Ne vjeruj ženi, ni kad ti ručak plaća.
Sunce je popodnevno, dan topao, Jahorina uglavnom pusta, hrana odlična.
Otpivši meraklijski gutljaj kajsijevače i pogledavši nekamo između sunca i mene, u pravcu svijetle budućnosti otprilike, veli, što da se vraćaš sad na Sarajevo; ima super cesta tu gore /neodređen pokret glavom/, Han Pijesak, Zvornik, Bijeljina, i eto Te u Orašju. Rekla je i "začas", točno se sjećam.
Muški nepovjerljivo i ništa preciznije, vizualiziram na karti; da, blago zavijen lijevi luk (via Olovo – Kladanj – Tuzla) i blago zavijen desni luk (via HaPeZeBe) otprilike su iste dužine. Otpivši meraklijski gutljaj dunjevače, raspričam se i ja: „Baš.“
Da po „ve je es kroz te“ uz otprilike isti ve i es i to te mora biti približno isti, dakle da ću stići u isto vrijeme, zvučalo bi kao preseravanje i redundancija.
Obzirom da je žena plaćala ručak, vjerovao sam joj.
Radujući se izbjegavanju rutine Sarajevo – Olovo – Kladanj – Tuzla – Orašje, pun povjerenja i ponešto dunjevače, vezao sam psa na stražnjoj klupi, poljubio ženu posred obraza i krenuo. U drugoj; nizbrdica.
U retrovizoru, žena je postajala sve manja; posljednji prizor bilo je nasmiješeno mahanje čašom kajsijevače.
Suvereno sam prošao Pale, bez tračka sumnje provezao se kroz Mokro i gotovo sladostrasno percipirao natpis „Podromanija“. Sunce je bilo lijevo iza mene; samo bi sitne duše konstatirale – previše lijevo, jer to bi onda značilo da idem previše na sjeveroistok, da onaj desni poluluk postaje duži od lijevog i da jednadžba brzine, okrenuta za vrijeme, više ne pali. Podromanija, sladostrast, sunce iza, sve pet.
Divne šumetine.
Sokolac je logično ime mjesta u brdima, pomislio sam, i pomislio sam i nešto o nevjerojatnom šarenilu slika političara po banderama u toj suroj nigdjezemskoj, sa raštrkanim kućama kamenim, drvenim, pokojim govedom, konjem i pokojom birtijom sa uobičajenim tucetom pivodržača, kakve viđaš od Mühlangera do Carpe di Toirana, od Dicma do Antalye.
Pomalo se nedođija počela otezati; ono "Srpska zauvek" sa plakata pomalo je počelo djelovati zastrašujuće.
U Vidrićima mi je zalazeće sunce bilo posred srednjeg retrovizora, dakle išao sam na istok. Stvar definitivno nije valjala.
Stotinjak metara ispred mene, policajac je lijeno krenuo na cestu, zaustaviti me. Pedesetak metara prije njega, ništa manje lijeo djelujući skrenuo sam udesno na benzinsku.
Gospođa Niotkud je bila od onih kloniranih modela povelikih, signalno namazanih usana (ruž sa sindikalnog popusta prosvjetara, oko 1993.), sa okomitim boricama prekrivenih brčićem, ali ne znam, je li me nasmiješila koso poderana peta cipele, ili pomalo nesuvislo golo rame, preplanulo; ipak, večer je brdska.
Još se nije niti začuo tihi motor suvozačkog stakla, koje sam htio spustiti da provjerim kurs, a teta je hodom stare kuje prišla autu, neodređeno odelipsirala rukama i rekla – izvini, momak, ne radim više.
Stišavši Marzin fado, nasmiješio sam se, strogo pazeći da ne radim nagle pokrete rukama, i pojasnio kako ni ja više ne zapošljavam, ali da me zanima, je li ovo put za Bijeljinu.
„Paaa…. Kako da ti kažeeem… “ – dok mi je slog „-eeem“, predubok za to ofucano tijelce – još nevoljko ulazio u slušni kanal, uslijedio je zaplet; klonirani babac je iskočio iza ugla, dok je arjom lelujalo – „Seestrooo, diječko ide zabijelinu, ošsanjim, etpovešćete, kaže?“
Sestra je taman dovoljno dugo bila neodlučna, posebno kad sam kroz lavež probuđenog pekinezera, spektakularno vezanog iza mene, pojasnio kako ne mogu garantirati da ju neće ugristi, ali da ću ju rado povesti.
Pojačavajući Marizu, utišavajući psa, podižući prozor, dajući žmigavac, gledajući preko ramena, spazivši policajca, koji se još dvoumio, vrijedim li progona u ime razbijanja monotonije na večernjim obroncima Romanije, ostavio sam seke na benzinskoj.
Vidrići su tonuli u mračak.
Žljebove pamtim samo po imenu. I po šleperu, koji se ukazao daleko ispred mene, na nekoj visoravni. Šleperi, znao sam, uvijek idu od A do B. Ostatak abecede nije me zanimao; šleper ide u grad, moram uloviti šleper. Jer mrak lovi mene.
Nekad davno, Spielberg je režirao „Duel“; film, u kojem nevidljivi kamiondžija u mrcini od kamiona ganja uspaničenog vozača auta.
Poput Spielberga, sve sam dobro smislio, osim što nikad neću moći pokazati film, koji bi potvrdio slijedeću istinu:
Tamnoplavi šleper dostigao sam nakon preko pola sata (čitaj, Han Pijesak, Partizan Polje /trenutno bez borbenih djelovanja/, Vlasenica, Gradina, Nova Kasaba/Dušanpolje). No, koliko bih ga sustigao na serpentini, toliko bi on odjurio na pravcu i u dugim zavojima. „Duel“, dakle. U Konjevićima sam ga skoro imao, ali – riječima Miće Dušanovića u komentaru Formule 1 – jedno je stići, a drugo preteći. Lik je točno znao da je most pred nam preuzak za obojicu. Onda opet zavoji. Opet serpentine.
Svakako, htio sam ga slijediti, a ne preteći. Posebno, otkako me navigacija triput nagovarala na skretanja na seoske stranputice i na prvo moguće polukružno okretanje (zamišljao sam se oko ponoći, na Jahorini, pred suprugom i tucetom praznih čaša kajsijevače).
Slijed zavoja i naselja podsjetio me na neki davni posao, na misiju evakuacije kancelarije u Srebrenici… Mora da sam tu negdje… Pa još zavoja, pa tunel… pa drugi… Pa treći; neka voda desno… O, Drino, ljubim Te, eto me u Zvornik, pomislih, beljeći se svom na trzaj nasamarenom Alshajmeru…
A nisam ovdje bio … dugo.
Po mojoj suprugici, koja je uto dojavila kako se upravo vratila iz saune i ide spavati, trebao bih nastaviti bauljati prema sjeveru do Bijeljine, pa poljima kupusa za Brčko, naravno via Čađovica Gornja (ne brkati s Donjom!), pa dalje za Orašje mi muškatno.
U Karakaju, odmah kraj tehnološkog fakulteta, plavi šleper je skrenuo na benzinsku. Usporio sam; potrubio za pozdrav.
Kraj jednog muškog prijateljstva (osim ako je vozila neka džepna plavušica; vraže znaj...)
Sad sam sam; duga cesta u noć ispred mene. Na radiju lokalni country; nešto tipa „Mara i Lole“, „Drma mi se Lada“. Hbg, da je Dolly Parton, bilo bi nešto tipa „Roll me home, Cadillac“.
Auto počne trzati; sonda smjese; 1.800 kuna. No, to je budućnost. Tukaj i zdaj odlučujem protiv kupusišta Semberije; idem ja fino do Tuzle, pa pjevajući borbene cestom koju znam, za Orašje.
Karakaj, odjava:
Ako je desno granični prijelaz, kao Al Pacino u filmu „Miris žene“ moram skrenuti oštro lijevo (prema Tuzli) …. Još malo … još malo … SAD! (… neosvijetljeno raskršće, naime … )
U Kalesiji, pitoresknom mjestu, za koje mit tvrdi da je kolijevka svih pjevača, čiji refren završava onim dugim Aaaaaaa - o! - aaaaaaa, kao da padaju s nebodera (aaaaaaaa - o! - aaa /thud/), mali pas se naglo budi, kreće lavež, sve viši. Znak nepogrešiv; kočeći žmigajući otvarajući vrata povlačeći ručnu vadeći ključ otvaram stražnja vrata odvezujem psa sa pojasa; pas skače četiri svoje visine dolje i trči do pumpe „ZRAK“ te sladostrasnog izraza njuške ispušta dugi mlaz VODE, nakon čega flegmatično došeta do mene da ga dignem. Hvatam i njega i mokru mu ćunu i vežem ga zatvaram stražnja vrata palim auto dajem žmigavac, itd.
Ostatak je brzo ispisan…
Tuzla; grad, u kojem sam ostavio dvije godine; Srebrenik („Ćuj… šta ti misliš o seksu… ono, u guzu…?“); Orašje. Pitoreskno, ubavo. Iz neke birtije dopire ono kalesijsko „aaaaaaaaaaaa“ /vidi gore/; bunovno pseto ni samo ne zna, bi li piškilo ili kakilo.
Pive žedan; tuša gladan.
Tipični vremenski putnik.
Hanuma tipka „Tek sad došo?“
Post je objavljen 15.10.2014. u 16:17 sati.