi zamišljeni čitatelji možda ne znaju što je to Sputnik ili Sputnjik, vratio se u godinu 1957. i pojasnio čitateljima da je to prvi svjetski i sovjetski satelit koji je kružio oko Zemlje. Tako je Sputnjik u njegovom romanu postao metafora za ljubav i čovjeka koji u svom kruženju životom traži odgovarajućeg Suputnika.
Sigurna sam da Murakami nije ni pomislio da će dvadesetak godina iza, cijeli Svijet pričati o nekakvom novom Sputnjiku koji možda može ponajbolje zaustaviti zlo i vratiti čovjeku nadu u ljubav, staru „sigurnost“ i smisao življenja. Veliki književnici su i proroci. Kada je Orhan Pamuk prije pet godina započeo svoj novi roman o pandemiji s početka 20. stoljeća, nije mogao ni naslutiti da će nedavna objava „Noći kuge“ koincidirati sa jednom od najvećih svjetskih pandemija u povijesti čovječanstva. P.S. Kada me pitaju u što vjerujem, mnogi se začude kada kažem: U književnost! Da. P.P.S. Usput rečeno, moj prvi susret s Murakamijem, kojeg sam doslovno cijelog iščitala, bio je u kruženju bibliotekom, baš preko Sputnjika.  Isto tako, u svom ovdašnjem kruženju životom, jedva čekam da se dočepam prvog dostupnog prijevoda „Noći kuge“, na bilo kojem od srodnih jezika regiona, pa čak, „zamuckujući“, obradovao bi me i prijevod na neke europske jezike. Duboko zahvalna Orhanu Pamuku na svoj dosadašnjoj radosti koju mi je svojim djelima podario, čekam:  |
