27.01.2014., ponedjeljak

Daleko je... (treći zaljubljeni post o Australiji)

Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Onda uvidim da je dobro što nemam dvoja usta, jer bi u kakofoniji jedna govorila, kako smo mi zapravo daleko, a druga kako je to na svu sreću tako. Uostalom, zahvaljujući Ha nam Žeu, Vinkovci su od Zagreba daleko kao Dubai od Beča.
Blažević bi rekao, mi ekstendiramo. O Cargu da ne govorim.

Druga po učestalosti replika na moje dojmove o Australiji je – mora postojati i tamna strana, loša; kajjetebi, bi oni drek tak da ih ni stislo.
I zaista... Žali nam se tako poznanica – poslije ratova Balkana kao izbjeglica – domaćica došla u Australiju, kako eto, pas mater, diktature, policijska država, šikanira joj sinčića. Sinčić, u ranim dvadesetima, bez dana staža ali zato na socijalnoj pomoći, koju produžava periodičnim potvrdicama o nekom novom školovanju. Sinčić, tako, ponovljeno pijan prebrzo vozio. Pa ubava majka – naučivši od dolaska engleski i radeći solidan posao - morala podići kredit, kako bi platila odvjetnika i novčanu kaznu, kojom je njezinom ubavom jedincu zamijenjen all inclusive boravak u pržunu. Te je, nastavlja ona kukati o tamno strani Australije, morala o svom trošku od države unajmiti Dräger za kontrolu alkohola u dahu (parsto dolara), i o svom ga trošku dati instalirati u auto (parsto dolara). Sinčić, naime, ima love za auto i dva svoja borbena psa, ali ne i za ugradnju i najam Drägera, a sve to su uvjeti, kako bi smio voziti i dalje. I na koncu majka zaključi, eto, takvi su oni prema nama!
Onda je prešla na priču, kako joj se ne isplati raditi pet dana u tjednu, nego radije odmara, ali zato uglavnom radi vikendima, a posebno praznicima, koji „padaju“ na vikend, jer tada ubere duplu i višu satnicu. Naravno, ako sinčić nakon tri pive po deset dolara nije imao tri i pol dolara za vlak do kuće, majčica će morati „pljunuti“ par stotina dolara kazne za švercanje. Ništa „Naši i vaši“, ništa „ali samo sam...“ Toliko o lošoj strani australskih propisa i socijale.

Opuštenijima među nama, osim oceanskih valova posve neprikladnih za picigin ili opušteno rasplivavanje leđne muskulature, loša strana su i roštilji u parkovima. Parkova je u Melbourneu i u cijeloj Victoriji mnogo; trava je nježna, neugažena, čista, iako u gotovo svim parkovima deseci ljudi sjede i leže po travi, igraju nogomet, šetaju pse. I dakle, u skoro svim tim parkovima postavljene su sjenice sa po nekoliko besplatnih roštilja. Kupiš ribu ili meso, odeš u park, poroštiljaš, očistiš iza sebe. Gotovo. Loše je naravno, što je roštilj električni, jer – znaju svi Balkanci – nema do ugljenog žara, do plavičastog dima. Pogotovo je loše, što ne postoje tako mali janjci, za tako male roštilje. A rigorozni Australci ne daju zapaliti lomaču usred parka, pa ni radi kremiranja hrta, oliti pečenja Janka...
Naravno, djeci je u parku i na plaži grozne Australije dosadno i zato, jer nema čikova, koje bi mogli skupljati. A što je rukohvat lijepog našeg morskog pijeska bez sedam čikova „Croatie“ ili barem „Drine“!
(Možda čikova po plažama nema, jer od obalne ceste „na niže“ nema gradnje, nema oziđanih molića i moletina, nema dvokatnih zidanih brvnara za čamce; nema – ničega. Pa ni građevinaca, koji u dalj pljuckaju opuške.)

Da je australska policija vrlo zastrašujuća, osobno sam iskusio.
Stojeći ničim izazvan na stanici gradskog vlaka, polako, nonšalantno mi priđu krupna cura indijskog izgleda i kukuruzni dvometraš; oboje u uniformama, lisičine, motorolice, sve će-će. Uz smješak mi priđu. Da imam li malo vremena. Da jesam li Australac, da gdje živim, da kako mi se sviđa. Pa – da razbiju ritam i kako bi me zbunili, znam jer sam vispreni Balkanac i ne bu mene ni'ko jebal, ku' i pi' i Dinamo – konstatiraju nešto o relativno hladnom početku ljeta; gotovo da se međusobno zapričaju. Pa opet krenu na mene, da kakav je to fotoaparat. Da jesam li njime zadovoljan. Ona priča, kako ultrazoom ima osjetljiv mehanizam objektiva. Pita, kakvo je moje iskustvo. Slutim, sad će me uhapsit'. Uniformirani dvometraš sa rukom na oružju se uplete sa neodgovorivim pitanjem – Canon ili Nikon. Gotovo da sam prečuo zvono rampe kraj stanice. Minutu kasnije, opaka australska policija sa žaljenjem konstatira da me nisu stigli pitati o turističkim destinacijama u Hrvatskoj, jer su puno slušali o nama. Ispraćaju me do vrata vlaka, rukujemo se, dovikuju da nam žele ugodan boravak. Opako.

Gadni su i sami Australci, pri čemu je uz stotinjak nacija teško definirati Australce. Ali gadni su. Australski bratić skoro mi je nježnim udarcem odvalio podlakticu, kad sam krenuo tražiti u džepu kovanicu za zapuštenog lika, koji je sa psom sjedio uz neki rukom ispisani karton. Ne, veli moj bratić; nije moguće nemati dom, nemati za hranu i osnovne potrebe u Australiji; tu nešto ne valja.

Osim agresivne policije i bešćutnosti građana, Australci imaju i drugih problema. Recimo, dok pošteni Europljanin strahuje od gubitka posla i dobar dio vremena i zdravlja podređuje toj tragediji, Australci slegnu ramenima i vele – pa što; u roku od mjesec dana imat ću drugi posao! Osim takve indolentnosti, primijetio sam i nebrigu za osobe treće životne dobi, pa i za adolescente. Obje grupe su uključene u društvene aktivnosti ili već ili još rade. Koncept volontiranja je vrlo prisutan, bilo da srednjoškolci preuzmu ulogu konduktera u turističkom vlaku, bilo da penzioneri po info – punktovima turistima daju upute i letke, da voze besplatne turističke tramvaje ili slično. Uglavnom, pubertetlije bez nadzora roditelja ulaze u radni svijet odraslih a starčad, umjesto da ćubi po domovima, priča strancima anegdote o gradu. Na više jezika. Besplatno. Lenjin bi se u grobu okretao, da ga samo sahrane prethodno ...

Cestovni promet u Australiji poseban je problem. Nama Europljanima tlak diže, što je gotovo nemoguće tokom par tisuća kilometara vožnje u autu (lijevom stranom, dakle) vidjeti ijednog vozača, koji se žuri po dijete u vrtić, po punicu, na sastanak. Ne; ako je ograničenje brzine 110, svi žure maksimalno 110. Naravno, jer tako kilave, djelomično imaju i po pet, šest traka u jednom pravcu. Pravi ziheraši; paceri.
Nedostaje im i naša visprenost i petlja, bez straha se suočiti sa policijom, platiti po par stotina ili par tisuća „nečega“ i riskirati gubitak vozačke. Kao što piše na jumbo – plakatima policije uz cestu: „Vozio si samo malo brže? IDIOTE!“ Klasična nacija pod čizmom diktata.
Tako isprepadani i indoktrinirani, ne blokiraju europskog vozača, koji je pogriješio, i ne izlaze iz auta sa pajserom, nego posve preskoče pokazivanje srednjeg prsta i formiranje majčinog spolovila usnama i uglavnom uz smješak rukom pokažu da ti prepuštaju prednost ili omogućavaju da kreneš, kamo si bio naumio.
Obzirom da pravilo kretanja lijevom stranom vrijedi i za pješake, isprepadani i bezmudi Australci neće ti se ispriječiti na putu (jer hodaš pogrešnom stranom); ili će se izmaknuti ili te posve obeshrabriti, izmičući se uz smješak i sveprisutno „no worries, mate“.

Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Pomislim – „No worries... “ Tim bolje...
































Oznake: australija


- 15:34 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

20.01.2014., ponedjeljak

Xanax srednjih godina

Nikako zaspati...
Prvo ti poklone setove Lego – kockica da postaneš kreativan, inventivan, zainteresiran. Taman kad to postaneš, uzmu ti kockice, pošalju te u školu, krene ukalupljivanje, brušenje, tesanje. Dok iziđeš savršen, posla nigdje. A igrati se s kockicama u tvojoj dobi nije više primjereno. Primjerenije je cuclati Xanax.
... nikako zaspati...

Pokret protiv nuklearki u biti financira naftni lobi. Od ozakonjenja udjela obnovljivih izvora energije i politika pomalo diže ruke, jer se time pile deseci tisuća radnih mjesta. Čemu se patim pod štednim žaruljama, ako Kyoto skupa s protokolom pomalo pada u vodu... Đabe se patiti sa hibridnim Smartom, dok Ameri voze osmocilindraše.
... nikako zaspati...
Čemu vjetroelektrane, ako ih država financira lovom koju namiče iznajmljivanjem deponija za uvozni toksični otpad... dođavola... I čemu uopće hibrdni auti, ako su im baterije otrovne, prtljažnik neiskoristiv a umirovljeno magare ima veći radijus kretanja... nikako zaspati...

A ona koza sa botoksom i silikonima, u trećem crkvenom braku, održi ti narcisoidno predavanje o katastrofi muškog klimaksa i djetinjastoj kompenzaciji spolne moći nabrijanim autima... Nikako zaspati... vratite mi Lego – kockice ...
Nikako... ali... možda ipak... Možda ipak nekako skuckam pinku za kompletno lakiranje... Mašina je u redu... Dijelova još ima... hmmm...



... ma ne; prevelik je; besmisleno prevelik. Ali ovo... dvoja vrata; odlična karoserija... Hmmm...



Iako... treba li me brinuti mrlja ulja pod motorom...?
Ma ne; ne; ne dam na sebe; koji crni muški klimaks; kozo trofrtaljna! Ali ipak ... radije nešto decentnije; suvremenije; višejezični štemer u divno skrojenom odijelu, varijanta za svaki dan ...







... i taman kad sam se opustio u ugodi vlastitog odabira, krenuo me kopkati crv loše savjesti... Čemu sad ipak kompromis? Je li trofrtaljka u pravu? Pa nisam li oduvijek tvrdio da padam na crveno; da se ugodom ježim na taj siktavi zvuk... Ma, sam pogled.... Skidaj me nježno... nježno, polako...





Često me i u snu bole zglobovi i leđa; krut sam i nepokretan. Zato se nisam niti čudio naporu ulaska, bolu pri vezivanju, neobičnom položaju... Iako... Osjećaj bolji od početka seksa, taj ulazak...





Ne znam, kad je visoki zvuk zujanja zamijenila grgoljava tutnjava, kojom se ispunila garaža... Ne sjećam se, jesam li sam dohvati vrata iznad sebe da ih zatvorim. Znam samo da smo se sljubljivali, okretali, ubrzavali, zaustavljali se. Znam samo da su nas gledali, slikali, okretali se; znam da sam sanjao u boji, da je boja blizu ispušne cijevi bila prevruća, pulsirajuća i potmulo tutnjeća ...









... počinjem se buditi...
... vratite mi Lego - kockice ...

Oznake: Jaguar S-Type; Facel Vega; Maserati Grandturismo;


- 13:31 - Stisni pa pisni (13) - Papirni istisak - #

16.01.2014., četvrtak

Australian Open

Sa maštom je čudno.
Nekad pradavno, kad je Neil Diamond u mojim sadašnjim godinama punio Greek Theatre, umjesto udomljen u Sydney, završio sam iza zida; zid se pisao sa velikim „Z“ i ideologijom blokova čuvao je Istočnu Njemačku od Zapadne.
(Da je ideja berlinskog zida zapravo potekla sa demokratskog zapada, ne spada u ovo sjećanje.)

Među prvim paketima, koje sam od svojih rodbinskih maltene – udomitelja iz egzotične Australije dobio u DDR-u, bio je i onaj sa dvije fotomonografije o Australiji; slike klokana, koala, crvenih pustinja, crnih domorodaca i bijele Opera House. Pakete sam uvijek njuškao kad bi stigli; ne znam, otkud ta znatiželjna navada, ali kao da sam umjesto vonja kartona i prašine htio osjetiti miris pošiljatelja ili zemlje, iz koje je paket poslan. Tako, posve neobjašnjivo, gledajući plavetnilo neba i prostranstvo oceana na slikama Australije, sa apsolutnom sam sigurnošću vjerovao da Australija miriše plavičasto, čisto, po omekšivaču, čarobno. Gradić, u kojem sam tada živio, mirisao je po amonijaku, po čeličani i pasti za obuću; za sretnog vremena i na kekse, vlažnu šumu i pješčano tlo. Gradovi dakle imaju mirise. Tim više, mi u Istočnoj Njemačkoj bili smo sigurni da Zapad miriše isto kao Intershop, trgovina puna parfema, čokolade i inih luksuza... Tako, zamišljajući Zapad mirisan parfemom a Australiju u oblačku omekšivača, onjušio sam krasopisom adresirani paket od rodbine iz Australije, izvadio jaknu od skaja, dvije brošure i moju prvu kazetu; Neil Diamond, „Love at the Greek“.

Iz Istočne Njemačke pobjegao sam taman nakon što se moja klokanska rodbina vratila u dalmatinsku prapostojbinu i, uglavnom, p(r)opušila Croatiju.
Neke sam mirise prepoznao, neki novi su me zaintrigirali, neki su nestali zauvijek. S Neila Diamonda bio sam prispio do Jesus and Mary Chain. Da se i Petar Pan brije ujutro; da su iluzije počele izmicati pred kolotečinama i usudima, tada ipak još ne bih bio jasno prepoznao... Svakako, Australija više nije bila niti iluzija; postala je tek neko tamo mjesto na globusu, bez osobne spone, tek u rangu anegdote za uvod u pričicu. ...
...

Druga zora iznad oblaka osvanula je baš poput slika iz davne fotomonografije; azurnoplava i zlatna. Na displeju, postavljenom glavobolno preblizu dalekovidno sredovječnima, noć je klizila prema zapadu kontinenta. Taman iznad Alice Springsa, avion je skrenuo blago ulijevo, hvatajući prve zrake jutarnjeg sunca u mjehuriće pjenušca. Stjuardesa puknute čarape donijela nam ga je u staklenim čašama, nasmiješena. Australija dakle... Trideset godina kasnije, ali ipak!

P.S.
Mašta je podbacila samo u jednom: Australija ne miriše po omekšivaču.


Oznake: australija


- 11:48 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

08.01.2014., srijeda

Pet crtica o Down Under

Down Under zaista postoji, ma što mi u dugim brakovima (ne) vjerovali.
I Down Under je baš, kako narodna mudrost tvrdi; što dalje, to nevjerojatnije istinito i lijepo. Za razliku od svakodnevne podnosnosti.

Crtica prva

Iako Zlatnom Sponzoru niste podastrli dva osnovna motiva za put u Australiju, oni su – šansa za bliskost sa par fascinantnih automobila i izvjesnost leta dvokatnim Airbusom A380. Klokani, oceani, pive i slično sekundarni su.
Naravoučenije ove Crtice je da postoje svi mogući avioni, i postoji jedan jedini, neusporedivi A380. No, kako ovo nije post o avijaciji, poanta budućim putnicima je: Ushićenje letom može donekle pokvariti jedna jedina nesretna okolnost – sjedište negdje oko sredine širine krila. Jer ćete jedinstvenih i privilegiranih desetak sati leta do, recimo, Hong Konga vidjeti ogromnu sivkastu površinu prednjeg dijela krila, tek rubno garniranu nebeskim plavetnilom.
Đabe veliki prozor, ako kroz njega vidiš zid. Foto – projekt se svodi na igranje sa fokusom i snimanje istog kadra u različitim svjetlima dana i noći.
(Naravno, možete se usput bleferski beljiti onima na gornjem katu, koji su čak ogradicom spriječeni, sići dolje do vas... Možete ih i slikati, kao zebre u zoološkom. Tko je s koje strane kaveza, ostaje civilizacijska dilema.)

Crtica druga

Iako post dakle nije o avijaciji, dugujem naglasiti varljivost dojma prostora. A jer post nije o avijaciji, prvo ću reći kako je pojam udaljenosti u Australiji posve drukčiji od našeg, europskog. Tako, pripremajući se za put, čitate kako je crvena stijena, Uluru, blizu gradića Alice Springs. Naravno, kao tehničar i sjevernjak svjestan potrebe planiranja resursa, raspitujete se kod tamošnje svojte, što to točno znači, u kilometrima, satima, dolarima, alternativama. Oni samo mantraju „no worries, get here first; we'll play it by the ear“.
Uluru je pet stotina kilometara blizu Alice Springsa. Pa blizu, veli svojta kasnije. (Od dva dana i dvije noći vlastitoguzne vožnje krivom stranom ceste – u jednom pravcu – ipak odustajete, bez obzira što vam svojta na raspolaganje stavlja „mali“ auto. Od 4.000 kubika.)

Ova crtica o varljivosti dojma prostora ne bi bila potpuna, da ne spomenem, kako se avion tokom leta smanjuje, ma što kolege na studiju zrakoplovstva morale tvrditi na ispitima. Nakon prvih par sati ugode u relativno prihvatljivim sjedištima na solidnom razmaku prema naprijed, avion se krene smanjivati a suputnici povećavati sukladno vlastitim trncima u nogama i rukama. U nekom trenu, dojam dijelite sa srdelama u konzervi.
Situacije postajete osobito svjesni, kad istovremeno žonglirate dekicu, jastučić za glavu, slušalice sustava za razonodu, tacnu sa jelom, čašu i buteljicu vina i veći dio istih tih rekvizita svoje suputnice, koja je upravo sad sa prozorskog sjedišta odlučila otići do toaleta; upravo sad, kad vi to niste učinili, kako ne biste svu silu kerefeka istovarili njoj u krilo.
Nakon što avion sleti i ljudi se opet smanje a avion poveća na javno poznate mjere, putnike takvih letova kasnije po tranzitnim terminalima uz smješak sućuti prepoznajete po poluskvrčenim koljenima, rasparenim čarapama i laktovima neprirodno izvrnutim prema pleksusu.
Naravno, u tom ste trenu bogatiji za bizarnu spoznaju, kako je skučenost ekonomske klase začudno povezana s činjenicom, da je pravi svinjac kojekakvog smeća i ostataka pri napuštanju aviona zapravo u businessu i prvoj klasi. Više mjesta, više smeća. Razmotriti pri potpisivanju stambenog kredita.
U svakom slučaju, neuki promatrači aviona po aerodromima agresivno će tvrditi da se avioni u letu ne skupljaju, ali nakon iskustva Australije, to ćete sa smješkom progutati. Kolege na faksu - ispoštujte cilj da diplomirate; The truth is out there. No worries...

Crtica treća

Solidarno sufinanciranje goriva pri odlascima na izlete po Australiji isprva je dodatno potaknuto famoznom spoznajom da je benzin za trećinu jeftiniji nego u Hrvatskoj. Naravno, dok u slijedećem kadru muškom rukom držite muški pištolj pumpe za gorivo, pogled vam zamišljeno klizi metrima haube motora. Na pokušano nonšalantan ton vašeg pitanja o veličini rezervoara, svojta pojasni kako ne zna, ali „oko devedeset litara; nema veze, točit ćemo opet u povratku“. Tu se sjetite poluduhovite izjave jednog svojedobnog suputnika u Brabusovom Mercedesu, koji je nakon sat i pol puta od Zagreba do Splita suhog rezervoara stao na benzinskoj oko Šibenika; suputnik tada reče „a jebeš auto koji nemere sa jednin rezervaron doć dosplita“. (Na unajmljenu mlaznu Cessnu izjavio je, mjerkajući ju okom mamurnim „a jebate ovi avion, pari manje o'kvarat mog broda...“ )

Crtica četvrta

Ako je izmet ikako povezan sa srećom, onda to pojašnjava količinu i upornost australskih muha. Uvježbanošću nišandžija uvijek će vam sletjeti ili na usta ili u oko. Nositelju naočala bez ikakvih će se skrupula zaletjeti pod staklo, i tamo radosno zujati ukrug, otiskujući se nogicama o oko ili kapak. No, inteligentan posjetitelj Australije ubrzo će prepoznati shemu. Svaka poštena australska muha – a one su začudo malo manje od naših; mi Hrvati imamo veće muhe, yess – dakle, svaka poštena australska muha sletjet će vam točno četiri puta za redom na nos, na usta ili/i u oko, ma koliko mahali ili ju ignorirali. Četiri puta. Problem je, razlikovati ih u roju koji vas prati tijekom cijelog boravka na predivnom kontinentu, ali činjenica je, svaka sleti točno četiri puta. Vraćajući se na prvu rečenicu ove Crtice, ako muhe slijeću na govna a ova su znak sreće, muhe samo naglašavaju vašu ugodu i opušteni smješak sreće, po kojem se prepoznaje da ste, ili ste nedavno bili, u Australiji. Dokaz više - po povratku kući ni muha da zazuji za vama, ako zanemarim pun kaslić kojekakvih „opomena pred ovrhu/isključenje“ pristiglih u međuvremenu.

Crtica peta

Unatoč svim crticama iz savjetnika i reportaža o Australiji, nije zaštitna krema za sunčanje najbitniji rekvizit hedonizma tamo. Jer, đabe vam i široka ponuda mariniranih mesina u mesnici, i divna raznolikost morskih plodova na pijaci; đabe vam i ogromni, uređeni parkovi sa besplatnim roštiljima na svakom boljem uglu, ako nemate presudni rekvizit – uljoid u spreju, kojeg koristite u svim vlastoručno roštiljajućim ili pekućim prilikama. A jer ovo nije post o avijaciji koliko ni o erotici, pitanje o prikladnosti masnog spreja za erotske užitke zasad ostavljam neodgovorenim.


Crticu šestu neću ispisati, jer me veže naslov o njih pet. U svakom slučaju, zanimljiv trenutak putovanja nastaje na petoj po redu kontroli putnika i prtljage na odredištu, kad pas-koji-traži-zabranjeno prođe kraj vas, da bi se u kopao kraj vaše suputnice i počeo šapom grebati njezinu torbu.

A suivre… oliti – t.b.c.


Oznake: australija


- 13:24 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

< siječanj, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic