Auzmish kod Shelly

26.04.2018., četvrtak

Kako se ne kupuje auto

Kad si sa "odličnim" diplomirao na tehničkom fakultetu dvadesetak godina nakon upisa, neke stvari znaš - kako o teoriji struke, tako i inače, o ljudima i miševima.
A otkako si u šestoj godini života željenu profesiju "smetlar" (željena zbog poluga kojekakvih) zamijenio onom "pilot" (željena zbog poluga i kazaljki kojekakvih), miris kerozina nikad ti nije skroz izišao iz glave.
Naravno, tom su se mirisu tokom godina pridružili još poneki; miris proljetne brandenburške livade, miris australske pustinje, miris vlažne grabovine ispod Kamešnice; miris žene...

Žena dakle kupuje auto.
Oboružan znanjima struke, mirisa i šire, studiraš po internetu model i godište potencijalnog auta... Pa tako, specifičan je mjenjač; ako imalo trza, bježati. OK. Specifičan je filter ispušnih čestica; obratiti pažnju, je li gradski autić redovito "propuhivan" na autocesti. Dobro. Elektronika. Provjeriti sve funkcije. U redu.
Svakako, tu su kojekakvi zazori limova, mrlje od vlage, kondenzat u farovima, izgled ulja na mjernom štapu, profil guma...
Ukratko, za provjeru auta trebaš pola sata najmanje; probna vožnja ima uključiti i grad i autocestu i serpentine...
Naravno, žena i prodavačica auta dogovorile su susret u subotu u podne.
Tehničar, Švabo i ekspert za mirise uviđa, kako je vremena za pregled, probnu vožnju i kupoprodaju premalo... Subota podne...

Autić vidiš na javnom parkingu, uparkiran unatrag. Za brzi bijeg i lakše izlaženje sa zakrčenog parkinga kao takvog. Mhm.
Umjesto napirlitane sponzoruše, u susret ti korača nasmiješena mlada žena, sportski tip, samouvjerena, čvrstog stiska ruke.
Na prvi pogled autu bližim okom, profil guma je ravnomjeran, naplaci neoštećeni, boja nema više nijansi, zazori limova su paralelni, istovjetni.
Tri rečenice kasnije, sjedaš u auto; desni guz još nije na sjedištu, a prodavačica decentno ali odlučno podsjeća na vezanje pojasa.
Ukazuje suprugu da podesi retrovizore, sjedište. Kratko, koristeći imenice, precizno pojasni komande i specifičnosti.
Blago zbunjen, pitaš tako, je li ona inače, profesijom, instruktor vožnje.
"Ne, ja sam instruktorica letenja", veli uz smiješak.

I dok autić prolazi parking, raskršća, autocestu, rotor i staje pred stanicom za tehnički pregled, ti fino svoju mentalnu mapu sa dvadeset kontrolnih pitanja presavijaš i guraš duboko u stražnji džep hlača... Instruktorica letenja.
Čuješ sebe, kako iz središta vlastitog tajca - garniranog sa par opaski o ljubavi prema letenju i zrakoplovima - svojoj supruzi kažeš - "A gle, kupila si auto!"
... instruktorica letenja...

Nešto kasnije - subota podne zaista jest blesav termin za kupoprodaju auta - autić je promijenio vlasnika.
Ipak, pred očima ti se ukazuju profesori sa faksa, punac, profesionalni vozač i automobilsko zakeralo; vidiš se na portalima o naivčinama i potrošenim potrošačima, i više ritualno nego ozbiljno otvaraš haubu motora; konstatiraš da nema akumulatora; njega pronađeš u prtljažniku; u pet sklekova odradiš Visual Inspection, sigurnom rukom odvagneš količinu dokumentacije o održavanju.

I taman stigneš na placu kupiti ribu za ručak, zadovoljno nasmiješen.

I da. Autić je avion.

Oznake: kupovina automobila

- 14:53 - Stisni pa pisni (47) - Papirni istisak - #

30.03.2018., petak

Duga zima

Čudna je stvar, u kasno ljeto odletjeti preko Ekvatora, i sam prelazak još i prespavati. Pa se, nazdravljajući pjenušcem izlasku sunca nad Južnom Zemljom crvenkastog tla pokrivenog pokojim oblakom, nakon masovnotehnološkosigurnosne dobrodošlice, kupovanja kartice za mobitel i one za javni prijevoz smrzavati na kišici oko nule, uz vremensku razliku od devet sati, ukrcati u autobus prema centru grada.
Melbourne. Zima. Rujan.

West Gate Bridge… Poznati toponimi dijelova grada, tako čudnih imena… St. Kilda, Malvern, Moorabbin, Seaford… osjećaj pomalo kao dolazak kući… Frankston…
Bratić sjedi u jednom od svojih čudnih automobila, ne izlazi. „Whatthefuck, opet ste zalutali?!“ Smije se sa još jednim zubom manje, loše prikrivenim preraslom brčinom nad prorijeđenom dugom kosom, od koje ne odustaje. Pomičemo njegov štap sa stražnjeg sjedišta i zavaljujemo se u vlažni miris starog Cadillaca.
Sa osmotračnog sterea, Deep Purple, Child in time.
Pred kućom, probudimo par papiga i pataka, bratić zaboravi mobitel u autu, ja aktiviram alarm.
25 sati puta.
Mi stigli.
Bratić jede bananu, ja bih čašu vina; on nestane. Ajmo ća i mi.

Iduće jutro, Gunnamatta.
Gunnamatta sigurno ima značenje na jeziku nekog od plemena urođenika.
Na mom jeziku, i ovaj, treći put, Gunnamatta je iskon, sila, smiraj, dolazak, povratak i ponovni početak, u beskrajnoj petlji lišenoj potrebe za shvaćanjem. U prijevodu, Gunnamatta.

… a jer je na jugu Australije u rujnu zima, na meni su dvije zimske jakne. Ništa Nas Ne smije Iznenaditi.
Iduće jutro, temperatura, groznica, kašljokih presijecan kihokašljem, u međuvremenu trk do toaleta.
Hebala ih Victoria, da u ćenifi nema ni bidea ni lavaboa.
U kupaoni, kada veličine garsonjere, sa slavinom na najdaljem zidu. Fleksibilnog tuš-crijeva nema, fiksna cjevka. Vjetar sa Antarktika trese limenim okvirima starih prozora, zaista vjerujem da nije ispod nule, cvokoćem ulazeći u kadu. Hodam kadom do slavine. Kotao za toplu vodu je iza kuće, odmah tu, dvadesetak metara. Dok sam se oprao, topla voda… nije došla. Enti Australiju… Stropoštavam se u krevet, premoren od puta do toaleta.
Oluja me uspavljuje.
/ponoviti četiri puta. Ostaviti mjesto za opis odlaska u drogeriju po lijekove protiv viroze, odmah tu iza ugla, petnaestak kilometara. Bratić: „Ako me zaraziš, ja mogu umrijeti!“ … kunstpauza… Protupitanje – Buraz, kako vi perete guzice? On – zašto?/

Note to self.
Kad je Buick Centurion na dvorištu stajao bez pokretanja godinama… ne diraj ga na dan planiranog puta. Jer kad napokon V8 progrgolji, mislit ćeš da si na trajektu negdje na Jadranu i lice će ti poprimiti onaj orgastično tupavi izraz, uz kojeg ponekad trenutak postane besmislen i nehotice postaneš ćaća, sekunde ili sati, svejedno … A tebi zapravo valja u pustinju, 2.200 kilometara dalje …

Da je na aerodromima zabranjeno pušenje, dobro je. Jer da prinesem upaljač nosu, s tom količinom ljekovitih kemikalija protiv viroze, zapalio bih pola Australije.
Melbourne Domestic, Adelaide, Alice Springs.
Slijetanje u Alice gledao na You Tubeu.
Slijećemo i ne vjerujem.
Alice Springs…
Nešto poput Okučana, Trilja, Bošnjaka. (Samo što nije…)
Pod temperaturom, Prvozakonita i ja bauljamo do samoposluge.
Da kupiš pivčugu, trebaš Photo ID.
Pozdravljamo se sa par teturajućih Aborigineea, ljubazni su, hodamo u pravcu iz kojeg su došli u njihovom tragu znoja i alkohola.
Piva je ledena, navijam budilicu, noć je mediteranska, opet ljeto.
Bus za Uluru će nas pokupiti ujutro u 4.
Prije budilice, budi me kreštanje papiga.
Internet tvrdi, Alice Springs najbliže je mjesto do Ulurua, crvenog monolita u centru kontinenta. najbliže, oko 470 kilometara; pet i pol sati terenskim autobusom...
…

Oznake: australija

- 20:41 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

04.11.2017., subota

Fatalizam binarnog i brojanje seksova - Out of Australia

Subota večer definitivno je loš tajming za novi post. Osim ako se zoveš, recimo, todorić. No, kako smo svi pomalo todorić, kutle, zagorac, sanader, šeks (godine povezuju) – zanemarujem tajming posta.
Ne pretendiram na senzacije, outinge, kvote.
Sjedim uz drugo pivo, nastojim ne otići spavati, kako se u nedjeljno jutro ne bih probudio (punog mjehura) prije crkvenog zvona. Dakle, pišem…

Nekad i negdje u srednjoj školi (nekad, jer vrijeme pomalo pada žrtvom godišta, a negdje, jer te države više nema) fascinirano sam slušao o binarnom kodu. Škola je bila politehnička, ništa duh, ništa duša, ništa može svakako. I to je bila poanta. Može jedinica, može nula. Trećeg nema. Ide/ne ide.
(Jer trećeg puta nije bilo, Juga je bila zapad, preventivno.)
Razumijevajući što čitam, gotovo narcisoidno sam nekad kasnije, na Strojarstvu predratnom, u nekom tamo Fortranu učio o implikacijama jednice i nule, ide, ne ide; ako ide, onda, ako ne ide, onda. Ali, jedinicu i nulu nitko nije poljuljao; ide ili ne ide.
Nekako tada, kasneći mimo običaja, desio mi se i prvi seks. Prva osoba s kojom sam se seksao. Seksova je bilo više. Što me, nerado priznajem, koštalo parcijale na strojarstvu.
Uglavnom, samouvjereno kročeći centrom grada, duboko razumijevajući binarni kod i netom raskrstivši sa statusom kasnećeg jungfera, o Australiji zapravo apsolutno nisam razmišljao. Pitao sam se… Prvi seks, neopisivo. Drugi, krenulo me. Treći… - jel' li to, kao, hodamo…?
Par romana, bora, dijagnoza i sijedih lasi kasnije…

… negdje iznad jednog od onih gradova, za koje pošten Hrvat nikad nije čuo – recimo, Shiraz - mjesečina je bezobrazno prešla preko mog bedra, dok je petstotonski avion korektnim zaokretom, dva stupnja u sekundi, okrenuo nos prema Europi.
Taman dok sam jagodicom na ekranu potvrdio odabir Springsteena, pokušavajući se ugnijezditi preko tri Economy – sjedišta, feminizirani stjuard (ili je bila obloguza stjuardesa poderane hulahopke) procvrkutao je, ili je procvrkutala, smije li mi donijeti još jedan pjenušac. Izdao sam izričito dopuštenje, podigao drugi jastuk sa poda, ušuškao se u dekičak, izmaknuo trticu sa kopče pojasa, pokrenuo Springsteena i skužio da je Prvozakonita iritantno pretjerala sa protokom gin tonica, zavaljeno se cerekajući u redu do. Let je, naime, bio gotovo prazan.
Bio je 4.10.; u sadizmu vremenskih zona, ne mogu pouzdano tvrditi da je baš bila zora iznad Shiraza ili suton ili ponoć, ali tog istog 4.10., 1988., na jugoistoku Europe umro mi je otac.
Znao sam intuitivno; nismo živjeli skupa. Telegram je došao u ruke majci, koja me prethodno pitala, čemu sam obukao crninu.
U crnini, dva dana i dvije noći slušao sam Springsteena, ne spavajući.
… Stjuard ženskastih pokreta ili stjuardesa poderane čarape pružila mi je pjenušavi Chandon; falalepa; opleti, Bruce, ka'ni, suzo…

To sa tri seksa.
Prvi se desi. Uz malo sreće, pamtiš ga; uvijek ostane poseban. /Ako je nekoliko prvih seksova, sjećanju više nije vjerovati./
Drugi je nekako potvrda prvog, wow, ali drukčiji, povezujući, ali možda i posljednji; kad si mlad, perspektive nisu izražene.
Nakon trećeg, kreneš se pitati… Je li to sad to; hodamo li mi; jesmo li čak možda u vezi?
Te večeri, 4.10., nekidan, treći put me avion prenio iznad Shiraza, u povratku iz Australije.
Treći put…
… jesmo li Australija i ja u vezi … ?

To sa binarnim kodom.
Jedan, nula. Ide, ne ide.
Sa trinaest godina, trebao sam preseliti u Sydney, Australia. Humano sam – hm – preseljen u Lutherstadt Wittenberg, DDR.
Slijedom okolnosti, ponovno izići bila je binarna nula, no-go; ne ide. Dok nisam izišao, nuli unatoč.
Nisam na kraj pameti imao da ću puno kasnije htjeti, ponovno nuli unatoč – trajno ući. U Australiju.
Ali, unatoč tri savršena seksa, unatoč apsolutnoj zaljubljenosti i činjenici da smo u vezi – nula. Trajnog ulaska nema.
Prestar, pre-netražen, pre-nekonkurentan, pre i pre.
Jedan, ide, nula, ne ide.
Po Fortranu, ako - ne ide – onda.
Pa tako, jer ne ide, onda barem vidiš crveni centar Australije, daš se dingu da te pod Mliječnom stazom njuška usred ničega; prestaneš skenirati, hoćeš li stati na zmiju; dobiješ sobu s pogledom na cijeli Sydney odjednom, voziš dvanaestocilindarskog Cadillaca, pod duplom dugom slikaš klokane.
.. i sve ti se to tako mota po glavi, 4.10.2017., dok dvokatni Airbus dva stupnja u sekundi skreće ulijevo, ostavljajući Shiraz dvanaest kilometara ispod i pomalo desno iza, ličeći shiraskim kerovođama u večernjoj šetnji tek na treperavu točkicu nekog anonimnog leta tamo visoko.
Treći seks, binarni kod …

Oznake: australija

- 19:59 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

26.10.2017., četvrtak

Južna zemlja – Terra Australis

Osim što je ljeti zima a zimi ljeto, svi uvjerljivo mantraju o gravitaciji i centripetalnoj sili, pojašnjavajući zašto Australci ne spadnu sa Zemlje.
Australci su Australci. Kao takvi, obično pitaju, otkud si zapravo, ali odgovor već percipiraju australskim ušima; ne srpskim, ne hrvatskim, malteškim, talijanskim.
Australci se ne opterećuju perfidno zagađujućim elektroautićima; njima ispod šest cilindara „ne igra“. Obzirom da „idemo popodne na izlet, tu blizu“ lako znači parsto kilometara u jednom pravcu, postaje logično.
Na benzinskoj, a propo, često zaokružuju – na dolje. Down under. Nasuo za 81 dolar; „80 is just fine, mate!“ U tom „fine“ ono „i“ postaje nekakvo polupjevno „uoai“. Valjda jer im glave vise na dolje.
Veliki koraljni greben će se oporaviti; no worries, mate… A kad Kinezima prodaju sav ugljen i svu željeznu rudu…? No worries, mate, počinjemo razvijati nove tehnologije…
Ljudska prava migranata? Da, ali ne iznad prava da država zaštiti ono, što smatra svojim tekovinama. Svejedno, sve više australske djece uči kineski; osim što su Azijati već sveprisutni, po nekim će predviđanjima Australija postati većinski azijska.
Čime se zatvara izvozno – uvozni krug…
U kontekstu se dotaknuti urođenika, kojima su bijeli Australci tek prije četrdeset godina priznali status ljudi, umjesto dotadašnjeg svrstavanja među biljke i životinje – bilo bi možda maliciozno…
Osim hrpe stvari, koja je nedopuštena ali svima tamo poznata, strogim zakonima štićena sloboda ogromnog kontinenta pokazuje se stalno; kilometarskim plažama, satima truckanja crvenim središtem kontinenta, šarenim papigama i čudnim ptičundrama u gradovima… Sloboda policije je, usred grada, usred bijela dana, potpuno zatvoriti višetračnu cestu i alkotestirati svakog vozača. Sloboda životinja počesto ima slatkasti vonj smrti duž nedoglednih cesta nenaseljenim područjima; pregaženi klokani i kojekakvi sisavci češći su od benzinskih postaja, na kojima mahom rade mladi useljenici u nadi trajnije vize. Suprotno njima i svima, koji žele useliti, nazire se i suprotni trend – ekstremno visoke cijene nekretnina i specifičan mirovinski sustav, koji pretpostavlja da mirovina treba samo onima, koji se za radnog vijeka nisu sami zbrinuli za stare dane, navodi sve više Australaca da sa zanimanjem gledaju prema toliko drukčijoj Europi…

… naravno, treći jednomjesečni boravak, tridesetak sati puta, Uluru, Kata Tjuta, kontra Mjesečeve mijene, ono kad opčinjen ljepotom odlučiš, ne fotografirati, i još ponešto i još posvašta … uskoro…

Oznake: australija

- 12:15 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

12.07.2017., srijeda

Manje je više

Navodno, vodenjaci nisu tehnofili.
OK.
Osim što puštam kosu-koju-imam /na nevjericu moje bezračunske frizerkuše/, odlučio sam prije seriozne dijagnoze još i letjeti Junkersom i posjedovati Maseratija na desetak dana.
Život je kratak.

Time, dolazim do iskrižanih snova.
Alfa Giulia iz 1970ih, recimo.
Pa njome nekom ubavom talijanskom cestom, kraj napuštenih plantaža, pa uz obalu...

Teško, ikad.
Recimo, Maserati GrandTurismo. Da ne griješim dušu spomenom Lamorghini Aventadora.
Gdje u Zagrebu, pred zgradom, parkirati takvo nešto, kad leskovačka ćevabdžinica ima gradskoupravnu dozvolu za četiri parkinga (koje ja plaćam...)

I time... Smartphone.
Zamislim da je smartphone moja Alfa.
Cesta je, recimo, Albenga - Carpe di Toirano, Ligurija, prelijepa, serpentinasta.
Kočenja su rezolutna, odmjerena, na mokrome riskantna i sa svom elektronikom novodobno ziheraškom; kamoli sa starom, mehaničkom Alfom de mi corazon.
I onda, taman prije Mosta Samoubojica, prije par godina zagrađenog žičanim pletivom, stisnem kočnicu, škiljeći, dolazi li iz suprotnog smjera lokalni autobus, all inclusive autistični vozač.
"Uploading Updates... This might take a moment..."
Stisnem jače.
"Checking for viruses".
Povučem ručnu kočnicu, mjerkajući kameni zid uz provaliju pred zavojem.
"Restarting ...."
Potežem ručnu do kraja, prebacujem u iduću nižu brzinu uz međugasnu frikcijsku osviještenost tarne ploče ...
"Deinstalling 219 updates, do not turn off your device"
Vraćam jednu brzinu naviše, pa natrag na dolje, u očaju udarim po "gasu" i vučem se kraj zidića uz serpentinu...
"Reconfiguring..."
Zanemarujem objave; short-shiftam naviše iz inata, pa natrag, pa opet, taman prije idućih 180 stupnjeva sa šleperom na polovici.
"Anti-virus has discovered a threat..."
Biciklist, svojih osamdeset godina, plus bicikl, 120, koščat, znojan, domahuje u tjemenu serpentine.
"Program needs to re-start."
...

Vodenjaci nisu tehnofili, barem ne up-to-date.
Alfu Giuliu vjerojatno nikad neću moći financirati, kao ni Maseratija, Lamborghinija.
Ali...
Smartphone.
Košta kao jedna rabljena guma tih auta.
Kao parsto metara vrtnog crijeva za zalijevanje.
mogu li od gumenog crijeva očekivati da ispunjava svrhu?
Mogu li od smartphonea očekivati da me ne kopulira usuho sa aploudima, skenovima, popapima, čekovima, antivirusima?! Može li on to sam, bez da me hebe obavijestima o vlastitoj nesposobnosti, kakvima bih sam sebi isposlovao otkaz u firmi u roku dok-stisneš-kočnicu-Alfe-između-Alassia-i Carpea?
Može li to?

Oznake: Smartphone

- 23:11 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

<< Arhiva >>