Heavy Metal 1 i 2 i pokoji foto - izazov
|
Dok sam, prije puno godina, buljio u dugokosu rodicu, kako uz kazetu AC DC trese glavom i urla u nevidljivi mikrofon svu svoju nostalgiju za dalekom Australijom (radnja se dešava osamdesetih u splitskoj novogradnji), … Ništa, dok. Jednostavno, nisam shvaćao niti nju, dijete australskodalmatinskih povratnika, niti nerazgovjetnu buku sa kazete, niti sam imao neku pobližu ideju o Australiji. Rodicu nisam shvaćao jer je bila žensko u svom filmu; moja su klempava ušesa ostala razapeta između Bowiea i Ramonesa, a preseljenje u Australiju popušio sam nešto ranije. Sve to palo mi je na pamet usred zaglušne buke, usred stadiona usred Melbournea, nakon tri bratićeva poziva da dan nakon puta iz Europe „kako god znamo“ dođemo na koncert, koji je taman počinjao. Kako god znamo – sat i pol brzog hoda do prvog vlaka, pa drugi vlak, pa tramvaj; dva sata kakogodznanja preko pola Melbournea, taman smo stigli na posljednju trećinu koncerta. Umor u nogama izbio je umor u glavi; buka je izbila sve ostalo. (Vrijedilo je. Kad odrastem, želim biti AC DC.)    Dok sam, prije puno godina, poprijeko ispružen ležao u „Trabantu“ a tetak napetog izraza lica pretjecao jedan po jedan kamion sovjetskog vojnog konvoja na truckavim pločama istočnonjemačke autoceste, … Ništa, dok. Bio sam posve siguran da ću jednog dana konstruirati aute, kamione, Formulu 1 ili barem avione. Kako se ćorak uvijek desi, desio se ćorak. Ne konstruirajući ništa, masu godina kasnije, počeo sam uviđati izazove amaterske fotografije, začinjene seljačinskim odbijanjem naknadne obrade. Recimo, taman ujutro ustanejem skuhati uočnu, krmeljotjernu kavu, a jer je u garaži, pretrpanoj gramofonskim pločama i posterima, na mekanom tepihu svakako parkiran crveni Bentley, prvo ga pozdravim, pa pomilujem, pa sjednem za volan. I uživam. Zaista, miris starog engleskog auta… usporediv je jedino sa nijansom mirisa seksa … I onda, taman kad sam se odšunjao po fotoaparat, postaviš program, ISO, ovo, ono - u kadru neizbježna sušilica za veš. Ili odsjaj prozora. I onda, taman dok sam pronašao poziciju, doboko udahnuo, do pola stisnuo okidač, prepao me mazni glas netom ustale voljene osobe; „A daj mene slikaj… (zijev)“ …    Predvečer tog dana, prepoznam siluetu pod ceradom. Malo kao Šepatove „Karijatide“. Ali puno napetije. Linija muška, izdužena. Svjetlo nestaje; idealno je za, recimo, slikanje hridi 12 Apostola u izmaglici nad valovima Južnog oceana, ali loše je za usputne slike mobitelom ili zamjenskim aparatićem zamjenskog fotoaparata, na brzinu. Odlučujem se za okidanje iz gušta, na brzaka, zadižem ceradu. Sinkronizirano sa gurkanjem njuške stare kuje u leđa, zbog čega gubim ravnotežu sebe i fokus slike, začujem bratićev glas. „Pazi, Bro („r“ je englesko, „o“ je „ou“), u tom sam autu 'našao brown snake, kako vi rečete za brown snake … ?!" Sjedeći na dupetu pred nalazištem otrovnice, gledam u nevjerici staru kuju Jesse, svog ofucanog starorokerskog i cvjetodjetnog bratića. (Djeca cvijeća pomalo su smiješna, kad se dugom kosom i opuštenim brčinama opiru pretvorbi u Djedice cvijeća … )   Ogledajući se oko sebe, utvrdim da u blizini nema stare gluhe kuje, bratića, voljene osobe prvozakonite. Nikoga i ničega, što bi zasmetalo jutrošnjem pokušaju slikanja starog željeza. Zanemarujem upozorenja o zmijama, izokola se približavam; hvatam bravu; sit zvuk mehanizma, iz unutrašnjosti me opet zapuhne taj miris vlažnog drva, kože, mošusa, seksa. Sjedište starog Jaguara me obuhvaća; položaj je gotovo udoban, volan začuđujuće mali. Fokusiram sliku. Oštro, laserski oštro, gledamo se oveći šareni pauk i ja. Okinuo sam nešto kasnije, kunući i paukove i zmije i stare kuje i dajmeslikaj i sve.    I slaba je utjeha, što me bratić taman tada pozvao iza garaže („Heeej Brrooou, 'ajmo … kako se reče… fire up autobus; nisam ga dugo palio … !“) Oblak crnog dima djelovao je kao zvučni efekt uz AC DC, koji su treštali iz kazetofona Cadillaca. Pojma nemam, kako sam slikao, jer me taman tada s leđa gurnula stara kuja Jesse.     A tih 12 Apostola, i kako bez plana popodnevnog izleta od osamsto kilometara stići u suton, kako se ne razbiti, koliko je pregaženih klokana uz ceste, kako je ujutro čitati o ogromnom požaru, kojeg si sinoć vidio i osjetio sa ceste, i šire ...  ... slijedi u nekom idućem postu. Oznake: AC/DC, australija, oldtimeri, fotografija |
