vjetarugranama https://blog.dnevnik.hr/penetenziagite

srijeda, 18.02.2026.

Dekonstrukcija dobrovoljnosti

Četrdeset je godina gospodin Vili u očima svoje supruge, ljubavnice i najbolje prijateljice gledao odlučnost, stamenost i čvrstinu. Ponekad su te stvari u malim djelićima prelazile granice ukusa graničeći s grubošću; iza njenog „ne“ stajala je čitava planina snage, nepokolebljivosti i vedrine; u njihovoj vezi prečesto je on znao da nije taj koji nosi hlače – a osim toga, u tim bi mu hlačama gotovo uvijek kada bi ih na sebi osjetio postajalo pretijesno i neudobno.

- Protiv svega mogu – govorila bi mu jer su njih dvoje o tome razgovarali otvoreno, uvažavajući riječi onog drugoga i ne prekidajući ih – ali ne mogu protiv tvog ženskog arsenala.

Gospodina Vilija odgojile su, naime, stare žene: njegova majka bila je već duboko u četrdesetima kada je začet; oca najčešće uza nj nije niti bilo – jer je bivao otjeran ili otuđen; na koncu je o njemu najviše brinula baka koja je vještom kombinacijom nježnosti, diplomacije i stoicizma odgojila zaigranog i naivnog mladca željnog spokoja i ljubavi.

Vilijeva žena dobro je govoreći takve stvari znala kako su u njihovoj vezi najvažnije odluke uvijek bivale donošene upravo uslijed onog strašnog i nepobjediva arsenala s kojim se u svoga voljenog nije umjela nositi, a obuhvaćale su nježnost, diplomaciju, blag humor autoironije i stoicizam.

Kada su jednom – dok još bijahu mladi – ispunjavali neku anketu ženskog magazina za dom i ljepotu, pa su naišli na dijelove koji su se ticali njihove veze, odvojili su se i zapisali pitanja pa je svako na svoj papir napisao vlastite odgovore.

U svemu su se ti odgovori njih dvoje razlikovali, osim u jednoj jedinoj - ispostavit će se - najvažnijoj stvari: u rubrici najboljeg prijatelja oboje su upisali ime onog drugoga.

Taj osjećaj; ta snaga koja je izvirala iz okolnosti da su prepušteni samo jedno drugome i nikome drugom – i da će im život biti upravo onakvim kakvim ga sami stvore – pratila ih je desetljećima poput snažna šuma krošanja visokih stabala pod naletima prvog ranojesenskog vjetra u šumama, dok te krošnje još kupa i miluje jako i vrelo sunce lijenog popodneva pored rijeke.

No, Bog ne samo da ih je nagradio povjerenjem; Bog im je dao i čitav naramak strasti; da ga uživaju mirno, dugo i polako, dirajući sebe i ono drugo nesigurnim i hladnim rukama tražitelja milosti u tmini; do potpuna zadovoljstva.

Pa i kada bi se nasmrt posvađali, do rijetkog stanja u kojem je Vilijeva žena naglas odlučno izvikivala prijetnje o odlasku i o tome kako ne može više s njim, kako to već žene od tmine i očaja viču u trenucima kada ih život beskrajno tišti i boli – to bi činili tako da jedno drugome suzama kupaju usne grleći se i stišćući bolno do nepodnošljivosti: trgajući meso s leđa duboko zarivenim noktima.

- I da sam otišla, zvala bih te iste noći da me dođeš ljubiti, to znaš – zapitkivala je ona potiho potom Vilija koji bi joj odvraćao da se ispod njenih vrata ne bi micao dok ne bi umro.

Sve će se to - postao je gospodin Vili posve svjestan onog dana kada je oči svoje žene ugledao u tmini opustjele i gotovo napuštene depadanse planinskog hotela pod vrhom Krvavca koju su iznajmili na jednu noć - raspasti i pretvoriti u prah i pepeo - - - i sav će teret odgovornosti i važnosti života na njegova leđa pasti, jer u očima svoje voljene supruge gospodin Vili te je noći vidio ono čega do tada u njima nikada nije bilo: vidio je samo izgubljenost, strah i predaju, nakon što ga je nešto zaboljelo u prsima poslije dugog popodnevna kruženja oko vrha planine, pa se iscrpljen, okupan znojem i leden od bola srušio na ženinu stranu kreveta.

- Vili moj, nemoj mi umrijeti – zavapila je strahom i suzama okupana i ustrašena gospođa, a Vili je umjesto posljednjih tračaka plava neba na rubovima isprhla drvena prozorskog okvira vidio samo mutne i od plača natekle oči svoje družice kako u očaju mole i vape u teškoj i bezizlaznoj borbi protiv osamljenosti, slabosti i nemoći.

Vili nije bio navikao na to da preuzme teret vodstva; četrdeset je godina prigovarao, tetošio i usmjeravao tamo gdje je valjalo podmetati leđa; Vilijeva je žena svo to vrijeme stajala na braniku njihova braka poput osamljene helenske heroine sa štitom, mačem i bakljom vječita svjetla u ruci, hvatajući golim šakama munje kroz nalete vjetra i kiše i poučavajući svog dragoga o tome kako se od svakodnevice stvara biserje.

Ponekad bi joj znao govoriti; ti zapravo ne trebaš nikoga; tebi je dovoljan netko tko će u najmanjoj zamislivoj mjeri remetiti tvoje krugove; kada se uvjeriš u sigurnost tog položaja, tu prestaje tvoja potreba za drugim ljudima. A možda niti ja tebe zapravo uopće ne volim; možda sam samo ovisan o tebi – prosiktao bi oprezno kroz zube prije nego ga prostrijeli njen strog i osuđujuć pogled.

Nikada nitko od njih dvoje nije upitao ono drugo o tome zbog čega je netko dao manje; sve o čemu su pričali bilo je iznalaženje načina kako da od sebe dodaju još dobrog, svijetlog i vrijednog. Snaga ljudi što se vole nije puki zbroj snaga dvoje ljudi; snaga dvoje što se vole ne ubraja se već umnaža; snaga dvoje koji se vole nije mjerljiva onim što je ljudsko.

Sada je - u to tiho i dugo predvečerje na planini - sve to utonulo u ništavilo i mir; Vili je shvatio kako je stiglo vrijeme u kojem mora postati odlučan, stamen i čvrst pa ih voditi sve do svršetka vremena koje im je dano; sve do slabosti; nemoći i propasti.

Od nje nije mogao naučiti ništa drugo o takvom vodstvu do li toga da se ono može činiti jedino osmijehom.

Na brdskim livadama pod vrhom čulo se kako prvi snažan noćni vjetar povija travke uranjajući ih u mrak poput snažne i nasmiješene majke, kroz muk krava i teladi što se spremaju na san i kroz posljednje krikove dalekih preplašenih ptica pod vrhom planine.

U bijel, mekan i beskrajno lijep trbuh svoje žene gospodin Vili je utisnuo dug i topao poljubac kada je shvatio da je postala posve sigurna kako njegovo srce sada kuca spokojno i ravnomjerno, pa je na njegovu ramenu odavna već usnula dišući jedva zamjetno i polako.

18.02.2026. u 07:03 • 5 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.