Auzmish kod Shelly

17.08.2016., srijeda

Pletena užad, mantra niotkud i nadilazak sebe

Usred godišnjeg odmora, usred brda nad morem, usred seoceta bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće… Usred svega toga, proglas vrckaste Prvozakonite odjeknuo je poput šamara.
Ima iznenađenje, rekla je. Propadajući kroz sve slojeve usrednosti kao kroz trenutak buđenja, dočekao sam se na umirujuću spoznaju kako sve Tupperware – artikle već ima. Dakle, to nije.
Ne; neće mi reći, ali dopast će mi se. Jedino, par sati autom… A meni em mrsko, em me kopka.Više mi mrsko, nego što me kopka, ali – kako odbiti tu djetinju ekstazu Prvozakonite, a ne izazvati lavinu durenja i razočaranja i „ti uvijek“, „ti nikad“ i „znala sam“…

Cesta za Torino prolazi krajolikom sličnom Gorskom Kotaru i Lici, slijede ravnice; prije nego skrenemo ka Zapadu i Francuskoj stajemo na benzinsku.
Automatska; osoblja nema.
Pokraj nas zaustavljaju se dva bijela Maseratija sa tvorničkim oznakama; izlaze dva ušminkana lika. Nonšalantno čitam talijansko uputstvo za korištenje pumpe, baleći decentno u pravcu auta mojih snova.
Nonšalantno primijetim, kako automat odbija jednu karticu. Pa drugu.
Odlučujem biti nonšalantniji od nonšalantnog automata, potiskujući muški nalet muške kletve u pravcu Prvozakonite i njezinih tupavih iznenađenja. Guram novčanicu u prorez za novčanice.
Automat niti da zahvali, niti da išta učini.
Dvojica šminkera prilaze („E?! DIESEL??“), potvrđuju da sam sve ispravno odradio, žale što mi je automat pojeo novac i sjedaju u svoje aute.
Maseratiji grgoljavo izlaze u promet Torina, naježen zvukom, gledam jednim okom za njima, drugom na kurvinjski automat.
Hajde, stići ćemo do iduće benzinske, veli Prvozakonita, pljujući moje tri položene matematike strojarskog faksa i ponešto lošeg predosjećaja.

Kad obožavaš letenje, mrziš svaku poštenu skelu i ljestve silosa, a na tjelesnom nisi nikad uspio niti stati na gredu, tvoj je visinomjer nekako specifičan, i to znaš…
To je iznenađenje, veli Prvozakonita u Claviereu, odmah iza Sestrierea, uz samo francusku granicu. Viseći most!
Mila majko što mi je ovo trebalo je li ona normalna hajde pogledat ću nema šanse toliki put prošli mislila je dobro ma nema šanse „Hm, sad se i ja pitam…“ reče; gledam te smeđe djetinje oči tu užad to sivo nebo to ljuljanje ta usk gazišta ma nema šanse pomislim „Ništa; tu smo, idemo!“, čujem se reći.
Nekakav sado-mazo – pojas oko struka i među nogama, dva velika karabinera na dva sigurnosna užeta; „Važno je da kod prebacivanja na iduću sajlu uvijek jednim užetom ostanete osigurani na prethodnoj; nemate gdje fulati, sretno“, nonšalantno pojasni mladić i nestade iz kadra.

Prvozakonita u neponovljivoj lakoći bivanja skakuće visećim mostom.
Progutavši sve knedle ikad, silim lijevu nogu da prevali put do prvog gazišta. Sad bih trebao pomaknuti desnu ruku prema naprijed na ogradi. Desna noga, nikad teža, vuče se naprijed, zapinje između dva gazišta. Šake se grče oko užeta ograde, nogom pipam razmak, stajem na gazište. Prvozakonita je nasred mosta i lagano ga ljulja, vrišteći svoju ekstazu na ničim izazvanom engleskom. Ja stojim okamenjen. Okamenjen toliko da znam da naprijed ne mogu, a natrag ne mogu. Umrijet ću tu, sad i tu.
Ona je to i htjela.
Užad je višeslojna, hladno vučena, visokog koeficijenta sigurnosti. Imam duplo osiguranje karabinerima. Možda bih svakako trebao skočiti. Ma ne. Gazišta su postavljena na jednakim razmacima; moram samo uskladiti kretnje… Hrabro podižem lijevu nogu za idućih tridesetak centometara. Pusti, desna ruko; pusti i prebaci se malo naprijed… taaako…. Hajde, lijeva nogo… Eins… Zwo…. Eins… Zwo…. Govno se počinje ljuljati. Sigurnosna sajla me vuče u stranu. Moram prebaciti karabiner preko poprečne veze posta… Hvatam u prazno, gore iza sebe. Ne mogu ga otvoriti; zabijam zube u znanje o izgledu i funkcioniranju karabinera; otvaram ga, prebacujem naprijed…. Taako…. Sad još drugi…. …. …. OK. Lijeva nogo, pomakni se… Eins, …. Zwo…
Osjećanu vječnost kasnije, stojim na drvenoj platformici i mantram, uspio sam, uspio sam… Pogled zečji, niušto. Samo olakšanje.
Prvozakonita nešto priča, onda me osvijesti – „Super, krenulo te, idemo dalje!“
DALJE???
Prvozakonita nikad ne laže, a da bih ja to skužio.
I zbilja, pogled puca na klisuru, nad kojom je razvučen nastavak visećeg mosta, poput paukovih niti. Jedan, drugi, treći…
Srce se pretvara u grlo se pretvara u želudac se pretvara u srce, gubim tekst u glavi; lijeva nogo, pomakni se…. Desna šako, pusti…. Eins, … zwo… Gazišta vise udesno, sigurnosno uže me ritmično lupka po licu.
Pada mi na pamet Costner u „Poštaru“; otkud samo taj lik, taj film. Mantram, ja sam poštar u zabiti; ja oduvijek svaki dan ovuda idem, dijeleći poštu; dan kao svaki drugi, ovo je moj posao…. Lijeva noga…. Eins, zwo… Ja sam poštar, sve ok…
Govno se opet zaljulja, pokušavam ga umiriti pokretima tijela.
Dovraga sve, pa ne gledam nikamo…. Stajem, duboko dišem…
Koji pogled!
Koja priroda!
Svjež vjetar nosi huk potoka u dubini i miris kišne fronte, koju vidimo na stotinjak metara dalje od nas.
Nestajem u beznačajnosti veličanstvene prirode, takve samo iz zraka, sa visine.
…
Eins…
… zwo…

Ukupna dužina mostova je nešto preko 450 metara. Mojom tehnikom preživljavanja, sat i pol.
Nakon najgenijalnijih sat i pol u dugo godina mog života, preko ruba pivske krigle gledam dječji pogled Prvozakonite.
Sunce taman zalazi među brda prema Francuskoj.
Malo kasnije, sjedamo u auto; povratak u selo usred brda nad morem, bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće…
Nadišao sam sebe. Nakon dugo vremena. Vrlo dugo.

Oznake: tibetanski most, Claviere, putovanje

- 10:38 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

10.01.2016., nedjelja

Vidjeti Rim i umrijeti. Četiri puta u danu.

Vidjeti Rim i umrijeti, kažu.
Posve novu dimenziju izreke spoznao sam nedavno, nakon dva sata puta do aerodroma u Melbourneu, pa dva sata do ukrcaja, pa devet sati leta do Hong Konga, pa devet sati po terminalima aerodroma (gubitak i pronalazak boarding passa između terminala 2 i 4 all inclusive), pa trinaest sati od Hong Konga do, eto, Rima, pred posljednji kratki skok do Beograda; samo kratki letić...

I zaista. Nakon beskrajnih sivila i crvenila Australije, plavetnila Pacifika, mističnih toponima Azije, vrludanja među globalnopolitičkim kriznim žarištima, u zoru se preko Jadrana spuštati prema Rimu, divan je osjećaj. Zanemariš i usko sjedište, i dekicu, titrave displeje, šmrcave Azijate, nepristojni mamurluk (što ćemo, vremenske zone učine da večernje piće tresne pred zoru), i samo želiš otrpiti taj posljednji mali let seoskim aviončićem, to neko Rim - Beograd, pa još malkoc autom, i eto tuša, eto svježe odjeće, domaće kave.
Gle, obala; gle, Koloseum, gle, Vatikan, okret, dva, slijetanje; rimsko je jutro sunčano, iako nakon australskog ljeta u prosincu vrlo svježe.

Polijetanje iz Rima. Akademskih petnaest minuta kašnjenja ide uz talijanski šarm.
Opet Vatikan, Koloseum, opet vidjeli Rim, opet zaokret, dva nad Jadranom, i eto nas iznad oblaka.
Pilot najavljuje maglu nad Beogradom (o, čuda... ) i petlju pred slijetanje; prepoznajem Sarajevo, opet oblaci, pa Tuzla, dugi zaokret, dimnjak ugljevičke termoelektrane para niske oblake, i opet pilot; moramo kružiti, magla; dvadesetak minuta, bla.
Oblaci, ugljevički dimnjak, sve više prometa oko nas, contarailovi iznad, ispod, pokraj.
Napokon, pilot obavještava posadu o slijetanju; avion klizi prema oblacima, potisak se naglo pojača, konfiguracija krila mijenja, uspinjemo se.
Pomalo napetim glasom, pilot pojasni - ne možemo sletjeti u Beograd trenutno, imamo tehnički problem i tražimo rješenje; dotad ćemo kružiti; ugasite apsolutno svu elektronsku opremu (ovo malo glasnije, afektiranije, na još talijanskijem engleskom).
Opet dimnjak termoelektrane, opet contrailovi, opet standardnih dva stupnja zakreta u sekundi. Koliko osjećam, visinu držimo.
Onda avion zaokrene još jednom, i leti ravno; po poziciji sunca zaključujem, prema - jugu.

"Dame i gospodo, govori kapetan, uskoro ćemo nakon problema sa sliejtanjem u Beogradu sletjeti u Podgoricu." (Podagorizza)
Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb.
Ništa Osijek, Tuzla.
Podgorica, veli lik, bez da trepne u mikrofon.
I zaista, avion propara oblake i leti ispod vrhova Durmitora, čegali. Mislim na siročad sa "Germanwingsovog" leta lani; sjetim se da želim obići mjesto, gdje je prije masu godina o obronke brda ovdje negdje udarila Caravelle.
Podgorica, sunčano.
Zgradičak, dva turbopropa, traktor uz pistu.
Ne, izići ne možemo; aerodromska zgrada već je puna putnika sa preusmjerenih letova; ne, hoteli su popunjeni; ne, ne znamo što dalje.
Pilot pojašnjava, ili će uspjeti telefonski otkloniti kvar na opremi za slijetanje u magli, ili ćemo čekati tehničara iz Albanije, ili se vraćamo u Rim.

Sati prolaze.
Dok se iz stražnje kuhinjice prazne prvo zalihe vode, pa sendviča i grickalica, pa alkohola, ekipa se pomalo miješa, upoznaje. Talijanski diplomat (smatrao sam ga transseksualnim baletanom), egipatski inženjer, Tunižani, Srbi. Pilot, frčkav, smiren, ljubazan; prvi stjuard poput lika iz crtića, laserski trim bradice, sunčane naočale, kataloški Talijančić. Drže nas pod kontrolom. Kontrola talijanska; kabina Airbusa otvorena; zjakamo, diskutiramo. Kao na maturalcu.
Par putnika odluči izići; ne lete dalje, frka; neka snajka inzistira da mora zapaliti, baš kad pilot zamoli da nevezani sjednemo radi dotakanja kerozina.
Rim, pojasni...
Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb.
Letimo za Rim.

Jadran se ljeska koketno; mislim da vidim Mljet, uskoro opet obala Italije.
Prethodno, zrela stjuardesa jutrošnje šminke i izvučenog pramena kose, kojeg uzalud otpuhuje rezigniranim izrazom lica, gura gotovo prazna kolica i nudi ostatke vina i keksa. Ima pedeset i koju godinu, u stvari zgodna, pouske hlače ocrtavaju klasični slip, iznad remenčića se prelio trbuščić preko ruba hulahopki; ne haje, gura kolica.
Nešto kasnije, naravno, Koloseum, Vatikan, stajni trap drndne u zabravljeni položaj, huk, gas, finalni zaokret, Rim.
Kao rod rođeni, opraštamo se od omiljene stjuardese. Vjerujem da je sestra Sylvije Kristel.
Zrelom ljubavniku, triput dosta za jedan dan.

Bez sigurnosne provjere ništa; opet fotooprema, remen, sat, željezo u ruci, žvake. Opet boarding, drugi kraj aerodroma; putnici protestiraju, njurgaju; od jutros eto lete iz Rima; šutim i samozadovoljno se pacam u melbournškom znoju od prekjučer.
Ol inkluziv.
Nov avion, divna sjedišta, Recaro koža.
U divnom avionu kožnih sjedišta još dva sata čekanja.
Prtljaga putnika, koji su kidnuli u Podgorici, ne može se identificirati.
Prethodno, terminalski autobus skoro pregazi par komada prtljage na pisti, viva Alitalia...
Dvanaest sati nakon termina planiranog slijetanja u Beograd, opet polijećemo iz Rima.
Koloseum, Vatikan, obala, Jadran, oblaci, keksi.
Dobacujemo si poglede, znamo se, znamo proceduru; veterani jadranskih preleta; da, može čaša vina; daj odmah dvije, da ne hodaš ...

Airbusčić protruckava niske oblake i maglu; na par metara od piste vidimo svjetla, mekano slijetanje, retarderi, kočnice.
Gotovo suznih očiju ugledam australski ruksak; ništa za prijaviti; smrdim kao vuk, to možda; autocesta bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva...
Tuš... Hoću tuš...
Nešto kasnije, bojler naravno ne radi; za nastavak puta do Zagreba svakako je prekasno; pas zaliježe na svoje prisno mjesto, zavaljujem se u postelju.
... vidjeti Rim i umrijeti...
... je, bio sam u Rimu, četiri puta ...

Oznake: slijetanje u magli, putovanje, Alitalia

- 19:22 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

01.09.2015., utorak

Kad Švabi tehničaru crkne klima usred ljetovanja

Kao osviješten Švabo i tehničar, nikad ne idem na put, a da ne provjerim auto. Gume, svjetla, motor, vibracije, zvukovi, dimovi, temperature.
Pranje izvana, čišćenje iznutra. Je li plaćen parking, ima li love na ENC-u, vinjete ove i one.
A radi ovih, koji već likuju, prvom nizu provjera dodajem i – fluide. Ulja, vode. Vode, voda, boca vode. Jedna za mene, jedna za auto. Nikad ne znaš.
Karte podrazumijevam. I wc-papir. Vlažne maramice. Kratku uzicu za psa. Pojas za psa.
Brojanica, kamen sa ćaćine kuće i protupožarni aparat trljaju se u zadovoljstvu grupnjaka u skrovitosti nekog pretinca...
Naravno, pred duži put usred ljeta znam i da je to klasična situacija, kad klima crkne. Pa kao osviješten Švabo i tehničar odem prije dužeg puta usred ljeta do omiljenog doktora za klime.
Provjer, provjer, opip, opip, dopun, dopun, moj se dlan isprazni koliko se njegov napuni (Mehanika fluida, Zakon spojenih posuda), i … krećemo.

(O putu, cilju, anegdotama i divotama uskoro. A o klasici crkavanja klime usred ljeta, i to baš kad tražiš sobu za odmor u području, gdje je i zadnji štagalj bukiran radi nekog sajma – neću nikad.)

KoŠt, gaseći auto navečer pri vrhu brijega, s kojeg se među obroncima taman vidi more, a večernju tišinu paraju tek sirene šlepera, koji trube pred zavojima zeznutih serpentina, osluškujem.
Kad je punac penziju zaradio vozeći, kad je djed penziju zaradio vozeći, kad su generacije profesora doprinijele toj tehničkoj diplomici, kad KoŠt imaš cirka oko tu negdje milijun kilometara u posve neupečatljivom guzičku, to je navika; seknd nejčer.
Osluškivanje.
KoŠt je, naravno, dosad i nadalje - Kao osviješteni Švabo i tehničar.
Oslušk… Ništa ne krcka, ne lupka, ne cvili. Broj okretaja ravnomjeran, temperatura ok. Pustim minutu, da stari turbo dođe do daha (poučak australskih truckera), gasim auto.
O blijedom gledanju iste žene u trećoj deceniji veze – nema se što. Netko voli Crnu Ružu, netko turbodiesele. KoŠt; opjevala i Severina.
Večer završava raspivano. Dugo „i“.

Kao osviješteni Švabo i tehničar, ujutro, prilazeći parkiranom autu, po navici skeniram. Gume pune, profil ravnomjeran, ispod auta nema sumnjivih lokvica. Stišćem starter; sve potrebne lampice se upale i ugase. Broj okretaja ravnomjeran…
I onda čujem taj odvratni zvuk. Metalan, ponavljajući.
Kao zadnja tuka, ugasim motor, kao, nestat će; potiskivanje, geštalt, ovoono. Stisnem starter, lampice, okretaji, ovoono, ali opet isti zvuk.
Dodam gas (lagano, hladan motor…), zvuk jači. Pustim gas, zvuk slabiji. Lagano krenem, zvuk isti. Ovjes dakle eliminiram; motor ili agregati. („Elementi strojeva“ su jezivo dosadan niz predavanja, barem bili u moje vrijeme.)
Što je vezano za broj okretaja?! Klima…
Ugasim klimu, nestane metalna jeza. Upalim, opet se čuje, uz povremenu oscilaciju broja okretaja, taman da iskusno dupe osjeti.

MMEL, Master Minimum Equipment List.
Pojam iz avijacije, jedan od ključnih u kontekstu imena ovog bloga i životopisa Shelly Kelly.
MMEL - bez čega se može.
MMEL, analogno preslikava KoŠt u meni, nudi rješenje – odmor po planu, ali isključene klime. Na + 35. Na sredozemnoj obali. Vlažno, ali izvedivo.
Pas će više dahtati, Prvozakonita ranije gubiti živce, ali – izvedivo.
Spuštam se dva zavoja, posada ulazi, krećem taman prije brzopojavljujućeg, trubećeg šlepera u retrovizorčadi.
(Gurua od klime kunem u sebi; češće sam u njegovoj garaži nego u koitusu… Gurua sam prokleo još masu puta tijekom 1.300 kilometara povratka, povratka bez klime, kasnije… )

Obzirom da jezik zemlje odmora ne govorim, niti ovlašteni majstor govori ijedan jezik osim svog, shvaćam bit kratke priče. Novi Il Compressore, sa popratnom logistikom, espressom, bez muzičke želje – oko 1.600 eura. Obnovljen, sa garancijom, oko 800, ovisno o popratnoj logistici. Pokažem mu kilometražu auta. Obojica slegnemo ramenima.
Ovo je totalka.
Na sreću, dva sms-a kasnije, balkanski bratić u Beogradu vispren je lik sa svim vezama, koje KoŠt može trebati.
Daje mi kontakt DK („Doktor za klime, videćeš. Ali, jebiga, moraš da dođeš…“)

DK je sijedobradi mrgud, krupan. Ne diže pogled sa ekrana arhaičnog kancelarijskog kompjutora.
„Kasniš osam minuta, izgubio si red!“
Iza DK ikona nekog sveca, na polici prašnjava oficirska kapa, vojno zrakoplovstvo. Sjeda za kompjutor i ignorira me par minuta.
„I crko ti je kompresor, al čuo sam da to već znaš. E onda znaš i da je to oko hiljadu ipo evra.“
Dok pokušavam na nonšalantnost pojasniti gužve na Bajakovu i zablesiranu navigaciju u izbjegličkom naselju, prekida me. „Sad ćemo da čekamo da mi moji jave, ima li.“
Čekamo.
Idem na plan B; zašprehat ću ga u ime popusta… O studiju, o tehnici, o bratićevoj preporuci, o kako mi je stvarno žao što sam zakasnio.
Pristane na priču o tehnici; nije klima jednostavna, ljudi bi luksuz a ne paze, pa loši servisi, lopovi, ali loši prijevodi…
Hvatam se za prijevode; malo kasnije shvaćam da se zapričao, cigareta za cigaretom, vrijeme ide, prihvatio je moju loptu; konzekutivno prevođenje, strukovni prijevodi, igre i igrice …
Četiri, pet cigareta kasnije, mobitel; njegovi javljaju, hiljada ipo evra, može i obnovljen kompresor za osamsto, radi i drugi dijelovi su njegov poklon; „Ličanin sam ja, znaš, iz Hrvatske, sine…“
Zahvaljujem na vremenu i pomoći; auto ima previše kilometara za toliki trošak popravka, improvizirat ću, pojasnim.
„Izvini, sine, ja sa otpada ne ugrađujem; ne mogu dati garanciju.“
Pričamo još skoro sat vremena o putovanjima, kulturama, državama, politici.
Upoznao sam jednog od glavnih nabavljača oružja bivše države. Duge godine u inozemstvu, arapski, engleski, njemački.
Penzioner, radionica za klime… „Jebiga, vreme mi isteklo; mator sam da idem dalje, da opet nešto počnem!“, smije se. „Navrati, kad opet dođeš!“

U Pakračkoj ulici, na periferiji Beograda, upoznajem D. 23 godine, okretan, brz. Bratić mi šapće – „oni su iz Knina došli…“ D. je mehaničar, radi na održavanju šlepera firme, za koju radi moj bratić.
D. je nabavio kompresor sa otpada; skida stari, postavlja ovaj, puni klimu; sve radi; kava; pitam za cijenu.
„Paaa… da ti kažem“ – pokazuje na tablice, uz smijeh namigne – „moji su iz Knina… ispada, mi smo zemljaci… Hajde, 80 evra za sve …“
/Punica zove moju suprugu u panici; dan je obljetnice „Oluje“ a ja u Beogradu, pale se zastave, punica u panici, supruga pita, je li sve u redu. /

Bratić me vodi na piće, prolazimo kraj parka pred autobusnim kolodvorom u Beogradu.
Taman staje mali autić, deseci izmorenih, tamnoputih ljudi, djece, salijeće djevojku, koja izlazi iz auta i dijeli vodu.
„Tu dođu, prespavaju, i ujutro dalje“, pojašnjava moj bratić. „Mađari dižu zid; tuga jedna…“
…
Voziti suznih očiju centrom Beograda oko pet popodne nije jednostavno.
Šutim.

Tri piva na ušću Save u Dunav kasnije, zaglavljujem u gužvi pred Bajakovim. Sat i pol; Balkan se vraća u Gastarbajterije na sjeverozapadu.
Hrvatski policajac gleda moju osobnu, pa mene. „Otkud, zaboga, vi u … ovome?!“
Kao osviješteni Švabo i tehničar, uz umornan koliko i graničnorutiniran osmijeh , slegnem ramenima.
Tri preduga treptaja kasnije, krupne kapi pljuska počinju štropotati po vjetrobranu.

Oznake: putovanje, auto

- 15:06 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

15.10.2014., srijeda

Romanija. Roman i ja.

Ne vjeruj ženi, ni kad ti ručak plaća.
Sunce je popodnevno, dan topao, Jahorina uglavnom pusta, hrana odlična.
Otpivši meraklijski gutljaj kajsijevače i pogledavši nekamo između sunca i mene, u pravcu svijetle budućnosti otprilike, veli, što da se vraćaš sad na Sarajevo; ima super cesta tu gore /neodređen pokret glavom/, Han Pijesak, Zvornik, Bijeljina, i eto Te u Orašju. Rekla je i "začas", točno se sjećam.
Muški nepovjerljivo i ništa preciznije, vizualiziram na karti; da, blago zavijen lijevi luk (via Olovo – Kladanj – Tuzla) i blago zavijen desni luk (via HaPeZeBe) otprilike su iste dužine. Otpivši meraklijski gutljaj dunjevače, raspričam se i ja: „Baš.“
Da po „ve je es kroz te“ uz otprilike isti ve i es i to te mora biti približno isti, dakle da ću stići u isto vrijeme, zvučalo bi kao preseravanje i redundancija.
Obzirom da je žena plaćala ručak, vjerovao sam joj.

Radujući se izbjegavanju rutine Sarajevo – Olovo – Kladanj – Tuzla – Orašje, pun povjerenja i ponešto dunjevače, vezao sam psa na stražnjoj klupi, poljubio ženu posred obraza i krenuo. U drugoj; nizbrdica.
U retrovizoru, žena je postajala sve manja; posljednji prizor bilo je nasmiješeno mahanje čašom kajsijevače.
Suvereno sam prošao Pale, bez tračka sumnje provezao se kroz Mokro i gotovo sladostrasno percipirao natpis „Podromanija“. Sunce je bilo lijevo iza mene; samo bi sitne duše konstatirale – previše lijevo, jer to bi onda značilo da idem previše na sjeveroistok, da onaj desni poluluk postaje duži od lijevog i da jednadžba brzine, okrenuta za vrijeme, više ne pali. Podromanija, sladostrast, sunce iza, sve pet.
Divne šumetine.

Sokolac je logično ime mjesta u brdima, pomislio sam, i pomislio sam i nešto o nevjerojatnom šarenilu slika političara po banderama u toj suroj nigdjezemskoj, sa raštrkanim kućama kamenim, drvenim, pokojim govedom, konjem i pokojom birtijom sa uobičajenim tucetom pivodržača, kakve viđaš od Mühlangera do Carpe di Toirana, od Dicma do Antalye.
Pomalo se nedođija počela otezati; ono "Srpska zauvek" sa plakata pomalo je počelo djelovati zastrašujuće.
U Vidrićima mi je zalazeće sunce bilo posred srednjeg retrovizora, dakle išao sam na istok. Stvar definitivno nije valjala.

Stotinjak metara ispred mene, policajac je lijeno krenuo na cestu, zaustaviti me. Pedesetak metara prije njega, ništa manje lijeo djelujući skrenuo sam udesno na benzinsku.
Gospođa Niotkud je bila od onih kloniranih modela povelikih, signalno namazanih usana (ruž sa sindikalnog popusta prosvjetara, oko 1993.), sa okomitim boricama prekrivenih brčićem, ali ne znam, je li me nasmiješila koso poderana peta cipele, ili pomalo nesuvislo golo rame, preplanulo; ipak, večer je brdska.
Još se nije niti začuo tihi motor suvozačkog stakla, koje sam htio spustiti da provjerim kurs, a teta je hodom stare kuje prišla autu, neodređeno odelipsirala rukama i rekla – izvini, momak, ne radim više.
Stišavši Marzin fado, nasmiješio sam se, strogo pazeći da ne radim nagle pokrete rukama, i pojasnio kako ni ja više ne zapošljavam, ali da me zanima, je li ovo put za Bijeljinu.
„Paaa…. Kako da ti kažeeem… “ – dok mi je slog „-eeem“, predubok za to ofucano tijelce – još nevoljko ulazio u slušni kanal, uslijedio je zaplet; klonirani babac je iskočio iza ugla, dok je arjom lelujalo – „Seestrooo, diječko ide zabijelinu, ošsanjim, etpovešćete, kaže?“
Sestra je taman dovoljno dugo bila neodlučna, posebno kad sam kroz lavež probuđenog pekinezera, spektakularno vezanog iza mene, pojasnio kako ne mogu garantirati da ju neće ugristi, ali da ću ju rado povesti.
Pojačavajući Marizu, utišavajući psa, podižući prozor, dajući žmigavac, gledajući preko ramena, spazivši policajca, koji se još dvoumio, vrijedim li progona u ime razbijanja monotonije na večernjim obroncima Romanije, ostavio sam seke na benzinskoj.
Vidrići su tonuli u mračak.

Žljebove pamtim samo po imenu. I po šleperu, koji se ukazao daleko ispred mene, na nekoj visoravni. Šleperi, znao sam, uvijek idu od A do B. Ostatak abecede nije me zanimao; šleper ide u grad, moram uloviti šleper. Jer mrak lovi mene.
Nekad davno, Spielberg je režirao „Duel“; film, u kojem nevidljivi kamiondžija u mrcini od kamiona ganja uspaničenog vozača auta.
Poput Spielberga, sve sam dobro smislio, osim što nikad neću moći pokazati film, koji bi potvrdio slijedeću istinu:
Tamnoplavi šleper dostigao sam nakon preko pola sata (čitaj, Han Pijesak, Partizan Polje /trenutno bez borbenih djelovanja/, Vlasenica, Gradina, Nova Kasaba/Dušanpolje). No, koliko bih ga sustigao na serpentini, toliko bi on odjurio na pravcu i u dugim zavojima. „Duel“, dakle. U Konjevićima sam ga skoro imao, ali – riječima Miće Dušanovića u komentaru Formule 1 – jedno je stići, a drugo preteći. Lik je točno znao da je most pred nam preuzak za obojicu. Onda opet zavoji. Opet serpentine.
Svakako, htio sam ga slijediti, a ne preteći. Posebno, otkako me navigacija triput nagovarala na skretanja na seoske stranputice i na prvo moguće polukružno okretanje (zamišljao sam se oko ponoći, na Jahorini, pred suprugom i tucetom praznih čaša kajsijevače).
Slijed zavoja i naselja podsjetio me na neki davni posao, na misiju evakuacije kancelarije u Srebrenici… Mora da sam tu negdje… Pa još zavoja, pa tunel… pa drugi… Pa treći; neka voda desno… O, Drino, ljubim Te, eto me u Zvornik, pomislih, beljeći se svom na trzaj nasamarenom Alshajmeru…
A nisam ovdje bio … dugo.

Po mojoj suprugici, koja je uto dojavila kako se upravo vratila iz saune i ide spavati, trebao bih nastaviti bauljati prema sjeveru do Bijeljine, pa poljima kupusa za Brčko, naravno via Čađovica Gornja (ne brkati s Donjom!), pa dalje za Orašje mi muškatno.
U Karakaju, odmah kraj tehnološkog fakulteta, plavi šleper je skrenuo na benzinsku. Usporio sam; potrubio za pozdrav.
Kraj jednog muškog prijateljstva (osim ako je vozila neka džepna plavušica; vraže znaj...)
Sad sam sam; duga cesta u noć ispred mene. Na radiju lokalni country; nešto tipa „Mara i Lole“, „Drma mi se Lada“. Hbg, da je Dolly Parton, bilo bi nešto tipa „Roll me home, Cadillac“.
Auto počne trzati; sonda smjese; 1.800 kuna. No, to je budućnost. Tukaj i zdaj odlučujem protiv kupusišta Semberije; idem ja fino do Tuzle, pa pjevajući borbene cestom koju znam, za Orašje.
Karakaj, odjava:
Ako je desno granični prijelaz, kao Al Pacino u filmu „Miris žene“ moram skrenuti oštro lijevo (prema Tuzli) …. Još malo … još malo … SAD! (… neosvijetljeno raskršće, naime … )
U Kalesiji, pitoresknom mjestu, za koje mit tvrdi da je kolijevka svih pjevača, čiji refren završava onim dugim Aaaaaaa - o! - aaaaaaa, kao da padaju s nebodera (aaaaaaaa - o! - aaa /thud/), mali pas se naglo budi, kreće lavež, sve viši. Znak nepogrešiv; kočeći žmigajući otvarajući vrata povlačeći ručnu vadeći ključ otvaram stražnja vrata odvezujem psa sa pojasa; pas skače četiri svoje visine dolje i trči do pumpe „ZRAK“ te sladostrasnog izraza njuške ispušta dugi mlaz VODE, nakon čega flegmatično došeta do mene da ga dignem. Hvatam i njega i mokru mu ćunu i vežem ga zatvaram stražnja vrata palim auto dajem žmigavac, itd.

Ostatak je brzo ispisan…
Tuzla; grad, u kojem sam ostavio dvije godine; Srebrenik („Ćuj… šta ti misliš o seksu… ono, u guzu…?“); Orašje. Pitoreskno, ubavo. Iz neke birtije dopire ono kalesijsko „aaaaaaaaaaaa“ /vidi gore/; bunovno pseto ni samo ne zna, bi li piškilo ili kakilo.
Pive žedan; tuša gladan.
Tipični vremenski putnik.
Hanuma tipka „Tek sad došo?“

Oznake: putovanje

- 16:17 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

<< Arhiva >>