Marketing
Xanax srednjih godina
Nikako zaspati...
Prvo ti poklone setove Lego – kockica da postaneš kreativan, inventivan, zainteresiran. Taman kad to postaneš, uzmu ti kockice, pošalju te u školu, krene ukalupljivanje, brušenje, tesanje. Dok iziđeš savršen, posla nigdje. A igrati se s kockicama u tvojoj dobi nije više primjereno. Primjerenije je cuclati Xanax.
... nikako zaspati...
Pokret protiv nuklearki u biti financira naftni lobi. Od ozakonjenja udjela obnovljivih izvora energije i politika pomalo diže ruke, jer se time pile deseci tisuća radnih mjesta. Čemu se patim pod štednim žaruljama, ako Kyoto skupa s protokolom pomalo pada u vodu... Đabe se patiti sa hibridnim Smartom, dok Ameri voze osmocilindraše.
... nikako zaspati...
Čemu vjetroelektrane, ako ih država financira lovom koju namiče iznajmljivanjem deponija za uvozni toksični otpad... dođavola... I čemu uopće hibrdni auti, ako su im baterije otrovne, prtljažnik neiskoristiv a umirovljeno magare ima veći radijus kretanja... nikako zaspati...
A ona koza sa botoksom i silikonima, u trećem crkvenom braku, održi ti narcisoidno predavanje o katastrofi muškog klimaksa i djetinjastoj kompenzaciji spolne moći nabrijanim autima... Nikako zaspati... vratite mi Lego – kockice ...
Nikako... ali... možda ipak... Možda ipak nekako skuckam pinku za kompletno lakiranje... Mašina je u redu... Dijelova još ima... hmmm...
... ma ne; prevelik je; besmisleno prevelik. Ali ovo... dvoja vrata; odlična karoserija... Hmmm...
Iako... treba li me brinuti mrlja ulja pod motorom...?
Ma ne; ne; ne dam na sebe; koji crni muški klimaks; kozo trofrtaljna! Ali ipak ... radije nešto decentnije; suvremenije; višejezični štemer u divno skrojenom odijelu, varijanta za svaki dan ...
... i taman kad sam se opustio u ugodi vlastitog odabira, krenuo me kopkati crv loše savjesti... Čemu sad ipak kompromis? Je li trofrtaljka u pravu? Pa nisam li oduvijek tvrdio da padam na crveno; da se ugodom ježim na taj siktavi zvuk... Ma, sam pogled.... Skidaj me nježno... nježno, polako...
Često me i u snu bole zglobovi i leđa; krut sam i nepokretan. Zato se nisam niti čudio naporu ulaska, bolu pri vezivanju, neobičnom položaju... Iako... Osjećaj bolji od početka seksa, taj ulazak...
Ne znam, kad je visoki zvuk zujanja zamijenila grgoljava tutnjava, kojom se ispunila garaža... Ne sjećam se, jesam li sam dohvati vrata iznad sebe da ih zatvorim. Znam samo da smo se sljubljivali, okretali, ubrzavali, zaustavljali se. Znam samo da su nas gledali, slikali, okretali se; znam da sam sanjao u boji, da je boja blizu ispušne cijevi bila prevruća, pulsirajuća i potmulo tutnjeća ...
... počinjem se buditi...
... vratite mi Lego - kockice ...
Post je objavljen 20.01.2014. u 13:31 sati.