Marketing
Ne dirajte mi Unu
Sve relevantne podatke o devastaciji Vrela Une možete pročitati na portalu Udruga Una Srb.
***
Kako ne mogu biti učesnik prosvjeda i ne mogu zajedno s gospodinom Darkom Rundekom čuvati Unu, mogu bar riječju podržati sve te dobre ljude koji brane Unu..
Stari post
utorak, 13.05.2008.
U snu ponekad svratim u svoj rodni grad i vjetar sreće se javi poznatim mirisom. Samo u snu prošetam obalama i mostovima rijeke, u kojoj žive moje uspomene, kao svjetlucave ribice.
"Zavičaja se ne sjećamo, jer ga nikad nismo ni zaboravili. On živi u nama, trajan i stvaran, neizmijenjen, jer ne podliježe ni sili zaborava ni magiji sjećanja. Uvijek ga nosimo u sebi, jer nikad ne prestajemo živjeti u njemu". ( Meša S.)
Zavičaj je mjesto od koga kreće naše pamćenje. Zavičaj je jedan dio života iz kojeg odlazimo odrastanjem i željom, a vraćamo se izborom i potrebom.
Rođena sam na riječnom otoku, na jednoj od ada moje smaragdne rijeke. Moje dvorište je bilo prozirno zeleno, a moji putevi... osam mostova koji su spajali obale i ljude, i kojima su se od nekud vraćali meni, najdraži moji: roditelji, sestra, prijatelji, učiteljica.
Legenda kaže, kako je rimski vojnik iz tko zna kojeg rata na Balkanu, zadivljen ljepotom moje rijeke, uzviknuo njeno ime. Uvijek sam se pitala, da li je taj tužni vojnik, jer svi vojnici su tužni, zanesen prizorom ljepote , imenovao moju rijeku ili vrisnuo ime svoje ratom udaljene ljubavi: UNA. I vjerovala sam da je morao stajati baš na adi mog rođenja.
Pričali su mu ljudi s mora kako teško žive bez svoje vode, svog komadića morskog beskraja... kom se uvijek vraćaju.
Rekla mi je sestra: "Tko je jednom doživio ljepotu Une i Plitvičkih jezera, tog ne može iznenaditi čarobna Niagara".
Ovo je priča o odlasku, koji ne podrazumijeva povratak. Priča o svim onima čija tužna sjećanja čini mozaik satkan od komadića malih istina, malih beskraja njihovih ravnica, mora i rijeka. Ovo je priča o danima koji se broje i priča o snovima koji se ponekad sanjaju.
Post je objavljen 08.08.2024. u 16:28 sati.