Čitam nekidan, austrijska sveučilišta pod prijetnjom kazne nalažu studentima da u radovima moraju koristiti gender-korektno izražavanje, koje uključuje oba spola.
Ne mogu, nemati upitnike nad glavom. Upitnjače nad glavcem.
Zamišljam jadnog strojara, kako blijedo gleda svoje jagodice, dok tipka nešto poput „temperatura/c zavara/zavarice u trenutku/trenutčici …“
To sa zakonskim kvotama već je zanimljivije.
U DDR-u su za posebno produktivne simentalke pisali članke, premašena kvota i to. Krava nadkvotna.
U Njemačkoj, kvota gerijatrije koja gluha i ćorava vozi je nezanemariva. I višestruki problem.
Kvotom žena u stranci milanović riskira da ga B.a.B.e. opletu da implicira da žene treba posebno štititi jer da ih očito smatra tupavima da same … stand their man… (pardon; hang their woman)
Naravno, o tome svemu post nije.
Tupperware, naime.
Mili moji metroseksualci i machočadi, koja u pritaji kupaone eksperimentira sa plug-inima i strap-onima, Tupperware!
Znate već; nju je primila i pustila faza Zeptera, Goldena, Kolektive, pa tako i Tuppera. Primala. I puštala.
Malo kao sa stranputenostima; nikad se nije posve imuno, ponosu i predrasudama unatoč.
I dobro da ju je Tupper pustio. Jer, nikad niste bili na čistu, kako plastičetina posude za kruh ubija plijesan i održava kruh, a vama ne šteti. O plijesni u kontekstu sira i piva da ne pišem; dobri Trapisti bi izgubili licencu, da im je o samostanske zidine vo drvo čuknula nabrijana oficiruša Tupperwarea.
Pa plus, te seanse. Kao Jehovini svjedoci. I svjedokinje.
Prvo se – pazi to! – glanca kuća, pa to kolači, meze, cvjetići, cvrkut. Sve što si i muško u svoja četiri zida želi u vantupperovskom rasporedu.
Naravno, idealno je da muščad kidne iz vlastitog doma, dok seansa traje. Jer da uglavnom kvari atmosferu sprdanjem i pitanjima.
Krotko izvršavjući tankoćutne želje slabijeg spola, mi muški se dakle, čuđenje iznimkama, evakuiramo iz vlastita četiri zida; šetamo pse po kiši, usisavamo u autu, pospremamo podrum. obiđemo punicu, živu ili mrtvu.
Recimo.
Ali problem sa gabaritima ostaje.
Jer kad ljubljena bezrepa družica, koja zapravo više ne želi tupperirati, ali ne može odbiti susjedin poziv, pa ga uzvratiti i time opet upasti među Tuppersvjedokinje, u mjesec, dva navuče par kubika posuda, zdjela, žlica za bijeli sladoled i drugih za crveni i držača za ove i one žlice za ove i one sladolede, i antibakterijsku zdravu posudičicu i posudicu i posudu i posudičetinu, pa isto to za mamu („nek' Te ne smeta tu u kutu, odnijet ću joj… ) Jer da, kakav bi dojam ostavila da nije ništa kupila, trepttrepttrept.
Ali problem nije sve to do tu.
Kao što nisu ni posve umuzgane kuhinje od demonstracije miksera tostera blendera šejkera crushera.
("Ma daj; oprat će SE!" Ovime molim svjedoke samopranja ikad i igdje da mi se jave na mail...)
Ne; problem je drugi.
Vaša vas je družica – ili vaš bezrepi drug, u ime austrijske univerze! – davno ubijedila, da su vansezonske gume od auta problem prostora. Vaš bicikl. Šarafciger u ladici. Jedna turpija za deset noževa. Smotuljčić žice – ili smotuljica žičca – u gepeku auta. To sve uzima mjesto; smeta, iritira. I ona – ili on – tako više ne može; to je tiranija, sadizam, hebanje u zdrav mozak, čujete za svaki takav predmet.
Periodično.
Periodično, poput vaše Tupper – evakuacije.
I onda mi samo ostaje maštati…
Maštam o solidnoj gajbi solidne pive, o desetak muških sa sjajnim okicama i o kombiju nekog zastupnika alatom, recimo, koji u kuću donese desetak kofera sa bušilicama, brusilicama, trafoe za zavarivanje; lance za snijeg, sajle za otčepljivanje (super stvar kad žena jednom tjedno podlogom za orhideje ubije slivnik, ljuteći se što ju pravite glupačom, tjedno moleći da to ne čini)…
I onda krene Makita Party; Bosch tulum; Einhell dernek. Muški se kuže; varijabilna kutna brusilica se prezentira odmah na ogradi terase uz Staropramen i kulen; čačkalice frcaju; toalet postaje hram slabog ciljanja.
Pneumatski čekić zaista u tren skine pločicu.
Prebrzim protekom večeri, oko ponoći, taman kad pokisla i promrznuta ženica smije doći kući, vi ozareno pokazujete dva, tri kubika kutija sa turboalatima i rekvizitima, za koje vam apsolutno nije jasno, da ste dosad živjeli bez njih.
Vi, naravno, razmišljate za dvoje; dom, sloga, poboljšanje kvalitete življenja.
...
I maštam dakle, kako vaša družica ili družičac sa razumijevanjem kima glavom, zagrli vas i kaže a) super, to nam zaista treba /evo, sad ću ja pospremiti kuću poslije vas/, te b) ok, dokupit ćemo par kredenaca, ali nipošto i c) koliko je to sad sve koštalo ili, ne daj blože, d) ma marš i ti i to i …
Maštam, dakle – jesam.
Post je objavljen 01.12.2014. u 09:35 sati.