24.08.2016., srijeda

Ugljikovodična plastika u kontinuumu vrijeme - prostor

„Trebao bi pospremiti podrum!“, reče Prvozakonita, ne po prvi put zanemarujući moj uvijek isti dosadašnji odgovor.
Jer je mir u kući lakohlapljiv medij, prekinem svoj posao, uvjerim psa da ne izlazimo skupa sad, siđem do podruma, konstatiram da je dolje sve isto (jedino rakije nestalo) i vratim se gore. U glavi mantram, prolazim li taj put prečesto, pa me noge bole, ili me noge bole jer ih premalo koristim.
Svakako, nije fer da umjesto struka u nekim godinama noge gube na opsegu.
„Čuj, dolje su gume od auta, staklenke za zimnicu, vrtni namještaj i bicikli. Što točno predlažeš?“
„Znaš, ako Ti je stalo da ne budem cijeli dan tužna, ne obraćaj mi se tim tonom!“, rekla je, demonstrativno skupivši stražnje vratne mišiće do izlaska iz mog vidnog polja.
Jer je mir u kući lakohlapljiv medij, bez riječi sam odložio polumetarski Tupper – nož u sudoper.
Očito je Prvozakonita noćas bila gladna. Iako sam sinoć po običaju pospremio kuhinju, pod je bio zasut mrvicama a polumetarski nož, vrha utrackanog Nutelom, uredno odložen nasred radne plohe, uz otvorenu staklenku.
Da je tu, rekla bi nešto u smislu „Pa je li ti tako teško skloniti to, ako Te već smeta?!“
(Još u podrumu, odustao sam od stavljanja njezinih robnih rezervi cipela u jednu veliku kutiju, kako bih pospremio. Nije mi se izlagalo uši i želudac reakciji tipa „Ti mrziš sve moje stvari!“)

Nasuvši nam vino, taman dok sam miješao salatu, zadovoljan dobrim tajmingom dogotovljene ribe u odnosu na krumpir – pire, Prvozakonita je javila kako je sa Tupper – prijateljicom krenula na Tupper – prezentaciju i da ne pravim ručak.
Svakim od očiju promatrao sam svaku od čaša vina.

Probudio me lavež našeg psa i ženino veselo „Juuhuuu, iiimamoo goooste!“ i odmah potom „pssssssssssssssst, on spava …!“
Praveći se da spavam (mir u kući, itd.), razaznao sam dva ženska glasa uz njezin; veselo je i na sav glas šaptala kako ja očito spavam i da će odmah iznijeti liker od višnje. Babe su također na sav glas hihotavo šaptale; pas me ulajavao u san, tek nakratko prekinut paljenjem balkonskog svjetla, koje je ostalo upaljeno do pred jutro, kad sam odbauljao do toaleta, na nožim prstima, da ne probudim psa i Prvozakonitu.
U povratku u krevet, u mraku, da ih ne probudim, bosom nogom zapeo sam za brid ogromne kartonske kutije nasred hodnika.
Pas se trznuo i počeo lajati.
Mir u kući je lakohlapljiv medij …

Uz postojeća dva bokala (koje ne koristimo), par setova čaša viška, noževe svih veličina i namjena, špatulice, modlice, valjke za tijesto, izdašnu do besmislenu količinu zdjela i zdjeličaka (zahvaljujem British Airwaysu, Cathayu i Quantasu), a pogotovo uz činjenicu da sam obično ja taj, koji osim pospremanja ujutro, psa ujutro, u podne i navečer, vešmašinu, perilicu posuđa, svoj posao, usisavanje i ino niš'nerađe usput i kuham, uvijek se pitajući, čemu imamo toliko posuđa i kuhinjskih kerefeka viška… … Uz sve to dakle, uz osjećaj žaljenja da se razživljavamo, da smo premalo skupa; uz ogromnu kutiju Tuppera na balkonu, uz policu punu Tuppera na balkonu, uz radne plohe pune Tuppera u kuhinji i boravku… Uz sve to dakle, duboko sam udahnuo nad spoznajom:
Ona kutija od noćas, taj novi kubik volumena, to su naša nova Tupper-djeca. Točno ju čujem. „To su naša nova Tupper-djeca!“
Ako ju pogledam spontano (u mom pogledu vidjet će računicu korisnog stambenog prostora, „minus kubični metar“), reći će – „Znam da mrziš plastiku, ali ovo je posebna, ugljikovodična plastika!“
Ako ju slučajno budem gledao djelić sekunde predugo, čut ću „Pa rekao si mi da nađem hobi!“
Ako ju slučajno budem gledao djelić sekunde nakon te rečenice, skupit će demonstrativno stražnje vratne mišiće i nestati mi iz vidnog polja. („Uvijek mi pokvariš svaki lijepi dan!“ Ti mene teroriziraš! Ja ne mogu više ovako!“)

Moj kontemplacijom podraženi osjećaj žrtvice prekinuo je pling mobitela. Prvozakonita je susretljivo, poštujući moj trud i vrijeme, javila da ručam jučerašnju ribu; ona ide mami na Tupper-prezentaciju; neka večeras ne čekam.

U gimnaziji, koliko se sjećam, apsolutno nisam shvaćao pojam kontinuuma vrijeme – prostor, o kojem nam je profesor gorljivo govorio, periodično naglašavajući svemirsko značenje te pojave gotovo odsutnim cuclanjem onog dijela naočala, koji ide iza uha.
Misli su mi tada lutale, kontinuum je bio pojam imanja cure, možda čak i seksa. Pozitivan pojam, uglavnom.
Sad mi je sve jasno.
Vrijeme, koje moja Prvozakonita provede vani, proporcionalno je smanjenju prostora u našem stanu konstantnim dolaskom „naše nove Tupper-djece“.
Tupper u kuhinji. Tupper u boravku. U radnoj sobi. Na balkonu. U autu.
Manjak zajedničkog vremena, prirast volumena Tuppera.
Tupper. Trotter. … TrotterTupper…
Slutim povezanost Tuppera i stambenih kredita.
Bez Tuppera, trebaš manje kubika stana, dakle manji kredit. To je loše za banke. Pa su se urotile sa Tupperom. Više Tuppera, veći stan, veći kredit. Win – Win.
Ugljikovodična plastika Tupper – posuda /pogotovo one famozne, od pet litara, za hladnjak, u kojoj ostačić salate ostaje svjež danima, na užas bakice na placu/ implicira da trebaš veći stan. Kupnja Tuppera potiče kupnju većih stanova. Većih ormara. Većih hladnjaka. Perlica posuđa. Tupper kao motor kolanja para; gotovo predizborna ideja.
Zato dakle svaka Tupper – bitch svako malo šalje svog muža da pospremi podrum; da u kontinuumu vremena stvara prostor. Jer, zna ona, večeras dolaze „naša nova Tupper – djeca“.
Naravno, prostor se može kompenzirati, ako vremenom pokupiš svoju futrolicu sa alatom i odseliš.
No, ne! Ja ne. No pasaran! Smrt Tupperu, sloboda mužadi!

Ovim putem tražim oldtimer; može u lošem stanju.
Sam ću šarafiti.
Tražim i nekoga za peglanje, može uz pokoji seks.
Tupper isključen.

Oznake: Tupper


- 11:14 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

17.08.2016., srijeda

Pletena užad, mantra niotkud i nadilazak sebe

Usred godišnjeg odmora, usred brda nad morem, usred seoceta bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće… Usred svega toga, proglas vrckaste Prvozakonite odjeknuo je poput šamara.
Ima iznenađenje, rekla je. Propadajući kroz sve slojeve usrednosti kao kroz trenutak buđenja, dočekao sam se na umirujuću spoznaju kako sve Tupperware – artikle već ima. Dakle, to nije.
Ne; neće mi reći, ali dopast će mi se. Jedino, par sati autom… A meni em mrsko, em me kopka.Više mi mrsko, nego što me kopka, ali – kako odbiti tu djetinju ekstazu Prvozakonite, a ne izazvati lavinu durenja i razočaranja i „ti uvijek“, „ti nikad“ i „znala sam“…



Cesta za Torino prolazi krajolikom sličnom Gorskom Kotaru i Lici, slijede ravnice; prije nego skrenemo ka Zapadu i Francuskoj stajemo na benzinsku.
Automatska; osoblja nema.
Pokraj nas zaustavljaju se dva bijela Maseratija sa tvorničkim oznakama; izlaze dva ušminkana lika. Nonšalantno čitam talijansko uputstvo za korištenje pumpe, baleći decentno u pravcu auta mojih snova.
Nonšalantno primijetim, kako automat odbija jednu karticu. Pa drugu.
Odlučujem biti nonšalantniji od nonšalantnog automata, potiskujući muški nalet muške kletve u pravcu Prvozakonite i njezinih tupavih iznenađenja. Guram novčanicu u prorez za novčanice.
Automat niti da zahvali, niti da išta učini.
Dvojica šminkera prilaze („E?! DIESEL??“), potvrđuju da sam sve ispravno odradio, žale što mi je automat pojeo novac i sjedaju u svoje aute.
Maseratiji grgoljavo izlaze u promet Torina, naježen zvukom, gledam jednim okom za njima, drugom na kurvinjski automat.
Hajde, stići ćemo do iduće benzinske, veli Prvozakonita, pljujući moje tri položene matematike strojarskog faksa i ponešto lošeg predosjećaja.

Kad obožavaš letenje, mrziš svaku poštenu skelu i ljestve silosa, a na tjelesnom nisi nikad uspio niti stati na gredu, tvoj je visinomjer nekako specifičan, i to znaš…
To je iznenađenje, veli Prvozakonita u Claviereu, odmah iza Sestrierea, uz samo francusku granicu. Viseći most!
Mila majko što mi je ovo trebalo je li ona normalna hajde pogledat ću nema šanse toliki put prošli mislila je dobro ma nema šanse „Hm, sad se i ja pitam…“ reče; gledam te smeđe djetinje oči tu užad to sivo nebo to ljuljanje ta usk gazišta ma nema šanse pomislim „Ništa; tu smo, idemo!“, čujem se reći.
Nekakav sado-mazo – pojas oko struka i među nogama, dva velika karabinera na dva sigurnosna užeta; „Važno je da kod prebacivanja na iduću sajlu uvijek jednim užetom ostanete osigurani na prethodnoj; nemate gdje fulati, sretno“, nonšalantno pojasni mladić i nestade iz kadra.







Prvozakonita u neponovljivoj lakoći bivanja skakuće visećim mostom.
Progutavši sve knedle ikad, silim lijevu nogu da prevali put do prvog gazišta. Sad bih trebao pomaknuti desnu ruku prema naprijed na ogradi. Desna noga, nikad teža, vuče se naprijed, zapinje između dva gazišta. Šake se grče oko užeta ograde, nogom pipam razmak, stajem na gazište. Prvozakonita je nasred mosta i lagano ga ljulja, vrišteći svoju ekstazu na ničim izazvanom engleskom. Ja stojim okamenjen. Okamenjen toliko da znam da naprijed ne mogu, a natrag ne mogu. Umrijet ću tu, sad i tu.
Ona je to i htjela.
Užad je višeslojna, hladno vučena, visokog koeficijenta sigurnosti. Imam duplo osiguranje karabinerima. Možda bih svakako trebao skočiti. Ma ne. Gazišta su postavljena na jednakim razmacima; moram samo uskladiti kretnje… Hrabro podižem lijevu nogu za idućih tridesetak centometara. Pusti, desna ruko; pusti i prebaci se malo naprijed… taaako…. Hajde, lijeva nogo… Eins… Zwo…. Eins… Zwo…. Govno se počinje ljuljati. Sigurnosna sajla me vuče u stranu. Moram prebaciti karabiner preko poprečne veze posta… Hvatam u prazno, gore iza sebe. Ne mogu ga otvoriti; zabijam zube u znanje o izgledu i funkcioniranju karabinera; otvaram ga, prebacujem naprijed…. Taako…. Sad još drugi…. …. …. OK. Lijeva nogo, pomakni se… Eins, …. Zwo…
Osjećanu vječnost kasnije, stojim na drvenoj platformici i mantram, uspio sam, uspio sam… Pogled zečji, niušto. Samo olakšanje.
Prvozakonita nešto priča, onda me osvijesti – „Super, krenulo te, idemo dalje!“
DALJE???
Prvozakonita nikad ne laže, a da bih ja to skužio.
I zbilja, pogled puca na klisuru, nad kojom je razvučen nastavak visećeg mosta, poput paukovih niti. Jedan, drugi, treći…
Srce se pretvara u grlo se pretvara u želudac se pretvara u srce, gubim tekst u glavi; lijeva nogo, pomakni se…. Desna šako, pusti…. Eins, … zwo… Gazišta vise udesno, sigurnosno uže me ritmično lupka po licu.
Pada mi na pamet Costner u „Poštaru“; otkud samo taj lik, taj film. Mantram, ja sam poštar u zabiti; ja oduvijek svaki dan ovuda idem, dijeleći poštu; dan kao svaki drugi, ovo je moj posao…. Lijeva noga…. Eins, zwo… Ja sam poštar, sve ok…
Govno se opet zaljulja, pokušavam ga umiriti pokretima tijela.
Dovraga sve, pa ne gledam nikamo…. Stajem, duboko dišem…
Koji pogled!
Koja priroda!
Svjež vjetar nosi huk potoka u dubini i miris kišne fronte, koju vidimo na stotinjak metara dalje od nas.
Nestajem u beznačajnosti veličanstvene prirode, takve samo iz zraka, sa visine.

Eins…
… zwo…









Ukupna dužina mostova je nešto preko 450 metara. Mojom tehnikom preživljavanja, sat i pol.
Nakon najgenijalnijih sat i pol u dugo godina mog života, preko ruba pivske krigle gledam dječji pogled Prvozakonite.
Sunce taman zalazi među brda prema Francuskoj.
Malo kasnije, sjedamo u auto; povratak u selo usred brda nad morem, bez interneta, bez birtije, bez ičega osim crkve i tranzitne ceste; usred ugode nemišljenja, ćutnje, mirisa kiše i kamena, večernjeg glasanja jelena oko kuće…
Nadišao sam sebe. Nakon dugo vremena. Vrlo dugo.

Oznake: tibetanski most, Claviere, putovanje


- 10:38 - Stisni pa pisni (16) - Papirni istisak - #

< kolovoz, 2016 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic