O vezi šporeta, spolovila i fotografije
|
Iz kruga fotografa dolazi lustrirajući komentar, kako dobar aparat ne čini dobru fotografiju, kao što dobar šporet ne znači i dobro jelo. Time nas eto, iako pomalo proizvoljno, do spolovila i kontekstu fotografije. Đabe i najbolji, ako s njime ne znaš. Naravno, žanrovi su specifični. Recimo, pripremam se za slikanje aviomitinga. Dakle, treba mi dugačak. Problem sa dugačkim može biti, što je dugačak. Pa se trese. Pa trebaš stativ. Tkogod je pokušao uslikati Eurofighter, koji iz brišućeg leta odlazi okomito nebu pod oblake, shvaća da će mu stativ koristiti koliko i kamen oko vrata na bazenu. Dakle, ništa stativ; uzmimo malo kraćeg… ne prekratkog; s njime ne možeš ništa (u zraku uloviti). Kraći naravno mora imati dovoljan otvor. Zbog svjetla. (Poznanica veli da to znači da je jak.) Taj jaki, kraći sa velikim otvorom, naravno pomaže uhvatiti detalje tamnog trupa aviona na svijetlom nebu, ali istovremeno plavetnilo neba postaje bolno bijelo. Naravno, u kontri, divno azurno nebo sa crnom siluetom aviona fora je za pokoju sliku, ali ne za nekoliko stotina. Nisi na nebomitingu, nego na aviomitingu.   Zanemarimo to (kao i kompenzaciju ovoga ili onoga oko šporeta, spolovila ili fotografije), eto nas do brzine. Ako je objektiv dugačak, brzina mora biti brojkom barem recipročna dužini zooma. To je ok; zbog vibracija. OK je za Eurofightere. Brže je bolje; teorija Zeitgeista. Zeitgeist se nijemo kesi na dilemu, treba li brzina biti recipročna stvarnoj fokalnoj dužini, ili onoj, koja uračunava faktor senzora… Damama – govorimo ipak o faktoru 1.6 …  Ali đabe stari dvokrilac kao senzacija događaja, ako moj dugačak a brz zamrzne rotaciju propelera, što uglavnom ne valja. Želimo mrlju, kretanje, dinamiku. Dakle, neka je dugačak, ali malo sporiji. E, tu sad opet gubimo oštrinu. Ili idućim trikom povećamo zrnatost. Znamo samo da želimo umrljan propeler ali oštru svaku zakovicu, svaku antenicu. Oboje na istoj slici je idealno. Zato smo došli. Svakako, pojma nemaš, je li propeler fiksne brzine, jer ako nije, opet novo poglavlje o brzini blende…   I hajde kad ti nemaš pojma. Ali kad aparat nema pojma… Fino svoju spravu, potaman dugačku i spremnu, uperiš na željeni kadar. Nešto vani, uz pogled unutra, u trup transportera. Motorići objektiva zumkaju amo, tamo; amo, tamo… Amo… tamo… OK, aparat se zbunio; ne kuži ideju. Refokusiraš; do pola stisneš okidač, rekadriraš. A-a. Zzz… Zzzz…. Amo, tamo. OK; nema veze; hajde, slikat ćeš samo unutra; struktura poda, spojevi, zainteresirani ljudi. Ali to znači, druge postavke. Taman kad si ih namjestio, ispred tebe se postavi debeli ćaća sa tri debela sina. Odeš na pivu.  I hajde; odlučiš propustiti dio zbivanja vani, bauljaš u ogromnu mrcinu od aviona, razgledaš, promijeniš postavke aparata sa brzo, dugačko, sunce, servo na sporije, kratko, sjena; u tom trenu izvana dopre grmljavina Eurofightera; guraš se van, vraćaš postavke za sunce, mijenjaš program, spuštaš vrijeme… Taman… da uslikaš patetičnu točkicu, na par kilometara visine… Otprilike tada i tu, okidajući jedno, poželiš drugo. I poput Johna Holmesa, samo ga okreneš ka novom cilju. Naravno, rezultat je odličan motiv, ali neupotrebljiva slika; pogrešne postavke…. Naravno, doba dana, kut svjetla, putanje i brzine aviona igraju ulogu, koliko i samo nebo; vedro, sivo, prošarano. Svako ima svoje faktore. Mamicu mu… Još ako si negdje na ravnicama sjevera, pa u deset minuta imaš sva ta neba, možeš ili stalno nešto stiskati i šarafiti, ili okidati, pa kako ispadne …    I sad ga tako gledam. Dugačkog. Treba li mi ipak duži? Znam li i sa ovim, kako najbolje…? A što ako će padati kiša, pa tehniku moram spakirati u vrećice? Koliko baterija za rezervni aparat? Kako se izboriti protiv selfie-štapova, klempavih ušesa i šilterica, koji unište kadar, za kojeg si se pripremao pola sata? Mantraš intimno priznanje ozbiljnih fotografa; od tisuću slika, tek je par „to“. A ti bi da su sve dobre. Je li ipak gušt bitniji od pravila? Ili kako je to sa dobrim šporetom … ?  Oznake: ILA Berlin 2016, spotteri, fotografija |
