Shelly does Walhalla
|
Čitam nekidan frendicu. Pametna ženska, školovana, vezna i sve to. Fino pod svoje ime stavi tekst o tucetu grešaka, koje žene rade u poslovnom svijetu. Te nadometne, kako eto, živimo u muškom svijetu. E sad, jadan se pitam, pucaju li si to vlastoručno u koljeno muškarci u suknjama, ili se žemske samoodstreljuju jer je svijet muški, ili su oni zaista mitska đubrad ili su one betežne kao takve, ili... (bestraga, čemu onda recentna studija o jednakosti promiskuiteta u ženčadi i muščadi)… Mislim… Ili, veli jedna, natječaj za ženski blog. Pazi sad. OK, žensko pero. Da sad netko veli, jel' bar tinta muška, ispao bi seksist. I nema tog samo-ženskog kredita, koji bi tu sad nešto. Kao što žene slave i prvo žensko pivo. Da primitivna balkanska mužad Žuju potitulira kao muško pivo i njime nazdravi kreditnoj liniji "men only", odma' bi B.a.Be. Kuiš. S druge strane, veli Milanović, radujući se dolasku srbijanskog Vučića na hrvatsku Kolindu, kako je to super, jer da je to 400km puta amte. Dva sata, veli on. Te ili ga brzo vozaju, ili ima fora avion. Jer mu je računica uobičajena. Ni vrit ni mimo. I, da skratim. Sit svega toga, pođoh u Walhallu. Preko Londona, Hong Konga, Melbournea. Naravno, ujutro sam ubauljao u kupaonu, prije svih, izdašno se otuširao, i onako ćorav, goluždrav i gologuz iz tuša izbauljao točno pred krupne sivozelene oči, nasađene na povelike grudi (pirsing lijevo, čini mi se), solidnu duplu škembu, obrijanu pipicu i adekvatno jake noge, čiji su se tamno lakirani nokti gubili kako u magli tuša, tako i u magli moje ćoravosti. „Hiya!“ „Hiya!“, odgovorih, nadajući se da time nisam nešto o konjima i sad ga tu i odmah. Kućevlasniku, bratiću, kasnije sam pojasnio da sam u kupaoni nabasao na njegovog zeta. Bratić se snuždio. Netom prozvani zet koji hoda sa njegovom kćeri također je žensko, ali pustimo to; ne tražimo genitalno segregacijski kredit. Australija je liberalna zemlja … Kome je bitno radi planiranja puta, napomenut ću da je usred naše zime i na jugu ljeto dosta toplo, oko 40 stupnjeva. Pa je bolje imati loš auto sa dobrom klimom, nego dobar auto bez klime. U potonjem, uglavnom ukomiran prehrčeš, dok ti iz labrnje sline potokom cure. (Bratić je pojasnio da janjeće runo na sjedištima izolira od topline.) Walhalla je oko 180 kilometara istočno od Melbournea, čim prođeš Warragul, nastaviš za Traralgon, i tu bi onda skrenuo u Viktorijske Alpe na sjever. No, prvo se predaješ planu posade neklimatiziranog auta, pa za još dva sata slinocurja po vlastitom ramenu dođeš u Lakes Entrance. Nešto ni Balaton ni Tučepi, uglavnom, obala, čiji kanal australski kontinent dijeli od Tasmanije. Tasmanija, gdje i muški đavoli dobijaju kredite.     I odmah vidiš, ni meda ni mlijeka u toj Australiji. Besplatne roštilje, koji napušteni stoje posvuda, sam moraš ugrijati; nigdje konobara; nigdje ubavih brkatih domorotkinja u crnom, koje drže kartone sa „Cimer fraj“ marketingom; nigdje gipsanih lavova, labudova; mramornih vilundri što poput bradavičnog pirsinga zeta Jenny paraju oko. Jenny, Terry, Tash; whatever. Ok čovjek. Cura. Ima nešto ribarskog brodovlja; o plavom dizelu i subvencijama nisam čuo, a očito je bila i nestašica lopata, jer nitko od posade nije lopatao ulov preko palube, u prosvjedu. I da, grozno bučne ptice noću; ocean posvjež za kupanje (na koncu, iduće poslije spomenute Tasmanije je Antarktika); da morskih pasa nema, vjerovali smo na riječ… Nemramorni bungaloići klimatizirani, čisti, jednoobrazni, ugodni. Lakes Entrance dakle. Ali korijeni su korijeni; Švabo u meni hoće u Walhallu, i gotovo. Auto je ujutro toliko vruć, da je posve uzaludno pola sata zračenja; slijepiš se sa janjećim krznom prevučenim sjedištem, pustiš glavu da padne na rame, aktiviraš slinopad i, nepuna dva sata kasnije … Walhalla. Jenny Terry Tash nas usput napušta; mora na drugu stranu; otvara kaubojski terenac. Na moju prestrašnu spiku o downsizingu i tri cilindra i ekologiji dobaci tek nešto kao je rajt, par tisuća kilometara pustinjom na plus pedeset. Razgovor se okončao mojim nesmotrenim, premda upitno naglašenim, „no plug-in, no hybrid?“ (Rodica pojašnjava – nemoj, otkako je silovana… )    Walhalla. Walhallu/Victoria nikako brkati sa Walhallom/Bavarska – ovo je ona, kraj koje ti prisjedne prva polovica termosice kave na putu od tisuću i pokojeg kilometra. U australskim pojmovima, izlet. Walhalla/Victoria. Otkrićem zlata prije oko stopedeset godina, naselili se Norvežani i Nijemci. Zato Walhalla, sjedište bogova. Iskopali sedamdesetak tona zlata; u top sezoni, tu je živjelo oko 2.500 tisuće stanovnika. Otkako je eksploatacija zlata postala preskupa, gradić je uglavnom napušten; zvanično broji petnaest stanovnika. Poštarica je umrla osamdesetih, hotel je obnovljen devedesetih. Oko 30.000 turista koristi uskotračnu željeznicu; godišnje Walhallu posjeti oko 100.000. Kao naše nacionalne parkove Krka, Brijuni i Paklenica zajedno. U par sati obilaska, bili smo jedini.        Kiša je rominjala sparno, prašumski. Ručak sjeda; pojeftin; gazda, konobarica i treća osoba djeluju u rodu. Gazda pije treće pivo dok jedemo; čita zgužvane novine. Planirali smo do starog groblja; pada mrak, kiša ne prestaje, odustajemo. Sjedamo u auto; via Traralgan na jug, pa preko Warragala za Melbourne, sad već znate… Rodica priča o cijenama pića, o kategorijama vozačke dozvole za mlade, o pravima istospolnih zajednica. Gutamo kilometre. Australija je ogromna. Glava, rame, san, slina. Australija je ogromna. Gutamo kilometre. Home, sweet home, napokon. Hvatam se za pivu; ne valja u krevet bez pranja zubi. Rodica pali auto; veli, izlazim večeras. Bratić bi pričao o familiji back in Dalmatia. … ... i tri treptaja kasnije ...  Oznake: australija, Lakes Entrance, Walhalla |
