vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

ponedjeljak, 16.02.2026.

Frajer na Prateru

Davnog lipnja dvijeiosme, sjećate se svi dobro tog zla - izgubili smo od Turaka na penale, nakon što je Klasnić zabio gol minutu prije kraja, a mi nismo umjeli niti znali izbiti loptu nekud u Dunav ili kukuruz, nego smo Senturku pustili da u posljednjoj sekundi posljednje minute produžetka prođe naše obrambene igrače i zabije loptu u rašlje.

Poslije - sjećate se - nikome više nije bilo do penala; naši su ih pucali kao da im je na noge vezano kamenje, pa su onda od nevolje polijegali na travu Pratera i skrivali suze dlanovima, a onaj veliki, stari, čupavi Rustu Recber, turski golman,pokazat će što je čovječnost pa umjesto da se veseli nekakvom ulasku u polufinale prvenstva, trčat će od jednog do drugog suparnika da ga potapše po ramenu i zagrli, i valjda dometne: ma daj, prika, sada smo mi vas, drugi put ćete vi nas!

Samo je on mogao znati koliko je bio u pravu, jer već kroz tri godine usred Istanbula istu tu Tursku samljet ćemo i poniziti sa tri prema nula u utakmici života Čarlija Ćorluke koji je svojim sporim i strašnim trkom na petama odigrao partiju na lijevom beku bolju nego bi je ikada odigrao, božemioprosti, kakav Roberto Carlos ili sam kralj lijevih bekova južno od Alpa - Čorba Hadžiabdić.

U općoj katastrofi, vraćamo se sada na Prater i onu strašnu dvijeiosmu; oni dječaci, koji će tek morati pričekati da se deset godina kasnije odvije bajka u Rusiji imali su tada tek nešto više od dvadeset, pa je među njima samo kapetan brojao četvrto desetljeće života. Kada je trebalo stati pred kamere - učinio je to, tko drugi nego njihov dobri kralj Slaven Bilić, dječak što je u životu pobijedio i mucanje i autoritet oca profesora i varoške bande u noćima boje tempere - i počeo se podsvjesno opravdavati zašto i zbog čega smo primili taj gol; no onda je iz njega na površinu, pored svih tona i tona ponosa, razlika, nacionalnog osjećaja i podjela, pored svih onih stvari kojima nikako nema mjesta tamo gdje se igra igra - izišao malen ali veličanstven dječak; čovjek koji se igra i koji shvaća da se na travi ljudi smiju samo igrati - i zaboraviti na sve drugo.

Takav dječak na koncu intervjua, zadihan i s jedva zamjetnim osmijehom na rubu usne kojeg je tko zna otkuda izvukao, reći će naglas za turski gol prvom komentatoru do sebe ravno u mikrofon, gledajući ga ravno u oči:

- E, ali kako ga je frajer zabio, a?

I u tom Slavenovom stavu ležao je korijen one kasnije istanbulske pobjede i svih onih pobjeda koje pripadaju samo dječacima koji ih ostvare - i nikome drugome.

U igri se samo igra - a onaj tko od igre dječaka stvara obračun plemena, od njega će i poginuti.

16.02.2026. u 19:33 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.