Dva Petra Pana
|
Pitao sam se, postoji li granica mog naivnog idealizma. Dobro; čovjek piše uljudne, gotovo tople mailove. Na telefonu zvuči odmjereno, ljubazno; onaj kristalni, sjevernjački izgovor. I da; dan ranije, potvrdio mi je susret; sjest će radi mene i moje dječačke ideje u vlak u Hamburgu, nema problema; vidimo se u Berlinu u deset ujutro. Na internetu njegovih slika gotovo da nema; to, što jesam pronašao, prikazuje starog čovjeka. Podaci šturi. Propada mi priprema za susret. Tim više, razmišljao sam, tražeći parking u blizini muzeja u Berlinu; u tom mom nesuđenom, nikad dosanjanom i isto toliko dječačkom Berlinu – tim više; što mi je bilo, prihvatiti da starca tjeram na vlak, na šest sati putovanja tog dana, i što mi je uopće trebalo i plivati protiv struja balkanskih i mjesecima pisati klaftre mailova tehničarima, pilotima, muzejima, fondacijama, sve kako bih potaknuo očuvanje apsolutnog tehničkog spomenika kulture, jedinstvenog u regiji pribalkanskoj… Iz svih tih mailova isčitavao sam samo jedno ime; ime čovjeka, s kojim sam se sad trebao naći. Ako netko, onda on, pisali su mi kulturni atašei, restauratori, legendarni piloti prošlosti i samosvjesni kiberneti Airbusa 380. Tim više sam se zapitao, postoji li granica mog naivnog idealizma, kad sam ugledao starca; smeđe hlače „na crtu“ povučene visoko prema trbuhu, vitak, gotovo viši od mene. Nisam mogao spriječiti pogled niz njegove hlače, dobro je, suhe su; nasmiješenim vodenastim okicama me pogledao uz rečenicu dobrodošlice i pozvao na kavu; direktor odjela avijacije muzeja već nas čeka, reče. Jedan – nula za njega. Pokušam kratko i srednjoeuropejcima shvatljivo pojasniti svoju ideju, i sa svakom riječi uviđam vlastite magareće uši, i počinjem paralelno vlastitom govoru razmišljati, kako sam ipak profitirao, upoznao par ljudi, doznao osnove o restauriranju starih aviona… Gledaju, smješkaju se, da, vrlo teško, ali – muzejodirektor pokaže uokolo – tako nastaju ovakvi postavi; nemojte odustati i javite mi, što će se dešavati … Tu nas pozdravlja; mora dalje, nastavit ćemo mailom. Krećem svom poznaniku iz Hamburga rekapitulirati situaciju; prekida me ljubazno; vodenaste okice bistro gledaju; prošećimo malo, veli, „vjerujem da vas zanimaju neki eksponati; sve drugo ćemo dogovoriti u hodu… Tu je i naša Ju-52, ali nju ćete vidjeti kasnije…“ Prepuštam se. Spominje mi jedan drugi avion; doslovno sa otpada je sa kolegama kupio olupinu po cijeni starog željeza; organizirao volontere za prijevoz i restauriranje. Smijem se u nevjerici; u tom istom avionu sam sjedio, kad mi je kustosica dobacila ključeve kabine… /“Nikome ne govorite, ali ionako nema nikoga… Samo ništa ne skidajte i zaključajte kad krenete!“/ Sad se i on smije; mali svijet, veli. U svijetu ima osamnaest, devetnaest“preživjelih“ Junkersa Ju-52. Stari transporter; priča je o istočnonjemačkom gradu Dessau; o Hugu Junkersu, o dolasku nacista na vlast u Njemačkoj; o mojoj potrazi za djedovim bratom po arhivima tvornice. I priča je o jednom Ju-52 (iako, mi insajderi znamo da su avioni ženskog roda…), koji i sam ima osamdesetak godina; koji je povezivao Britaniju i Francusku davno prije ideje Concordea i koji neslavno trune na jednoj balkanskoj livadi…  I dakle, tu sam, u berlinskom Muzeju tehnike, i vidjet ću svoju treću Ju-52 uživo; jednu sam izmilovao stoput, u drugoj također sjedio; četvrtom se nadam letjeti, ako … I tu sam, dakle, zbog treće, i starac vodenastih očiju, elegantnog hoda, divnog glasa, vodi me iz priče u priču; slušam o olupinama sa dna jezera, vatrootpornim zidovima sa serijskim brojem; o gotovo okončanom projektu obnove stare Super Constellation – blijedoplavi ženski rukopis potvrdio bi, da, Šeli; najseksi putnički avion ikad – i o problemu ishođenja letne dozvole za stari avion sa novim komponentama, i … Daje si vremena; kružimo po muzeju, on se smješka … Sivo berlinsko nebo kišicom škropi zvukove grada; u izmaglici se nazire kugla televizijskog tornja; pokušam baciti pogled na mobitel; priželjkujem sms, koji sa temom veze nema… Pitam svog sugovornika – više da nakratko promijenim temu – kako se počeo baviti avionima. Veli, izučio za bravara, krenuo raditi na održavanju za kompaniju; kako bi osigurao poziciju, uz rad diplomirao, magistrirao, doktorirao na održavanju … Kasnije, usput dodaje, poslan u proizvodne pogone Boeinga, odrediti planove održavanja „sedamstosedmice“. Ne pada mi na pamet, prekidati ga; prisjećam se svojih prvih predavanja na strojarstvu; „ni brige ni pameti“ … I tako, veli, cijeli vijek između Njemačke i Amerike, uglavnom radeći na „707“, otuda mu nadimak Mr. 707, veli uz smješak … Umirovljenjem, postaje konzultant; paralelno uspostavlja standard održavanja, kojeg NATO usvoji na nekoliko svojih AWACS-a na osnovi 707-ice. I kreće u projekte restauriranja dva Junkersa 52; jednog starog, putničkog Focke-Wulfa; Super – Constellationa („Javit ću Vam, kad utvrdimo datum njezinog povratka u Europu, možda biste došli na doček … !“) i, upravo, Sedamstosedmice, po kojoj su mu i dali nadimak. Pomalo tražim riječi. Sluteći ovakve ljude, kao balavac sam krenuo na prijemni...  „Vidite, ovo je kritična zona vaše Ju-52“, pokazuje mi na divno obnovljenom, starom avionu; „ona je zapravo neuništiva do tu; rebro XY, znate već, ali odavde postaje vrlo krhka. Još uz grubu upotrebu i loše održavanje… vidio sam vaše slike… hmm… Ali vidjet ćemo; možda nam se za vaš avion pridruži i kapetan (… - onaj sa A-380); on ima licencu za upravljanje Ju-52. Svakako, znate da govorimo o par desetaka tisuća sati rada … “ Pred očima mi se pojavljuje slika kolege strojara, koji gotovo sam i gotovo vlastoručno pokušava očuvati preambicionirani muzej iz Jugodoba, pojašnjavajući probleme pozicije i vlasničke strukture … U što li sam se uvalio… Na pitanje, ima li „moj“ Junkers eksterni elekrogenerator, odsutno odmahujem glavom … Mila majko, u što sam se uvalio ... Uz krumpirovu juhu sa kobasicom, pričamo o obiteljima, ružama, psima. Pogleda na stari ručni sat; veli, ako imam volje, možemo skupa pogledati i izložbu lokomotiva i, u drugoj zgradi, automobile; on će onda ipak morati na vlak. Koliko je među avionima djelovao kao autoritet, sad se Mister 707 među ogromnim parnim lokomotivama pretvara u dječaka; „Znate, ovo je preteča avijacije; moja druga ljubav…“ Kaskam za suhonjavim djedom vlažnih očiju, on se saginje među kotače parnjače, smješka se, pojašnjava… U hali sa oldtimerima, kroz smijeh priča, kako je u Boeingovom pogonu godinama koristio VW Bubu pokvarenih kočnica ... Na rastanku, odbija da ga odvezem do kolodvora; veli, voli popodnevnu gužvu Berlina promatrati kao pješak; protegnut će noge. Sve smo zasad dogovorili, veli; raduje se idućim koracima. Možda u međuvremenu skupa odemo na let "njegovom" Ju-52. Daje mi par nacrta, dvije brošure i odlučnim korakom zamiče u vrevi, uz kratko mahanje i, naravno, osmijeh. Kraj auta, pogledam displej mobitela. Poruke nema. Bez obzira, smješkam se. Wow …  Oznake: Junkers Ju-52 |
