Ovog tjedna na predavanju ponovno smo govorili o timskom radu, temi o kojoj se toliko često priča da se počne podrazumijevati. Koliko smo puta čuli rečenicu: „Važno je znati raditi u timu“? Toliko puta da više gotovo ne razmišljamo o njezinom stvarnom značenju. No predavanje o Belbinovom modelu promijenilo je način na koji gledamo suradnju među ljudima. Shvatili smo da rad u timu ne znači samo raspodjelu zadataka i zajednički rok, već mnogo dublji proces – razumijevanje različitosti i prepoznavanje načina na koji svaki pojedinac može doprinijeti uspjehu grupe.
Belbin polazi od vrlo jednostavne, ali moćne ideje: ljudi se razlikuju po svojim prirodnim sklonostima i nitko ne može biti dobar u svemu. Iako nam se ponekad čini da uspješan tim mora biti sastavljen od samih „najboljih“ pojedinaca, istina je potpuno suprotna. Najbolji tim je onaj u kojem su ljudi različiti, a njihove razlike se ne sudaraju, nego nadopunjuju. Tek tada tim postaje živ organizam u kojem svatko ima svoje mjesto i svoju vrijednost.
Kada se prisjetimo naših studentskih grupa i projekata, sada vidimo koliko često problemi nisu nastajali zato što je netko bio nemotiviran ili manje sposoban, nego zato što se očekivalo da svi rade sve jednako. Koliko puta smo se našli u situaciji gdje nitko ne zna tko vodi projekt, tko donosi odluke, tko se brine o rokovima, a tko je odgovoran za kreativna rješenja? I koliko puta se dogodilo da se tim raspao jer su dvije osobe pokušavale preuzeti istu ulogu, dok je ona najpotrebnija ostala prazna?
Belbin nas uči da u timu postoje uloge koje pokreću, uloge koje kontroliraju, uloge koje povezuju i uloge koje stvaraju. Jedni daju energiju, drugi ideje, treći stabilnost, četvrti atmosferu i sigurnost. Uspjeh dolazi onda kada se sve te struje susretnu u pravoj ravnoteži. U trenutku kada prestanemo očekivati da netko bude nešto što nije, tim počinje disati.
Posebno nas se dojmilo naglašavanje da svaka uloga nosi i svoju slabost. Osoba koja tjera tim naprijed ponekad može djelovati autoritativno ili nestrpljivo. Onaj tko brine o detaljima ponekad može izgledati kao da se bavi sitnicama. Osobe pune ideja mogu pogriješiti kada je riječ o praktičnoj provedbi. No te slabosti nisu nedostatak, nego prirodna cijena njihovih snaga. Problem nastaje tek kada ih drugi ne razumiju ili kada tim pokušava promijeniti osobu umjesto da joj omogući da radi ono u čemu je najbolja.
Kada tim nauči poštovati različite uloge, događa se nešto izvanredno: ljudi prestaju skrivati svoje slabosti, a počinju razvijati svoje talente. Atmosfera se mijenja. Komunikacija postaje otvorenija, suradnja postaje lakša, a rezultati dolaze brže i uz manje napora. Umjesto osjećaja natjecanja, stvara se osjećaj zajedničkog putovanja.
Svi želimo raditi u okruženju gdje se naša vrijednost prepoznaje. Belbin nas podsjeća da se takvo okruženje ne gradi slučajno, nego svjesnim izborom i međusobnim poštovanjem. U praksi to znači da pravi lider nije onaj koji sve zna i sve može, nego onaj koji vidi snagu u drugima i pomaže im da je razviju. To je najteža, ali i najljepša lekcija timskog rada.
Najvažnije što nosimo s ovog predavanja jest spoznaja da tim nije skup pojedinaca koji rade zajedno, nego zajednica ljudi koji se međusobno dopunjuju. Ne trebamo savršene pojedince trebamo pravu kombinaciju ljudi. Kada to shvatimo, nestaje pritisak da budemo sve, a pojavljuje se motivacija da doprinosimo na svoj način. A možda je upravo to ključ uspješnog tima: da svatko pronađe svoje mjesto i da zajedno izgradimo nešto više nego što bismo ikad mogli sami.
|
