Vidjeti Rim i umrijeti. Četiri puta u danu.
|
Vidjeti Rim i umrijeti, kažu. Posve novu dimenziju izreke spoznao sam nedavno, nakon dva sata puta do aerodroma u Melbourneu, pa dva sata do ukrcaja, pa devet sati leta do Hong Konga, pa devet sati po terminalima aerodroma (gubitak i pronalazak boarding passa između terminala 2 i 4 all inclusive), pa trinaest sati od Hong Konga do, eto, Rima, pred posljednji kratki skok do Beograda; samo kratki letić... I zaista. Nakon beskrajnih sivila i crvenila Australije, plavetnila Pacifika, mističnih toponima Azije, vrludanja među globalnopolitičkim kriznim žarištima, u zoru se preko Jadrana spuštati prema Rimu, divan je osjećaj. Zanemariš i usko sjedište, i dekicu, titrave displeje, šmrcave Azijate, nepristojni mamurluk (što ćemo, vremenske zone učine da večernje piće tresne pred zoru), i samo želiš otrpiti taj posljednji mali let seoskim aviončićem, to neko Rim - Beograd, pa još malkoc autom, i eto tuša, eto svježe odjeće, domaće kave. Gle, obala; gle, Koloseum, gle, Vatikan, okret, dva, slijetanje; rimsko je jutro sunčano, iako nakon australskog ljeta u prosincu vrlo svježe. Polijetanje iz Rima. Akademskih petnaest minuta kašnjenja ide uz talijanski šarm. Opet Vatikan, Koloseum, opet vidjeli Rim, opet zaokret, dva nad Jadranom, i eto nas iznad oblaka. Pilot najavljuje maglu nad Beogradom (o, čuda... ) i petlju pred slijetanje; prepoznajem Sarajevo, opet oblaci, pa Tuzla, dugi zaokret, dimnjak ugljevičke termoelektrane para niske oblake, i opet pilot; moramo kružiti, magla; dvadesetak minuta, bla. Oblaci, ugljevički dimnjak, sve više prometa oko nas, contarailovi iznad, ispod, pokraj. Napokon, pilot obavještava posadu o slijetanju; avion klizi prema oblacima, potisak se naglo pojača, konfiguracija krila mijenja, uspinjemo se. Pomalo napetim glasom, pilot pojasni - ne možemo sletjeti u Beograd trenutno, imamo tehnički problem i tražimo rješenje; dotad ćemo kružiti; ugasite apsolutno svu elektronsku opremu (ovo malo glasnije, afektiranije, na još talijanskijem engleskom). Opet dimnjak termoelektrane, opet contrailovi, opet standardnih dva stupnja zakreta u sekundi. Koliko osjećam, visinu držimo. Onda avion zaokrene još jednom, i leti ravno; po poziciji sunca zaključujem, prema - jugu. "Dame i gospodo, govori kapetan, uskoro ćemo nakon problema sa sliejtanjem u Beogradu sletjeti u Podgoricu." (Podagorizza) Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb. Ništa Osijek, Tuzla. Podgorica, veli lik, bez da trepne u mikrofon. I zaista, avion propara oblake i leti ispod vrhova Durmitora, čegali. Mislim na siročad sa "Germanwingsovog" leta lani; sjetim se da želim obići mjesto, gdje je prije masu godina o obronke brda ovdje negdje udarila Caravelle. Podgorica, sunčano. Zgradičak, dva turbopropa, traktor uz pistu. Ne, izići ne možemo; aerodromska zgrada već je puna putnika sa preusmjerenih letova; ne, hoteli su popunjeni; ne, ne znamo što dalje. Pilot pojašnjava, ili će uspjeti telefonski otkloniti kvar na opremi za slijetanje u magli, ili ćemo čekati tehničara iz Albanije, ili se vraćamo u Rim. Sati prolaze. Dok se iz stražnje kuhinjice prazne prvo zalihe vode, pa sendviča i grickalica, pa alkohola, ekipa se pomalo miješa, upoznaje. Talijanski diplomat (smatrao sam ga transseksualnim baletanom), egipatski inženjer, Tunižani, Srbi. Pilot, frčkav, smiren, ljubazan; prvi stjuard poput lika iz crtića, laserski trim bradice, sunčane naočale, kataloški Talijančić. Drže nas pod kontrolom. Kontrola talijanska; kabina Airbusa otvorena; zjakamo, diskutiramo. Kao na maturalcu. Par putnika odluči izići; ne lete dalje, frka; neka snajka inzistira da mora zapaliti, baš kad pilot zamoli da nevezani sjednemo radi dotakanja kerozina. Rim, pojasni... Ništa punica, punac, pas, Polo; ništa tuš, ništa prepakiravanje i nastavak kući u Zagreb. Letimo za Rim. Jadran se ljeska koketno; mislim da vidim Mljet, uskoro opet obala Italije. Prethodno, zrela stjuardesa jutrošnje šminke i izvučenog pramena kose, kojeg uzalud otpuhuje rezigniranim izrazom lica, gura gotovo prazna kolica i nudi ostatke vina i keksa. Ima pedeset i koju godinu, u stvari zgodna, pouske hlače ocrtavaju klasični slip, iznad remenčića se prelio trbuščić preko ruba hulahopki; ne haje, gura kolica. Nešto kasnije, naravno, Koloseum, Vatikan, stajni trap drndne u zabravljeni položaj, huk, gas, finalni zaokret, Rim. Kao rod rođeni, opraštamo se od omiljene stjuardese. Vjerujem da je sestra Sylvije Kristel. Zrelom ljubavniku, triput dosta za jedan dan. Bez sigurnosne provjere ništa; opet fotooprema, remen, sat, željezo u ruci, žvake. Opet boarding, drugi kraj aerodroma; putnici protestiraju, njurgaju; od jutros eto lete iz Rima; šutim i samozadovoljno se pacam u melbournškom znoju od prekjučer. Ol inkluziv. Nov avion, divna sjedišta, Recaro koža. U divnom avionu kožnih sjedišta još dva sata čekanja. Prtljaga putnika, koji su kidnuli u Podgorici, ne može se identificirati. Prethodno, terminalski autobus skoro pregazi par komada prtljage na pisti, viva Alitalia... Dvanaest sati nakon termina planiranog slijetanja u Beograd, opet polijećemo iz Rima. Koloseum, Vatikan, obala, Jadran, oblaci, keksi. Dobacujemo si poglede, znamo se, znamo proceduru; veterani jadranskih preleta; da, može čaša vina; daj odmah dvije, da ne hodaš ... Airbusčić protruckava niske oblake i maglu; na par metara od piste vidimo svjetla, mekano slijetanje, retarderi, kočnice. Gotovo suznih očiju ugledam australski ruksak; ništa za prijaviti; smrdim kao vuk, to možda; autocesta bivšeg bratstva i bivšeg jedinstva... Tuš... Hoću tuš... Nešto kasnije, bojler naravno ne radi; za nastavak puta do Zagreba svakako je prekasno; pas zaliježe na svoje prisno mjesto, zavaljujem se u postelju. ... vidjeti Rim i umrijeti... ... je, bio sam u Rimu, četiri puta ...  Oznake: slijetanje u magli, putovanje, Alitalia |
