Auzmish kod Shelly

30.03.2018., petak

Duga zima

Čudna je stvar, u kasno ljeto odletjeti preko Ekvatora, i sam prelazak još i prespavati. Pa se, nazdravljajući pjenušcem izlasku sunca nad Južnom Zemljom crvenkastog tla pokrivenog pokojim oblakom, nakon masovnotehnološkosigurnosne dobrodošlice, kupovanja kartice za mobitel i one za javni prijevoz smrzavati na kišici oko nule, uz vremensku razliku od devet sati, ukrcati u autobus prema centru grada.
Melbourne. Zima. Rujan.

West Gate Bridge… Poznati toponimi dijelova grada, tako čudnih imena… St. Kilda, Malvern, Moorabbin, Seaford… osjećaj pomalo kao dolazak kući… Frankston…
Bratić sjedi u jednom od svojih čudnih automobila, ne izlazi. „Whatthefuck, opet ste zalutali?!“ Smije se sa još jednim zubom manje, loše prikrivenim preraslom brčinom nad prorijeđenom dugom kosom, od koje ne odustaje. Pomičemo njegov štap sa stražnjeg sjedišta i zavaljujemo se u vlažni miris starog Cadillaca.
Sa osmotračnog sterea, Deep Purple, Child in time.
Pred kućom, probudimo par papiga i pataka, bratić zaboravi mobitel u autu, ja aktiviram alarm.
25 sati puta.
Mi stigli.
Bratić jede bananu, ja bih čašu vina; on nestane. Ajmo ća i mi.

Iduće jutro, Gunnamatta.
Gunnamatta sigurno ima značenje na jeziku nekog od plemena urođenika.
Na mom jeziku, i ovaj, treći put, Gunnamatta je iskon, sila, smiraj, dolazak, povratak i ponovni početak, u beskrajnoj petlji lišenoj potrebe za shvaćanjem. U prijevodu, Gunnamatta.

… a jer je na jugu Australije u rujnu zima, na meni su dvije zimske jakne. Ništa Nas Ne smije Iznenaditi.
Iduće jutro, temperatura, groznica, kašljokih presijecan kihokašljem, u međuvremenu trk do toaleta.
Hebala ih Victoria, da u ćenifi nema ni bidea ni lavaboa.
U kupaoni, kada veličine garsonjere, sa slavinom na najdaljem zidu. Fleksibilnog tuš-crijeva nema, fiksna cjevka. Vjetar sa Antarktika trese limenim okvirima starih prozora, zaista vjerujem da nije ispod nule, cvokoćem ulazeći u kadu. Hodam kadom do slavine. Kotao za toplu vodu je iza kuće, odmah tu, dvadesetak metara. Dok sam se oprao, topla voda… nije došla. Enti Australiju… Stropoštavam se u krevet, premoren od puta do toaleta.
Oluja me uspavljuje.
/ponoviti četiri puta. Ostaviti mjesto za opis odlaska u drogeriju po lijekove protiv viroze, odmah tu iza ugla, petnaestak kilometara. Bratić: „Ako me zaraziš, ja mogu umrijeti!“ … kunstpauza… Protupitanje – Buraz, kako vi perete guzice? On – zašto?/

Note to self.
Kad je Buick Centurion na dvorištu stajao bez pokretanja godinama… ne diraj ga na dan planiranog puta. Jer kad napokon V8 progrgolji, mislit ćeš da si na trajektu negdje na Jadranu i lice će ti poprimiti onaj orgastično tupavi izraz, uz kojeg ponekad trenutak postane besmislen i nehotice postaneš ćaća, sekunde ili sati, svejedno … A tebi zapravo valja u pustinju, 2.200 kilometara dalje …

Da je na aerodromima zabranjeno pušenje, dobro je. Jer da prinesem upaljač nosu, s tom količinom ljekovitih kemikalija protiv viroze, zapalio bih pola Australije.
Melbourne Domestic, Adelaide, Alice Springs.
Slijetanje u Alice gledao na You Tubeu.
Slijećemo i ne vjerujem.
Alice Springs…
Nešto poput Okučana, Trilja, Bošnjaka. (Samo što nije…)
Pod temperaturom, Prvozakonita i ja bauljamo do samoposluge.
Da kupiš pivčugu, trebaš Photo ID.
Pozdravljamo se sa par teturajućih Aborigineea, ljubazni su, hodamo u pravcu iz kojeg su došli u njihovom tragu znoja i alkohola.
Piva je ledena, navijam budilicu, noć je mediteranska, opet ljeto.
Bus za Uluru će nas pokupiti ujutro u 4.
Prije budilice, budi me kreštanje papiga.
Internet tvrdi, Alice Springs najbliže je mjesto do Ulurua, crvenog monolita u centru kontinenta. najbliže, oko 470 kilometara; pet i pol sati terenskim autobusom...
…

Oznake: australija

- 20:41 - Stisni pa pisni (3) - Papirni istisak - #

04.11.2017., subota

Fatalizam binarnog i brojanje seksova - Out of Australia

Subota večer definitivno je loš tajming za novi post. Osim ako se zoveš, recimo, todorić. No, kako smo svi pomalo todorić, kutle, zagorac, sanader, šeks (godine povezuju) – zanemarujem tajming posta.
Ne pretendiram na senzacije, outinge, kvote.
Sjedim uz drugo pivo, nastojim ne otići spavati, kako se u nedjeljno jutro ne bih probudio (punog mjehura) prije crkvenog zvona. Dakle, pišem…

Nekad i negdje u srednjoj školi (nekad, jer vrijeme pomalo pada žrtvom godišta, a negdje, jer te države više nema) fascinirano sam slušao o binarnom kodu. Škola je bila politehnička, ništa duh, ništa duša, ništa može svakako. I to je bila poanta. Može jedinica, može nula. Trećeg nema. Ide/ne ide.
(Jer trećeg puta nije bilo, Juga je bila zapad, preventivno.)
Razumijevajući što čitam, gotovo narcisoidno sam nekad kasnije, na Strojarstvu predratnom, u nekom tamo Fortranu učio o implikacijama jednice i nule, ide, ne ide; ako ide, onda, ako ne ide, onda. Ali, jedinicu i nulu nitko nije poljuljao; ide ili ne ide.
Nekako tada, kasneći mimo običaja, desio mi se i prvi seks. Prva osoba s kojom sam se seksao. Seksova je bilo više. Što me, nerado priznajem, koštalo parcijale na strojarstvu.
Uglavnom, samouvjereno kročeći centrom grada, duboko razumijevajući binarni kod i netom raskrstivši sa statusom kasnećeg jungfera, o Australiji zapravo apsolutno nisam razmišljao. Pitao sam se… Prvi seks, neopisivo. Drugi, krenulo me. Treći… - jel' li to, kao, hodamo…?
Par romana, bora, dijagnoza i sijedih lasi kasnije…

… negdje iznad jednog od onih gradova, za koje pošten Hrvat nikad nije čuo – recimo, Shiraz - mjesečina je bezobrazno prešla preko mog bedra, dok je petstotonski avion korektnim zaokretom, dva stupnja u sekundi, okrenuo nos prema Europi.
Taman dok sam jagodicom na ekranu potvrdio odabir Springsteena, pokušavajući se ugnijezditi preko tri Economy – sjedišta, feminizirani stjuard (ili je bila obloguza stjuardesa poderane hulahopke) procvrkutao je, ili je procvrkutala, smije li mi donijeti još jedan pjenušac. Izdao sam izričito dopuštenje, podigao drugi jastuk sa poda, ušuškao se u dekičak, izmaknuo trticu sa kopče pojasa, pokrenuo Springsteena i skužio da je Prvozakonita iritantno pretjerala sa protokom gin tonica, zavaljeno se cerekajući u redu do. Let je, naime, bio gotovo prazan.
Bio je 4.10.; u sadizmu vremenskih zona, ne mogu pouzdano tvrditi da je baš bila zora iznad Shiraza ili suton ili ponoć, ali tog istog 4.10., 1988., na jugoistoku Europe umro mi je otac.
Znao sam intuitivno; nismo živjeli skupa. Telegram je došao u ruke majci, koja me prethodno pitala, čemu sam obukao crninu.
U crnini, dva dana i dvije noći slušao sam Springsteena, ne spavajući.
… Stjuard ženskastih pokreta ili stjuardesa poderane čarape pružila mi je pjenušavi Chandon; falalepa; opleti, Bruce, ka'ni, suzo…

To sa tri seksa.
Prvi se desi. Uz malo sreće, pamtiš ga; uvijek ostane poseban. /Ako je nekoliko prvih seksova, sjećanju više nije vjerovati./
Drugi je nekako potvrda prvog, wow, ali drukčiji, povezujući, ali možda i posljednji; kad si mlad, perspektive nisu izražene.
Nakon trećeg, kreneš se pitati… Je li to sad to; hodamo li mi; jesmo li čak možda u vezi?
Te večeri, 4.10., nekidan, treći put me avion prenio iznad Shiraza, u povratku iz Australije.
Treći put…
… jesmo li Australija i ja u vezi … ?

To sa binarnim kodom.
Jedan, nula. Ide, ne ide.
Sa trinaest godina, trebao sam preseliti u Sydney, Australia. Humano sam – hm – preseljen u Lutherstadt Wittenberg, DDR.
Slijedom okolnosti, ponovno izići bila je binarna nula, no-go; ne ide. Dok nisam izišao, nuli unatoč.
Nisam na kraj pameti imao da ću puno kasnije htjeti, ponovno nuli unatoč – trajno ući. U Australiju.
Ali, unatoč tri savršena seksa, unatoč apsolutnoj zaljubljenosti i činjenici da smo u vezi – nula. Trajnog ulaska nema.
Prestar, pre-netražen, pre-nekonkurentan, pre i pre.
Jedan, ide, nula, ne ide.
Po Fortranu, ako - ne ide – onda.
Pa tako, jer ne ide, onda barem vidiš crveni centar Australije, daš se dingu da te pod Mliječnom stazom njuška usred ničega; prestaneš skenirati, hoćeš li stati na zmiju; dobiješ sobu s pogledom na cijeli Sydney odjednom, voziš dvanaestocilindarskog Cadillaca, pod duplom dugom slikaš klokane.
.. i sve ti se to tako mota po glavi, 4.10.2017., dok dvokatni Airbus dva stupnja u sekundi skreće ulijevo, ostavljajući Shiraz dvanaest kilometara ispod i pomalo desno iza, ličeći shiraskim kerovođama u večernjoj šetnji tek na treperavu točkicu nekog anonimnog leta tamo visoko.
Treći seks, binarni kod …

Oznake: australija

- 19:59 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

26.10.2017., četvrtak

Južna zemlja – Terra Australis

Osim što je ljeti zima a zimi ljeto, svi uvjerljivo mantraju o gravitaciji i centripetalnoj sili, pojašnjavajući zašto Australci ne spadnu sa Zemlje.
Australci su Australci. Kao takvi, obično pitaju, otkud si zapravo, ali odgovor već percipiraju australskim ušima; ne srpskim, ne hrvatskim, malteškim, talijanskim.
Australci se ne opterećuju perfidno zagađujućim elektroautićima; njima ispod šest cilindara „ne igra“. Obzirom da „idemo popodne na izlet, tu blizu“ lako znači parsto kilometara u jednom pravcu, postaje logično.
Na benzinskoj, a propo, često zaokružuju – na dolje. Down under. Nasuo za 81 dolar; „80 is just fine, mate!“ U tom „fine“ ono „i“ postaje nekakvo polupjevno „uoai“. Valjda jer im glave vise na dolje.
Veliki koraljni greben će se oporaviti; no worries, mate… A kad Kinezima prodaju sav ugljen i svu željeznu rudu…? No worries, mate, počinjemo razvijati nove tehnologije…
Ljudska prava migranata? Da, ali ne iznad prava da država zaštiti ono, što smatra svojim tekovinama. Svejedno, sve više australske djece uči kineski; osim što su Azijati već sveprisutni, po nekim će predviđanjima Australija postati većinski azijska.
Čime se zatvara izvozno – uvozni krug…
U kontekstu se dotaknuti urođenika, kojima su bijeli Australci tek prije četrdeset godina priznali status ljudi, umjesto dotadašnjeg svrstavanja među biljke i životinje – bilo bi možda maliciozno…
Osim hrpe stvari, koja je nedopuštena ali svima tamo poznata, strogim zakonima štićena sloboda ogromnog kontinenta pokazuje se stalno; kilometarskim plažama, satima truckanja crvenim središtem kontinenta, šarenim papigama i čudnim ptičundrama u gradovima… Sloboda policije je, usred grada, usred bijela dana, potpuno zatvoriti višetračnu cestu i alkotestirati svakog vozača. Sloboda životinja počesto ima slatkasti vonj smrti duž nedoglednih cesta nenaseljenim područjima; pregaženi klokani i kojekakvi sisavci češći su od benzinskih postaja, na kojima mahom rade mladi useljenici u nadi trajnije vize. Suprotno njima i svima, koji žele useliti, nazire se i suprotni trend – ekstremno visoke cijene nekretnina i specifičan mirovinski sustav, koji pretpostavlja da mirovina treba samo onima, koji se za radnog vijeka nisu sami zbrinuli za stare dane, navodi sve više Australaca da sa zanimanjem gledaju prema toliko drukčijoj Europi…

… naravno, treći jednomjesečni boravak, tridesetak sati puta, Uluru, Kata Tjuta, kontra Mjesečeve mijene, ono kad opčinjen ljepotom odlučiš, ne fotografirati, i još ponešto i još posvašta … uskoro…

Oznake: australija

- 12:15 - Stisni pa pisni (10) - Papirni istisak - #

02.02.2016., utorak

Sovereign Hill

Počeci mi se motaju po glavi.
Početak posta, recimo.
Kao u - … na sat i pol ugodne vožnje prema sjeverozapadu od Melbournea, stižemo do Ballarata, uspavanog gradića na rubu monotonih prostranstava prema sjeveru. Kao takav, poput Kladnja ili Ozlja, ne bi plijenio pažnju ničim, da ulaznicom od 250 kuna nisi platio ulaz u očuvan gradić iz doba australske zlatne groznice, oko 1800ih. Sa svakim novim prizorom, približavaš se veličini graditelja zemlje, težini njihovog života; topi se početna arogancija nad tamo - nekom - kulisom kvazipovijesne koketerije.
…

… ili, drukčiji početak posta…

Dan je vruć, zrak je prašnjav, i taman dok ti se u glavi artikulira spomen mirisa konja, ugaziš u konjsko govno, koje se bešavno nadoveže na prethodnu misao o apsurdu dolaska iz zemlje, koju ljudi napuštaju, u zemlju, koja može birati, kome će odobriti trajno useljenje…
I onda tako šetaš prašnjavim putevima između drvenih zgrada, ljevaonice, kovačnice, crkve, vatrogasne postaje, teatra, bara, i oporim smješkom Balkanca ispratiš vlastitu konstataciju, kako niti jedan natpis ne ukazuje na konzultante, posrednike, preprodavače, maglotjere. Dapače, čista manuala; stopedeset tisuća dolara vrijedi odljevak zlata, kojeg upravo vidiš uz znoj na čelu ljevača (makar samo prikazno); u radionicama miris vrućih strojeva, ulja, metala, kože.
…

… ili započeti post nekako ovako…

Možda me načela monotonija krajolika.
Malo kao kad prođe prva zaljubljenost, pa cura i dalje ima super sise, ali znaš da ih ima, i stalno ih ima, i tu su, i okej.
Prvi put bilo je drukčije; sve fascinantno, svaki miris, svako svjetlo, svaki zvuk.
Sad … Sad pomalo znaš što je super, što je stalno, što je okej, i više ne počinješ svaku misao sa čvorom riječi o želji da se doseliš. Jer, ekstaza je prošla, a puka želja postaje konkretna, ozbiljna namjera. I kreće ono vaganje; što dobivaš, što gubiš; je li grč u želucu samo dobar znak velike odluke, ili ipak dobar znak naivne procjene …

... put se nastavlja ...

Oznake: Sovereign Hill, australija

- 13:43 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

29.01.2016., petak

Priroda i društvo (Australija)

Jedna od najelementarnijih zabluda turista, koji se sprema u Australiju, ta je o stvarnoj veličini.
Vjerojatno zbog ispresijecanosti granicama, Europu doživljavamo relativno malom; hop – hop – skok – skok, i već te eto iz neke Sofije u nekom Pragu, recimo, kroz par država.
Australija… mijenja perspektivu.
Već iz aviona spozna se tanašni priobalni pojas vegetacije i naseljenosti, a cijela sredina, velika većina kontinenta, praznina je u nijansama sivkaste, smeđkaste i crvene.
To ništa ispresijecano je tek pokojim beskrajnim pravcem puta i ponekim koritom rječice (prvi put televizijski serijal o australskim kamiondžijama shvatiš ozbiljno)…
Država je jedna, daleko su Schengen, žice, izbjeglice …

Da ćeš tek tako „skoknuti“ iz Melbournea u Sydney u prijevodu glasi, letjet ćeš sat vremena, ili voziti (krivom stranom) dan, dva.
Naravno, možeš; prije svega relativno povoljni letovi olakšavaju stvar sa putovanjima po Australiji.
Ako dakle odlučiš avionom iz Melbournea u Sydney, super. Dapače, pomisli vispreni Balkanderan, mo'š ujutro otić'; uštedjeti noćenje i vratiti se kasnim letom. Barem za vidjeti par najpoznatijih znamenitosti, ok…
Ali onda shvatiš da ti samo za transfere između grada i aerodroma treba par sati; dan za hodanje se smanjuje i gubi u besmislu …
Onda nećemo avion; idemo autom, na par dana … E sad, posuditi nečiji, problem je zbog osiguranja, a dijelom i zbog europskog poimanja budžeta i rezervoara, jer „mali“ auto ima motor od 3.500 kubika i troši sukladno ... Najam autića kao takav može biti relativno jeftin, ali opet & taram! – stranci plaćaju osiguranje, otprilike u iznosu dnevnog najma… Tik, tak, ode budžet za smještaj …

Kreću računice o alternativama.
Tasmanija, recimo.
Svi preporučuju Tasmaniju; hajde, idemo do Tasmanije (iako sumnjam da pošteni Australci dolete do Dubrovnika pa skoknu do Moskve usput) …
Logika ista; trajekt je zapravo dosadan (cijenom usporediv sa letom), dakle radi uštede vremena, avion i lokalno najam auta… I eto nas na početku, o Australcu i Moskvi… Prijeći toliki put iz Europe i ne vidjeti cijelu Tasmaniju, raznoliku, zanimljivu – bacanje je novaca. Vidjeti cijelu Tasmaniju (uz fotografiranje) zapravo znači desetak dana puta, ili preskupu turu preko agencije, ili odlučiti da ćeš kao na reliju samo projuriti otokom u par dana, krivom stranom, pazeći se divljači, ne vozeći noću, ne pijući danju … - dakle, stres bez smisla; neki drugi put, nekako drukčije isplanirano.
Storno Sydney, storno Tasmanija. Ni vuk ni ovce, ni sit ni na broju.

Zadržat ćemo se opet samo („“) u Victoriji, odlučujemo – odlučujemo olakšano, sretni što nitko nije bubnuo „Antarktik“.
Victorija je etiri puta je veća od Hrvatske; svakako sam Melbourne i tijekom drugog boravka nudi dovoljno, došli smo zbog obitelji, a ostajemo tri tjedna… Dakle, za gušt, i preko toga.
Sam grad ovaj put sjeda prisno, poznato; o tome u nekom idućem postu.
Ovaj put, jedan od prvih izleta vodi u prirodu i u društvo.

Priroda. Healesville Sanctuary.

Za sto i pedeset kuna po glavi posjetitelja (Zagreb: 20 kuna), lijep, prostran zoološki vrt sa primarnim ciljem zaštite domaćih vrsta. Par puta dnevno, posjetiteljima se prikazuje „show“ sa divljim pticama, hranjenje tasmanijskih đavola… Oni, doznajemo, spadaju u ugrožene vrste zbog nerazjašnjene vrste kuge, od koje masovno ugibaju…
Predstavljanje ptica završava apelom za korištenje – recikliranog toaletnog papira. Sječa drveća radi proizvodnje papira nepovratno uništava staništa životinja …

Društvo. Vinogradi i vinarije rječne doline Yarra Valley.

Odabir vinarija je slučajan; planiranom rutom ima ih tridesetak; u cijeloj saveznoj državi navodno oko 600.
Victorija je jedan od australskih proizvođača vina; primarne sorte su Chardonnay, Pinot Noir, uz to pjenušci; izražene su razlike u tlu, klimi i, sukladno, sortama. Cilj nije kvantiteta, nego kvaliteta proizvedenog vina.

Prvo se zaustavljamo u Domaine Chandon; relativno nova vinarija američke korporacije sa težištem na pjenušcima. Vina se mogu kušati pojedinačno, besplatno, ili u definiranom slijedu, za stotinjak kuna.
Uz samu kušaonu uređenu kao bar, degustacije se nude i u restoranu uz ponudu sireva, kamenica, mesa …
Restoran prepun, parking prepun; „odrada“ posjetitelja komercijalna, ubrzana, namjenska.
Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.

Najstarija je vinarija iz 1838.; Yering Station. Mali, viktorijanski hotel sa sporednim objektima, kao arhitektonski kontrapunkt, modernističko zdanje sa pogledom na dolinu.
Kušanje pojedinačnih vina je besplatno; butelje kreću opet od stotinjak kuna naviše.
Atmosfera je opuštenija (možda zbog kraja radnog vremena); pijuck, srk, pljuc, ukrug …
Naravno, Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.

Sa pitanjem, koje si postavljam, kako i da li usporediti hrvatsko vinarstvo sa ovim Victorije; želim li komercijalizaciju, globalizaciju i kolone turista po Potomju, Dalmaciji, po Istri, Slavoniji, ili se povlačim na dudekovsku poziciju mimo svijeta i mimo sebe, na podrumski incognito za uski krug upućenih, tonem u san … Butelje i klokani hvataju se u kolo u crvenkastoj prašini beskraja …
Australija mijenja perspektivu …

Oznake: australija, Victoria

- 08:45 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

25.01.2016., ponedjeljak

Heavy Metal 1 i 2 i pokoji foto - izazov

Dok sam, prije puno godina, buljio u dugokosu rodicu, kako uz kazetu AC DC trese glavom i urla u nevidljivi mikrofon svu svoju nostalgiju za dalekom Australijom (radnja se dešava osamdesetih u splitskoj novogradnji), …
Ništa, dok.
Jednostavno, nisam shvaćao niti nju, dijete australskodalmatinskih povratnika, niti nerazgovjetnu buku sa kazete, niti sam imao neku pobližu ideju o Australiji.
Rodicu nisam shvaćao jer je bila žensko u svom filmu; moja su klempava ušesa ostala razapeta između Bowiea i Ramonesa, a preseljenje u Australiju popušio sam nešto ranije.
Sve to palo mi je na pamet usred zaglušne buke, usred stadiona usred Melbournea, nakon tri bratićeva poziva da dan nakon puta iz Europe „kako god znamo“ dođemo na koncert, koji je taman počinjao.
Kako god znamo – sat i pol brzog hoda do prvog vlaka, pa drugi vlak, pa tramvaj; dva sata kakogodznanja preko pola Melbournea, taman smo stigli na posljednju trećinu koncerta.
Umor u nogama izbio je umor u glavi; buka je izbila sve ostalo.
(Vrijedilo je. Kad odrastem, želim biti AC DC.)

Dok sam, prije puno godina, poprijeko ispružen ležao u „Trabantu“ a tetak napetog izraza lica pretjecao jedan po jedan kamion sovjetskog vojnog konvoja na truckavim pločama istočnonjemačke autoceste, …
Ništa, dok.
Bio sam posve siguran da ću jednog dana konstruirati aute, kamione, Formulu 1 ili barem avione.
Kako se ćorak uvijek desi, desio se ćorak.
Ne konstruirajući ništa, masu godina kasnije, počeo sam uviđati izazove amaterske fotografije, začinjene seljačinskim odbijanjem naknadne obrade.

Recimo, taman ujutro ustanejem skuhati uočnu, krmeljotjernu kavu, a jer je u garaži, pretrpanoj gramofonskim pločama i posterima, na mekanom tepihu svakako parkiran crveni Bentley, prvo ga pozdravim, pa pomilujem, pa sjednem za volan. I uživam.
Zaista, miris starog engleskog auta… usporediv je jedino sa nijansom mirisa seksa …
I onda, taman kad sam se odšunjao po fotoaparat, postaviš program, ISO, ovo, ono - u kadru neizbježna sušilica za veš.
Ili odsjaj prozora.
I onda, taman dok sam pronašao poziciju, doboko udahnuo, do pola stisnuo okidač, prepao me mazni glas netom ustale voljene osobe; „A daj mene slikaj… (zijev)“ …

Predvečer tog dana, prepoznam siluetu pod ceradom. Malo kao Šepatove „Karijatide“. Ali puno napetije. Linija muška, izdužena.
Svjetlo nestaje; idealno je za, recimo, slikanje hridi 12 Apostola u izmaglici nad valovima Južnog oceana, ali loše je za usputne slike mobitelom ili zamjenskim aparatićem zamjenskog fotoaparata, na brzinu.
Odlučujem se za okidanje iz gušta, na brzaka, zadižem ceradu.
Sinkronizirano sa gurkanjem njuške stare kuje u leđa, zbog čega gubim ravnotežu sebe i fokus slike, začujem bratićev glas. „Pazi, Bro („r“ je englesko, „o“ je „ou“), u tom sam autu 'našao brown snake, kako vi rečete za brown snake … ?!"
Sjedeći na dupetu pred nalazištem otrovnice, gledam u nevjerici staru kuju Jesse, svog ofucanog starorokerskog i cvjetodjetnog bratića.
(Djeca cvijeća pomalo su smiješna, kad se dugom kosom i opuštenim brčinama opiru pretvorbi u Djedice cvijeća … )

Ogledajući se oko sebe, utvrdim da u blizini nema stare gluhe kuje, bratića, voljene osobe prvozakonite. Nikoga i ničega, što bi zasmetalo jutrošnjem pokušaju slikanja starog željeza.
Zanemarujem upozorenja o zmijama, izokola se približavam; hvatam bravu; sit zvuk mehanizma, iz unutrašnjosti me opet zapuhne taj miris vlažnog drva, kože, mošusa, seksa.
Sjedište starog Jaguara me obuhvaća; položaj je gotovo udoban, volan začuđujuće mali.
Fokusiram sliku.
Oštro, laserski oštro, gledamo se oveći šareni pauk i ja.
Okinuo sam nešto kasnije, kunući i paukove i zmije i stare kuje i dajmeslikaj i sve.

I slaba je utjeha, što me bratić taman tada pozvao iza garaže („Heeej Brrooou, 'ajmo … kako se reče… fire up autobus; nisam ga dugo palio … !“)
Oblak crnog dima djelovao je kao zvučni efekt uz AC DC, koji su treštali iz kazetofona Cadillaca.
Pojma nemam, kako sam slikao, jer me taman tada s leđa gurnula stara kuja Jesse.

A tih 12 Apostola, i kako bez plana popodnevnog izleta od osamsto kilometara stići u suton, kako se ne razbiti, koliko je pregaženih klokana uz ceste, kako je ujutro čitati o ogromnom požaru, kojeg si sinoć vidio i osjetio sa ceste, i šire ...

... slijedi u nekom idućem postu.

Oznake: AC/DC, australija, oldtimeri, fotografija

- 13:32 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

12.02.2015., četvrtak

Shelly does Walhalla

Čitam nekidan frendicu.
Pametna ženska, školovana, vezna i sve to. Fino pod svoje ime stavi tekst o tucetu grešaka, koje žene rade u poslovnom svijetu. Te nadometne, kako eto, živimo u muškom svijetu. E sad, jadan se pitam, pucaju li si to vlastoručno u koljeno muškarci u suknjama, ili se žemske samoodstreljuju jer je svijet muški, ili su oni zaista mitska đubrad ili su one betežne kao takve, ili... (bestraga, čemu onda recentna studija o jednakosti promiskuiteta u ženčadi i muščadi)…
Mislim…
Ili, veli jedna, natječaj za ženski blog. Pazi sad. OK, žensko pero. Da sad netko veli, jel' bar tinta muška, ispao bi seksist. I nema tog samo-ženskog kredita, koji bi tu sad nešto. Kao što žene slave i prvo žensko pivo. Da primitivna balkanska mužad Žuju potitulira kao muško pivo i njime nazdravi kreditnoj liniji "men only", odma' bi B.a.Be. Kuiš.

S druge strane, veli Milanović, radujući se dolasku srbijanskog Vučića na hrvatsku Kolindu, kako je to super, jer da je to 400km puta amte. Dva sata, veli on. Te ili ga brzo vozaju, ili ima fora avion. Jer mu je računica uobičajena. Ni vrit ni mimo.

I, da skratim. Sit svega toga, pođoh u Walhallu.
Preko Londona, Hong Konga, Melbournea.

Naravno, ujutro sam ubauljao u kupaonu, prije svih, izdašno se otuširao, i onako ćorav, goluždrav i gologuz iz tuša izbauljao točno pred krupne sivozelene oči, nasađene na povelike grudi (pirsing lijevo, čini mi se), solidnu duplu škembu, obrijanu pipicu i adekvatno jake noge, čiji su se tamno lakirani nokti gubili kako u magli tuša, tako i u magli moje ćoravosti. „Hiya!“ „Hiya!“, odgovorih, nadajući se da time nisam nešto o konjima i sad ga tu i odmah.
Kućevlasniku, bratiću, kasnije sam pojasnio da sam u kupaoni nabasao na njegovog zeta. Bratić se snuždio. Netom prozvani zet koji hoda sa njegovom kćeri također je žensko, ali pustimo to; ne tražimo genitalno segregacijski kredit.
Australija je liberalna zemlja …

Kome je bitno radi planiranja puta, napomenut ću da je usred naše zime i na jugu ljeto dosta toplo, oko 40 stupnjeva. Pa je bolje imati loš auto sa dobrom klimom, nego dobar auto bez klime. U potonjem, uglavnom ukomiran prehrčeš, dok ti iz labrnje sline potokom cure.
(Bratić je pojasnio da janjeće runo na sjedištima izolira od topline.)

Walhalla je oko 180 kilometara istočno od Melbournea, čim prođeš Warragul, nastaviš za Traralgon, i tu bi onda skrenuo u Viktorijske Alpe na sjever. No, prvo se predaješ planu posade neklimatiziranog auta, pa za još dva sata slinocurja po vlastitom ramenu dođeš u Lakes Entrance. Nešto ni Balaton ni Tučepi, uglavnom, obala, čiji kanal australski kontinent dijeli od Tasmanije. Tasmanija, gdje i muški đavoli dobijaju kredite.

I odmah vidiš, ni meda ni mlijeka u toj Australiji.
Besplatne roštilje, koji napušteni stoje posvuda, sam moraš ugrijati; nigdje konobara; nigdje ubavih brkatih domorotkinja u crnom, koje drže kartone sa „Cimer fraj“ marketingom; nigdje gipsanih lavova, labudova; mramornih vilundri što poput bradavičnog pirsinga zeta Jenny paraju oko. Jenny, Terry, Tash; whatever. Ok čovjek. Cura.
Ima nešto ribarskog brodovlja; o plavom dizelu i subvencijama nisam čuo, a očito je bila i nestašica lopata, jer nitko od posade nije lopatao ulov preko palube, u prosvjedu.
I da, grozno bučne ptice noću; ocean posvjež za kupanje (na koncu, iduće poslije spomenute Tasmanije je Antarktika); da morskih pasa nema, vjerovali smo na riječ… Nemramorni bungaloići klimatizirani, čisti, jednoobrazni, ugodni.
Lakes Entrance dakle.

Ali korijeni su korijeni; Švabo u meni hoće u Walhallu, i gotovo.
Auto je ujutro toliko vruć, da je posve uzaludno pola sata zračenja; slijepiš se sa janjećim krznom prevučenim sjedištem, pustiš glavu da padne na rame, aktiviraš slinopad i, nepuna dva sata kasnije … Walhalla.
Jenny Terry Tash nas usput napušta; mora na drugu stranu; otvara kaubojski terenac. Na moju prestrašnu spiku o downsizingu i tri cilindra i ekologiji dobaci tek nešto kao je rajt, par tisuća kilometara pustinjom na plus pedeset. Razgovor se okončao mojim nesmotrenim, premda upitno naglašenim, „no plug-in, no hybrid?“ (Rodica pojašnjava – nemoj, otkako je silovana… )

Walhalla.
Walhallu/Victoria nikako brkati sa Walhallom/Bavarska – ovo je ona, kraj koje ti prisjedne prva polovica termosice kave na putu od tisuću i pokojeg kilometra. U australskim pojmovima, izlet.
Walhalla/Victoria.
Otkrićem zlata prije oko stopedeset godina, naselili se Norvežani i Nijemci. Zato Walhalla, sjedište bogova. Iskopali sedamdesetak tona zlata; u top sezoni, tu je živjelo oko 2.500 tisuće stanovnika. Otkako je eksploatacija zlata postala preskupa, gradić je uglavnom napušten; zvanično broji petnaest stanovnika. Poštarica je umrla osamdesetih, hotel je obnovljen devedesetih.
Oko 30.000 turista koristi uskotračnu željeznicu; godišnje Walhallu posjeti oko 100.000. Kao naše nacionalne parkove Krka, Brijuni i Paklenica zajedno.
U par sati obilaska, bili smo jedini.

Kiša je rominjala sparno, prašumski.
Ručak sjeda; pojeftin; gazda, konobarica i treća osoba djeluju u rodu. Gazda pije treće pivo dok jedemo; čita zgužvane novine.
Planirali smo do starog groblja; pada mrak, kiša ne prestaje, odustajemo.
Sjedamo u auto; via Traralgan na jug, pa preko Warragala za Melbourne, sad već znate…

Rodica priča o cijenama pića, o kategorijama vozačke dozvole za mlade, o pravima istospolnih zajednica.
Gutamo kilometre. Australija je ogromna.
Glava, rame, san, slina.
Australija je ogromna. Gutamo kilometre.
Home, sweet home, napokon.
Hvatam se za pivu; ne valja u krevet bez pranja zubi.
Rodica pali auto; veli, izlazim večeras.
Bratić bi pričao o familiji back in Dalmatia.
…
... i tri treptaja kasnije ...

Oznake: australija, Lakes Entrance, Walhalla

- 20:11 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

27.01.2014., ponedjeljak

Daleko je... (treći zaljubljeni post o Australiji)

Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Onda uvidim da je dobro što nemam dvoja usta, jer bi u kakofoniji jedna govorila, kako smo mi zapravo daleko, a druga kako je to na svu sreću tako. Uostalom, zahvaljujući Ha nam Žeu, Vinkovci su od Zagreba daleko kao Dubai od Beča.
Blažević bi rekao, mi ekstendiramo. O Cargu da ne govorim.

Druga po učestalosti replika na moje dojmove o Australiji je – mora postojati i tamna strana, loša; kajjetebi, bi oni drek tak da ih ni stislo.
I zaista... Žali nam se tako poznanica – poslije ratova Balkana kao izbjeglica – domaćica došla u Australiju, kako eto, pas mater, diktature, policijska država, šikanira joj sinčića. Sinčić, u ranim dvadesetima, bez dana staža ali zato na socijalnoj pomoći, koju produžava periodičnim potvrdicama o nekom novom školovanju. Sinčić, tako, ponovljeno pijan prebrzo vozio. Pa ubava majka – naučivši od dolaska engleski i radeći solidan posao - morala podići kredit, kako bi platila odvjetnika i novčanu kaznu, kojom je njezinom ubavom jedincu zamijenjen all inclusive boravak u pržunu. Te je, nastavlja ona kukati o tamno strani Australije, morala o svom trošku od države unajmiti Dräger za kontrolu alkohola u dahu (parsto dolara), i o svom ga trošku dati instalirati u auto (parsto dolara). Sinčić, naime, ima love za auto i dva svoja borbena psa, ali ne i za ugradnju i najam Drägera, a sve to su uvjeti, kako bi smio voziti i dalje. I na koncu majka zaključi, eto, takvi su oni prema nama!
Onda je prešla na priču, kako joj se ne isplati raditi pet dana u tjednu, nego radije odmara, ali zato uglavnom radi vikendima, a posebno praznicima, koji „padaju“ na vikend, jer tada ubere duplu i višu satnicu. Naravno, ako sinčić nakon tri pive po deset dolara nije imao tri i pol dolara za vlak do kuće, majčica će morati „pljunuti“ par stotina dolara kazne za švercanje. Ništa „Naši i vaši“, ništa „ali samo sam...“ Toliko o lošoj strani australskih propisa i socijale.

Opuštenijima među nama, osim oceanskih valova posve neprikladnih za picigin ili opušteno rasplivavanje leđne muskulature, loša strana su i roštilji u parkovima. Parkova je u Melbourneu i u cijeloj Victoriji mnogo; trava je nježna, neugažena, čista, iako u gotovo svim parkovima deseci ljudi sjede i leže po travi, igraju nogomet, šetaju pse. I dakle, u skoro svim tim parkovima postavljene su sjenice sa po nekoliko besplatnih roštilja. Kupiš ribu ili meso, odeš u park, poroštiljaš, očistiš iza sebe. Gotovo. Loše je naravno, što je roštilj električni, jer – znaju svi Balkanci – nema do ugljenog žara, do plavičastog dima. Pogotovo je loše, što ne postoje tako mali janjci, za tako male roštilje. A rigorozni Australci ne daju zapaliti lomaču usred parka, pa ni radi kremiranja hrta, oliti pečenja Janka...
Naravno, djeci je u parku i na plaži grozne Australije dosadno i zato, jer nema čikova, koje bi mogli skupljati. A što je rukohvat lijepog našeg morskog pijeska bez sedam čikova „Croatie“ ili barem „Drine“!
(Možda čikova po plažama nema, jer od obalne ceste „na niže“ nema gradnje, nema oziđanih molića i moletina, nema dvokatnih zidanih brvnara za čamce; nema – ničega. Pa ni građevinaca, koji u dalj pljuckaju opuške.)

Da je australska policija vrlo zastrašujuća, osobno sam iskusio.
Stojeći ničim izazvan na stanici gradskog vlaka, polako, nonšalantno mi priđu krupna cura indijskog izgleda i kukuruzni dvometraš; oboje u uniformama, lisičine, motorolice, sve će-će. Uz smješak mi priđu. Da imam li malo vremena. Da jesam li Australac, da gdje živim, da kako mi se sviđa. Pa – da razbiju ritam i kako bi me zbunili, znam jer sam vispreni Balkanac i ne bu mene ni'ko jebal, ku' i pi' i Dinamo – konstatiraju nešto o relativno hladnom početku ljeta; gotovo da se međusobno zapričaju. Pa opet krenu na mene, da kakav je to fotoaparat. Da jesam li njime zadovoljan. Ona priča, kako ultrazoom ima osjetljiv mehanizam objektiva. Pita, kakvo je moje iskustvo. Slutim, sad će me uhapsit'. Uniformirani dvometraš sa rukom na oružju se uplete sa neodgovorivim pitanjem – Canon ili Nikon. Gotovo da sam prečuo zvono rampe kraj stanice. Minutu kasnije, opaka australska policija sa žaljenjem konstatira da me nisu stigli pitati o turističkim destinacijama u Hrvatskoj, jer su puno slušali o nama. Ispraćaju me do vrata vlaka, rukujemo se, dovikuju da nam žele ugodan boravak. Opako.

Gadni su i sami Australci, pri čemu je uz stotinjak nacija teško definirati Australce. Ali gadni su. Australski bratić skoro mi je nježnim udarcem odvalio podlakticu, kad sam krenuo tražiti u džepu kovanicu za zapuštenog lika, koji je sa psom sjedio uz neki rukom ispisani karton. Ne, veli moj bratić; nije moguće nemati dom, nemati za hranu i osnovne potrebe u Australiji; tu nešto ne valja.

Osim agresivne policije i bešćutnosti građana, Australci imaju i drugih problema. Recimo, dok pošteni Europljanin strahuje od gubitka posla i dobar dio vremena i zdravlja podređuje toj tragediji, Australci slegnu ramenima i vele – pa što; u roku od mjesec dana imat ću drugi posao! Osim takve indolentnosti, primijetio sam i nebrigu za osobe treće životne dobi, pa i za adolescente. Obje grupe su uključene u društvene aktivnosti ili već ili još rade. Koncept volontiranja je vrlo prisutan, bilo da srednjoškolci preuzmu ulogu konduktera u turističkom vlaku, bilo da penzioneri po info – punktovima turistima daju upute i letke, da voze besplatne turističke tramvaje ili slično. Uglavnom, pubertetlije bez nadzora roditelja ulaze u radni svijet odraslih a starčad, umjesto da ćubi po domovima, priča strancima anegdote o gradu. Na više jezika. Besplatno. Lenjin bi se u grobu okretao, da ga samo sahrane prethodno ...

Cestovni promet u Australiji poseban je problem. Nama Europljanima tlak diže, što je gotovo nemoguće tokom par tisuća kilometara vožnje u autu (lijevom stranom, dakle) vidjeti ijednog vozača, koji se žuri po dijete u vrtić, po punicu, na sastanak. Ne; ako je ograničenje brzine 110, svi žure maksimalno 110. Naravno, jer tako kilave, djelomično imaju i po pet, šest traka u jednom pravcu. Pravi ziheraši; paceri.
Nedostaje im i naša visprenost i petlja, bez straha se suočiti sa policijom, platiti po par stotina ili par tisuća „nečega“ i riskirati gubitak vozačke. Kao što piše na jumbo – plakatima policije uz cestu: „Vozio si samo malo brže? IDIOTE!“ Klasična nacija pod čizmom diktata.
Tako isprepadani i indoktrinirani, ne blokiraju europskog vozača, koji je pogriješio, i ne izlaze iz auta sa pajserom, nego posve preskoče pokazivanje srednjeg prsta i formiranje majčinog spolovila usnama i uglavnom uz smješak rukom pokažu da ti prepuštaju prednost ili omogućavaju da kreneš, kamo si bio naumio.
Obzirom da pravilo kretanja lijevom stranom vrijedi i za pješake, isprepadani i bezmudi Australci neće ti se ispriječiti na putu (jer hodaš pogrešnom stranom); ili će se izmaknuti ili te posve obeshrabriti, izmičući se uz smješak i sveprisutno „no worries, mate“.

Najčešća tvrdnja, koju čujem pričajući o Australiji je – daleko je. Pomislim – „No worries... “ Tim bolje...

Oznake: australija

- 15:34 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

16.01.2014., četvrtak

Australian Open

Sa maštom je čudno.
Nekad pradavno, kad je Neil Diamond u mojim sadašnjim godinama punio Greek Theatre, umjesto udomljen u Sydney, završio sam iza zida; zid se pisao sa velikim „Z“ i ideologijom blokova čuvao je Istočnu Njemačku od Zapadne.
(Da je ideja berlinskog zida zapravo potekla sa demokratskog zapada, ne spada u ovo sjećanje.)

Među prvim paketima, koje sam od svojih rodbinskih maltene – udomitelja iz egzotične Australije dobio u DDR-u, bio je i onaj sa dvije fotomonografije o Australiji; slike klokana, koala, crvenih pustinja, crnih domorodaca i bijele Opera House. Pakete sam uvijek njuškao kad bi stigli; ne znam, otkud ta znatiželjna navada, ali kao da sam umjesto vonja kartona i prašine htio osjetiti miris pošiljatelja ili zemlje, iz koje je paket poslan. Tako, posve neobjašnjivo, gledajući plavetnilo neba i prostranstvo oceana na slikama Australije, sa apsolutnom sam sigurnošću vjerovao da Australija miriše plavičasto, čisto, po omekšivaču, čarobno. Gradić, u kojem sam tada živio, mirisao je po amonijaku, po čeličani i pasti za obuću; za sretnog vremena i na kekse, vlažnu šumu i pješčano tlo. Gradovi dakle imaju mirise. Tim više, mi u Istočnoj Njemačkoj bili smo sigurni da Zapad miriše isto kao Intershop, trgovina puna parfema, čokolade i inih luksuza... Tako, zamišljajući Zapad mirisan parfemom a Australiju u oblačku omekšivača, onjušio sam krasopisom adresirani paket od rodbine iz Australije, izvadio jaknu od skaja, dvije brošure i moju prvu kazetu; Neil Diamond, „Love at the Greek“.

Iz Istočne Njemačke pobjegao sam taman nakon što se moja klokanska rodbina vratila u dalmatinsku prapostojbinu i, uglavnom, p(r)opušila Croatiju.
Neke sam mirise prepoznao, neki novi su me zaintrigirali, neki su nestali zauvijek. S Neila Diamonda bio sam prispio do Jesus and Mary Chain. Da se i Petar Pan brije ujutro; da su iluzije počele izmicati pred kolotečinama i usudima, tada ipak još ne bih bio jasno prepoznao... Svakako, Australija više nije bila niti iluzija; postala je tek neko tamo mjesto na globusu, bez osobne spone, tek u rangu anegdote za uvod u pričicu. ...
...

Druga zora iznad oblaka osvanula je baš poput slika iz davne fotomonografije; azurnoplava i zlatna. Na displeju, postavljenom glavobolno preblizu dalekovidno sredovječnima, noć je klizila prema zapadu kontinenta. Taman iznad Alice Springsa, avion je skrenuo blago ulijevo, hvatajući prve zrake jutarnjeg sunca u mjehuriće pjenušca. Stjuardesa puknute čarape donijela nam ga je u staklenim čašama, nasmiješena. Australija dakle... Trideset godina kasnije, ali ipak!

P.S.
Mašta je podbacila samo u jednom: Australija ne miriše po omekšivaču.

Oznake: australija

- 11:48 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

08.01.2014., srijeda

Pet crtica o Down Under

Down Under zaista postoji, ma što mi u dugim brakovima (ne) vjerovali.
I Down Under je baš, kako narodna mudrost tvrdi; što dalje, to nevjerojatnije istinito i lijepo. Za razliku od svakodnevne podnosnosti.

Crtica prva

Iako Zlatnom Sponzoru niste podastrli dva osnovna motiva za put u Australiju, oni su – šansa za bliskost sa par fascinantnih automobila i izvjesnost leta dvokatnim Airbusom A380. Klokani, oceani, pive i slično sekundarni su.
Naravoučenije ove Crtice je da postoje svi mogući avioni, i postoji jedan jedini, neusporedivi A380. No, kako ovo nije post o avijaciji, poanta budućim putnicima je: Ushićenje letom može donekle pokvariti jedna jedina nesretna okolnost – sjedište negdje oko sredine širine krila. Jer ćete jedinstvenih i privilegiranih desetak sati leta do, recimo, Hong Konga vidjeti ogromnu sivkastu površinu prednjeg dijela krila, tek rubno garniranu nebeskim plavetnilom.
Đabe veliki prozor, ako kroz njega vidiš zid. Foto – projekt se svodi na igranje sa fokusom i snimanje istog kadra u različitim svjetlima dana i noći.
(Naravno, možete se usput bleferski beljiti onima na gornjem katu, koji su čak ogradicom spriječeni, sići dolje do vas... Možete ih i slikati, kao zebre u zoološkom. Tko je s koje strane kaveza, ostaje civilizacijska dilema.)

Crtica druga

Iako post dakle nije o avijaciji, dugujem naglasiti varljivost dojma prostora. A jer post nije o avijaciji, prvo ću reći kako je pojam udaljenosti u Australiji posve drukčiji od našeg, europskog. Tako, pripremajući se za put, čitate kako je crvena stijena, Uluru, blizu gradića Alice Springs. Naravno, kao tehničar i sjevernjak svjestan potrebe planiranja resursa, raspitujete se kod tamošnje svojte, što to točno znači, u kilometrima, satima, dolarima, alternativama. Oni samo mantraju „no worries, get here first; we'll play it by the ear“.
Uluru je pet stotina kilometara blizu Alice Springsa. Pa blizu, veli svojta kasnije. (Od dva dana i dvije noći vlastitoguzne vožnje krivom stranom ceste – u jednom pravcu – ipak odustajete, bez obzira što vam svojta na raspolaganje stavlja „mali“ auto. Od 4.000 kubika.)

Ova crtica o varljivosti dojma prostora ne bi bila potpuna, da ne spomenem, kako se avion tokom leta smanjuje, ma što kolege na studiju zrakoplovstva morale tvrditi na ispitima. Nakon prvih par sati ugode u relativno prihvatljivim sjedištima na solidnom razmaku prema naprijed, avion se krene smanjivati a suputnici povećavati sukladno vlastitim trncima u nogama i rukama. U nekom trenu, dojam dijelite sa srdelama u konzervi.
Situacije postajete osobito svjesni, kad istovremeno žonglirate dekicu, jastučić za glavu, slušalice sustava za razonodu, tacnu sa jelom, čašu i buteljicu vina i veći dio istih tih rekvizita svoje suputnice, koja je upravo sad sa prozorskog sjedišta odlučila otići do toaleta; upravo sad, kad vi to niste učinili, kako ne biste svu silu kerefeka istovarili njoj u krilo.
Nakon što avion sleti i ljudi se opet smanje a avion poveća na javno poznate mjere, putnike takvih letova kasnije po tranzitnim terminalima uz smješak sućuti prepoznajete po poluskvrčenim koljenima, rasparenim čarapama i laktovima neprirodno izvrnutim prema pleksusu.
Naravno, u tom ste trenu bogatiji za bizarnu spoznaju, kako je skučenost ekonomske klase začudno povezana s činjenicom, da je pravi svinjac kojekakvog smeća i ostataka pri napuštanju aviona zapravo u businessu i prvoj klasi. Više mjesta, više smeća. Razmotriti pri potpisivanju stambenog kredita.
U svakom slučaju, neuki promatrači aviona po aerodromima agresivno će tvrditi da se avioni u letu ne skupljaju, ali nakon iskustva Australije, to ćete sa smješkom progutati. Kolege na faksu - ispoštujte cilj da diplomirate; The truth is out there. No worries...

Crtica treća

Solidarno sufinanciranje goriva pri odlascima na izlete po Australiji isprva je dodatno potaknuto famoznom spoznajom da je benzin za trećinu jeftiniji nego u Hrvatskoj. Naravno, dok u slijedećem kadru muškom rukom držite muški pištolj pumpe za gorivo, pogled vam zamišljeno klizi metrima haube motora. Na pokušano nonšalantan ton vašeg pitanja o veličini rezervoara, svojta pojasni kako ne zna, ali „oko devedeset litara; nema veze, točit ćemo opet u povratku“. Tu se sjetite poluduhovite izjave jednog svojedobnog suputnika u Brabusovom Mercedesu, koji je nakon sat i pol puta od Zagreba do Splita suhog rezervoara stao na benzinskoj oko Šibenika; suputnik tada reče „a jebeš auto koji nemere sa jednin rezervaron doć dosplita“. (Na unajmljenu mlaznu Cessnu izjavio je, mjerkajući ju okom mamurnim „a jebate ovi avion, pari manje o'kvarat mog broda...“ )

Crtica četvrta

Ako je izmet ikako povezan sa srećom, onda to pojašnjava količinu i upornost australskih muha. Uvježbanošću nišandžija uvijek će vam sletjeti ili na usta ili u oko. Nositelju naočala bez ikakvih će se skrupula zaletjeti pod staklo, i tamo radosno zujati ukrug, otiskujući se nogicama o oko ili kapak. No, inteligentan posjetitelj Australije ubrzo će prepoznati shemu. Svaka poštena australska muha – a one su začudo malo manje od naših; mi Hrvati imamo veće muhe, yess – dakle, svaka poštena australska muha sletjet će vam točno četiri puta za redom na nos, na usta ili/i u oko, ma koliko mahali ili ju ignorirali. Četiri puta. Problem je, razlikovati ih u roju koji vas prati tijekom cijelog boravka na predivnom kontinentu, ali činjenica je, svaka sleti točno četiri puta. Vraćajući se na prvu rečenicu ove Crtice, ako muhe slijeću na govna a ova su znak sreće, muhe samo naglašavaju vašu ugodu i opušteni smješak sreće, po kojem se prepoznaje da ste, ili ste nedavno bili, u Australiji. Dokaz više - po povratku kući ni muha da zazuji za vama, ako zanemarim pun kaslić kojekakvih „opomena pred ovrhu/isključenje“ pristiglih u međuvremenu.

Crtica peta

Unatoč svim crticama iz savjetnika i reportaža o Australiji, nije zaštitna krema za sunčanje najbitniji rekvizit hedonizma tamo. Jer, đabe vam i široka ponuda mariniranih mesina u mesnici, i divna raznolikost morskih plodova na pijaci; đabe vam i ogromni, uređeni parkovi sa besplatnim roštiljima na svakom boljem uglu, ako nemate presudni rekvizit – uljoid u spreju, kojeg koristite u svim vlastoručno roštiljajućim ili pekućim prilikama. A jer ovo nije post o avijaciji koliko ni o erotici, pitanje o prikladnosti masnog spreja za erotske užitke zasad ostavljam neodgovorenim.

Crticu šestu neću ispisati, jer me veže naslov o njih pet. U svakom slučaju, zanimljiv trenutak putovanja nastaje na petoj po redu kontroli putnika i prtljage na odredištu, kad pas-koji-traži-zabranjeno prođe kraj vas, da bi se u kopao kraj vaše suputnice i počeo šapom grebati njezinu torbu.

A suivre… oliti – t.b.c.