Avantura autobusa
 Gravitacijski valovi, nuklerarne fuzije, podovi, phonei, empei. Pa valjda je i vozni red uznapredovao. Spolovilo. Nije. Uznapredovao. Tri busa dnevno do međumjesta; dva nesuvisla do odredišta (to uz devet sati u bloku). Karta plativa samo gotovinom, valuta nebitna. Odlučujem se za polusuvislo vrijeme polaska do međuodredišta, spavanac pa nastavak, nadam se, suvislijom vezom.  Bus je točan, gume protektirane. Vozač je ćelav, jake vilice, velikih sunčanih naočala; gotovo autistično puše balone žvakaćom. Donji nosač retrovizora odaje predan, pažljiv, dugotrajan i isto toliko svrsishodan koliko i neuredan rad kolodvorskog mehaničara. Mjehuri korozije na spoju šasije i karoserije poput knjige razlistali slojeve laka. Dvjestotinjak metara od kolodvora, stajemo na granici. Svi dokumente, svi van; žućkastog klinca izvedu, čekamo, čekamo, čekamo, vozač puca mjehure žvakaćom, žućkasti klinac ulazi, nastavljamo preko mosta. Druga strana granice, svi dokumente, svi van, svi pojedinačno do kućice, čekamo, čekamo. Nastavljamo ka autoputu. Ili sjedim u tuđoj mokraći, ili kraj mene netko sjedi u svojoj, tuđoj, nečijoj. Taman prije autoceste, bus skreće na besprizornu benzinsku, vozač pojašnjava da „stojimo petn'es' “. Pola sata kasnije, ubrzavamo autocestom. Sinan, Ceca, ili je Šako Polumenta, Himzo Polovina; ne znam. Miris mokraće sljubljuje se sa vonjem variva i ustajalog znoja. Poput bumbara, kapi kiše se raspadaju o vjetrobran. Brisači razmrljavaju posmrtne ostatke. Istim bezizražajnim licem, pucajući mjehure žvakaćom, vozač Sinana Cecu Šaku Himzu mijenja za Bralića i Intrade. Tko je ubio klape? Retarder. Žmigavac. Upetljavamo se u Slavonski Brod. „Stojimo petn'es'!“ (Putujem sat i'po'. „Space oddity.“) Poput bumbara, kapi kiše se raspadaju o vjetrobran. Brisači razmrljavaju posmrtne ostatke. Mrak pada i vani. Uljuljkavamo se na zagrebački autobusni kolodvor. Napokon; tri i pol sata. Kao autom amo – tamo, maltene. Bakica živih očiju inzistira da ju se vozi u Koprivnicu, ili makar za željezničku stanicu; ne zna ona Zagreb. Gotovo sam razočan; autobusdžije odbijaju. Izlazim /uvijek prvo desnom nogom, uz pogled prema kraju busa/, pogled nesvjesno luta ka peronu, gdje je nekad davno netko nekad jako bitan… whatever. Karta do Pule za sutra ujutro, jedan pravac; gospođa mi pruža kartu i monolog kako ju danas svi napadaju i da što je to sa ljudima; skupljam sitniš, nju ostavljam. Trenutak dvojbe nije primijetila. Tupavo pitam tetu na kiosku, mogu li tu kupiti tramvajsku kartu; razmažen autom; da mogu; dajte mi odmah dvije… i vodu… i „Globus… I čokoladicu… Pula je u mom sjećanju godinama daleko. „Sedmica“ drnda preko Mosta Mladosti, između Zapruđa i Travnog, kraj Utrina, Sopota. Kratki sprint preko raskršća; najmiliji klik ključa u bravi, najmiliji miris stana, najmiliji hladnjak sa pivom, najmiliji tuš. Doma. Do jutra. Budilicu iz mobitela nešto je pojelo netragom. Navijam crvenu, plastičnu istočnonjemačku budilicu; umjesto surfanja po netu tiktakanje mehanizma uljulja me u san (par piva sam preskočio namjenski). Budim se prije budilice; cijevi grijanja krckaju, 5:10 dakle; za mjesec i pol u to doba kreću i ptice u parku Brodarskog instituta pjevati. Kava, tuš, sendvičak, tableta 1 i tableta 2, klik-klik najmilije brave. Pa – pa, kvartić… (Po navici, osvrćem se za svojim psom; ne, ne, nisam ga niti poveo… ) „Sedmica“ drnda Sopotom, Utrinama, preko Mosta Mladosti. Autobusni kolodvor. Izlazim, pogled nesvjesno luta ka peronu, gdje je nekad davno netko nekad jako bitan… whatever. Između buseva za Beč, Salzburg, Prijedor, dolazi bus za Pulu, čist, uredan, udoban. Uz pauzu u Karlovcu i Delnicama, do Rijeke je postariji lik jake lubanje i vlajskog naglaska pola Rvacke mobitelom obavijestio kako nema ništa i ono je poslao i sad će u Karlovac, u Delnice, u Rijeku, niema ništa, ie, ie, an, ie. Od Rijeke, tišina iritantno odzvanja autobusom. Ljuljkamo se kroz Crikvenicu, Lovran, … Vibracija kraj testisa. Šef bi pričao. Ja ne bi. Vibracija kraj testisa. Šef bi prišao. Ja ne bi. Autobus uz deltu rječice zavija prema sjeveru. Vibracija kraj testisa. Šef bi pričao. Ja ne bi. Sa velikog broda istovaruju ugljen. Zrak se osjeti na vlažan ćumur. Kocka sa visokim dimnjakom – Plomin.   Labin (plakati za Halidov koncert; par dana kasnije, naslovnice se sturaju u „tragediji – smrt na bini pjevača halidove predgrupe u Labinu“); stojimo petn(a)es(t). Krećemo; šef pojašnjava da mi je poslao mail, kojeg sam pročitao, je li mi jasno, jasno mi je, jesam li dobio mail, jesam, jesam li pročitao, jesam, je li mi jasno, je. Raša; višeobiteljske sive tipske kuće, izblijedjele parole („Istra je naša“, „Mi smo vojska Titova“), sive face sivookih masona ožujske lože pred sivofasadnim dućanom usred sive Raše; rudnik očito više ne radi, da radi, ne bi ugljen … brodom … Još pedesetak kilometara zibanja, Pula. Da; dva sam mjeseca proveo u Puli; koliko čitam, Muzil je sad na prodaju… Nemam sjećanje, osim na činjenicu, Ne sjećam se nedjeljnih popodneva u „civilki“ u gradu, otkud, kamo, što. Čista faktografija; dva sam mjeseca proveo u Puli, nekad. Za samopercepciju četrdesetiponeštogodišnjaka nesuvislo ravnotrbušast dječarac sa kravatom me dočekuje na kolodvoru, osvrćem se za busom kao od sise odbijen; mladić me zaspe riječima, gestama, papirima, kavom, potpisima, demonstracijom. Ne, ne, auto nema rezervni kotač, pa to vam ne treba (mišići pokreću oba moja oka prema njemu, ispaljujući uskličnike umjesto upitnika); filter krutih čestica, hm, ne znam, pitat ćemo u servisu, da, valjda, pa glasom stjuardese o USB-portu i touch-screenu i MP4 i kao da sam kupio laptop a ne auto, ali očito, što će laptopu rezervni kotač; gutam kavu i svojih skoro milijun kilometara iskustva na cesti, namještam retrovizore, ručica mjenjača lagano, precizno sjeda, krećem natrag… Da bi okončao prijenos vozila, auto treba u Zagrebu ostaviti u Heinzelovoj, pa pješke do tramvaja, Vukovarske, Držićeve, Avenije Dubrovnik; u Sigetu pokazati žig iz Heinzelove, pa opet do tramvaja, opet Utrine, Most Mladost, Vukovarska, pješke do Heinzelove… Usput prijaviti auto u Zagreb Parkingu, zbog formulara. Ne, ne treba, „mogli ste telefonski“. Usput po novu osobnu; tri minute, cap-cap. Zeznulo me, navikao sam na cjelovečernju seansu u MUP-u. I napokon, sa svojim tablicama na svom autu, ručica mjenjača lagano, precizno sjeda. Propuštam bus na raskršću (uz neartikuliranu ugodu); krećem natrag… U retrovizoru vidim vozača busa; ćelav, jake vilice, velikih sunčanih naočala; gotovo autistično puše balone žvakaćom. Na tren, umislim vonj mokraće i variva, Sinana i Polumentu. Audiovizualno upozorenje me ukaže na mogućnost poledice. Ubrzavam gotovo preventivno. Oznake: putovanje busom |
