09.11.2015., ponedjeljak

Tristotisućiti rođendan

Može se desiti…

Može se desiti da dva dana prije puta od tri tisuće kilometara odjednom primijetiš promjenu zvuka auta, kao da te vrijeme vratilo u stare, propelerima pogonjene Iljušine. Pa tako, osim preventivne zamjene ljetnih guma za zimske, ubiješ dio dana i novčanika na promjenu ležaja, uz opasku servisera, kako zapinje čeljust kočnice i uz tvoju vlastitu konstataciju, kako ispušna cijev visi neuobičajeno, jer je pukao jedan od nosača. Što ćeš, može se desiti.

Potpuno je realno zamisliti, kako uredno odvoziš polovicu puta i jednog toplog, paučinastog popodneva taman skrećeš na parking nekog tržnog centra, i smiješ se vlastitoj misli maločas, kad si spazio ispred sebe divno uređenog oldtimera i preventivno mu ostavio neuobičajeno puno mjesta. Nipošto ne bi imalo smisla, udariti svojim starim autom u oldtimera. Realna misao. Koju, može se desiti, kao na boćalištu iz tvoje glave izbije spoznaja, da je pedala spojke upravo ostala u donjem položaju, dok ti noga uredno visi u zraku. I nije neshvatljiva misao, ok, pomaknula se gumena prostirka. No nije. Pomaknula sebe. Ona. Pedalu vratiš rukom, auto je u praznom hodu, stisneš „kuplung“ opet, pedala opet ostane dolje. Moguće.
Mantraš kako valja ostati trezven i pozitivan, odeš na kavu, javiš da ćeš možda kasniti. Vratiš se nakon pola sata do auta.
Normalno upali. Stisneš spojku, ona se normalno vrati; sve ok. Ponovno stisneš, ubaciš u brzinu i shvatiš da spojka ne radi i da auto bez tvoje kontrole kreće prema drugom parkiranom autu. Čupaš ručicu mjenjača natrag, stišćeš kočnicu, povlačiš i ručnu; auto nevoljko staje, ispusti jeziv hroptaj i ugasi se. Pedala je u donjem položaju. Ali, na sreću, sunčano je popodne, na parkingu si, nisi niti sletio niti ikoga udario. Može se desiti.



Listaš papire svog dosad vjernog auta (vjernost dosad izdašno je romansirana, pa preskačem taj dio). Besplatna pomoć, piše. Iako u roamingu, biraš broj. Broj se ne koristi. Naravno, jer ga nikad nisi trebao, pa ni provjeravao. Može se desiti.
Zoveš HAK, iz roaminga, sa dva prespajanja. Ne, HAK ne može nikakao pomoći, zovite ADAC (mjesto radnje je Njemačka).
Zoveš ADAC, iz roaminga; triput slovkaš svoje kirgiskotadžičkosirijsko prezime sa tim teutonima mističnim i sumnjivim –ić na kraju. Pojasniš problem, lokaciju. Cvrkutava teta zamoli da pričekaš, prespojit će te, ista scena iz početka.
Da nema problema, šalju vozilo, e, ali, ako nisi člana ADAC-a, plaćaš punu cijenu, je li to ok. Ma, samo vi šaljite, čuješ sebe nonšalantnog.
Sat kasnije, vučno vozilo stiže, vrvi put vidiš svoj auto na njemu. Prvi putevi su dosad izdašno romansirani, pa i to preskačem. Znam, može se desiti.

Kratko čavrljanje sa ljubaznim vozačem, dvadeset minuta kasnije tvoj auto je na parkingu trećeg servisa (iz roaminga si zvao još dva, iz kojih ti je rečeno da najranije krajem idućeg tjedna možeš doći na red. Petak popodne je, subota praznik, nedjelja neradna; ne želiš auto ostaviti dotad, azilanti, sitni kriminalci, riskiraš veću štetu. Može se desiti.)
Olakšan si za 250 eura.
Auto ipak neće biti odmah pregledan, gužva, znate, sutra praznik, pa nedjelja, nazovite početkom tjedna, čuješ lika.
Onda čuješ sebe kako si na putu i hitno trebaš auto i o njemu ovisiš, i onda čuješ njegovo slijeganje ramenima i svoje korake šarenim lišćem pustih ulica provincijskog gradića u pravcu kolodvora.
Piša ti se, ali zgrada kolodvora je srušena („Za vas ovdje gradimo novi kolodvor!“), vlak stiže za pedeset minuta; postaje hladno; tek pola sata kasnije jedini se peron prazni dolaskom drugog lokalnog vlaka, s olakšanjem pišaš sa kraja perona na tračnice, na trenutak se pitajući nešto o strujnom krugu i riziku pišanja tu i tako. Jer, može se desiti…
Umjesto shoppinga i popodnevne pivice, vlakom i pješke stižeš kući malo prije ponoći. …
(Karte za vlak kupuješ na automatu, koji nudi tri tarife, pojašnjenja tarifa sitno pisana na malom ekranu, puna tri ekrana, u redu iza tebe već se nakašljavaju dok ti čitaš o tarifama, odabereš prvu lijevo, ne želiš platiti karticom zbog provizije, automat ne prima novčanice veće od dvadeset eura, ljudi već kašlju bolno i nervozno, novčanica triput izlijeće iz otvora, ipak plaćaš karticom, jebeš proviziju, ovi iza će poumirati u redu; karta od kasabe do kasabe 25 eura, kasnije saznaš, zazeznuo si se; kažeš sam sebi, jbg, može se desiti.)

Iz dana u dan zoveš servis, svaki dan iznova mole da nazoveš sutra, gužva, ne, nisu pogledali, ali „ako je … onda je… a to vam je najmanje 1.500 eura, do konca idućeg tjedna bi auto bio gotov."
Ironično pitaš, da li da u međuvremenu avionom odeš doma pa se vratiš za deset dana, „možda bi to bilo najbolje“, kaže glas, dok te stara majka, koju si došao posjetiti, gleda suznih okica. Kad se je Njemica u Njemačkoj i živi od hrvatske mirovine, suze lako krenu, da nije sina, koji pomogne, kad može i kad dođe.
Kasnije, jaran iz Sarajeva ti telefonski nudi kompletan kuplung za 250 eura, ali da mu odmah kažeš.
Taman istekom drugog piva, odlično usklađenog sa majčinim „Sine, jesi li ikad razmišljao da baš prestaneš piti, posve?“, zove te supruga; kreće Ahmo zabeč pa bi došao gore i prevezao naš auto jaranu u Sarajevo; 500 eura, ona misli da je to najpametnije, ti ne znaš što misliti jer spojka ima brdo dijelova i mogućih uzroka kvara; nastojiš misliti pozitivno, ostaviti auto za dijelove ovdje, rezervirati si let ili pokušati naći neku jednokratnu kantu od auta, ili se nadat novom danu, dobrim vijestima, jer – moguće je; može se desiti…


Planove ne mijenjaš; zanimljiva izložba Cranacha; Berlin bezobrazno drag i nakon svih tih godina (sve te godine izdašno su romansirane koliko i precijenjene, pa preskačem taj dio); tvoj mali Wittenberg bi, da ga je usud drugdje stvorio, titulirao kasabom, ovako, drag ti je; uspijevaš obići i Bauhaus u Dessau-u, taman izložba idejnih rješenja novog muzeja. …i pokoja večera, i druženja, i inače, pun raspored, kratak dan, jer, planove ne mijenjaš.


I onda se desi.
Je, da, pogledali su auto; „imate sreće; samo je mala rupica na hidrauličkom vodu; ne moramo ni vaditi ni mijenjati cijelu spojku; auto je gotov, 250 eura.“
… može de desiti …

/Još 1.200 kilometara kasnije, bez problema stiežeš kući; auto divno vozi, čak je i jedna druga greškica netragom nestala; boje obronaka Alpa nagrađuju te najžarkijim bojama jeseni, smješkaš se. Može se … /


Oznake: auto, kvar, kilometri


- 12:13 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

01.09.2015., utorak

Kad Švabi tehničaru crkne klima usred ljetovanja

Kao osviješten Švabo i tehničar, nikad ne idem na put, a da ne provjerim auto. Gume, svjetla, motor, vibracije, zvukovi, dimovi, temperature.
Pranje izvana, čišćenje iznutra. Je li plaćen parking, ima li love na ENC-u, vinjete ove i one.
A radi ovih, koji već likuju, prvom nizu provjera dodajem i – fluide. Ulja, vode. Vode, voda, boca vode. Jedna za mene, jedna za auto. Nikad ne znaš.
Karte podrazumijevam. I wc-papir. Vlažne maramice. Kratku uzicu za psa. Pojas za psa.
Brojanica, kamen sa ćaćine kuće i protupožarni aparat trljaju se u zadovoljstvu grupnjaka u skrovitosti nekog pretinca...
Naravno, pred duži put usred ljeta znam i da je to klasična situacija, kad klima crkne. Pa kao osviješten Švabo i tehničar odem prije dužeg puta usred ljeta do omiljenog doktora za klime.
Provjer, provjer, opip, opip, dopun, dopun, moj se dlan isprazni koliko se njegov napuni (Mehanika fluida, Zakon spojenih posuda), i … krećemo.

(O putu, cilju, anegdotama i divotama uskoro. A o klasici crkavanja klime usred ljeta, i to baš kad tražiš sobu za odmor u području, gdje je i zadnji štagalj bukiran radi nekog sajma – neću nikad.)

KoŠt, gaseći auto navečer pri vrhu brijega, s kojeg se među obroncima taman vidi more, a večernju tišinu paraju tek sirene šlepera, koji trube pred zavojima zeznutih serpentina, osluškujem.
Kad je punac penziju zaradio vozeći, kad je djed penziju zaradio vozeći, kad su generacije profesora doprinijele toj tehničkoj diplomici, kad KoŠt imaš cirka oko tu negdje milijun kilometara u posve neupečatljivom guzičku, to je navika; seknd nejčer.
Osluškivanje.
KoŠt je, naravno, dosad i nadalje - Kao osviješteni Švabo i tehničar.
Oslušk… Ništa ne krcka, ne lupka, ne cvili. Broj okretaja ravnomjeran, temperatura ok. Pustim minutu, da stari turbo dođe do daha (poučak australskih truckera), gasim auto.
O blijedom gledanju iste žene u trećoj deceniji veze – nema se što. Netko voli Crnu Ružu, netko turbodiesele. KoŠt; opjevala i Severina.
Večer završava raspivano. Dugo „i“.

Kao osviješteni Švabo i tehničar, ujutro, prilazeći parkiranom autu, po navici skeniram. Gume pune, profil ravnomjeran, ispod auta nema sumnjivih lokvica. Stišćem starter; sve potrebne lampice se upale i ugase. Broj okretaja ravnomjeran…
I onda čujem taj odvratni zvuk. Metalan, ponavljajući.
Kao zadnja tuka, ugasim motor, kao, nestat će; potiskivanje, geštalt, ovoono. Stisnem starter, lampice, okretaji, ovoono, ali opet isti zvuk.
Dodam gas (lagano, hladan motor…), zvuk jači. Pustim gas, zvuk slabiji. Lagano krenem, zvuk isti. Ovjes dakle eliminiram; motor ili agregati. („Elementi strojeva“ su jezivo dosadan niz predavanja, barem bili u moje vrijeme.)
Što je vezano za broj okretaja?! Klima…
Ugasim klimu, nestane metalna jeza. Upalim, opet se čuje, uz povremenu oscilaciju broja okretaja, taman da iskusno dupe osjeti.

MMEL, Master Minimum Equipment List.
Pojam iz avijacije, jedan od ključnih u kontekstu imena ovog bloga i životopisa Shelly Kelly.
MMEL - bez čega se može.
MMEL, analogno preslikava KoŠt u meni, nudi rješenje – odmor po planu, ali isključene klime. Na + 35. Na sredozemnoj obali. Vlažno, ali izvedivo.
Pas će više dahtati, Prvozakonita ranije gubiti živce, ali – izvedivo.
Spuštam se dva zavoja, posada ulazi, krećem taman prije brzopojavljujućeg, trubećeg šlepera u retrovizorčadi.
(Gurua od klime kunem u sebi; češće sam u njegovoj garaži nego u koitusu… Gurua sam prokleo još masu puta tijekom 1.300 kilometara povratka, povratka bez klime, kasnije… )

Obzirom da jezik zemlje odmora ne govorim, niti ovlašteni majstor govori ijedan jezik osim svog, shvaćam bit kratke priče. Novi Il Compressore, sa popratnom logistikom, espressom, bez muzičke želje – oko 1.600 eura. Obnovljen, sa garancijom, oko 800, ovisno o popratnoj logistici. Pokažem mu kilometražu auta. Obojica slegnemo ramenima.
Ovo je totalka.
Na sreću, dva sms-a kasnije, balkanski bratić u Beogradu vispren je lik sa svim vezama, koje KoŠt može trebati.
Daje mi kontakt DK („Doktor za klime, videćeš. Ali, jebiga, moraš da dođeš…“)

DK je sijedobradi mrgud, krupan. Ne diže pogled sa ekrana arhaičnog kancelarijskog kompjutora.
„Kasniš osam minuta, izgubio si red!“
Iza DK ikona nekog sveca, na polici prašnjava oficirska kapa, vojno zrakoplovstvo. Sjeda za kompjutor i ignorira me par minuta.
„I crko ti je kompresor, al čuo sam da to već znaš. E onda znaš i da je to oko hiljadu ipo evra.“
Dok pokušavam na nonšalantnost pojasniti gužve na Bajakovu i zablesiranu navigaciju u izbjegličkom naselju, prekida me. „Sad ćemo da čekamo da mi moji jave, ima li.“
Čekamo.
Idem na plan B; zašprehat ću ga u ime popusta… O studiju, o tehnici, o bratićevoj preporuci, o kako mi je stvarno žao što sam zakasnio.
Pristane na priču o tehnici; nije klima jednostavna, ljudi bi luksuz a ne paze, pa loši servisi, lopovi, ali loši prijevodi…
Hvatam se za prijevode; malo kasnije shvaćam da se zapričao, cigareta za cigaretom, vrijeme ide, prihvatio je moju loptu; konzekutivno prevođenje, strukovni prijevodi, igre i igrice …
Četiri, pet cigareta kasnije, mobitel; njegovi javljaju, hiljada ipo evra, može i obnovljen kompresor za osamsto, radi i drugi dijelovi su njegov poklon; „Ličanin sam ja, znaš, iz Hrvatske, sine…“
Zahvaljujem na vremenu i pomoći; auto ima previše kilometara za toliki trošak popravka, improvizirat ću, pojasnim.
„Izvini, sine, ja sa otpada ne ugrađujem; ne mogu dati garanciju.“
Pričamo još skoro sat vremena o putovanjima, kulturama, državama, politici.
Upoznao sam jednog od glavnih nabavljača oružja bivše države. Duge godine u inozemstvu, arapski, engleski, njemački.
Penzioner, radionica za klime… „Jebiga, vreme mi isteklo; mator sam da idem dalje, da opet nešto počnem!“, smije se. „Navrati, kad opet dođeš!“

U Pakračkoj ulici, na periferiji Beograda, upoznajem D. 23 godine, okretan, brz. Bratić mi šapće – „oni su iz Knina došli…“ D. je mehaničar, radi na održavanju šlepera firme, za koju radi moj bratić.
D. je nabavio kompresor sa otpada; skida stari, postavlja ovaj, puni klimu; sve radi; kava; pitam za cijenu.
„Paaa… da ti kažem“ – pokazuje na tablice, uz smijeh namigne – „moji su iz Knina… ispada, mi smo zemljaci… Hajde, 80 evra za sve …“
/Punica zove moju suprugu u panici; dan je obljetnice „Oluje“ a ja u Beogradu, pale se zastave, punica u panici, supruga pita, je li sve u redu. /

Bratić me vodi na piće, prolazimo kraj parka pred autobusnim kolodvorom u Beogradu.
Taman staje mali autić, deseci izmorenih, tamnoputih ljudi, djece, salijeće djevojku, koja izlazi iz auta i dijeli vodu.
„Tu dođu, prespavaju, i ujutro dalje“, pojašnjava moj bratić. „Mađari dižu zid; tuga jedna…“

Voziti suznih očiju centrom Beograda oko pet popodne nije jednostavno.
Šutim.

Tri piva na ušću Save u Dunav kasnije, zaglavljujem u gužvi pred Bajakovim. Sat i pol; Balkan se vraća u Gastarbajterije na sjeverozapadu.
Hrvatski policajac gleda moju osobnu, pa mene. „Otkud, zaboga, vi u … ovome?!“
Kao osviješteni Švabo i tehničar, uz umornan koliko i graničnorutiniran osmijeh , slegnem ramenima.
Tri preduga treptaja kasnije, krupne kapi pljuska počinju štropotati po vjetrobranu.








Oznake: putovanje, auto


- 15:06 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

< travanj, 2018  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic