Marketing
Priroda i društvo (Australija)
Jedna od najelementarnijih zabluda turista, koji se sprema u Australiju, ta je o stvarnoj veličini.
Vjerojatno zbog ispresijecanosti granicama, Europu doživljavamo relativno malom; hop – hop – skok – skok, i već te eto iz neke Sofije u nekom Pragu, recimo, kroz par država.
Australija… mijenja perspektivu.
Već iz aviona spozna se tanašni priobalni pojas vegetacije i naseljenosti, a cijela sredina, velika većina kontinenta, praznina je u nijansama sivkaste, smeđkaste i crvene.
To ništa ispresijecano je tek pokojim beskrajnim pravcem puta i ponekim koritom rječice (prvi put televizijski serijal o australskim kamiondžijama shvatiš ozbiljno)…
Država je jedna, daleko su Schengen, žice, izbjeglice …
Da ćeš tek tako „skoknuti“ iz Melbournea u Sydney u prijevodu glasi, letjet ćeš sat vremena, ili voziti (krivom stranom) dan, dva.
Naravno, možeš; prije svega relativno povoljni letovi olakšavaju stvar sa putovanjima po Australiji.
Ako dakle odlučiš avionom iz Melbournea u Sydney, super. Dapače, pomisli vispreni Balkanderan, mo'š ujutro otić'; uštedjeti noćenje i vratiti se kasnim letom. Barem za vidjeti par najpoznatijih znamenitosti, ok…
Ali onda shvatiš da ti samo za transfere između grada i aerodroma treba par sati; dan za hodanje se smanjuje i gubi u besmislu …
Onda nećemo avion; idemo autom, na par dana … E sad, posuditi nečiji, problem je zbog osiguranja, a dijelom i zbog europskog poimanja budžeta i rezervoara, jer „mali“ auto ima motor od 3.500 kubika i troši sukladno ... Najam autića kao takav može biti relativno jeftin, ali opet & taram! – stranci plaćaju osiguranje, otprilike u iznosu dnevnog najma… Tik, tak, ode budžet za smještaj …
Kreću računice o alternativama.
Tasmanija, recimo.
Svi preporučuju Tasmaniju; hajde, idemo do Tasmanije (iako sumnjam da pošteni Australci dolete do Dubrovnika pa skoknu do Moskve usput) …
Logika ista; trajekt je zapravo dosadan (cijenom usporediv sa letom), dakle radi uštede vremena, avion i lokalno najam auta… I eto nas na početku, o Australcu i Moskvi… Prijeći toliki put iz Europe i ne vidjeti cijelu Tasmaniju, raznoliku, zanimljivu – bacanje je novaca. Vidjeti cijelu Tasmaniju (uz fotografiranje) zapravo znači desetak dana puta, ili preskupu turu preko agencije, ili odlučiti da ćeš kao na reliju samo projuriti otokom u par dana, krivom stranom, pazeći se divljači, ne vozeći noću, ne pijući danju … - dakle, stres bez smisla; neki drugi put, nekako drukčije isplanirano.
Storno Sydney, storno Tasmanija. Ni vuk ni ovce, ni sit ni na broju.
Zadržat ćemo se opet samo („“) u Victoriji, odlučujemo – odlučujemo olakšano, sretni što nitko nije bubnuo „Antarktik“.
Victorija je etiri puta je veća od Hrvatske; svakako sam Melbourne i tijekom drugog boravka nudi dovoljno, došli smo zbog obitelji, a ostajemo tri tjedna… Dakle, za gušt, i preko toga.
Sam grad ovaj put sjeda prisno, poznato; o tome u nekom idućem postu.
Ovaj put, jedan od prvih izleta vodi u prirodu i u društvo.
Priroda. Healesville Sanctuary.
Za sto i pedeset kuna po glavi posjetitelja (Zagreb: 20 kuna), lijep, prostran zoološki vrt sa primarnim ciljem zaštite domaćih vrsta. Par puta dnevno, posjetiteljima se prikazuje „show“ sa divljim pticama, hranjenje tasmanijskih đavola… Oni, doznajemo, spadaju u ugrožene vrste zbog nerazjašnjene vrste kuge, od koje masovno ugibaju…
Predstavljanje ptica završava apelom za korištenje – recikliranog toaletnog papira. Sječa drveća radi proizvodnje papira nepovratno uništava staništa životinja …
Društvo. Vinogradi i vinarije rječne doline Yarra Valley.
Odabir vinarija je slučajan; planiranom rutom ima ih tridesetak; u cijeloj saveznoj državi navodno oko 600.
Victorija je jedan od australskih proizvođača vina; primarne sorte su Chardonnay, Pinot Noir, uz to pjenušci; izražene su razlike u tlu, klimi i, sukladno, sortama. Cilj nije kvantiteta, nego kvaliteta proizvedenog vina.
Prvo se zaustavljamo u Domaine Chandon; relativno nova vinarija američke korporacije sa težištem na pjenušcima. Vina se mogu kušati pojedinačno, besplatno, ili u definiranom slijedu, za stotinjak kuna.
Uz samu kušaonu uređenu kao bar, degustacije se nude i u restoranu uz ponudu sireva, kamenica, mesa …
Restoran prepun, parking prepun; „odrada“ posjetitelja komercijalna, ubrzana, namjenska.
Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.
Najstarija je vinarija iz 1838.; Yering Station. Mali, viktorijanski hotel sa sporednim objektima, kao arhitektonski kontrapunkt, modernističko zdanje sa pogledom na dolinu.
Kušanje pojedinačnih vina je besplatno; butelje kreću opet od stotinjak kuna naviše.
Atmosfera je opuštenija (možda zbog kraja radnog vremena); pijuck, srk, pljuc, ukrug …
Naravno, Kinezi, Koreanci, Indijci, i Kinezi, Koreanci, Indijci.
Sa pitanjem, koje si postavljam, kako i da li usporediti hrvatsko vinarstvo sa ovim Victorije; želim li komercijalizaciju, globalizaciju i kolone turista po Potomju, Dalmaciji, po Istri, Slavoniji, ili se povlačim na dudekovsku poziciju mimo svijeta i mimo sebe, na podrumski incognito za uski krug upućenih, tonem u san … Butelje i klokani hvataju se u kolo u crvenkastoj prašini beskraja …
Australija mijenja perspektivu …
Post je objavljen 29.01.2016. u 08:45 sati.