penetenziagite

nedjelja, 15.02.2026.

Znanje o tuđini

- Posljednji je radni dan u tjednu; `ajmo lijepo polako pješke prema Dežmanovom, pa Aleksandrovim stubama gore na Rokov perivoj gledati Kljakovićeve slike, a poslije kod Uspinjače na klopu!
- Može. Ali, prije toga, čula sam od cura na poslu da se danas zatvara Nama u Ilici, pa ne samo da su veliki popusti na robu, nego su i police već prazne.
- Misliš, mogli bismo nešto kupiti tek toliko, da imamo uspomenu na Namu u Ilici? Čovječe, pa ne sjećam se više jesam li ikada tamo išta kupio!
- Pa, mogli bismo. I vidjeti kako ta lijepa zgrada izgleda prazna, zadnjeg dana. Uostalom, nismo tamo bili valjda od ljeta.

Ulazimo i pokretnim stepenicama odlazimo na drugi kat. Ljudi besposleno šeću ogromnim prostorom robne kuće – a sve nekako kao da je drugačije nego je ikada bilo. Malo ljudi kupuje, više razgovaraju s prodavačima – ili čak međusobno.

Posve nepoznati ljudi razgovaraju stojeći na katu, ili vozeći se stepenicama.

- A što su rekli da će biti s tim ljudima?
- Pa, netko je preuzeo, neće odmah ostati na cesti.
- Možda najbolje da ih pitamo.
- Recite, gospođo, zanima Vas ova kutija?
- Ma ne, tek tako gledam; recite, Vi nećete od sutra ne cestu?
- Nećemo. Rekli su da još neko vrijeme ostajemo ovdje, preuzima nas taj netko novi, a onda će on vidjeti što će.
- Ma, ako ne bude posla tu, bit će u nekom drugom dućanu. Barem trgovina kod nas ne fali.

Zazvoni osmijeh oko nas.

- A što ćemo kupiti?
- Pogledala bih neko kuhalo za vodu, vidim da je tehnika na popustu a nema nikakve gužve; ionako nam je ovo već prepuno kamenca.
- Dobro. Samo pogledaj u koje možemo zavući ruku da ga peremo, a ja ću malo pronjuškati okolo po katu.

Na gotovo već praznoj polici u visini prsa ugledam neku malenu sivkastu kutiju s pepeljarom.

Sjajno, bit će Joj za verandu. Stajem u red; gospođe ispred mene drže u rukama neke smeđe tanjure.

Prodavačica mi se smiješi i viče „izvolite“, a ja joj pružam pepeljaru.

- Jedan euro i trideset!

Plaćam i smijem joj se vičući: sretno! – kao da je ispraćam u rudnik, a ona mi maše.

Ona do tada kupuje kuhalo na nekom popustu; gospođa iza nje odabrala je isto to kuhalo, pa veselo razgovaraju s prodavačicom.

Trpamo kupljeno u neku platnenu torbu što je Ona vadi iz ruksaka, a ja se pohvalim da sam kupio kristalnu pepeljaru.

- Ma daj, ne pričaj gluposti, kakav kristal, pa to je obično staklo.
- A čuj, to je zapravo ona za kavanske tuče, šesti sat. Mislim da je gore kad te njome neko opauči po glavi nego pravim kristalom. Pa ti vidi; bit će ti super za verandu, kad padne na pločice, puknut će pločice a ne pepeljara.
- Pa ti si stvarno lud – smije mi se dok se u prizemlju posljednji put okrećemo oko sebe na izlazu.
- Daj, pogledaj si aparat za brijanje, vidiš da su neki popusti.
- Ma daj, to koliko se sada brijem dvaput tjedno, pa to mogu i žiletima. Radije ti to kupi za... znaš...
- Šuti, molim te. Tebe stvarno nije pametno ništa pitati... – gleda me onim svojim pogledom ljepšim od Name u kojoj sam Je zimi čekao prije skoro četrdeset godina na prvom ulazu iz Radićeve, kod zepa, konversica i startasica.

- - - - -

Ima li radosti koja je čista, jer ne zna što je bilo i ne počiva na nekoj nevolji?

- Oprostit će svima Kastner i Oehler jednog dana, ispričam na glas ispred onih pokretnih vrata nekome tko je od onda ostao čekati tu negdje, iza vitrine u kojoj se stajale razglednice i čokolade s liovima brace i seke; a onaj koga čeka još nije stigao.

- A baš su pogodili kad su dolazili ovdje – govori glasno neki gospodin na izlazu, pa nemam pojma nadovezuje li se na ono što sam ja rekao ili govori za sebe.

- Zbogom, mladosti, mislim – pa velim - koliko smo puta ovdje ulazili grijati se zimi. Ili hladiti se ljeti? – a onda se primimo za ruke, svim eksproprijacijama, rasnim zakonima, privatizacijama, dokapitalizacijama i ostalom vjetru oluja u inat.

Bezobrazni kao dvoje balavaca ne puštamo ruke pa nas užurbani ljudi obilaze; idemo tako Ilicom sve do Mesničke; tamo je od skele toliko usko da moramo jedan iza drugoga, zgazit će nas tramvaj.

Poslije, kada se vraćamo s Rokova perivoja i s večere, prolazimo umorni, siti i tromi još jednom onom stranom Ilice, od Vinceka pored Lovačkog, Borova i Dijane; onom koja mi je nekad bila dnevni boravak kad bi nakon škole i Cvjetnog s lizikama u rukama zavinuli prema Trgu. Dobro, sad je tamo nešto drugo; zapravo me ne zanima što.

Prije nego bi čovjek mrmljajući propjevao Kada Zagreb izranja iz sna, primijetiš kako se odjednom jedva probijaš pločnikom; ljudi stoje i gledaju u veliki plavi svjetleći natpis, pa se slikaju.

Mlađa žena smiješeći nam se čeka da prođemo kako bi ispod uhvatila nekoga svoga u kadru, možda mamu i tatu; ne gledam, nego samo odvratim osmijehom.

Čujem kako netko u blizini veli:

- Tuđi čovjek nikad neće znati....

Pomislim, ma kakva Azra; Zagreb Azre raspala je trula lešina; ovo je spjevao lirik svjetskog diskursa.

Kako je doista taj stih ovdje legao!

Stvarno, tuđ je čovjek u ovoj priči zapravo svaki onaj tko u nevolji drugoga pronađe kakav komadić radosti.

Baš to opjevao je netko tko će sa stoipedeset na sat u svoju i tri tuđe smrti voziti ovim nesretnim gradom kojem zaljubljeno pokazuje svoje pijanstvo i bijes od moći.

Tješim se; čak i kada smo onda hodali ovdje loveći osmijehe ljudi oko nas kao mjehure od sapunice, imali smo nekoga kome smo bili tuđi - samo nam to tada nije bilo važno - i ti ljudi još nisu zadobili moć kakvu su zadobili poslije. Bilo je to neponovljivo i lijepo vrijeme u kojem su jedni istraživači tuđeg gubili moć, a novi je još nisu stekli. Vrijeme u kojem su jedni lanci od izdaje, pendreka i batine bivali rastvoreni, a drugi od čekovnih knjižica, blještavila i prevare još nisu bili saliveni.

Dolje pod satom kao crne krijesnice na tamnosivoj livadi sumraka razasuti stoje klinci; čitav čopor klinaca; trideset ili četrdeset predivnih ljudskih bića u snu izgrađenom od grada koji šapće petkom uvečer; od njih nitko na sebi ne nosi niti jednu jedinu boju osim sive ili crne. Nitko ne priča, niti se drži za ruke s nekim, niti se ljube, niti itko gleda ikamo drugdje osim u mobitele koje drže u rukama.

Prolazimo oko njih i dalje držeći se za ruke - kao oko zastavica za slalom, samo što ove nisu u boji. Kada se približim, u općoj tmini odudaraju veliki, fluorescentnozeleni uvojci neke djevojke koji joj posve prikrivaju oči uperene prema dolje, u ekran.

U stvari, nisam joj vidio oči; otkud bih znao je li to doista bila djevojka?

Jarko svjetlo tramvaja što je s istoka upravo stigao na stanicu osvijetli tamno tlo ispred naših nogu.

Više nije mrak, pa da se vide samo Njene oči što me gledaju bez riječi; oči najljepše djevojke na svijetu.

Da još uvijek traje onda, ono onda kada smo se čekali od piceka u Frankopanskoj do Manduševca, Ona bi mi u tramvaju sjela u krilo.

(Uvijek se nasmije na tu moju rečenicu; sanjaj ti samo; koliko sam onda bila lakša, a tvoja koljena nisu za igru.)

Danas u ovom tuđem gradu po tramvajima nitko više nikome ne sjedi u krilu. Toliko smo u tuđosti zadobili dimenziju istosti.

Ljudi su nakon toliko truda i vremena provedenog u razmišljanju o razlikama doista jedni drugima postali tuđinci. Tuđost je tako doista postala uzvišena i velika lirska tema; rođen je čitav jedan važan i presudan svemir tuđine što plače mrklim, tustim, sveprožimajućim ponosom u onoj proročanskoj pjesmi.