I za kraj priče, do Varadera…
Na trosatnom putu od Havane do Varadera, vidjela sam par većih gradova u daljini, nekoliko manjih kroz koje sam prošla, i dosta sela, a zapamtila samo beskraj zelenila i cvijeća, oronule fasade stambenih zgrada i sivilo siromaštva.
Prošli smo i iznad dijela kubanske prašume i odmorili usput uz pina coladu serviranu u ananasu, a onda, na poluotoku Varadero, čekao me novi, sasvim novi doživljaj Kube. Obala Atlantika u pješčanom beskraju, načičkana hotelima, bazenima, swimming barovima, restoranima, parkovima, palmama, cvijećem, ležaljkama, suncobranima, sjenicama od bambusa... I čekao me odmor. Duga četiri dana, u kojima sam uživala svakog trenutka. Veselila se svemu, jela, pila i beskrajno sretna bila. I poželjela ne spavati, nego čekati tropske zore uz glazbu i najdraži mi od svih popijenih koktela, Tequilu sunrise. P.S. Hvala svima koji su kliknuli ovih dana na moj blog ![]() ![]() ![]() |
< | listopad, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |