I za kraj priče, do Varadera…
Na trosatnom putu od Havane do Varadera, vidjela sam par većih gradova u daljini, nekoliko manjih kroz koje sam prošla, i dosta sela, a zapamtila samo beskraj zelenila i cvijeća, oronule fasade stambenih zgrada i sivilo siromaštva.
Prošli smo i iznad dijela kubanske prašume i odmorili usput uz pina coladu serviranu u ananasu, a onda, na poluotoku Varadero, čekao me novi, sasvim novi doživljaj Kube. Obala Atlantika u pješčanom beskraju, načičkana hotelima, bazenima, swimming barovima, restoranima, parkovima, palmama, cvijećem, ležaljkama, suncobranima, sjenicama od bambusa... I čekao me odmor. Duga četiri dana, u kojima sam uživala svakog trenutka. Veselila se svemu, jela, pila i beskrajno sretna bila. I poželjela ne spavati, nego čekati tropske zore uz glazbu i najdraži mi od svih popijenih koktela, Tequilu sunrise. P.S. Hvala svima koji su kliknuli ovih dana na moj blog Bilo mi je zadovoljstvo, opet, nakon dugo, dugo vremena, što sam blogerica na Blog.hr-u |
Još ponešto o KubiLik i djelo Fidela Castra Kubanci još uvijek čuvaju na pijedestalu svoje povijesti, dok je Che Guevara „dostupan“ i sveprisutan; „Che je živ“ na suvenirima, odjeći, uličnim panoima, muralima istaknutih građevina, pričama ljudi, razglednicama i bedekerima. Uz rum, koktele, cocotaxije, salsu, glazbu, oldtimere, i kubanske cigare, gdje god da ste na Kubi, s vama je i lik Che Guevare. U kubanskim dućanima nisam mogla kupiti čokoladu. Kažu da čokolade nemaju, kao ni tekućeg mlijeka osim za djecu do sedam godina. Ali imaju besplatno školstvo i zdravstvene usluge i stanarsko pravo. Zato su valjda i bez čokolade i s mlijekom u prahu, onako nasmijani, raspjevani i ljubazni na svakom mjestu. I još nešto Kubanci imaju… Već jedno desetljeće uspješno primjenjuju lijek, odnosno vakcinu, za oboljele od nekih vrsta raka, posebno pluća. Lijek se trenutno ispituje na nekoliko svjetskih klinika i medicinskih fakulteta. Kažu da oboljeli iz cijelog svijeta dolaze jednom mjesečno po tu tzv. vakcinu protiv opake bolesti. Eto, možda i to, osim geografskog položaja, prirodnih ljepota, turističke ponude, lijepih žena i nasmijanih ljudi, čini Kubu „centrom svijeta“, kako su svoju otok državu Kubanci markirali na onoj slici ispred hotela Nacional. |
„En color todo es más bonito.“ |
Iz foajea havanskog hotela |
Pokretni muzej... |
Doživljaj... |
Mojito i daiquiri…
Za Ernesta Hemingwaya, kao legendu, prvi put sam čula od svog oca. I još kao dijete zapamtila citat iz knjige koju smo imali u kućnoj biblioteci:
"Stoga, nikad ne pitaj za kim zvono zvoni - ono zvoni za tobom." Kako je pisac tragično završio život u prvoj, a moj otac umro u posljednjoj godini sedamdesetih prošlog stoljeća, nisam tad shvaćala, a ni stigla pitati, što je ocu toliko značio baš taj književnik. Tek sam u gimnaziji upoznala njegov život, lik i djelo i saznala da je Hemingway bio lovac, ratni reporter, učesnik Španjolskog građanskog rata, borac protiv fašizma, zaljubljenik u Kubu, ljubitelj žena i dobitnik Nobelove nagrade za književnost u godini kada sam ja rođena. I shvatila ljubav svog oca. Za boravka u Havani sestra i ja nismo stigle obići Hemingwayevu Muzej kuću u čijem bazenu je plivala Ava Gardner, ali nam je jedan od prioriteta bio odlazak u barove koji su između ostalog i turistička atrakcija zbog piščevih riječi: „My mojito in La Bodeguita, My daiquiri in El Floridita”. Iako se ispred njih čekalo u redu, uspjele smo ući u Floriditu i Bodeguitu del Medio i udahnuti djelić te čarobne atmosfere uz spomenute koktele, i prizvati uspomene na pisca i našeg oca koji nije s nama gotovo pola stoljeća. P.S. Ovu pjesmu je poslušalo milijardu i oho, ho ljudi... točnije: 1.351.723.121)))))))) Pa neka svira i nama.... |
"Havana, ooh na – na…"
Kada je muž rekao, vidjet ćeš hotel Nacional u kom se stvarala svjetska povijest, rekoh mu:
„Nadam se da hoću, i da je to baš onaj hotel u kom je Redford snimao film „Havanu“, a Coppola „Kuma II“, hotel u kom je odsjedao Márquez, često boravio Hemingway, Sartre napravio intervju sa Che Guevarom, i onaj hotel o kom je pjevala Gloria Estefan… I u čijem dvorištu je Kusturica u filmu „7 dana u Havani“ bacio mobitel kad ga je žena napala da je pijan, a on je bio samo sretan što je dio te havanske čarolije. Dragi moji, i ja sam bila posebno sretna što me život pomilovao odlaskom na Kubu i trodnevnim boravkom u Havani. Bila sam dio tog čarobnog grada, i gost hotela svjetske slave Nacional, nekih 2 sata pijući svoj Mojito, o čemu se neće pričati, niti će povijest to zapamtiti, ali srce hoće, i na svoj način sve to zabilježiti. Ovo je samo djelić moje radosti: Kuba, centar svijeta... Suncokreti... Redford i Márquez, s omiljenim pićem i jelom, i, pogodite tko još, uz svoj cvijet u fontani)))) |
< | listopad, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |