Marketing
Daleko je... (treći zaljubljeni post o Australiji)
Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Onda uvidim da je dobro što nemam dvoja usta, jer bi u kakofoniji jedna govorila, kako smo mi zapravo daleko, a druga kako je to na svu sreću tako. Uostalom, zahvaljujući Ha nam Žeu, Vinkovci su od Zagreba daleko kao Dubai od Beča.
Blažević bi rekao, mi ekstendiramo. O Cargu da ne govorim.
Druga po učestalosti replika na moje dojmove o Australiji je – mora postojati i tamna strana, loša; kajjetebi, bi oni drek tak da ih ni stislo.
I zaista... Žali nam se tako poznanica – poslije ratova Balkana kao izbjeglica – domaćica došla u Australiju, kako eto, pas mater, diktature, policijska država, šikanira joj sinčića. Sinčić, u ranim dvadesetima, bez dana staža ali zato na socijalnoj pomoći, koju produžava periodičnim potvrdicama o nekom novom školovanju. Sinčić, tako, ponovljeno pijan prebrzo vozio. Pa ubava majka – naučivši od dolaska engleski i radeći solidan posao - morala podići kredit, kako bi platila odvjetnika i novčanu kaznu, kojom je njezinom ubavom jedincu zamijenjen all inclusive boravak u pržunu. Te je, nastavlja ona kukati o tamno strani Australije, morala o svom trošku od države unajmiti Dräger za kontrolu alkohola u dahu (parsto dolara), i o svom ga trošku dati instalirati u auto (parsto dolara). Sinčić, naime, ima love za auto i dva svoja borbena psa, ali ne i za ugradnju i najam Drägera, a sve to su uvjeti, kako bi smio voziti i dalje. I na koncu majka zaključi, eto, takvi su oni prema nama!
Onda je prešla na priču, kako joj se ne isplati raditi pet dana u tjednu, nego radije odmara, ali zato uglavnom radi vikendima, a posebno praznicima, koji „padaju“ na vikend, jer tada ubere duplu i višu satnicu. Naravno, ako sinčić nakon tri pive po deset dolara nije imao tri i pol dolara za vlak do kuće, majčica će morati „pljunuti“ par stotina dolara kazne za švercanje. Ništa „Naši i vaši“, ništa „ali samo sam...“ Toliko o lošoj strani australskih propisa i socijale.
Opuštenijima među nama, osim oceanskih valova posve neprikladnih za picigin ili opušteno rasplivavanje leđne muskulature, loša strana su i roštilji u parkovima. Parkova je u Melbourneu i u cijeloj Victoriji mnogo; trava je nježna, neugažena, čista, iako u gotovo svim parkovima deseci ljudi sjede i leže po travi, igraju nogomet, šetaju pse. I dakle, u skoro svim tim parkovima postavljene su sjenice sa po nekoliko besplatnih roštilja. Kupiš ribu ili meso, odeš u park, poroštiljaš, očistiš iza sebe. Gotovo. Loše je naravno, što je roštilj električni, jer – znaju svi Balkanci – nema do ugljenog žara, do plavičastog dima. Pogotovo je loše, što ne postoje tako mali janjci, za tako male roštilje. A rigorozni Australci ne daju zapaliti lomaču usred parka, pa ni radi kremiranja hrta, oliti pečenja Janka...
Naravno, djeci je u parku i na plaži grozne Australije dosadno i zato, jer nema čikova, koje bi mogli skupljati. A što je rukohvat lijepog našeg morskog pijeska bez sedam čikova „Croatie“ ili barem „Drine“!
(Možda čikova po plažama nema, jer od obalne ceste „na niže“ nema gradnje, nema oziđanih molića i moletina, nema dvokatnih zidanih brvnara za čamce; nema – ničega. Pa ni građevinaca, koji u dalj pljuckaju opuške.)
Da je australska policija vrlo zastrašujuća, osobno sam iskusio.
Stojeći ničim izazvan na stanici gradskog vlaka, polako, nonšalantno mi priđu krupna cura indijskog izgleda i kukuruzni dvometraš; oboje u uniformama, lisičine, motorolice, sve će-će. Uz smješak mi priđu. Da imam li malo vremena. Da jesam li Australac, da gdje živim, da kako mi se sviđa. Pa – da razbiju ritam i kako bi me zbunili, znam jer sam vispreni Balkanac i ne bu mene ni'ko jebal, ku' i pi' i Dinamo – konstatiraju nešto o relativno hladnom početku ljeta; gotovo da se međusobno zapričaju. Pa opet krenu na mene, da kakav je to fotoaparat. Da jesam li njime zadovoljan. Ona priča, kako ultrazoom ima osjetljiv mehanizam objektiva. Pita, kakvo je moje iskustvo. Slutim, sad će me uhapsit'. Uniformirani dvometraš sa rukom na oružju se uplete sa neodgovorivim pitanjem – Canon ili Nikon. Gotovo da sam prečuo zvono rampe kraj stanice. Minutu kasnije, opaka australska policija sa žaljenjem konstatira da me nisu stigli pitati o turističkim destinacijama u Hrvatskoj, jer su puno slušali o nama. Ispraćaju me do vrata vlaka, rukujemo se, dovikuju da nam žele ugodan boravak. Opako.
Gadni su i sami Australci, pri čemu je uz stotinjak nacija teško definirati Australce. Ali gadni su. Australski bratić skoro mi je nježnim udarcem odvalio podlakticu, kad sam krenuo tražiti u džepu kovanicu za zapuštenog lika, koji je sa psom sjedio uz neki rukom ispisani karton. Ne, veli moj bratić; nije moguće nemati dom, nemati za hranu i osnovne potrebe u Australiji; tu nešto ne valja.
Osim agresivne policije i bešćutnosti građana, Australci imaju i drugih problema. Recimo, dok pošteni Europljanin strahuje od gubitka posla i dobar dio vremena i zdravlja podređuje toj tragediji, Australci slegnu ramenima i vele – pa što; u roku od mjesec dana imat ću drugi posao! Osim takve indolentnosti, primijetio sam i nebrigu za osobe treće životne dobi, pa i za adolescente. Obje grupe su uključene u društvene aktivnosti ili već ili još rade. Koncept volontiranja je vrlo prisutan, bilo da srednjoškolci preuzmu ulogu konduktera u turističkom vlaku, bilo da penzioneri po info – punktovima turistima daju upute i letke, da voze besplatne turističke tramvaje ili slično. Uglavnom, pubertetlije bez nadzora roditelja ulaze u radni svijet odraslih a starčad, umjesto da ćubi po domovima, priča strancima anegdote o gradu. Na više jezika. Besplatno. Lenjin bi se u grobu okretao, da ga samo sahrane prethodno ...
Cestovni promet u Australiji poseban je problem. Nama Europljanima tlak diže, što je gotovo nemoguće tokom par tisuća kilometara vožnje u autu (lijevom stranom, dakle) vidjeti ijednog vozača, koji se žuri po dijete u vrtić, po punicu, na sastanak. Ne; ako je ograničenje brzine 110, svi žure maksimalno 110. Naravno, jer tako kilave, djelomično imaju i po pet, šest traka u jednom pravcu. Pravi ziheraši; paceri.
Nedostaje im i naša visprenost i petlja, bez straha se suočiti sa policijom, platiti po par stotina ili par tisuća „nečega“ i riskirati gubitak vozačke. Kao što piše na jumbo – plakatima policije uz cestu: „Vozio si samo malo brže? IDIOTE!“ Klasična nacija pod čizmom diktata.
Tako isprepadani i indoktrinirani, ne blokiraju europskog vozača, koji je pogriješio, i ne izlaze iz auta sa pajserom, nego posve preskoče pokazivanje srednjeg prsta i formiranje majčinog spolovila usnama i uglavnom uz smješak rukom pokažu da ti prepuštaju prednost ili omogućavaju da kreneš, kamo si bio naumio.
Obzirom da pravilo kretanja lijevom stranom vrijedi i za pješake, isprepadani i bezmudi Australci neće ti se ispriječiti na putu (jer hodaš pogrešnom stranom); ili će se izmaknuti ili te posve obeshrabriti, izmičući se uz smješak i sveprisutno „no worries, mate“.
Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Pomislim – „No worries... “ Tim bolje...
Post je objavljen 27.01.2014. u 15:34 sati.