Australian Open
|
Sa maštom je čudno. Nekad pradavno, kad je Neil Diamond u mojim sadašnjim godinama punio Greek Theatre, umjesto udomljen u Sydney, završio sam iza zida; zid se pisao sa velikim „Z“ i ideologijom blokova čuvao je Istočnu Njemačku od Zapadne. (Da je ideja berlinskog zida zapravo potekla sa demokratskog zapada, ne spada u ovo sjećanje.) Među prvim paketima, koje sam od svojih rodbinskih maltene – udomitelja iz egzotične Australije dobio u DDR-u, bio je i onaj sa dvije fotomonografije o Australiji; slike klokana, koala, crvenih pustinja, crnih domorodaca i bijele Opera House. Pakete sam uvijek njuškao kad bi stigli; ne znam, otkud ta znatiželjna navada, ali kao da sam umjesto vonja kartona i prašine htio osjetiti miris pošiljatelja ili zemlje, iz koje je paket poslan. Tako, posve neobjašnjivo, gledajući plavetnilo neba i prostranstvo oceana na slikama Australije, sa apsolutnom sam sigurnošću vjerovao da Australija miriše plavičasto, čisto, po omekšivaču, čarobno. Gradić, u kojem sam tada živio, mirisao je po amonijaku, po čeličani i pasti za obuću; za sretnog vremena i na kekse, vlažnu šumu i pješčano tlo. Gradovi dakle imaju mirise. Tim više, mi u Istočnoj Njemačkoj bili smo sigurni da Zapad miriše isto kao Intershop, trgovina puna parfema, čokolade i inih luksuza... Tako, zamišljajući Zapad mirisan parfemom a Australiju u oblačku omekšivača, onjušio sam krasopisom adresirani paket od rodbine iz Australije, izvadio jaknu od skaja, dvije brošure i moju prvu kazetu; Neil Diamond, „Love at the Greek“. Iz Istočne Njemačke pobjegao sam taman nakon što se moja klokanska rodbina vratila u dalmatinsku prapostojbinu i, uglavnom, p(r)opušila Croatiju. Neke sam mirise prepoznao, neki novi su me zaintrigirali, neki su nestali zauvijek. S Neila Diamonda bio sam prispio do Jesus and Mary Chain. Da se i Petar Pan brije ujutro; da su iluzije počele izmicati pred kolotečinama i usudima, tada ipak još ne bih bio jasno prepoznao... Svakako, Australija više nije bila niti iluzija; postala je tek neko tamo mjesto na globusu, bez osobne spone, tek u rangu anegdote za uvod u pričicu. ... ... Druga zora iznad oblaka osvanula je baš poput slika iz davne fotomonografije; azurnoplava i zlatna. Na displeju, postavljenom glavobolno preblizu dalekovidno sredovječnima, noć je klizila prema zapadu kontinenta. Taman iznad Alice Springsa, avion je skrenuo blago ulijevo, hvatajući prve zrake jutarnjeg sunca u mjehuriće pjenušca. Stjuardesa puknute čarape donijela nam ga je u staklenim čašama, nasmiješena. Australija dakle... Trideset godina kasnije, ali ipak! P.S. Mašta je podbacila samo u jednom: Australija ne miriše po omekšivaču.                Oznake: australija |
