„The Corporation" (2003.) dokumentarni je film koji se prvenstveno bavi analizom moderne poslovne korporacije, njezinim utjecajem budućnosti te institucije, koja je danas opisana kao dominantna institucija
Kroz cijeli dokumentarac provlači se pitanje: Kako je korporacija uspjela doći do tolikog utjecaja i moći u svakodnevnom životu?
Film ističe da je problem u samoj pravnoj strukturi korporacije: zamišljena je tako da stavlja interese vlasnika iznad svega ostalog - čak i iznad javnog interesa. Zbog toga se ponaša kao „stroj za prebacivanje troškova”, posljedice svog djelovanja, prebacuje na društvo.
Na temelju sadržaja dokumentarca, javljaju se snažne emocije poput zabrinutosti i šoka .Film prikazuje dječji rad u tvornicama koje svoje proizvode prodaju uz dobrotvorne poruke, situacije u kojima profit nadjačava ljudsku tragediju, poput trgovca koji se raduje porastu cijene zlata nakon 11.rujna ili rasta cijena nafte nakon bombardiranja. Osim toga, javlja se osjećaj razočaranja i bijesa zbog prikaza medijske manipulacije, kao u slučaju Fox Newsa.
Kao što dokumentarac ističe, mislimo da granice ponašanja korporacija moraju postavljati država i demokratski proces. Tržište potiče eksternalizaciju troškova, pa je korporacijama isplativije prebacivati štetu na društvo nego je spriječiti. Film naglašava da država ima ključnu ulogu u zaštiti javnog dobra, zdravlja i okoliša, jer se u demokratske institucije građani mogu uključiti.
Nemoguće je zamisliti svijet bez poduzeća, niti je to bit ovog dokumentarca. Umjesto eliminacije korporacija, mislimo da je korisnije svojevrsno redefiniranje postojećih modela poduzeća.
Unutar sadašnje korporativne strukture postoji duboki sukob interesa. Korporacije su zakonski obvezane maksimizirati profit dioničara. Zbog toga menadžment trpi pritisak da troškove poslovanja prebaci na društvo, okoliš ili radnike, što uzrokuje izravnu štetu zajednici. Neki izvršni direktori u filmu priznaju da bi osobno možda postupali odgovornije, ali ih ograničava institucionalna uloga i logika „modernog kapitalizma”.
Grossmanova izjava odnosi se na korporativnu propagandu. One se predstavljaju kao dobrotvorne ili vizionarske organizacije kako bi prikrile svoj primarni interes - profit.Umjesto da te troškove snose poduzeća, posljedice se prenose na društvo i ranjive skupine. Ekološke posljedice uključuju zagađenje, iscrpljivanje resursa i naslijeđe toksičnih posljedica za buduće generacije, dok moralne i psihološke posljedice pogađaju djecu i potrošače kroz manipulativni marketing.
Korporativna sloboda komuniciranja ne može biti apsolutna jer se često koristi za iskrivljavanje činjenica i prikrivanje odgovornosti. Upravo zato ističu se potrebe za ograničavanjem manipulacije djecom, sprečavanjem namjernog širenja dezinformacija i osiguravanjem transparentnosti u marketingu. Pitanje što je „pravo“, a što „krivo“ svodi se na moralnu odgovornost.
Angažman tvrtki za „upravljanje percepcijom“ postaje etički problem kada je cilj oblikovati javno mišljenje kroz prikrivene, obmanjujuće ili manipulativne poruke. „Upravljanje percepcijom“ prelazi u laganje kad se svjesno prikriva relevantna istina, stvara lažna slika ili se vrši pritisak na medije da objavljuju iskrivljene informacije.
Promjena ponašanja poduzeća u Hrvatskoj zahtijeva zakonske promjene koje će profit staviti u ravnotežu s javnim dobrom. Menadžment bi trebao prihvatiti poslovni model zasnovan na održivosti, nultom ekološkom otisku i osobnoj moralnoj odgovornosti.
Korporacija je pravna tvorevina koju je čovjek stvorio, pa je samim time moguće i mijenjati je ili ograničiti njezinu moć.
|
