Reset, no delete

Čini mi se da se umor snažno naslonio na moje rame i želi baš tu odmoriti. Hodala sam kroz ove dane kao nedefinirani orijentir …i srce, čini mi se, postalo je stari fenjer koji se vjetrićem tješi da su ipak neka stakla ostala nedirnuta i znaju sačuvati bar prividnu toplinu. Koliko god sebi snage davala, neki jači, neki hrabriji, neki odvažniji šalju mi signale da se ipak moram resetirati jer mnogo kasnim za svojim mislima. Postala sam more koje zaboravlja svoju obalu pa se vraća sebi tiho u dubinu da bi sve one dane kad je izgužvane sate nosio u probušenim džepovima. Umorni osmjesi sjedali su na moje obraze, neizgovorene rečenice samo su se lijepile po zidovima sjećanja… U čemu je problem, pitali su, a nisu bili svjesni da sam gasila tuđa očekivanja Moje srce je postalo jedno veliko dijete koje govori jednostavnim jezikom, vrišti bježeći od onih koraka koji mirišu na nesporazum…moram se sabrati, zbrojiti, oduzeti pomnožiti ali se ne smijem dijeliti….moram se samo resetirati iz velike potrebe da se vratim u dane koji su mirisali na početak moram se resetirati, imati hrabrost i pritisnuti nevidljivu tipku sebi moram pokloniti još jedan početak… reset da, delete nikako… fotka: moja ...u mirovanju, duša već plovi, preko horizonta gdje se susreću snovi, čekanje nije kraj, već dah prije vjetra, kad se more probudi, u znaku čekanja, život je poput luke, gdje svaki čamac mirna luka čuva, a srce se budi za novi put

- 11:32 -

Komentari (10) -

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.