Ugljikovodična plastika u kontinuumu vrijeme - prostor
|
„Trebao bi pospremiti podrum!“, reče Prvozakonita, ne po prvi put zanemarujući moj uvijek isti dosadašnji odgovor. Jer je mir u kući lakohlapljiv medij, prekinem svoj posao, uvjerim psa da ne izlazimo skupa sad, siđem do podruma, konstatiram da je dolje sve isto (jedino rakije nestalo) i vratim se gore. U glavi mantram, prolazim li taj put prečesto, pa me noge bole, ili me noge bole jer ih premalo koristim. Svakako, nije fer da umjesto struka u nekim godinama noge gube na opsegu. „Čuj, dolje su gume od auta, staklenke za zimnicu, vrtni namještaj i bicikli. Što točno predlažeš?“ „Znaš, ako Ti je stalo da ne budem cijeli dan tužna, ne obraćaj mi se tim tonom!“, rekla je, demonstrativno skupivši stražnje vratne mišiće do izlaska iz mog vidnog polja. Jer je mir u kući lakohlapljiv medij, bez riječi sam odložio polumetarski Tupper – nož u sudoper. Očito je Prvozakonita noćas bila gladna. Iako sam sinoć po običaju pospremio kuhinju, pod je bio zasut mrvicama a polumetarski nož, vrha utrackanog Nutelom, uredno odložen nasred radne plohe, uz otvorenu staklenku. Da je tu, rekla bi nešto u smislu „Pa je li ti tako teško skloniti to, ako Te već smeta?!“ (Još u podrumu, odustao sam od stavljanja njezinih robnih rezervi cipela u jednu veliku kutiju, kako bih pospremio. Nije mi se izlagalo uši i želudac reakciji tipa „Ti mrziš sve moje stvari!“) Nasuvši nam vino, taman dok sam miješao salatu, zadovoljan dobrim tajmingom dogotovljene ribe u odnosu na krumpir – pire, Prvozakonita je javila kako je sa Tupper – prijateljicom krenula na Tupper – prezentaciju i da ne pravim ručak. Svakim od očiju promatrao sam svaku od čaša vina. Probudio me lavež našeg psa i ženino veselo „Juuhuuu, iiimamoo goooste!“ i odmah potom „pssssssssssssssst, on spava …!“ Praveći se da spavam (mir u kući, itd.), razaznao sam dva ženska glasa uz njezin; veselo je i na sav glas šaptala kako ja očito spavam i da će odmah iznijeti liker od višnje. Babe su također na sav glas hihotavo šaptale; pas me ulajavao u san, tek nakratko prekinut paljenjem balkonskog svjetla, koje je ostalo upaljeno do pred jutro, kad sam odbauljao do toaleta, na nožim prstima, da ne probudim psa i Prvozakonitu. U povratku u krevet, u mraku, da ih ne probudim, bosom nogom zapeo sam za brid ogromne kartonske kutije nasred hodnika. Pas se trznuo i počeo lajati. Mir u kući je lakohlapljiv medij … Uz postojeća dva bokala (koje ne koristimo), par setova čaša viška, noževe svih veličina i namjena, špatulice, modlice, valjke za tijesto, izdašnu do besmislenu količinu zdjela i zdjeličaka (zahvaljujem British Airwaysu, Cathayu i Quantasu), a pogotovo uz činjenicu da sam obično ja taj, koji osim pospremanja ujutro, psa ujutro, u podne i navečer, vešmašinu, perilicu posuđa, svoj posao, usisavanje i ino niš'nerađe usput i kuham, uvijek se pitajući, čemu imamo toliko posuđa i kuhinjskih kerefeka viška… … Uz sve to dakle, uz osjećaj žaljenja da se razživljavamo, da smo premalo skupa; uz ogromnu kutiju Tuppera na balkonu, uz policu punu Tuppera na balkonu, uz radne plohe pune Tuppera u kuhinji i boravku… Uz sve to dakle, duboko sam udahnuo nad spoznajom: Ona kutija od noćas, taj novi kubik volumena, to su naša nova Tupper-djeca. Točno ju čujem. „To su naša nova Tupper-djeca!“ Ako ju pogledam spontano (u mom pogledu vidjet će računicu korisnog stambenog prostora, „minus kubični metar“), reći će – „Znam da mrziš plastiku, ali ovo je posebna, ugljikovodična plastika!“ Ako ju slučajno budem gledao djelić sekunde predugo, čut ću „Pa rekao si mi da nađem hobi!“ Ako ju slučajno budem gledao djelić sekunde nakon te rečenice, skupit će demonstrativno stražnje vratne mišiće i nestati mi iz vidnog polja. („Uvijek mi pokvariš svaki lijepi dan!“ Ti mene teroriziraš! Ja ne mogu više ovako!“) Moj kontemplacijom podraženi osjećaj žrtvice prekinuo je pling mobitela. Prvozakonita je susretljivo, poštujući moj trud i vrijeme, javila da ručam jučerašnju ribu; ona ide mami na Tupper-prezentaciju; neka večeras ne čekam. U gimnaziji, koliko se sjećam, apsolutno nisam shvaćao pojam kontinuuma vrijeme – prostor, o kojem nam je profesor gorljivo govorio, periodično naglašavajući svemirsko značenje te pojave gotovo odsutnim cuclanjem onog dijela naočala, koji ide iza uha. Misli su mi tada lutale, kontinuum je bio pojam imanja cure, možda čak i seksa. Pozitivan pojam, uglavnom. Sad mi je sve jasno. Vrijeme, koje moja Prvozakonita provede vani, proporcionalno je smanjenju prostora u našem stanu konstantnim dolaskom „naše nove Tupper-djece“. Tupper u kuhinji. Tupper u boravku. U radnoj sobi. Na balkonu. U autu. Manjak zajedničkog vremena, prirast volumena Tuppera. Tupper. Trotter. … TrotterTupper… Slutim povezanost Tuppera i stambenih kredita. Bez Tuppera, trebaš manje kubika stana, dakle manji kredit. To je loše za banke. Pa su se urotile sa Tupperom. Više Tuppera, veći stan, veći kredit. Win – Win. Ugljikovodična plastika Tupper – posuda /pogotovo one famozne, od pet litara, za hladnjak, u kojoj ostačić salate ostaje svjež danima, na užas bakice na placu/ implicira da trebaš veći stan. Kupnja Tuppera potiče kupnju većih stanova. Većih ormara. Većih hladnjaka. Perlica posuđa. Tupper kao motor kolanja para; gotovo predizborna ideja. Zato dakle svaka Tupper – bitch svako malo šalje svog muža da pospremi podrum; da u kontinuumu vremena stvara prostor. Jer, zna ona, večeras dolaze „naša nova Tupper – djeca“. Naravno, prostor se može kompenzirati, ako vremenom pokupiš svoju futrolicu sa alatom i odseliš. No, ne! Ja ne. No pasaran! Smrt Tupperu, sloboda mužadi! Ovim putem tražim oldtimer; može u lošem stanju. Sam ću šarafiti. Tražim i nekoga za peglanje, može uz pokoji seks. Tupper isključen. Oznake: Tupper |
