Kako se ne kupuje auto
|
Kad si sa "odličnim" diplomirao na tehničkom fakultetu dvadesetak godina nakon upisa, neke stvari znaš - kako o teoriji struke, tako i inače, o ljudima i miševima. A otkako si u šestoj godini života željenu profesiju "smetlar" (željena zbog poluga kojekakvih) zamijenio onom "pilot" (željena zbog poluga i kazaljki kojekakvih), miris kerozina nikad ti nije skroz izišao iz glave. Naravno, tom su se mirisu tokom godina pridružili još poneki; miris proljetne brandenburške livade, miris australske pustinje, miris vlažne grabovine ispod Kamešnice; miris žene... Žena dakle kupuje auto. Oboružan znanjima struke, mirisa i šire, studiraš po internetu model i godište potencijalnog auta... Pa tako, specifičan je mjenjač; ako imalo trza, bježati. OK. Specifičan je filter ispušnih čestica; obratiti pažnju, je li gradski autić redovito "propuhivan" na autocesti. Dobro. Elektronika. Provjeriti sve funkcije. U redu. Svakako, tu su kojekakvi zazori limova, mrlje od vlage, kondenzat u farovima, izgled ulja na mjernom štapu, profil guma... Ukratko, za provjeru auta trebaš pola sata najmanje; probna vožnja ima uključiti i grad i autocestu i serpentine... Naravno, žena i prodavačica auta dogovorile su susret u subotu u podne. Tehničar, Švabo i ekspert za mirise uviđa, kako je vremena za pregled, probnu vožnju i kupoprodaju premalo... Subota podne... Autić vidiš na javnom parkingu, uparkiran unatrag. Za brzi bijeg i lakše izlaženje sa zakrčenog parkinga kao takvog. Mhm. Umjesto napirlitane sponzoruše, u susret ti korača nasmiješena mlada žena, sportski tip, samouvjerena, čvrstog stiska ruke. Na prvi pogled autu bližim okom, profil guma je ravnomjeran, naplaci neoštećeni, boja nema više nijansi, zazori limova su paralelni, istovjetni. Tri rečenice kasnije, sjedaš u auto; desni guz još nije na sjedištu, a prodavačica decentno ali odlučno podsjeća na vezanje pojasa. Ukazuje suprugu da podesi retrovizore, sjedište. Kratko, koristeći imenice, precizno pojasni komande i specifičnosti. Blago zbunjen, pitaš tako, je li ona inače, profesijom, instruktor vožnje. "Ne, ja sam instruktorica letenja", veli uz smiješak. I dok autić prolazi parking, raskršća, autocestu, rotor i staje pred stanicom za tehnički pregled, ti fino svoju mentalnu mapu sa dvadeset kontrolnih pitanja presavijaš i guraš duboko u stražnji džep hlača... Instruktorica letenja. Čuješ sebe, kako iz središta vlastitog tajca - garniranog sa par opaski o ljubavi prema letenju i zrakoplovima - svojoj supruzi kažeš - "A gle, kupila si auto!" ... instruktorica letenja... Nešto kasnije - subota podne zaista jest blesav termin za kupoprodaju auta - autić je promijenio vlasnika. Ipak, pred očima ti se ukazuju profesori sa faksa, punac, profesionalni vozač i automobilsko zakeralo; vidiš se na portalima o naivčinama i potrošenim potrošačima, i više ritualno nego ozbiljno otvaraš haubu motora; konstatiraš da nema akumulatora; njega pronađeš u prtljažniku; u pet sklekova odradiš Visual Inspection, sigurnom rukom odvagneš količinu dokumentacije o održavanju. I taman stigneš na placu kupiti ribu za ručak, zadovoljno nasmiješen. I da. Autić je avion.  Oznake: kupovina automobila |
