I za kraj priče, do Varadera…
Na trosatnom putu od Havane do Varadera, vidjela sam par većih gradova u daljini, nekoliko manjih kroz koje sam prošla, i dosta sela, a zapamtila samo beskraj zelenila i cvijeća, oronule fasade stambenih zgrada i sivilo siromaštva.
Prošli smo i iznad dijela kubanske prašume i odmorili usput uz pina coladu serviranu u ananasu, a onda, na poluotoku Varadero, čekao me novi, sasvim novi doživljaj Kube. Obala Atlantika u pješčanom beskraju, načičkana hotelima, bazenima, swimming barovima, restoranima, parkovima, palmama, cvijećem, ležaljkama, suncobranima, sjenicama od bambusa... I čekao me odmor. Duga četiri dana, u kojima sam uživala svakog trenutka. Veselila se svemu, jela, pila i beskrajno sretna bila. I poželjela ne spavati, nego čekati tropske zore uz glazbu i najdraži mi od svih popijenih koktela, Tequilu sunrise. P.S. Hvala svima koji su kliknuli ovih dana na moj blog ![]() ![]() ![]() |
Još ponešto o KubiLik i djelo Fidela Castra Kubanci još uvijek čuvaju na pijedestalu svoje povijesti, dok je Che Guevara „dostupan“ i sveprisutan; „Che je živ“ na suvenirima, odjeći, uličnim panoima, muralima istaknutih građevina, pričama ljudi, razglednicama i bedekerima. Uz rum, koktele, cocotaxije, salsu, glazbu, oldtimere, i kubanske cigare, gdje god da ste na Kubi, s vama je i lik Che Guevare. U kubanskim dućanima nisam mogla kupiti čokoladu. Kažu da čokolade nemaju, kao ni tekućeg mlijeka osim za djecu do sedam godina. Ali imaju besplatno školstvo i zdravstvene usluge i stanarsko pravo. Zato su valjda i bez čokolade i s mlijekom u prahu, onako nasmijani, raspjevani i ljubazni na svakom mjestu. I još nešto Kubanci imaju… Već jedno desetljeće uspješno primjenjuju lijek, odnosno vakcinu, za oboljele od nekih vrsta raka, posebno pluća. Lijek se trenutno ispituje na nekoliko svjetskih klinika i medicinskih fakulteta. Kažu da oboljeli iz cijelog svijeta dolaze jednom mjesečno po tu tzv. vakcinu protiv opake bolesti. Eto, možda i to, osim geografskog položaja, prirodnih ljepota, turističke ponude, lijepih žena i nasmijanih ljudi, čini Kubu „centrom svijeta“, kako su svoju otok državu Kubanci markirali na onoj slici ispred hotela Nacional. |
„En color todo es más bonito.“ |
Iz foajea havanskog hotela |
Pokretni muzej... |
Doživljaj... |
Mojito i daiquiri…
Za Ernesta Hemingwaya, kao legendu, prvi put sam čula od svog oca. I još kao dijete zapamtila citat iz knjige koju smo imali u kućnoj biblioteci:
"Stoga, nikad ne pitaj za kim zvono zvoni - ono zvoni za tobom." Kako je pisac tragično završio život u prvoj, a moj otac umro u posljednjoj godini sedamdesetih prošlog stoljeća, nisam tad shvaćala, a ni stigla pitati, što je ocu toliko značio baš taj književnik. Tek sam u gimnaziji upoznala njegov život, lik i djelo i saznala da je Hemingway bio lovac, ratni reporter, učesnik Španjolskog građanskog rata, borac protiv fašizma, zaljubljenik u Kubu, ljubitelj žena i dobitnik Nobelove nagrade za književnost u godini kada sam ja rođena. I shvatila ljubav svog oca. Za boravka u Havani sestra i ja nismo stigle obići Hemingwayevu Muzej kuću u čijem bazenu je plivala Ava Gardner, ali nam je jedan od prioriteta bio odlazak u barove koji su između ostalog i turistička atrakcija zbog piščevih riječi: „My mojito in La Bodeguita, My daiquiri in El Floridita”. Iako se ispred njih čekalo u redu, uspjele smo ući u Floriditu i Bodeguitu del Medio i udahnuti djelić te čarobne atmosfere uz spomenute koktele, i prizvati uspomene na pisca i našeg oca koji nije s nama gotovo pola stoljeća. P.S. Ovu pjesmu je poslušalo milijardu i oho, ho ljudi... točnije: 1.351.723.121)))))))) Pa neka svira i nama.... |
"Havana, ooh na – na…"
Kada je muž rekao, vidjet ćeš hotel Nacional u kom se stvarala svjetska povijest, rekoh mu:
„Nadam se da hoću, i da je to baš onaj hotel u kom je Redford snimao film „Havanu“, a Coppola „Kuma II“, hotel u kom je odsjedao Márquez, često boravio Hemingway, Sartre napravio intervju sa Che Guevarom, i onaj hotel o kom je pjevala Gloria Estefan… I u čijem dvorištu je Kusturica u filmu „7 dana u Havani“ bacio mobitel kad ga je žena napala da je pijan, a on je bio samo sretan što je dio te havanske čarolije. Dragi moji, i ja sam bila posebno sretna što me život pomilovao odlaskom na Kubu i trodnevnim boravkom u Havani. Bila sam dio tog čarobnog grada, i gost hotela svjetske slave Nacional, nekih 2 sata pijući svoj Mojito, o čemu se neće pričati, niti će povijest to zapamtiti, ali srce hoće, i na svoj način sve to zabilježiti. Ovo je samo djelić moje radosti: Kuba, centar svijeta... Suncokreti... Redford i Márquez, s omiljenim pićem i jelom, i, pogodite tko još, uz svoj cvijet u fontani)))) |
< | listopad, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |